XIX. i XX. stoljeće u Dalmaciji je donio kulturu građanske pobune i otpora. S ove distance gledano, tijekom vremena prohujalo je nekoliko generacija koje su dalekosežno utjecale na njene političke prilike.
Nekoliko je dramatičnih društveno-političkih zaokreta svjedočanstvo su žilavosti ideje otpora, ali, obzirom na to da je svaki od njih bio obilježen izvjesnim identitetskim resetiranjem i činjenice da podjele u RH nisu od jučer, nije ih moguće zaliječiti instant ritualnim mantrama, kako nas to danas uvjeravaju novi vlastodršci.
Prva od njih bila je organzacija koja je promovirala odmak romanske Dalmacije od slavenske Hrvatske i Slavonije te političko-kulturološku borbu protiv velikohrvatske imperijalističke agende koju su promovirali Ilirci – intelektialci okupljenji oko Ljudevita Gaja. Ta je organizacija nosila ime Dalmatski klub, a iz njega se rodila Autonomaška stranka Antonija Bajamontija. Idejni začetnk Dalmatskog kluba bio je Dalmatin, Šibenčanin, liječnik, prvi ravnatelj splitskog lazareta, koji je 1802. godine dizajnirao dalmatinsku zastavu, poznatu bicoláuru (dvobojnicu) koja je bila službena zastava Dalmacije od 1803. do 1806. te opet od 1812. do 1921.
Druga organizacija koja je pružala otpor velikohrvatskoj imperijalističkoj agendi već je spomenuta Autonomaška stranka. Bila je politička stranka koja je u periodu od sredine XIX. stoljeća do 1918. djelovala na području Dalmacije. Glavni joj je cilj bio očuvati posebni administrativni status tadašnje Kraljevine Dalmacije u okviru Habsburškog Carstva, a kasnije Austro-Ugarske monarhije, spriječiti okupaciju Dalmacije od strane velikohrvatskih imperijalista koji su djelovali u sklopu „Narodne stranke“.
Autonomaška stranka imala je ogromnu podršku u primorskim gradovima, ali i razvijenim gradovima i nasejima dalmatinskog zaleđa. I to pretežno među pripadnicima inteligencije, srednje klase i birokracije, od kojih su se mnogi poznavanjem dalmatskog jezika i koncepta dalmatske nacije nastojali što je moguće više odvojiti od barbarskog južnoslavenskog stanovništva u siromašnom i nerazvijenom zaleđu Dalmacije, Crne Gore, Hercegovine i Like.
Autonomaška stranka je dominirala političkom scenom Dalmacije do 1870., kada zahvaljujući nedemokratskim izbornim djelovanjima narodnjaka, na prevaru izgubili izbore. Na dan izbora, pristaše narodnjaka uvezeni iz Zagorja, Slavonije i Hercegovine, mnogi oni koji su htjeli glasati za Autonomašku stranku bivali su pretučeni, mnogima su zapaljene kuće, a nemali broj je bio i ubijen. Zahvaljujući ekonomskim i demografskim trendovima, te borbi za svakog radnika i seljaka Autonomaši su pokušali na pošten način osvojiti iduće izbore, ali to im nije pošlo za rukom. Iako su uživali podršku ruralnog stanovništva i radničke klase, stranka se u većini gradova ugasila. Do 1918. Autonomaška je stranka uspjela očuvati vlast jedino u Zadru, koji je 1921. postao dio Italije.
Autonomaši se nisu borili samo protiv velikohrvatskog imperijalizma, već i protiv talijanskog iredentizma. Tijekom pokušaja Italije da izvrši invaziju na Dalmaciju 1865. godine, tada vladajuća Autonomaška stranka uspjela je postići dogovor sa predstavnicima pravoslavne/srpske stranke u Dalmatinskom saboru, no ne i s narodnjacima. Isto tako, kada je Mađarska krenula u okupaciju Dalmacije, Autonomaško-srpska koalicija spriječila je to. Narodnjacima je pasala mogućnost bilo talijanske bilo mađarske okupacije Dalmacije, no Dalmatinima, autonomašima, ne.
Jedna od prvih organizacija u XX. stoljeću koja je promovirala moderniji pristup u vladanju i demokratizaciju političkog života u Dalmaciji, te rušenja s vlasti protudalmatinske Narodne stranke bila je studentska omladina dalmatinskih studenata u Pragu, Beču, Pešti i Parizu, tzv. Mlada Dalmacija. Njeni prvaci i članovi odigrat će ulogu u stvaranju prvog dalmatinskog nogometnog kluba „Hajduk“ 1911. godine. Za razliku od Smojinih zapisa o stvaranju imena Hajduk, to je ime već odlučeno u pivnici „Flek“ u Pragu. Naime, na dalmatskom riječ "aiduc" (čit: ajduk) znači onaj koji se bori za svoju domovinu (u ovom slučaju autonomiju Dalmacije i njenu neovisnost o Zagrebu).
