Hotel Jadran u Tučepima bio je prvi hotel otvoren u Dalmaciji nakon II. svjetskog rata. Taj zaštićeni spomenik kulture, kojeg su gradili njemački zarobljenici, smješten je na jednoj od najljepših plaža Makarskoj primorja.
Otvoren 1954. godine prvotno je bio namijenjen kao mjesto za odmor jugoslavenske radničke klase, a uskoro postaje uzdanica u turističkom procvatu Dalmacije koja je međunarodni turizam smatrala načinom za dobivanje stranih valuta, ali i kao mjesto pokazivanja uspjeha socijalističke Jugoslavije.
Uskoro je ovaj hotel postao mjesto gdje su rado ljetovali kako strani, tako i domaći gosti, a čak su se neki od njemačkih zarobljenika koji su ga gradili kasnije vraćali kako bi tamo proveli svoj odmor. Kako se razvijao turizam u Tučepima, tako su se s njim razvili i Tučepi, pa je hotel ostao neizbrisivo vezan uz to malo dalmatinsko mjesto. Osim po vjenčanjima, maturalnim zabavama i proslavama Novih godina, hotel Jadran pamti se i kao pozornica gdje je Mišo Kovač prvi put pokazao svoje već sad kultne brkove.
Jadran je na koncu doživio sudbinu brojnih hotela na obali nakon krvavog raspada Jugoslavije. Nakon što je 1990. godine posljednji put primio goste, do sredine devedesetih u njemu su živjele izbjeglice iz Slavonije te BiH, a danas zjapi prazan, devastiran i prepušten zubu vremena. Stotinjak soba s impresivnim francuskim stubištem, ljetna terasa s koje se pruža prekrasan pogled na srednjodalmatinske otoke te velika dvorana za ples, danas su tek tužan podsjetnik na zlatne dane tog modernističkog bisera arhitekture.
Poviješću tog hotela, ali i o turističkoj arhitekturi na Jadranu u vrijeme socijalizma pozabavio se austrijski arhitekt Michael Zinganel koji je svoja saznanja sažeo u knjizi grupe autora "Holidays after the Fall". U sklopu izložbe u ljeto 2015. organizirano je i razgledavanje za građane pod Zinganelovim vodstvom kojim je htio pokazati svu bijedu i sjaj, prošlost, sadašnjost i budućnost nekih od najljepših hotela nastalih polovicom prošlog stoljeća u Dalmaciji.
U vlasništvu konzorcija Blue Sun, Jake Andabaka, o "novoj mladosti" hotela Jadran govori se već skoro dva desetljeća. Nakon što je 2001. godine kao dio Hotela Tučepi došao u posjed Andabake, hotel Jadran potom je prodan ruskom investitoru koji je naumio napraviti gigantski aneks uz sam hotel. To je zaustavila lokalna vlast, te se Jadran vraća pod okrilje Blue Sun konzorcija, no kako bi se opravdala isplativost ulaganja, uz njegovo istočno krilo ipak je planiran aneks hotela s 250 smještajnih jedinica, gotovo dvostruko koliko sada ima sam hotel Jadran. Na obnovu se i dalje čeka.
Njegova sudbina slična je brojnim hotelima-ruševinama na Jadranu, koji zbog neriješenih vlasničkih odnosa i državne politike, i dalje nemaju neku jasnu viziju revitalizacije.
Slučaj je to i s Hotelom Krvavica, koji je za vrijeme Jugoslavije služio kao odmaralište za djecu s respiratornim problemima. Ovaj decentni hotel arhitekta Rikarda Marasovića, popularno opisivan kao „svemirski tanjur“, otvoren je 1961. godine. I on je ugostio brojne izbjeglice, a nakon njihovog odlaska ostale su samo ruševine.
Danas u vlasništvu države, jedino što podsjeća da se tu nekad orio dječji smijeh, jest velika terasa na kojoj smo zatekli lokalnu djecu kako igraju na balun. Sam hotel projektiran je tako da se njegove male posjetitelje moglo u svakom trenu nadzirati, a središnji dio bilo je predvorje hotela u kojem su završavali i počinjali svi putevi hotela.
Ujedno je to i vrijednost koja je krasila modernističku turističku arhitekturu čiji je naglasak stavljen na zajedničke prostore kao mjesto susreta. Sudbina hotela i dalje je neizvjesna, a u ovom dobu masovnog turizma, zbog njegovih premalih kapaciteta, smatra se kako ulaganje nije isplativo.
Brojni su hoteli na obali i dalje devastirani, no u posljednje vrijeme pojavljuju se građanske inicijative za njihovo očuvanje koji nizom izložbi i tribina pokušavaju sačuvati kolektivnu svijest o tim nekada aktivnim mjestima odmora i centrima lokalne zabave.
Comments