Kako bi se došlo do realnog "minimalca", potrebno je da Vlada naruči realni izračun minimalnih troškova života te da se taj iznos odredi kao referentan. Minimalnu plaću potrebno je računati kao iznos 20% veći od tog izračuna.
Inicijativa Dalmatinski Demokratski Forum (DDF) smatra da povećanje minimalne plaće na 3.400 kuna neto (4.250 kuna bruto) u 2021. godini nije dostatno, te se takvom minimalnom plaćom sigurno neće osigurati ostvarivanje temeljne zadaće minimalne plaće. Neto minimalna plaća za 2020. godinu iznosila je 3.250,01 kunu. Za iduću godinu minimalna plaća je povećana tek za 150 kuna. To je tek 46,49% prosječne bruto plaće dok Unija europskih sindikata traže da minimalna plaća ne bude ispod 60% srednje plaće u državi.
Minimalna plaća treba biti jamstvo da niti jedan radnik ne bude plaćen manje nego je potrebno za dostojan život. U Republici Hrvatskoj minimalna plaća socijalnu ulogu ne zadovoljava jer radnici koji ju primaju žive u apsolutnom siromaštvu - što je najvidljivije u Dalmaciji. Minimalna plaća bi trebala prestati biti stvar kalkulacija i manipulacija, stvaranja dojma napretka i prikupljanja političkih bodova, a trebala bi biti realni iznos vezan uz minimalne troškove života.
Povećanje iznosa minimalne plaće je vrlo važno, što su shvatili i drugi u EU. Primjerice Rumunjima kojima minimalna plaća raste puno brže nego u Republici Hrvatskoj, ukupni standard stanovništva raste, a smanjili su i iseljavanje. Slovenija je također znatno podignula iznos minimalne plaće, a vezala ju je uz izračun minimalnih životnih troškova koje u Sloveniji donosi resorno ministarstvo rada i socijalne skrbi. Osim što je iznos minimalne bruto plaće za 2020. godinu porastao na oko 940 €, što je skoro dvostruko više od hrvatske minimalne plaće - od 1. siječnja iduće godine u Sloveniji će se upotrebljavati formula za izračun minimalne plaće po kojoj iznos minimalne plaće mora biti (najmanje) 20% veći od izračuna minimalnih životnih troškova, čime će se približiti europskom civilizacijskom minimumu od 1250€.
U Republici Hrvatskoj problem ne predstavlja samo činjenica da ne postoji politička volja da se minimalna plaća podigne na iznos koji je dostatan za dostojan život, već i činjenica da se u Republici Hrvatskoj uopće niti ne računa tzv. "potrošačka košarica" odnosno minimalni troškovi života. Zadnji puta su te troškove, za četveročlanu obitelj s dvoje djece školske dobi računali Nezavisni hrvatski sindikati 2011. godine kada je iznosila 6.693 kuna, a u nju nije bio uključen trošak automobila niti najma stana, a košaricom također nisu bili obuhvaćeni troškovi obrazovanja (kupovine školskih knjiga i pribora), njege zdravlja (dodaci prehrani, lijekovi i sl.), godišnjeg odmora i sportskih aktivnosti. Lako je vidjeti da i bez značajnih troškova neuključenih u ovaj izračun minimalna neto plaća danas predstavlja iznos skoro dvostruko niži od troškova života iz 2011. godine.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku za 2018. godinu prag rizika od siromaštva za jednočlano kućanstvo iznosi 29.820 kuna na godinu, dok za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina iznosi 62.622 kune na godinu. Prema tome može se izračunati kako je minimalna plaća, prema stopi rizika od siromaštva za četveročlanu obitelj s jednim zaposlenim daleko ispod minimalnih 5.218,50 kuna što je statistički prag siromaštva. U Damaciji samo 11% stanovnika ima plaću višu od tog iznosa, te je prema realnom izračunu čak 89% stanovništva živi ispod praga siromaštva. Istovremeno 40% stanovništva u Dalmaciji ima plaću nižu od državnom minimuma čime spadaju u skupinu apsolutnog siromaštva, odnoso gladnih.
Naravno, opravdanje za stagniranje i onako niske minimalne plaće u Republici Hrvatskoj našlo se u posljedicama gospodarskog usporavanja zbog nesposobnosti članova Vlade Republike Hrvatske i korona-krize iako je i prije pojave coronavirusa hrvatska privreda zaostajala najviše zbog činjenice da je riječ o privredi okoštale strukture koja se najviše oslanja na uslužne djelatnosti, posebno na turizam. I nakon što postaje jasno da turizam ne može i ne smije biti oslonac domaće privrede, Vlada donosi mjere koje ciljaju očuvati status quo.
Što je potrebno napraviti?
Odgovor je jasan podići minimalnu plaću, progresivno oporezivati najveće plaće, mijenjati okoštalu strukturu privrede.
Potrebno je da Vlada Republike Hrvatske, kako bi se došlo do realnog "minimalca", naruči realni izračun minimalnih troškova života te da se taj iznos odredi kao referentan, minimalnu plaću potrebno je računati kao 20% veći iznos od tog izračuna.
Umjesto da smanjuje poreze za najbogatije, Vlada bi trebala podići poreze na dohodak za najbogatije, odnosno postaviti više poreznih razreda kod oporezivanja osobnog dohotka - osobito one s bruto dohotkom iznad 30.000 kuna, ali i za sve s bruto dohotkom iznad 15.000 kuna kojih je tek 10%. Većina, 90% plaća niža je od 15.000 kuna! Stoga bi progresivno oporezivanje dohotka, upravo suprotno onome što predlaže Vlada trebalo najviše smanjiti za one koji imaju plaće ispod 15.000 kuna. Ako već Vlada pravda praktički stagniranje minimalne plaće corona-krizom, onda svakako ne može opravdati snižavanje poreza za najbogatije.
Svakako treba reći da oporezivanje ne može biti temelj stvaranja kvalitetnijih i bolje plaćenih radnih mjesta - prava reforma obuhvaća mijenjanje okoštale privredne strukture, prelazak s rentijerskog tipa privrede na reindustrijalizaciju i korjenito mijenjanje odnosa prema privredi koja treba biti u službi zadovoljavanja temeljnih potreba društvene većine. No, progresivno oporezivanje je stvar pravednosti i solidarnosti. Ukoliko je Vlada sada odlučila svima na minimalcu zamrznuti ionako niske plaće - svakako teret krize moraju na sebe preuzeti i oni s visokim plaćama.
Comments