Demokracija za Dalmaciju

Piše: Miona Vuković

Danas su HDZ i njegovi sateliti spremni učiniti sve kako bi odmaknuli Dalmaciju i njeno stanovništvo na traženje onoga što joj pravno pripada – autonomiju. To nije demokracija, ali koga briga.

Uostalom, nacisti su u pravu – ako građani Dalmacije ništa ne rade kako bi dobili ono što im međunarodno parvo priznaje, zašto bi om oni to dali? Činjenica jest kako na ovaj način, nakon izbora gradonačelnici, općinski načelnici, zastupnici, ministri i premijer žive svoj divan demokratski život koji je potpuno maknut od života ljudi.

Stanovnike Dalmacije su učili kako su izbori i miran prijenos vlasti slika demokracije. Kad ljudi izađu na izbore i glasaju, to je znak demokracije. Kada se vlast mijenja bez nereda – tada postoji još veći stupanj deokracije. Ako takva slika postoji na TV ekranu, onda u zemlji vlada demokracija. Ali je li stvarno?

Postjugoslavenski prostor još nije izmislio vlastitu demokraciju ili sposobnost korištenja posuđene zapadnjačke verzije. Na primjer, Republika Hrvatska je tražila riječi kojima bi opisala vlastitu demokraciju: bila je suverena, mlada i upravljana. Tada je postala tandem demokracija. To je kada uvijek isti ljudi mijenjaju mjesto na poziciji moći, a to se događa „po volji svih građana“.

Međutim, kao rezultat, prosvjedi bi stavili su točku na njihovu vlastitu definiciju i ovaj nakaradni pristup. Štoviše, demokracija u RH se ne može konačno izgraditi sa satelitskim parastrančicama, hodovima za život, gaženjem ljudskih prava i sloboda, razvojem centralističkog sustava i ostalim nakaradama koje su pogubne za njeno stanovništvo. Prije svega u Dalmaciji.

Kako bi se razvila demokracija i stvorio model industrijske demokracije u nordijskim državama i u Velikoj Britaniji provedeni su određeni sociološki eksperimenti. Istovremeno, radnicima je dopušteno pronaći sebi ugodnije uvjete rada unutar već postojećeg kolektiva, na primjer, promijeniti vrijeme početka i završetka rada, kako se ne bi smanjila produktivnost. Kao rezultat toga, postali su zadovoljniji svojim radom.

Nadalje, kako bi se razvila demokracija i stvorio model regionalne demokracije, Danska je krajem 90ih godina XX. stoljeća krenula sa završnom fazom izgradnje devoluirane države. Tako je nastalo pet autonomnih regija prema njihovim povijesnim granicama: Hovedstaden, Midtjylland, Nordjylland, Sjælland, Syddanmark. Danska je danas mnogo bolje mjesto za život, upravo zbog razvoja industrijske i regionalne demokracije.

Je li itko upitao Dalmatine/Dalmatince jesu li zadovoljni svojim radom? Ili što se može učiniti za poboljšanje njihovih radnih uvjeta? Je li ih itko upito žele li živjeti u rigidnom centralizmu ili u devoluciji? Žele li živjeti u totalitarizmu ili u demokraciji?

Danska se danas pokušava usredotočiti na povećanje sreće po glavi stanovnika stvaranjem raznih udruga i udruga građana odozdo, vjerujući kako su i kapitalizam i komunizam atomizirali čovjeka tako kako bi se njime moglo lako kontrolirati. To je i pokušaj drugačije izgradnje države, jer ekonomija određuje sreću tek na početku gospodarskog rasta.

Demokracija se u svijetu definira u informacijskom, gospodarskom i političkom prostoru, kada postoje igrači neovisni o državi. Nije stvar u tome je li država loša ili ne, ona samo voli kao i svi ostali biti monopolist ako joj se pruži takva prilika. Kao rezultat toga, ona će iskriviti ova tri prostora ispod sebe. U stvarnosti, to dovodi do lakšeg upravljanja ljudima. Ali to nije cilj naroda, iako je to cilj svake nacije, odnosno države kao organizacije.

