Piše: prof. hist. Mila Grubišić
Svakog 9. studenog obilježava se Svjetski dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. U Splitu je toga dana 2022. godine bila je održana vojno-civilno-crkvena smotra. Ali, nije se slavila borba protiv fašizma.
Proslavljao se dan kada je „'hrvatska vojska' umarširala u Zadar“ 1943. godine. Mada bi bilo zanimljivo čuti tko je sve činio tu „hrvatsku vojsku“ koja je umarširala u glavni grad Dalmacije.
Tom istom prilikom je Tomo Medved, ministar za sve a posebno za svašta, trabunjao nešto o jedva dočekanom jedinstvu vojske, crkve, tajnih službi i vlasti. Bio je prisutan i sam Saruman osobno u vidu Tomislava Karamarka, koji je zadovoljno gladio bradu. Srednji vijek je „uživo“ s narodnog trga prenosila klerikalno-nacistička TV, HRT. Marširala je garda uz „Bože čuvaj Hrvatsku“, Širokom ulicom (oduvijek znana kao Calaluorga, talijanizirano Calelarga?) ispod naših prozora. Međutim, grad je odzvanjao prazninom, nitko od Zadrana nije došao pozdraviti sve te silne „velikane“. Sigurno su to primijetili, što ih je još jednom uvjerilo kako su ovi ovdašnji „prečani“ zapravo nikakvi Hrvati. I kako ih se stoga treba dodatno pohrvatiti.
Ovdašnji radikali predložili su nedavno neka se ulice Put Stanova na zadarskim Stanovima preimenuje u „Ulicu 9. studenog“. Ne kako bi opominjala na Kristalnu noć iz 1938. godine, nego kako bi sjećala na pripajanje Zadra Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U tom istom Zadru isti su ti koji veličaju NDH (HDZ-ovce) početkom devedesetih godina prošlog stoljeća protjerali Srbe i Dalmatine u svojoj čuvenoj akciji „počistimo Zadar“.
Slavljenje netolerancije
Svakog 16. studenog u svijetu se obilježava Međunarodni dan tolerancije. U Zadru je i taj dan bio svečarski. Ali, nije se slavila tolerancija. Već sveta Getruda, zaštitnica nekog od zadarskih kvartova. Simfonija vlasti i crkve. Otkud gradovima, strankama, institucijama, slaviti lokalne svece, pa i državne, ako baš hoćete, kada je Republika Hrvatska prema Ustavu sekularna države? To nam nitko nikada nije objasnio.
Zar slavljenje sveca, u ovom slučaju svetice, u katoličanstvu nije individualni praznik? Netko slavi – netko ne. I otkud to da se u Zadru, glavnom gradu multietničke, multikonfesionalne, multikulturalne i multijezične Dalmacije, slavi slava isključivo jedne crkve i konfesije? Je li se itko ikada zapitao kako su se toga dana, na primer, osjećali naši sugrađani druge vjeroispovijesti? Ili kako su se osjećali agnostici, ili – ne daj bože – ateisti? Ili otkud slava u državi koja je definirana kao ona u kojoj su, citiram Ustav RH: „vjerske zajednice odvojene od države“? Umjesto odgovora, možda ćemo uskoro na rukama spomenika grgura Ninskog i Marka Marulića dobiti barem jednu brojanicu kao narukvicu.
Dana 24. svibnja 1943. godine počela je njemačka ofanziva na više dalmatinskih gradova, čime će ubrzo biti okončana Slobodna Republika Muć, prvi slobodan teritorij na prostoru okupirane Jugoslavije. Istoga dana 1859. godine Charles Darwin je objavio knjigu „Porijeklo vrsta“, koju je crkva dočekala na nož, jer je dovela u pitanje božansko poreklo čovjeka. Umjesto boga, Darwin se drznuo za pretka nam ponuditi – majmuna. Hereza!
