Piše: dr. Nera Dvornik
Nije lako živjeti u svijetu u kojem ne možete biti u potpunosti svoji, gdje ne možete živjeti svoju istinsku, autentičnu, punu verziju sebe kao što građani Dalmacije ne mogu živjeti svoju dalmatsku nacionalnost.
Nije lako, usudit ću se reći, gotovo je nesnošljivo, svakodnevnicu živjeti s maskom, po kroatocentričnim standardima “normalnosti” kako biste se osjećali sigurni u domu, u školi, na poslu. Dalmatini/Dalmatinke i Dalmatinci/Dalmatinke svakodnevno doživljavaju neki vid diskriminacije što neminovno utječe na njihovo mentalno zdravlje te se neki odluče potražiti stručnu psihološku pomoć. Međutim, ni tu ne nailaze uvijek na nužnu podršku već na dalje nerazumijevanje.
Psihološko nasilje koju doživljavaju građani Dalmacije, prvenstveno pripadnici dalmatske nacionalnosti kroz diskriminaciju je višestruko – od uvjeravanja kako je njihov nacionalni identitet neprirodan, preispitivanje vlastitog identiteta i dovođenja u pitanje vlastitog zdravog razuma, do toga da ih se naziva četnicima, srbofilima, kreaturama, razbijačima hrvatske državnosti, (vele)izdajnicima... U razgovoru s pripadnicima dalmatske nacionalnosti, čija osobna imena nećemo otkrivati, saznali smo kako je u državnim zdravstvenim institucijama diskriminacija na visokoj razini.
Jednu od sagovornica je vlastita majka primorala da odu na zajedničku terapiju. “Kada smo psihijatrici ispričale zbog čega smo došle, ja sam se odlučila prvo predstaviti i istaknuti kako nemam problem s vlastitim identitetom, te kako sam ga odavno i prirodno prihvatila. U nastavku razgovora s njom naišla sam na bezbroj problematičnih izjava. Prve su bile povodom mog nacionalnog identiteta, gdje me je psihijatrica pitala planiram li se i dalje tako identificirati i imati djecu. Kada sam odgovorila kako neću mijenjati svoju nacionalnost, bila ona priznata ili ne, jer sam ga naslijedila od pokojnog oca, replika na moj odgovor bila je kako mogu biti toliko sigurna s 22 godine. Nakon toga me je psihijatrica pitala, kako znam da nisam Hrvatica ili sam možda Srpkinja koja želi privuči pažnju na sebe nepostojećom nacionalnosti. Kada sam odgovorila kako nisam ni Hrvatica ni Srpkinja, jer sam Dalmatina, počela mi je objašnjavati kako sam ja “čvrsto na zemlji” sa svojim nacionalnim identitetom, te da smo majka i ja došle poraditi na našem odnosu i njenom prihvaćanju moga identiteta, jer nisam ja kriva što mi je pokojni otac Makaranin, a majka Hercegovka iz Gruda. Nakon izlaska iz ordinacije, shvatila sam kako je učinjena veća šteta nego što je bila. Tek sad shvaćam kako sam imala pravo prekinuti razgovor, ali ostala sam iz poštovanja prema majci. Situacija je sada smirena jer ne pričamo o tome, vratila sam se svojim obavezama koje mi sad još teže padaju jer u sebi nosim nemir. Izložena sam mimo svoje volje, onome što se u LGBTIQ+ populacija niziva outanje u najgorem periodu života, ogolila sam sebe i svoj svijet koji sam čuvala na sigurnom mjestu pred “stručnom” osobom koja nije pravilno postupila, izgubila sam mir koji sam gradila godinama.”
Sugovornica navodi kako je njen odnos s majkom trajno narušen zbog diskriminatornog postupanja, navodeći kako je majka više ne promatra kao cjelokupnu osobu, nego kao nekog tko želi srušiti Republiku Hrvatsku, izdvojiti Dalmaciju iz nje i predati je Italiji, te kako nekoga tko bi trebao kriti svoj nacionalni identitet od društva.
