Piše: Toni Mikulandra
Poznata je činjenica, koja služi za utjehu vladajućima i antidalmatinskoj poziciji, kako sadašnju vlast podržava tek nešto manje od 15% građana Republike Hrvatske, odnosno jedna trećina svih onih koji su izašli na izbore.
Ova činjenica koja je, u biti, svojevrsna demokratska zabluda bila je više nego očita tijekom godina, posebno tijekom raznoraznih državnih praznika kada mahom, sve desno orijentirane stranke i osobe, bez obzira na formalni stav o vladajućem režimu, maršira jedinstvenim korakom pokazujući otvorenu netrpeljivost protiv Dalmacije. Tek malo nakaradnog i nerazumljivog patriotskog folklora bilo je dovoljno vlastima kako bi na svoju stranu, makar privremeno pridobili svoje protivnike koji se nikada ne bi javno poistovjetili s njom u daljnjem gaženju svega dalmatinskog. Drugim riječima, gotovo svi pripadnici ekstremne desnice u Hrvatića u onom nacional–kolektivističkom shvaćanju ovog izraza, a to je dalmatinski politički mainstream, HDZ-ovskoj vlasti su skloni uz kašičicu hrvatstva i par suza za propalom NDH. Time dolazimo do teme svrsishodnosti desnice prema Dalmaciji uslijed njenih kvalitativno skromnih političkih prohtjeva.
Šta je to suvremena desnica u Dalmaciji?
Suvremena desnica u Dalmaciji može se najbolje opisati kao podoban politički stav ili kolokvijalno tvornička podešavanja svakoga onoga koji ne želi vidjeti Dalmaciju kao autonomnu regiju, odnosno koji se ne žele politički izboriti za njenu autonomiju. To je zona udobnosti, sve ono što nije odveć kontroverzno i izazivački prema većini, što ne potiče misli mimo onih koji nameču hrvatski režimski fake news mediji, prvenstveno “novinari” Dnevnika HRT-a i Nova TV i ne iziskuje poseban materijalni ili duhovni trud. Zato je sigurno reći kako je desnica u Dalmaciji u najvećoj mjeri umjetan proizvod, proizvod poslušnosti nikad site, autokratske države koja stoluje u Zagrebu; ne Dalmacije već onog izvanvremenskog, ontološkog entiteta neovisnog od njegovog oblika. Ona ne predstavlja skup ekonomskih, društvenih i političkih, jasno artikuliranih stavova prema Dalmaciji već emotivno, papagajsko ponavljanje, za naše uvjete politički korektnih izraza. Repliciranje nataložene propagandne frazeologije od komunističkih domaćih izdajnika i stranih plaćenika do “hrvatskih zemalja” u konceptu Velike Hrvatske i djelovanje u skladu sa njima, unutar okvira onoga što dopušta (svaka) vlast kao glavni eksploatator njene prostote. Za razliku od, u Republici Hrvatskoj nepostojeće, ljevice, internacionalne po prirodi, unutar koje se uzaludni i samoljubivi obračunavaju među sobom oko prastarih teorija ljudi koji su davno pomrli i luđačkih ideja zapadnih woke mislioca, desnica se ne može podičiti teoretičarima ili ih je u najboljem slučaju jako malo koji su u našim dalmatinskim okolnostima relevantni i čitani. Zato je jedini autoritet na ovom ideološkom polju bila i ostala država u svim svojim formama koja nikada, pa ni u svojoj socijalističkoj fazi nije odustajala od svojevrsnog nacionalizma kao temelja političke propagande.
Tko čini dalmatinsku desnicu?
Dalmatinsku desnicu čine mase, prije svega članovi navijačkih skupina: Torcida, Funcuti, Gospari, Alkari, Tornado..., podložne efektu poruka s vrha, a njene vokalne predstavnike ljudi ponikli u masi koji nikada nisu prestali pripadati joj i podilaziti joj, pa ni onda kada se dokopaju vlasti i njome se služe isključivo zbog vlastite koristi, što je u Republici Hrvatskoj poanta bavljenja politikom. Mase imaju prohtjeve koje naizgled djeluju zahtjevno, ali ih je lako zadovoljiti jer one njihovo ispunjenje i ne očekuju. Ovo siromaštvo očekivanja zasniva se na činjenici kako su vrhovni ciljevi koje desnica sebi zadaje preambiciozni, jer je takva i državna politika, a to dvoje se mora nužno poklapati. Bilo da je u pitanju odcjepljenje “Herceg-Bosne” i crnogorskog primorja i pripajanje istog Republici Hrvatskoj, ujedinjenje svih “hrvatskih zemalja” u istu državu ili nešto treće, ne obazirući se na vanjske činioce, svima je više-manje jasno koliko je ove ciljeve teško ostvariti i kakva bi enormna osobna i kolektivna odricanja, na koja je malo tko spreman, hrvatski narod trebao učiniti kako bi ih dostigao.
