Piše: Leonarda Bilishev
Građani bi konačno morali shvatiti da su oni političarima poslodavci i da imaju pravo od njih zahtijevati objašnjenja. Bahato, vulgarno, agresivno i slična ponašanja imanentna balkanskim političarima građani moraju početi kažnjavati, jer takvi ne zaslužuju zastupati njihove interese.
Lutanje dalmatinskog regionalnog broda uzburkanim vodama traje desetlječima, ali se ne naslućuje skoro pristajanje u sigurnu demokratsku luku. Rastući i sveprisutni pritisci kojima je izloženo dalmatinsko društvo ponukale su nas da pokušam pronaći odgovor na pitanje zašto ovaj fenomen sve više uzima maha i prijeti da ovu malu zemlju na razmeđu Balkana i Mediterana nasuče u vrtlog nasilja i mržnje. Očekivanja da će strasti splasnuti, koji svakom pojedincu pružaju mogućnost konzumacije svoje političke preferencije, ispostavila su se iluzornim. Naprotiv, netrpeljivost i netolerancija su dobili nove zamahe.
Operacionalizacija podjela
Odgovor koji se na ovo pitanje uobičajeno može čuti u javnom prostoru uglavnom se svodi na eksplikaciju tradicionalnih dalmatinskih, kampanelističkih podjela. Ukoliko bi usvojili ovakvu logiku, dalo bi se zaključiti kako Dalmacija ima ugrađenu konstrukcijsku pogrešku, odnosno da joj tradicionalne podjele ne dopuštaju da iskorači iz kolopleta netrpeljivosti i tenzija. S druge strane, obzirom da su upravo razlike u idejama, viđenjima i interesima u temelju demokracije to bi značilo da se potencijalnim eliminiranjem podjela eliminiraju i ključne pretpostavke za konsolidiranje demokratskog poretka.
Stoga se ovakva logika čini posve neadekvatnom. Svakako je loše ukoliko politički akteri potiču polarizaciju poradi stjecanja naklonosti određenog dijela biračkog tijela, ali makar u načelu ne treba gajiti bojazan od razlika, jer bez suprotstavljanja mišljenja i vizija ne može ni biti demokratske političke utakmice. Zato je važno imati na umu da dalmatinsko društvo nema problem s podjelama kao takvima, već s njihovom političkom operacionalizacijom.
Mnoga suvremena demokratska društva podijeljena su po ideološkim, nacionalnim, vjerskim, klasnim i raznim drugim linijama. Primjeri Švicarske i Kanade govore kako se društva s etničkim razlikama mogu veoma uspješno organizirati u formi demokratski konsolidirane države. Dalje, ideološka rascjepkanost političkog spektra, recimo u Nizozemskoj, svakako nije manja nego u Dalmaciji, ali tamo to nikada ne predstavlja prijetnju društvenom poretku, već sve netrpeljivosti ostaju u granicama političke arene. Ono što je bitno za Nizozemsku je i to da na regionalnoj razini mahom pobjeđuju regionalne stranke, dok u Dalmaciji građani svjesno odbijaju sudjelovati u radi prodalmatinske inicijative. Dakle, ova društva izgradila su kapacitet apsorbcije polarizacije, a razlike afirmiraju kao stup demokracije.
Demokracija versus tribalizam
Dakle, moramo tragati dublje ukoliko želimo pronaći stvarne uzroke demokratskog deficita i uspona društvenih tenzija. Ono što se u Dalmaciji očevidno ne može ili ne želi razumjeti je to da demokratski sustav najefikasnije pruža mogućnost riješavanja spora između ljudima, ali uz preduvjet da su se već suglasili oko bazičnih pitanja, odnosno da postoji skup temeljnih vrijednosti koji im je zajednički i da dijele osjećaj odgovornosti za opći interes, unatoč međusobnim neslaganjima. U konkretnom slučaju, te vrijednosti upisane su u Ustav RH, te svaki politički akter koji dovodi u pitanje temeljne ustavne odrednice o Republici Hrvatskoj kao građanskoj, demokratskoj, sekularnoj državi koja teži europskim i euroatlantskim integracijama najblaže rečeno nije dobronamjeran.