Danas gradimo demokraciju, koja se temelji, doduše teoretski, na neovisnosti na političkom, dijelom i na ne baš neovisnom informacijskom polju. A mi nemamo ravnopravnost na ekonomskom planu. Iako ljudi traže suprotno – jednaka prava, odnosno rezultate, na ekonomskom polju. Točnije, građani RH, pa tako i Dalmatini/Dalmatunci imaju političku demokraciju, djelomično informacijsku i nikakvu ekonomsku demokraciju.

Međutim, države blagostanja su moguće čak i u tržišnim uvjetima. Na primjer, danska vlada – iako je Danska kapitalistička država – kontrolira cijene nekoliko tisuća asortimana. A Dalmatinima/Dalmatincima se stalno govori kako je to nemoguće u tržišnim uvjetima. Odnosno, alati koji olakšavaju život postoje.

Provedene su mnoge studije o pitanjima siromaštva. Kako se pokazalo, prijenos siromaštva na sljedeću generaciju igra značajnu ulogu. Ali, taj se lanac može prekinuti aktivnim političkim i inim zalaganjem u smjeru obrazovanja, zaposlenja, ekologije…, točnije demokracije. Dalmatini/Dalmatinci generiraju siromaštvo vlastitog naroda jer ne žele pobjeći iz zagrljaja totalitarnog razmišljanja.

Čienjica kako u regiji/državi bez jednakih prilika svima, malo djece iz siromašnih obitelji može dobiti visoko obrazovanje, pa će biti manje obrazovana i imat će niže plaće. Češće će biti iza rešetaka jer nisu naučeni kontrolirati sebe i svoje emocije. Odnosno, sami Dalmatini/Dalmatinci aktivno pomažu stvaranju kriminala i siromaštva, a tako i stereotipa o samima sebi. Demokracija će tada biti olakšati život onima koji teško prežive u Dalmaciji. Našoj regiji treba demokracija ne za jake, već za slabe.

To se može objasniti teorijom koja se pojavila za poslovno modeliranje. Prema njezinim riječima, oni na poziciji moći će uvijek imati svoje interese koji se ne poklapaju s interesima stanovništva. Odnosno, ovaj sustav delegiranja volje naroda na zastupnike po D'Hondtovom modelu je pogrešan. Opet, mora postojati netko tko će nadzirati same zastupnike, pa čak i ministre, a onda netko tko će nadzirati nadglednika. Dakle, svaki takav sustav uvijek će se razvijati u smjeru vlastitih interesa i vlastitog funkcioniranja.

Dalmacija može biti bogata zemlja. Ali, može i živjeti kao siromašna zemlja, ali u tom slučaju ipak mora biti poštena. A siromašna zemlja ne može biti treća regija u Europi po broju luksuznih automobila, dok 45% njezinih stanovnika umire od gladi. To je razlog zašto moramo shvatiti kako ekonomsko nepoštenje rađa političko i informacijsko nepoštenje. Jer, ovu situaciju trebamo opravdati. A premijera ne treba cijelo vrijeme čuditi što se podcjenjuju njegova postignuća na polju heljde i kupusa.

No, mogu li to građani Dalmacije, kojima je najveći domet izazvati sukob s policijom zbog trećerazredne nogometne utakmice? Ne mogu! Jer, su sami sebe učinili ovisnicima o gluposti, umjesto ovisnicima o aktivizmu i pokušaju mijenjanja stvari u Dalmaciji na bolje. Dalmatinci moraju stvari mijenjanjem sebe i otvorenošću. Otvorenost građana vodi prema otvorenosti moći koja svugdje u svijetu gura je prema poštenijem ponašanju. Demokracija ograničava moć i zaštita je od zlouporabe.

Civilno društvo suspendira vlast djelujući kao crvena linija koju vlast ne bi smjela prijeći. Vlastima je teško graditi takve ograde protiv vlastitog uplitanja u procese. Nekada je glavni sudac u svemu.

Ali demokracija je upravo u tome što vlast nije glavni sudac, što u ocjeni koliko dobro narod živi nije bitno mišljenje premijera, nego mišljenje naroda.

Demokracija je struktura koju je teško izgraditi jer sputava neka kretanja. Ali jednom izgrađena, lakše ju je zadržati jer su ljudi drugačiji. Demokracija mijenja nas, ne samo državu, na bolje. Za za to moramo mijenjati sebe.