piše: Livia Marini
O datumu smrti Dalmacije može se raspravljati. Mnogo je svojevrsnih prekretnica indikativnih za tu pojavu. U stvari, mnogo je činjenica koje se mogu objasniti samo dugotrajnim procesima.
Na primjer, dalmatinsko višestoljetno zalaganje za minimum zajedničkih funkcija s državom u čijem je sastavu bila i konstantno zagrebačko nastojanje da se ostvari Velika Hrvatska sa što manje decentralizacije, dugotrajna su trvljenja između juga i sjevera RH. Ali su ona 80-ih godina dospjela u širu javnost djelovanjem etničkih poduzetnika, različitih političkih mutivoda koji su pecali u jugoslavenskoj krizi. Među njima je bilo raznih primjeraka, od drvosjeće iz Slavonije do svećenika iz Hercegovine.
Dakako, formalno mjerodavno za gušenje Dalmacije je ono što je utvrdila Badinterova komisija, mada ona nije bila pravno jasna kad je Dalmacija u pitanju, jer je krajem 1991. govorila o „procesu raspada Jugoslavije“, o funkcioniranju federalne vlasti, što ne može biti pravna činjenica. I uopće rad te komisije podložan je raznim prigovorima u koje se ovdje nećemo upuštati. Zatim, postoji Sporazum o sukcesiji 5 nasljednica iz 2001. o kojem bi se također dalo raspravljati kada je Dalmacija u pitanju. Tu se o raspadu bivše države govori kao o činjenici.
Međutim, ovdje želimo istaknuti događaj koji je označio kraj ustavnog uređenja regija u Republici Hrvatskoj, nakon kojeg one nisu mogle funkcionirati kako je bilo predviđeno Ustavom SFRJ i Ustavom SRH iz 1974., štogod netko mislio o njima. I ne samo da nisu mogle funkcionirati po Ustavu, već nisu mogle funkcionirati uopće.
Čin koji je označio kraj regija u RH, a samim time i Dalmcije nije bio iznenadan, jer SRH nije funkcionirala po regionalnom načelu još od dolaska Franje Tuđmana u Zagreb 1985., što se može vidjeti iz pregleda usvajanja republičkog proračuna, koji su svake godine tekli uz izvanredne napore, probijanje rokova, pomoću nenadležnih tijela, uz silne pregovore.
Ipak, kraj ustavnog uređenja regija možda je ono odlučujuće za jednu suvremenu regiju, čak i kad ona nije istinska pravna država. A SR Hrvatska to nije bila, kao što to danas nije R. Hrvatska, ali je bila uređena veoma kompliciranim sustavom pravila, koja su regulirala rad njenih najviših državnih tijela. Zato je ustavno uređenje bilo odlučujuće.
Dana 22. srpnja 1990. Sabor SR Hrvatske usvojio izmjene republičkog Ustava, od tog datuma Republike Hrvatske, kojima su negirana prava i nadležnosti Zajednica Općina, svojevrsnih regionalnih subjektiviteta, utvrđeni i zagarantirani ne samo Ustavom SRH već i Ustavom SFRJ. Ukinut je njihov subjektivitet u republici, njihovo pravo da ostvaruju regionalna prava. To ne bi bilo nužno odlučujuće da je Ustav SFRJ imao prednost nad republičkim ustavima i da se poštovao, čime bi ova odluka Hrvatskog Sabora kasnije bila korigirana. Ostale republike nisu uspjele (a možda nisu ni htjele) suprotstaviti se ovom ukidanju ustavne ravnoteže u RH.
Izmjene Ustava donijete 22. srpnja 1990. provedene su u život: smijenjeni su članovi regionalnih Skupština i drugih regionalnih tijela deset Zajednica Općina u RH, a dekretom jednog čovjeka imenovani su novi - izvršitelji poslova dok izmjene Ustava ne stupe na snagu. Regije više nisu bile zastupljene u ekstremno centraliziranoj Republici Hrvatskoj, s glavnim gradom koji je pravno anektirao četiri druge općine: Samobor, Sesvete, Veliku Goricu i Zaprešić. Stvarao se pravni okvir za metropolizaciju i županizaciju, odnosno cijepanje Dalmacije, otimačinu i ubojstva sviju onih koji se suprotstave fašističkoj diktaturi Franje Tuđmana. Policija je mogla na osnovu tih izmjena Ustava intervenirati u Dalmaciji bez suglasnosti lokalnih vlasti i lokalne policijske uprave.