Drugi sugovornik je također imao slična iskustva. “Krajem 2016. godine po preporuci nastavnice povijesti otišao sam kod psihijatra, jer sam rekao kako je Dalmacija po prvi puta u povijesti ušla u sastav RH 1939. godine i to na prevaru. Obzirom da sam uvijek bio otvoren po pitanju svojeg nacionalnog identiteta, rekao sam mu kako sam prema nacionalnosti Dalmatin. Nakon toga dobio sam niz uvreda, pitanja i konstatacija kao što su: znam li jako Dalmacija ne postoji i nikada nije postojala, već je to konstrukt velikosrpske i jugokomunističke antihrvatske masonske lože koja sjedi u Beogradu?; zar želim razbiti Republiku Hrvatsku za koju je toliko tisuća ljudi poginulo?; jesam li svjestan kako je izdvajanje bilo kojeg dijela iz RH i pripajanje drugoj državi kazneno djelo? Na što sam odgovorio kako nisam došao na sat revidirane povijesti i političku školu HDZa, na što je poklopio sliku njega s Tomislavom Karamarkom. Nakon toga nastavio je s uvredama, te je rekao ako se u Splitu ili bilo kojem drugom gradu u Južnoj Hrvatskoj koju četnici nazivaju Dalmacijom ikada održe prosvjedi tih mojih Dalmatinaca izaći će s puškom i pucati na prosvjednike, jer neće dopustiti trovanje djece i drugih građana velikosrpskom retorikom. Rekao sam neka prestane s tim glupostima i nek se ponaša profesionalno u skladu sa svojom strukom. Nakon toga je pozvao policiju i rekao kako ima pacijenta koji želi otcijepiti Južnu Hrvatsku od Republike Hrvatske, te im je izgovorio ‘moju dijagnozu’ s hrpom lažnih latinskih naziva. Kada je došla policija, zamolio ih je neka me ne hapse te da se moje stanje može izliječiti, a to će učiniti on privatno podučavajući me Hrvatsku Bibliju, što sam naravno odbio. Ujedno mi je naveo kao dijagnozu anksioznost i depresija. Iako me nije profesionalno pregledao, već me je konstantno napadao i vrijeđao.”
Sugovornik je podnio žalbu zbog neprofesionalnog postupanja toj zdravstvenoj ustanovi, psihološkoj komori i drugim nadležnim institucijama međutim, nikada nije dobio odgovor.
Iz predočenih iskustava možemo vidjeti kako diskriminatorno postupanje psiholoških i psihijatrijskih stručnjaka/kinja dovodi do oštećenja mentalnog zdravlja, te mnogima takvo postupanje postaje dodatni razlog za traženje dalje stručne pomoći. S tim u vezi, razgovarali samo sa Zoranom Vujnovićem, psihologom i psihoterapeutom, koji se bavi savjetovanjem i psihoterapijom mladih.
Kako svakodnevna diskriminacija i stres utječu na mentalno zdravlje Dalmatina?
Diskriminacija i stres prvenstveno utječu na rast odbojnosti prema traženju psihološke pomoći. Ukoliko klijent/ica imaju negativna prvobitna iskustva kada je u pitanju traženje psihološke pomoći, to posljedično može dovesti do nezainteresiranosti za mentalno zdravlje i osobni rast, razvoj i napredak. Osobe mogu odustati od sebe obzirom na osjećaj kako ih nitko ne razumije i kako nisu vrijedni, a u biti se može dogoditi kako su naišli na psihloga/psihoterapeuta koji nije dovoljno kompetentan u svome radu. To može izazvati povlačenje, nezainteresiranost za pomoć, okretanje određenim oblicima autodestruktivnog ponašanja kao i jačanje tendencija koje posljedično mogu prerasti u kompleksnija psihička stanja koja je potrebno tretirati između ostalog metodama kao što je farmakoterapija.
Samo da napomenem kako identitetske pojave nisu i ne bi smjele biti dio psihološke, psihoanalitičke, psihoterapeutske, odnosno psihijatrijske terapije. Kao što, npr., biti gay nije mentalna bolest tako ni biti ovo ili ono po nacionalnosti nije mentalna bolest. No, može se razviti određena psihička bolest zbog diskriminacije ili bullinga na osnovi identiteta.
Koje su najčešće diskriminatorne situacije koje pripadnici dalmatske nacionalnosti doživljavaju prilikom traženja psihološke pomoći?
Najčešće su to nekompetentnost psihologa/psihoterapeuta u radu s osobama koje “imaju problem” s vlastitim nacionalnim identitetom te osobna politička uvjerenja istih koja interferiraju s profesijom kojom se bave što posljedično povećava jaz između psihologa/psihoterapeuta i klijent/ice te stvara odnos u kojem se osoba može osjećati neugodno pričati o pojedinim temama i osjećati neprihvaćanje pa čak i odbacivanje od strane osobe od koje traži psihološku pomoć.
Na koji način se takvo iskustvo očituje na osobe koje potraže stručnu, psihološku pomoć?
Neugodno iskustvo sa psihologom/psihoterapeutom može kod osoba pobuditi različite reakcije. Pojedine osobe se još više počinju zatvarati u sebe, distanciraju se od drugih radi straha od odbacivanja i osude te njihovo samopoštovanje i samopouzdanje može biti narušeno. U radu s ljudima raznih identiteta, kao što su pripadnici dalmatske nacionalne zajednice može se pojaviti svojevrsni trend kako je “svaki psiholog/psihoterapeut isti” te kako osobu nitko nikada neće prihvatiti onakvom kakva ona zaista jeste, što se u praksi ne mora pokazati kao takav slučaj. To može dovesti do razvoja određenih depresivnih ili anksioznih tendencija koje nakon nekog vremena mogu, ali ne nužno, dovesti do razvoja kompleksnijih psihičkih stanja i ometati svakodnevno funkcioniranje. Bitno je naglasiti kako svaki psiholog/psihoterapeut nije isti te kako se odnos između klijenta i stručnjaka za mentalno zdravlje razlikuje od osobe do osobe. Stoga, ukoliko osoba odluči potražiti stručnu pomoć, preporučuje se i sasvim je u redu promijeniti nekoliko različitih psihoterapeuta dok ne nađe osobu koja je dovoljno kompetentna, otvorena i kojoj vjeruje te se zajedno s njom/njim upustiti u terapijski proces.