Tomislav poglavnik Karamarko istoga je dana 2022. godine prisustvovao „svečanoj sjednici“ Skupštine županije zadarske u Zadru, povodom 79. godišnjice „pripajanja“ Zadra – Hrvatskoj. Nikom nije bilo jasno zašto se obilježava tako ćoškasta godišnjica. Zašto – barem – nisu pričekali 80. godišnjicu? Zašto im se tako žuri dodatno zapišati glavni grad Dalmacije, – pitao se jedan ovdašnji novinarski cinik.
Karamarko master-poglavnik Tomislav poručio je na kraju svoga govora kako će Južna Hrvatska (kakva klasična neoustaška revizija povijesti!, op.a.) ostati dio Hrvatske (još jedna neoustaška revizija povijesti, jer Hrvatska i Republika nije istoznačnica) „još mnoga godina“. Govor mu je, nema sumnje, pisao neki akademik HAZU-a. Miro Gavran, možda. I vrvio je od povijesnih neistina, a posebno od političkih mitova.
Koordinator (jedine prodalmatinske inicijative, rekli su mi da ovo ne pišem ali morao sam jer je to jedino točno) DDF-a, Vedran Bralić djelovao je tih dana nekako uplašeno, možda jer je dva mjeseca ranije još jednom bio bezrazložno pretučen od strane velikohrvatskih kleronacista. Možda zbog toga što je njegov otac bio ponosni član partizanskog pokreta NOB-e i zarobljenik ustaškog protočnog logora Kustošija koji se nalazio u ciglani u Zagrebu. Ili zbog toga što je imao dosta posla. Čovjek radi u školi – potpuno ga razumijem. Bralić je komentirao atmosferu koja je sličila na sve samo ne na svečarsku, bilo mu je drago što je jedino se Zuáne Orlandini drznuo Karamarku u lice reći: „Ti možda slaviš ovaj datum, a mi bismo najradije plakali, jer je to za nas jedan od najcrnjih dana u povijesti“.
Mislio je Orlandini, sigurno, prije svega na dalmatsku zajednicu. Mada je i nemali broj ovdašnjih „mlakih Hrvata“ toga dana bio ogorčen. A onaj novinarski cinik je ponavljao kako je to dan za žaljenje, a ne za svečare. Sve se prisjećajući se nesretnog Zaneta Fransceschija, koji je samo nekoliko mjeseci nakon što mu se ostvario san i Dalmacija postala dio Kraljevine SHS/Jugoslavije, u Autonomiji napisao tekst „Plači, Dalmacijo!“ Orlandini je, inače, u svom hrabrom monologu u emisiji „Globalne novice“ Radio Celja podsjetio i kako se vrlo brzo nakon „pripajanja“ telegramom iz Zagreba 1. prosinca 1939. godine po Uredbi bana Ivana Subašića ukinuta dalmatska samouprava, dalmatski jezik, dalmatska imena i prezimena pokrštena u Slavenska.
Dalmacija – ratni plijen
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 25. studenog, a toga je dana u Narodnom kazalištu u Zadru održana Svečana akademija. Naravno, tim je povodom zbog kojeg je i Tomislav Karamarko pohodio dalmatinsku prijestolnicu. U Zadru je 25. studenog 1943. godine Veliki Sabor Nezavisne Države Hrvatske donio jednoglasnu odluku kojom se Dalmacija proglašava Južnom Hrvatskom i pripajaju NDH, skupa s njezinom glavnim gradom Zadrom koji je bio pod Italijom od 1920. godine. Istog dana donijeta je odluka o uspostavi županija na području Dalmacije i to, redom: Bribir-Sidraga, Cetina, Dubrava i Ravni Kotari. Zastupnici za Veliki Sabor NDH u Zadru birani su tako da je na svakih tisuću stanovnika dolazio jedan, a od 757 poslanika biranih u 211 općina bilo je 578 Hrvata, 62 Slovaka, 39 Nijemaca, 21 Rusin, 6 Talijana i 1 Mađar. Niti jedan Dalmatin. Zli jezici bi rekli kako je odluku o pripajanju u stvari donijeli predstavnici manje od 20% tadašnjih stanovnika Dalmacije. A oni još zlobniji – kako je Dalmacija tada zapravo postala ratni plijen Ivana Subašića i njegovog HSS-a. I to ostala i do dana današnjeg.
