Piše: Daniel Remanni
Uvjeren sam kako u mom životu dalmatinska autonomija znači mnogo više od puke politike. Ona je određujući osjećaj života, to je identitet, kultura, način življenja, egzistencijalni doživljaj.
Politika čistih ruku
Dalmatinska autonomija je neiscrpna priča koja je imala na mene takav dojam da sam i u najopasnijim vremenima ostao u Dalmaciji. U toj zloj sudbini sam shvatio kako na ideju dalmatinske autonomije najmračniju sjenu bacaju oni koji su u njoj vidjeli samo politiku, vlastitu karijeru ili su dolazili iz velikohrvatskih kleronacističkih krugova poput navijačkih klubova. Njihova retorika je uvijek počinjala u borbenom tonu, zatim se postupno mijenjala, dok se nije sasvim ublažila, odnosno dok nisu izvršili zapovijedi koje su stizale iz Zagreba. Ono što su juče proglašavali pobjedom, do danas se pretvorilo u poraz.
Ne vjerujem u radikalizam plišanih fotelja koji, zapravo, relativizira demokraciju. Pristalica sam pitomog ali upornog radikalizma koji najveću vrijednost autonomije prepoznaje u samoj demokraciji. I to je ona točka na kojoj ćemo ili ustrajati, ili od koje ćemo odustati, ali ni na koji način naš odnos ne može biti licemjeran.
Afirmaciji dalmatinske (ili bilo koje druge) autonomije ne doprinose oni koji onemogućavaju slobodno, kritičko mišljenje. Oni koji u našim redovima tetoše partitokraciju, oni su ti koji kompromitiraju ideju dalmatinske (ili nečije druge) autonomije. Vladari nikada nisu sami podarili nekoj regiji autonomiju, već je to učinio narod svojom ustrajnom borbom, koju će potom nacionalisti oteti, a kvazidemokrati proćerdati. Ali, neka to ostane tema za neki drugi put.
Danas nema, niti će biti autokratskog donatora autonomije, stoga se za autonomiju treba izboriti demokratskom kulturom. Treba njegovati takav demokratski duh koji će i u najžešćim protivnicima autonomije izazvati poštovanje, a eventualno i njih privući na svjetlu stranu političke uniljnosti. Naravno, ne mislim pri tom kako će se Andrej Plenković, Nikola Grmoja, bračni par Puljak, bračni par Raspudić i slični HDZ-ovi igrači i igračice svrstati uz nas. Zna se, oni će biti korisniji ako nastave negirati, protiviti se 150 godina dugim težnjama, jer time će samo navesti vodu na naš mlin. Bar tako politička teorija kaže.
Međutim, sve to još ni izdaleka nije dovoljno. Treba imati na umu kako moramo pridobiti minimalno 120 000 stanovnika Dalmacije s pravom glasa. Milion! A to se može postići samo upornom politikom čistih ruku! Naravno, netko može reći kako je to puki idealizam. Takvim pragmatičarima mogu samo reći kako se za autonomije nije moguće izboriti instrumentima centralista.
Uzor i mjerilo
Organizatori me nagovaraju neka sudjelujem u svečanom obilježavanju 133. godišnjice smrti najvećeg splitskog gradonačelnika, Antonija Bajamontija. Jednog od najznačajnijih splitskih intelektualaca romanskog, europskog formata koji je preminuo 13. siječnja 1891.
Kao njegov veliki poštovatelj, naravno da sam odmah to prihvatio, utoliko prije što sam svojevremeno više puta pisao o njemu i, prema vlastitoj želji, bio sam u prilici 2001. godine promovirati njegovu knjigu „Smrt Dalmacije“. I to baš u Splitu, u njegovom rodnom gradu. Potom smo otišli u Padovu gdje je sam govorio o „Filozofiji malog mediteranskog mista“ na svečanosti povodom njegovog izbora za počasnog post mortem člana Akademije tamošnjeg medicinskog fakulteta.