Zato su veliki ciljevi uzdignuti na pijedastal zavjeta i svetog ideala, čime se ono teško bezobzirno ostavlja budućim generacijama neka nose kao breme jer zahtjeva isuviše truda i požrtvovanosti koje nismo spremni u ovom trenutku ispuniti. To nedoraslim i nezainteresiranim političarima omogućava svođenje svakodnevnih aktivnosti na nacionalističku kozmetiku i pomoćne radove. Pošto je teško očekivati kako će naši potomci riskirati gubljenje glave i bjedniji život od nas poradi ciljeva zbog kojih se sami nismo bili spremni previše žrtvovati, desnica ne pruža ništa drugo do li vječno vraćanje istog u začaranom krugu patriotske formalnosti, licemjerja i razočaranja.
Otuda oduševljenje s idejom glede intoniranja hrvatske nacionalne himne u školama i vijorenjem zastava jer desnica time ne radi ništa, što je uloga u kojoj se najbolje snalazi, a zadovoljava formu i istovremeno umiruje savjest. Uostalom tko normalan još misli kako je problem Hrvatića i izvorište njihove nesreće to što su nisu dovoljno nacionalisti? Daleko od toga kako treba imati nešto protiv himne i zastave, njima se treba ponositi, a oštricu kritike usmjeriti na ljude koji ih brukaju ali čovjek od stava i osobnog integriteta, kada nazre nečije nečiste namjere, nema izbora nego se povući i ne sudjelovati pa makar mu se i svidjelo to što se radi. No, ako ti se ne sviđa to što se događa, bitno se udružiti s istomišljenicima i raditi na jačanju regionalne autonomne svijesti i krenuti putem boljeg života za sve stanovnike Dalmacije. Ovim se jasno odbacuje i drugohrvatsko pseudoelitističko, točnije neoliberalističko gnušanje nad nacionalnim simbolima, ali pošto tu grupu ljudi nitko ne smatra dovoljno utjecajnom i značajnom kako bio joj se posvetilo više od jedne rečenice iako je liberalna ekonomska politika u biti konzervativna - desna, a svako pravdanje vlastitih grijeha postojanjem i ponašanjem Druge Hrvatske utoliko je nedostojno uvažavanja.
Ideologija lijenosti
Problem desnice je, s izuzetkom poštovanja dostojnih pojedinaca, u njenom političkom konformizmu, ušuškanosti u njedrima države, državotvorne politike i fašizma unutar koje se ne rađaju nove ideje jer se njihova službena politika nikada ne mijenja. Intelektualno, to je pozicija neznanja jer unutar nje ne postoji potreba za mišljenjem prevelikog broja ljudi, kako bi poruka bila što razumljivija, a ako se to i čini ubrzo se dolazi u nepriliku zajedljivih pogleda, opažanja i pitanja gomile čiji se mir narušava dubljim razmišljanjem. Djelatno, to je ideologija lijenosti koja ne teži nikakvom kretanju, nikakvom pomaku naprijed. Ona može ili statirati ili se kretati unatrag; to je klasični konzervativizam. Konzervativac je čovjek čvrstog stava i načela konzerviranih u jednom vremenu i prostoru, koji ne zna što, zašto to nešto čuva i s kojim razlogom i nije otvoren postupnoj i odmjerenoj promjeni, i ničim se ne razlikuje od prosječnom velikohrvatskom desničaru koji je samo kadar maštati o uspostavi Velike Hrvatske, neki čak i ginuti za nju, ali nije spreman prihvatiti realnost sadašnjice i mijenjati se u skladu s njom. Konzervativci, odnosno velikohrvatski desničari nisu sposobni ni promijeniti zastavu, grb i politički sustav iako je to u duhu vremena i politike.
Patriotizam je, recimo to na kraju, mnogo više od desničarskog formalizma i fasadnog Hrvatićanstva. Između ostalog on podrazumijeva razumijevanje države, njeno funkcioniranje, njenu strukturu i svrhu, sastavne dijelove, načina na koji se oni međusobno odnose, nadopunjuju i ograničavaju, a u cilju omogućavanja dostojanstvenih uvjeta života svojim građanima. To su oni građani Dalmacije koje u svoje redove primaju prodalmatinske inicijative DDF i Dalmatinski klub. Ovaj segment etatističke svijesti i društvene odgovornosti u dalmatinskoj političkoj sceni gotovo je sasvim izgubljen i zamijenjen lozinkama, čarobnim riječima i simbolima čije pokazivanje i glasno izgovaranje prikriva nedostatak suštine i istinske strasti. Tako formatirana odozgo, hrvatska ekstremna desnica u Dalmaciji predstavlja bastion lijenosti i neznanja, egzistencijalnih problema dalmatinskog društva i čvrstu podlogu za oslonac svakoj vlasti koja teži razgradnji Dalmacije, te je svesti na despotiju i poništiti trud naših predaka uložen u stvaranje suvremene, slobodne države čijim se simbolima imamo puno pravo dičiti svakog dana i kada mi to želimo.
Comments