U kaufland akciji Tomislava Karamarka navodne borbe protiv kriminala i korupcije najviše sumnjivaca pohapšeno je po Dalmaciji. Tu su mnogi i mnogi. Svi, relativno, a ono, OK ljudi. Ako se još uvijek netko sjeća, bio je podpredsjednik pokojnog Ivice Račana u SDP-u, Goran Granić. Granić je bio političar koji je 30. svibnja 1998. godine rekao kako će potpisati odluku o izručenju diktatora Franju Tuđmana Haaškom tribunalu. Nikada mu to nisu zaboravili niti oprostili. Granića danas više nema tko braniti niti pitati za zdravlje. Niti upitati jednu prostu, najprostiju stvar: kako je moguće da ratni zločinci iz devedesetih sada hapse „kriminalce“ iz dvijetisućitih? Zar smo mi baš tako jadna država pa nigdje nema nikog tko bi hapsio po redu veličina zločina? Evo, neka Karamarko uhapsi Skeju i istovremeno Skejo Karamarka. Ovako su, da parafraziramo predsjednika Hrvatskog sabora iz redova Hrvatske demokratske zajednice, hrvatske obavještajne službe postale sigurne kuće za neoustašu Tomislava Karamarka i njegovog kompanjona Skeju.
Unutrašnji dalamtinski neprijatelj
Od odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o dva slučaja: 1. kojim se dopušta održavanje protuustavnog referenduma o braku i 2. o osporavanju nadležnosti jedinicama lokalne samouprave, preko potpune okupacije svi državnih institucija od strane HDZ-a i od strane HDZ-ovih satelitskih parastrančica, do kriminalizacije Dalmacije i obilježavanja ćoškastih godišnjica, sa zvjerskim začinima tipa „ukinimo Dalmaciju“ (to je, inače, bila platforma „narodnjaka dok još nije bilo ni Ustaške stranke ni HDZ-a, ni HSP-a, ni HOS-a, ako se neko toga sjeća iz udžbenika povijesti za VII. razred), ovdje se izgleda zaista ama baš sve čini kako proizvesti „unutrašnjeg južnohrvatskog neprijatelja“.
Izmišljaju se čak i nekakve satelitske parastrančice, poput nove verzije „Dalmatinske Akcije“, grupe koje „promoviraju borbu za neovisnost ove regije, poput „Nezavisna država Dalmacija“. Prave se spiskovi nepodobnih, osnivaju se razne „paravojne“ grupacije za obračun s domaćim izdajnicima i stranim plaćenicima… Velikohrvatski kleronacisti iz ’90. godina prošlog stoljeća naprosto ne znaju drugačije. Zato sve ovo izgleda prokleto isto i prokleto zloslutno. Zato se opet bojimo. Naš je strah realan, Dalmacije je na meti.
Zato će nam trebati i mudrosti i odgovornosti kako bi se obranili od povampirene prošlosti. Nadam se kako sam samo paranoidna i preosjetljiva pa mi se zbog toga ovih dana nešto mota po glavi ona stara Balaševićeva, „Samo da rata ne bude, ludila među ljudima“ A opet, s druge strane, ako se budemo samo pravili mrtvi pred zvjerima nadajući se kako će nas onjušiti i produžiti dalje, oni će svakako doći po nas. Ni u to nemojte sumnjati.
Ukoliko se želite izboriti za prestanak silovanja Dalmacije, potpišite pristupnicu na linku:
Comments