Demokracija može funkcionirati samo ukoliko se politički akteri drže uvjerenja da njihovi politički rivali nisu u pravu, može tolerirati i kada smatraju da su im oponenti nedovoljno inteligentni, pa čak i glupi. Međutim, ukoliko se manifestacija mržnje prema neistomišljenicima tretira kao legitiman vid političke borbe, kada se fizički obračunavate prema političkom suparniku onda se demokracija pretvara u tribalizam, arenu za obračun između neprijateljskih grupacija. U ovakvoj situaciji sve akcije postaju legitimne, jer će u slučaju izbornog poraza naše “pleme” (politička partija, nacija, religijska institucija) biti ugroženo. Konzekventno, tko god da je pobjednik – brine se samo o pripadnicima svog plemena. S druge strane, tko izgubi nerado će prihvati odluku građana.
U tom slučaju, politički sustav može skliznuti u diktaturu ili pak implodirati u građanskom ratu, ali je malo vjerovatno da može funkcionirati kao konsolidirana demokracija. Koliko izostanak konsenzusa oko temeljnih vrijednosti može biti opasan vidimo na primjerima savremenog Iraka, jer tamošnji Arapi šiiti, Arapi suniti i Kurdi (koji gaje i međusobne netrpeljivosti) svoje nesporazume često rješavaju putem nasilja. Slično je u Jemenu. Na sjeveru gdje žive šiiti, kojim pripadaju Huti, dok na jugu žive suniti, što je dovelo i do konflikta na vjerskoj razini, koji je ušao u sedmu godinu trajanja.
Uloga regionalnog patriotizma
Postavlja se pitanje, što nedostaje Dalmaciji? Zbog čega društveni akteri ne uspijevaju pronaći minimum konsenzusa oko vrijednosnog okvira dalmatinskog društva? Zbog čega stanovnici Dalmacije uporno odbijanju borit se za bolju budućnost svoje regije? Možda na prvi pogled paradoksalno, ali dostupna istraživanja govore u prilog tezi kako postoji snažna pozitivna veza između demokracije i osjećaja regionalne povezanosti sa ostalim stanovnicima regije. Preciznije, u društvima u kojima postoji snažniji osjećaj regionalne pripadnosti demokratski poredak je stabilniji. Tako se recimo počeci nove demokracije u suvremenom smislu vezuju za zemje poput Škotske ili Katalonije, jer je kod njih već bio razvijen snažan osjećaj regionalne povezanosti. I obrnuto, krize u koje neke suvremene demokracije zapadaju rezultat su ne jačanja, već upravo slabljenja osjećaja regionalne povezanosti. Najreljefniji primjer ovakvih tendencija uočavamo upravo u Dalmaciji, jer je očito da veliki broj onih koji sebe nazivaju Dalmatincima osjeća veću netrpeljivost prema nekim svojim suregionalcima, nego recimo prema Amerikancima, Rusima ili Kinezima.
U slučajevima kad je osjećaj regionalne pripadnosti pretjerano slab, obično dolazi do vanjske okupacije unutar države gdje centri moći porobljavaju regije, dolazi do njene eksploatacije i spuštanje na nivo kolonije - kao što je to slučaj s Dalmacijom zadnjih trideset godina. Danas vidimo da su najintenzivniji sukobi u Europi unutar država, što indicira da je osjećaj nacionalne pripadnosti prilično jak. Regije ne dopuštaju centralnoj vlasti da ih porobljbava i spušta na razinu kolonije, a građani se uključuju u rad regionalnih stranaka. Trenutno u Europi postoji preko 60 takvih stranaka.