Bajamonti je za mene bio i ostao mjerilo svih dalmatinskih pitanja, čak i kada to nije bilo po ukusu batinaša iz zajedničarskih i drugih velikohrvatskih kleronacističkih krugova. Zbog toga sam i javno protestirao kada gradski oci Splita, njegovog rodnog grada, nisu prihvatili prijedlog ureda za kulturu gradskog vijeća kojim se Antonio Bajamonti i njegov stric Julije Bajamonti proglašavaju za post mortem počasnog građanina grada, rekavši kako pojma nemaju o kome je riječ. Zar je moguće da gradski oci ne poznaju povijest grada kojim vladaju?
Antonio Bajamonti je bio jedan od onih visokih intelektualaca koje je režim plaćen i uvježban u Zagrebu najžešće napadao, naročito mu spočitavajući kako gaze nacionalne osjećaje Ilira. Ta jeftina žgadija okupljena oko „Narodne stranke“ (kasnije nazvana Ustaški pokret) zanemarila je činjenicu kako je Bajamonti bio taj koji je Splitu vratio vodovod, napravio kanalizaciju, po uzoru na razvijene francuske i talijanske gradove izgradio javno kazalište, otvorio čitaonice i bolnicu… Dakle, već za njegova života i nakon njegova života pisalo se o njemu, i te kako. Nije bio nepoznat.
Mada dosta klimavo, i s brojnim nepodnošljivim proturječnostima, očekuje se preokret. Prema nekim dostupnim informacijama, kojih nema na internetu ali su se navodno ipak dogodile, stric i nećak Bajamonti, Julije i Antonio uskoro bi ipak mogli biti proglašeni za počasne građanine njihova rodnog grada – Splita. Ali, samo ako i kada jedina prodalmatinska inicijativa – DDF – ojača do te mjere da može samostalno izići na izbore i pobjedi u gradu Splitu. Možda će potomstvo bar koliko-toliko popraviti nepopravljivo.
Da budem iskren, ni malo nije vjerojatno kako bih prije petnaest godina mogao govoriti o liku i djelu Antonija Bajamontija u zdanju splitske Banovine. Ne bismo tamo bili rado viđeni ni on, ni ja. Naglašeno službeni karakter dvorane gradske vlasti mi je malo zasmetao, pa sam morao primijetiti kako bi bilo dobro o Bajamontiju raspravljati na alternativnim mjestima. Jer, više od dvadeset godina duhovnost Antonija Bajamontija njegovali su upravo proskribirani, izopćeni, poniženi, buntovni i duhovno nemirni, a ne „gradska politička elita“.
Obitelj Bajamonti bila je i ostala etalon „druge Dalmacije”. A temelje kulture jedne zajednice moguće je zastupati samo ako postoje neka osnovna mjerila. A ona postoje. Za mene su to, uz obitelj Bajamonti: Anton Langer (tekstopisac dalmatinske himne), Franz von Suppé (skladatelj dalmatinske himne), Angelo Antonio Frari (dizajner dalmatinske zastave), S. I. Brays (pisac na dalmatskom jeziku) ali i mnogi drugi intelektualci i pisci bili uzori – međutim, mjerilo može biti samo onaj tko živi i radi u istoj onoj zajednici, u istoj kulturi, u kojoj i ja živim i radim.
Najbolji u mojoj generaciji nisu imali neke sreće, jer su to mjerilo predstavljali: Tomislav Bralić, M.P. Thompson, Jelena Rozga, Severina, Andrea Šušnjara, Lidija Bačić, Miro Gavran, i ostala elita s dna kace. Oni su mjerila zajedno sa svim svojim zabludama, greškama i porazima neolibertarijanskog nakaznog društva. Jer, ove značajne osobe karakteriziraju upravo greške i zablude, porazi i duhovne pustolovine ove napaćene regije.
Teško je onim generacijama koje su osuđene da za svoje uzore imaju bezgrešne – jer time neminovno padaju u zamku laži. Ali, teško i onim generacijama koje ne nalaze mjerila u povijesti vlastitih zajednica. Ovo potonje danas je zbog toga tako opasno, jer je nepogrešivih previše. A te nepogrešive odlikuje činjenica kako su bili veći demokrati od današnjih najvećih demokrata.
Comments