Ustavno uređenje Republike Hrvatske je bilo poništeno. Također je bilo onemogućeno da se ono ponovo uspostavi.
Uslijedile su druge republičke ustavne promijene, pri čemu je Dalmacija prednjačila u negaciji novouspostavljene ustavnosti Republike Hrvatske. Slijedile su pravno-političke radnje kojima Sabor Republike Hrvatske donosi novi, “Božićni ustav” kojim se negira postojanje regija. To je bila dodatna eskalacija na putu planskog, ciljanog, malicioznog i smišljenog uništavanja Dalmacije. Ali ustavno uređenje, koje je jedino moglo biti stup države, bilo je smrtno pogođeno 22. srpnja 1990. Ustavni sud RH o tome nije donio nikakvu odluku, mada je donosio odluke o drugim “kršenjima” republičke ustavnosti do te mjere da je satirični časopis “Feral Tribune” proglasio protuustavnim.
To ne znači da je stručnjak za ova pitanja, politolog Davor Gjenero, u pravu kada tvrdi da se tu radilo o slučaju „centralizacije centra“ (2000.), jer se to ne bi moglo tako nazvati. Još manje se može argumentirati kako bi bez odluke Sabora od 22. srpnja 1990. Dalmacija kao regija opstala, ali nije bez značaja tko je prvi zadao smrtonosni udarac. Mada ni Dalmacija nije bila pravednik bez grijeha.
U stvari, još 1971. komunističkoj eliti je bilo jasno da se dogovor o uređenju Jugoslavije i njenih republika i pokrajina postignut tada, 1971. (neznatno dopunjen u kodifikaciji Ustava 1974.) neće moći obnavljati bez Titovog posredovanja. Memoari Tripala, Kardelja, Doronjskog, djelomično i Stambolića – u tom su pogledu neiskreni, jer ne spominju problem autonomije Dalmacije.
Dalmatinski političari koji su bili u igri 1989.-1991., a koji danas tvrde kako su mogli obnoviti dogovor s konstitucionalne Skupštine NFRH u Splitu od 20. travnja 1945. prema kojoj Dalmacija, na godinu i deset mjeseci, postaje autonomna pokrajina u sastavu tadašnje R. Hrvatske u granicama iz 1921., samo da su mogli na neki drugi sudionici nisu zabijali nož u leđa Dalmaciji – još su neiskreniji. Sasvim je naivno u to uvjeravati suvremenike zbivanja 80-ih i 90-ih godina. Od Dalmacije je, nakon 1990., ostala samo ljuštura, mit o davno zaboravljenoj zemlji u kojoj su tekli med i mlijeko, što je postao dio problema kojeg produciraju jugonostalgičari, koji danas umjesto da se zalažu za Dalmaciju na društvenim mrežama frenetično lajkaju slike pečene ribe i prirodnih ljepota. Prije svega nisu djelovale institucije regija, koje nisu bile spremne u potpunosti preuzeti sve funkcije autonomne pokrajine. Izbori su također bili organizirani samo na republičkom nivou, što je proizlazilo iz tadašnjeg ustavnog okvira. Etnički poduzetnici ovladali su javnim diskursom, prema kojem je upravo „jedan narod, jedna zemlja, jedan put“ nešto najgore što se Dalmaciji moglo dogodit, jer je tragično prošao politiku centralizacije, rata i poraća što je neodrživo stanje. Vratiti taj duh u bocu više nije bilo moguće.
Možda će neke nove generacije uspjeti objasniti zatupjelom narodu u Dalmaciji kako se samo vlastitim snagama i osobnom udruženom borbom može nešto pokrenuti po pitanju povratka onoga što Dalmaciji pripada – njenu punu autonomiju.
Comments