Naravno, ovdje govorimo isključivo o pozitivnom obliku osjećaja regionalne pripadnosti – regionalnom patriotizmu. Njegova bit je isključivo u osjećanju povezanosti i ljubavi prema regiji te borba za što kvalitetnijim životom u istoj, nikako u ksenofobiji i mržnji prema drugim regijama. Zdrav regionalni patriotizam podrazumijeva osjećaj o posebnosti svoje, a poštovanja prema drugim regijama. Ukoliko to pak prijeđe u uvjerenje o superiornosti vlastite regije, radi se o ružnom i (auto)destruktivnom obliku nacio-regionalizma, koji najčešće vodi u tenzije i sukobe s drugima. Neobično je važno čuvati se i od idolopoklonstva spram vlastite regije, jer svaki pojedinac koji bi se ograničio samo na ideje i dostignuća svoje regije imao bi monolitan i neispunjen život.
Konkretno, u slučaju Dalmacije nije nužno da se svi osjećaju kao Dalmatinci, niti je presudan procentualni omjer između različitih nacionalnih/regionalnih osjećaja. Međutim, nužno je da gaje sentiment prema Dalmaciji kao svojoj kući, u kojoj će moći valorizirati sve svoje potencijale, talente i znanja u reintegriranom i autonomnom društvu. Svaka rasprava o tome tko je tko u smislu kolektivnog identiteta vodi nas na teren gdje nema arbitra i koji je idealno tlo za za međusobna trvenja po načelu svi protiv svih. Umjesto toga ljude treba prihvatiti onakve kakvi jesu i usmjeriti energiju na rješavanje realnih društvenih problema. Postoji nebrojeno mnogo stvari gdje putem suradnje svi mogu dobiti i neusporedivo je produktivnije baviti se tim pitanjima, umjesto onima gdje su neminovno svi na gubitku.
Očuvanje društvene stabilnosti i zbog sebičnih interesa
Da bi se to dogodilo prvenstveno politički akteri, ali ništa manje i religijske institucije i mediji moraju prestati da poticati negativne emocije prema Dalmaciji, pumpati ih lažnim informacijama o toj regiji vođeni kratkovidom i somnambulnom idejom da će tako najbolje zadovoljiti svoje sitne partikularne interese. Moraju konačno razumjeti da u konačnici to treba učiniti i iz sebičnih razloga, jer svoje interese dugoročno mogu ispuniti jedino u stabilnom društvu. Ukoliko dalmatinsko društvo zapadne u tribalni kaos, u koji su već jednom nogom zagazili, sasvim je izvjesno da niko neće moći računati na vlastitu dobrobit. Pojednostavljeno, ako dođe do požara u kući stradaće i oni na prvom i oni na drugom katu.
Na drugoj strani, poželjno je i da se građani zamisle nad svojom i budućnošću svoje djece i unučadi te podignu ljestvicu očekivanja od političara i upitaju se: "A što s Dalmacijom?". Za građane je neusporedivo bitnije kako političar vidi regiju u kojoj žive recimo 2030. ili 2040. Građani bi konačno morali shvatiti da su oni političarima poslodavci i da imaju pravo od njih zahtijevati objašnjenja. Bahato, vulgarno, agresivno i slična ponašanja imanentna balkanskim političarima građani moraju početi kažnjavati, jer takvi ne zaslužuju zastupati njihove interese. Građani bi trebali shvatiti kako je regionalizacija i decentralizacija jedino pozitivno rješenje za Dalmaciju, ali i za druge regije u RH, te da se ono može dogoditi isključivo aktivnim radom unutar regionalnih inicijativa.
Time bi ujedno potaknuli proces pozitivne selekcije na političkom tržištu, jer za one koji političku borbu tretiraju kao pravo na neograničenu difamaciju političkih konkurenata za izdajništvo, šovinizam i slične grijehe, te manipulisanje nacionalnim, regionalnim i religijskim osjećajima ubrzo ne bi bilo mjesta na sceni. Sve ovo dakako nije dovoljno za konsolidaciju političkog sustava i jačanje demokracije u Dalmaciji, ali predstavlja nezaobilazan preduvjet bez čijeg ispunjenja neće biti moguće riješiti svekoliku propast Dalmacije.
Commentaires