Piše: Nevianna Remanni
Zajednica općina, Zajednica gradova, Zajednica županija, zakletve Vlade RH u decentralizaciju… Stječe se dojam kako se Njemačka može sakriti po stupnju demokratizacije RH. Što bi Tito rekao: Malo morgen!
Tuđman je centralizirao sve što je mogao i do danas se to nije promijenilo. Čak nije promijenjen ni čuveni „Šeksov zakon“ kojim je centralizirana sva moguća imovina općina, gradova i županija, osim Grada Zagreba. Niti će, kažu nam dobro obavješteni izvori iz Vlade RH, uskoro biti decentralizirana. Čak je i jedan od ministara, zadužen baš za tu problematiku, na internom sastanku sa svojim gradonačelnicima (koji su se usudili reći koliko malo sredstava u svojim lokalnim proračunima imaju) na njihovo pitanje kada će biti donijet zakon koji će poništiti Šeksovo čedo, nervozno ali i izravno i jasno odgovorio: “Nikada!” I još im je poručio kako mogu zaboraviti na to i neka ga više nikada i ne pitaju takve gluposti!
Isto tako dobro obavješteni izvori kažu kako naši bajni demokrati i „stručnjaci“, koji s kupljenim diplomama predaju Upravno pravo i Lokanu samoupravu na fakultetima, zapravo fingiraju međusobni sukob, i to s dvostrukim ciljem. Jedni su zaduženi za patriotsku priču o srcu RH – Dalmaciji, a drugi o majci – Europi, a i jedni i drugi imaju zadatak razbiti “lokalce“ i “regionalce“. Odnosno, sve one koji se zalažu za normalizaciju stanja u RH, točnije koji se zalažu za regionalizaciju i decentralizaciju RH. Upravo prisustvujemo kampanji za izbore vijeća manjinskih nacionalnih zajednica u koje su, također, gore navedeni umiješali svoje prste. Prijateljski izvori su mi rekli kako će se prvo na udaru naći (gle čuda!) – Dalmacija. Motiv je također više nego jasan – apsolutna svevlast jedne političke organizacije!
Ali, što se omča više steže, prema nekoj logici, veće su šanse za njeno pucanje. Veće su šanse kako će se partitokratima, bez čijeg dopuštenja ni na WC ne možemo otići, sve ovo vratiti kao bumerang direktno u facu. I svugdje bi to tako bilo, samo ne u Dalmaciji. Dalmacija ima svoju posebnu logiku – logiku koju nitko na svijetu ne razumije. Ona će i dalje sagibati kičmu i zabijati glavu u pijesak kao da je se sve ovo što se u njoj događa ne tiče.
Meni je, iskreno, jako dosadilo skakati kao zec na baterije dok se vodim po groznim dalmatinskim putevima, dosadilo mi je čekati satima na autobusnoj stanici iako Split ima jednu od najrazvijenijih autobusnih gradskih mreža u RH, dosadilo mi je voziti se vlakom više od 12 sati do Zagreba, dosadilo mi je da čekam u redovima kod matičara, na policiji, u liječnika, kod zubara, dosadila mi je divlja (bespravna) gradnja, koja će potezom pera postati legalizirana… A sasvim sam sigurna kako je i vama sve to dosadilo i kako vam je potpuno jasno kako je za današnje stanje u Dalmaciji kriva – sveopća centralizacija. Ona ista centralizacija koja je spremna ratovati do posljednje kapi tuđe krvi kako bi ostala na vlasti i ona ista centralizacija kome uopće nije bitno koje je veličine država kojom se upravlja, sve dok se njome upravlja iz jednog centra, ona ista centralizacija koja je u svijet poslala na stotine tisuća mladih da razvijaju neke druge države i nacije.
Još od vremena kada su prvi iseljenici odlazili zbog peronospore, Dalmacija nije bila u groznijem stanju. Od kritizerstva i vječnog krivljenja Zagreba za sve ružno što nam se događa očigledno nema velike koristi, ma koliko to prokleto točno bilo. I ma koliko točno bilo kako Zagreb Dalmaciju i dan-danas, 83 godine od okupacije iste promatra kao koloniju; kao ratni plijen. Ali, nevolja s kolonijama je u tome što se, prije ili kasnije, žele osloboditi imperijalističkog gospodara. Drugim riječima, ukoliko želimo demokraciju i ekonomsko-socijalni prosperitet, ukoliko želimo decentralizaciju, ukoliko želimo slobodu, tada se za nju moramo pametno izboriti. Budite sigurni da nam je nikad nitko neće isporučiti na zlatnom pladnju, a pogotovo ne oni koji su nam je oduzeli.
Sad se nameće pitanje: shvaćaju li stanovnici Dalmacije to? Shvaćaju li kako samo svojim aktivizmom i radom za bolju budućnost Dalmacije, toj našoj regiji možemo pomoći. Zabijanja glave u salbun i pokrivanje ušima, te sagibanje kičme nije rješenje. Rješenje je ustati i boriti se protiv nepravde, da ne kažem otimačine, koja se pred više od trideget godina nadvila nad Dalacijom.
Netko će pomisliti kako je ovo poziv. Da, pozivam vas neka svi zajedno radimo na „dalmatinskoj stvari“, na dokazivanje kako Dalmacija nije zagrebačka provincija. A to se može samo zajedničkim radom za njenu dobrobit, dobrobit naše djece, naših unuka i unuka naših unuka.
Comments