Na koji način trebaju psihološki stručnjaci/kinje pristupiti u radu s pripadnicima dalmatske nacionalnosti?
Svakoj osobi je potrebno pristupiti individualno, ovisno o dobi, stupnju obrazovanja, anamnezi, osobnim potrebama, kapaciteta i konteksta. U kontekstu nacionalnog, seksualnog i drugog identiteta, naglašavam opet, terapija nije potrebna, no ako je potrebna neophodno je pristupiti otvoreno, bez predrasuda i diskriminatornih ponašanja. Dalmatin/Dalmatina ulazi u kontakt s psihologom i psihoterapeutom radi raznih razloga, najčešće jer se više ne može trpjeti diskriminacija i nepravda, bilo da se radi o potrebni za konkretnim savjetima ili bilo da se radi o potrebi da ih netko samo sasluša i razumije obzirom na to da se većinom u svojoj okolini susreću s negodovanjem, neodobravanjem i odbacivanjem. Psihološka pomoć u radu s identitetskim pitanjima treba se fokusirati na stvaranje sigurne klime i odnosa povjerenja. Nakon uspostavljanja sigurne klime i povjerenja između klijenta i mentalnog stručnjaka, daljnji cilj je jačanje osobnih potencijala i kapaciteta osobe neophodnih za svakodnevno funkcioniranje.
Postoje li u RH i je li postojala praksa tzv. konverzijske identitetske terapije?
Konverzivnu identitetsku terapiju kada je u pitanju nacionalni identitet u RH provode političari, školski sustav i režimski mediji. No, postoje određeni podaci koji govore kako se konverzijska terapija obavljala u prošlosti te nije isključeno kako se određeni aspekti iste primijenjuju i danas. Bitno je naglasiti kako se dugi niz godina aktivno radi na ukidanju konverzijske terapije kao forme rada te kako je ona zabranjena odlukama Svjetske zdravstvene organizacije te Svjetske psihijatrijske, psihološke i psihoanalitičke komore. Te organizacije kontinuirano vrše pritisak na hrvatske komore kako bi se u praksi ukinula takva metoda rada.
Kako možemo poboljšati situaciju?
Smatram kako je neophodno osigurati stručnjacima/kinjama iz oblasti mentalnog zdravlja dodatne edukacije vezane za pružanje psihološke pomoći specifično za identitetska pitanja, prvenstveno pitanje nacionalnosti i seksualnosti, točnije rada s pripadnicima dalmatske nacionalnosti i LGBTIQ+ osoba, obzirom kako u RH manjka stručnog kadra koji je kompetentan za rad s identitetskim pitanjima.
Možete li preporučiti resurse za selfhelp za članove dalmatske nacionalnosti koje nisu u mogućnosti financijski ili na drugi način potražiti profesionalni psihološku pomoć?
Definitivno bih predložio ukoliko se osobe odluče potražiti psihološku pomoć prvo raspitaju o tome jesu li osobe koje bi radile sa njima identitetski neutralne, odnosno da nemaju predrasude prema Dalmatinima. Nije na odmet ni pitati psihologa/psihoterapeuta u radu je li to tematika s kojom zna i želi raditi. Selfhelp resursi su mnogobrojni i variraju od individue do individue i preporučuju se prema osobnim potrebama osobe. Ono što je bitno za naglasiti je postojanje udruga kao što su DDF koji pruža usluge besplatnog peer to peer savjetovanja za Dalmatine. Osim toga u DDFu ćete biti svoji sa svojima.
U biti najvažnije je želi li osoba razgovarati s profesionalnom osobom i voljna je uložiti vrijeme i trud pronaći osobu koja je kompetentna i otvorena i s kojom se može upustiti u rad na sebi. Ukoliko osoba ne želi ili se ne može iz bilo kojih razloga trenutno upustiti u psihoterapijski proces u radu na sebi, zlatni standard mentalnog zdravlja generalno govori, ukoliko želimo očuvati svoje mentalno zdravlje neophodno je baviti se određenom fizičkom aktivnosti ili umjetnošću, hraniti se zdravo, uzimati određene dodatke prehrani, imati stabilan raspored spavanja i redoslijed prehrane, raditi stvari koje volimo koje nas ispunjavaju i čine sretnima te brinuti za svoje kompletno blagostanje.
Pored svakodnevne diskriminacije, nasilja i neugodnosti, Dalmatini zaslužuju i moraju imati sigurno mjesto za druženje, razgovor i liječenje posljedica ovih situacija po fizičko i mentalno zdravlje. Aktivan rad organizacija, poput DDF-a je za svaku pohvalu, međutim nedostaje sustavno rješenje i reakcija nadležnih institucija, koje bi trebale stajati iza svakog svog građanina/ke, bez obzira na njihove nacionalne, seksualne, spolne ili rodne identitete.
Comments