Istovremeno, čelnici narodnjačke stranke su za račun Zagreba izdali Dalmaciju. Zbog Narodnjačke stranke, Dalmacija 1921. postaje dio kraljevine SHS, te Zadar i otoci pripadaju Italiji. Narodnjaci su tako zaslužni i za stvaranje ORJUNE, koja je nastala kao reakcije na nebrigu narodnjaka za Dalmaciju, ali i kao još jedan vid otpora prema zagrebačkom velikohrvatskom imperijalizmu. No, iako se za izdajnike ne može tražiti opravdanje ne možemo a ne navesti da je ta organizacija, odnosno polet i idealizam najvećeg dijela njenoga članstva izmanipuliran od strane političkih i obavještajnih struktura okupljenih oko Zagreba i Hrvatskog sabora. Njihovo djelovanje prije svega bio je usmjereno na koruptivno-klijentelističke poslove koje im je Zagreb obečao, a na kraju su ostali bez ičega. Njihov zastarjeli način upravljanja Dalmacijom te na nedoraslost pravnog sustava Dalmacije koji je pospješivao korupciju i izazivao veliki klasni jaz teret su s kojim se Dalmacija i danas nosi.
Ipak, nakon ujedinjenja Dalmacije s Kraljevinom SHS, ona je rascjepkana na dvije banovine. Ovakva Dalmacije nije sličila na bogatu Atlantidu koju su narodnjaci sanjali. Njihov dotadašnji nedemokratski sustav upravljanja bio je mali miš u odnosu na novostvorene prilike. Novi režim u potpunosti ih je zaobilazio kad su u pitanju visoke državne funkcije i Dalmacija je, kako su mnogi govorili, postala „slijepo crijevo“ i „jugoslavenski Sibir“. Razočarenje, preispitivanja i generacijska melankolija odbila se narodnjacima o glavu. To je bila generacija iznevjerenih ideala, žigosana izdajom i naivnom logikom da će Zagreb i Beograd uvažiti njihov „značaj“ i dati im položaje za koje su mislili da zaslužuju. Mnogi članovi istaknutih narodnjačkih obitelji postale su dio ustaškog pokreta, a oni koji to nisu završili su u ustaškim stratištima.
Na greškama narodnjaka stasavala je nova generacija otpora, ona kojoj je sudbina dodijelila trenutak najtežih povijesnih iskušenja. Bila je to generacija simpatizera i članova Komunističke partije koji su režimu međuratne jugoslavenske kraljevine pružali najfanatičniji otpor. Dalmatinska studentska omladina posebno se isticala svojim angažmanom i organiziranjem brojnih manifestacija nezadovoljstva stanjem u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. 1928. kada je nastala Primorska Banovina, s dijelovima južno od punta Oštra na Prevlaci koji su dani na upravljanje Cetinju, studentski simbol te generacije bio je radnički, komunistički klub „Anarh“. Svi članovi kluba i njegovi navijači prosvjeduju protiv šestosječanjske diktature i traže autonomiju Dalmacije.
Splitski, dalmatinski komunisti su u međuratnome periodu, naročito nakon ubojstva kralja Aleksandra Karađorđevića sve otvorenije iskazivali svoja neslaganja organiziranjem protestnih skupova širom Dalmacije. Čak i u, od Italije okupiranom, Zadru. Najpoznatiji skup toga tipa bile su demonstracije 1936. godine kada je kolona građana nezadovoljna režimom Milana Stojadinovića krenula prema Splitu. Tada je komesar splitske policije naredio otvaranje vatre na demonstrante i tom je prilikom poginulo 6 osoba, dok je na desetine ljudi ranjeno i uhapšeno. Koliko je bio jak politički otpor koji su pružali Dalmatini svjedoči činjenica da je u periodu od 1936. do 1938. godine iz političkih razloga ubijeno 18 splitskih stanovnika dalmatske nacionalnosti. Ovu generaciju dočekao je II. svjetski rat i ona je bila okosnica antifašističkog pokreta otpora i nositelj ideje o rješavanju dalmatinskog nacionalnog pitanja i položaja u Jugoslaviji.
U redovima naroodnooslobodilačke borbe poginulo ih je oko 45.000. Nakon Srba i Roma, Dalmatini su bili ti koji su najviše stradali u ustaškim logorima smrti, ali i od četničke ruke. Na kraju rata oni koji su ostali živi, pokušali su vratiti politički subjektivitet Dalmacije i njeno pravo na samoopredjeljenje. Na prvoj sjednici Vlade Narodne Federativne Republike Hrvatske koja se u travnju 1945. održala u Splitu, obećano je da će u odredbama novog Ustava Dalmacija biti nabrojana kao jedna od konstitutivnih sastavnica u NFRH, ali i NFRJ. No, Zagreb je još jednom prevario Dalmaciju. Ustavom iz 1947. NFRH postaje NRH, a Dalmacija nije dobila obećanu autonomiju.
Predzadnu generaciju činili su članovi nastarije građanske navijačke udruge u Europi - Torcide. Sve do sredine 80ih godina XX stoljeća, Torcida je bila udruga građana koja je neformalo djelovala na političkom polju, zalažući se za autonomiju Dalmacije u sklopu Republike Hrvatske. Povratkom Franje Tuđmana u Zagreb 1985. u Torcidu se infiltriraju brojni proustaški elementi koji mijenjaju kurs udruge te od prodalmatinskog i antifašističkog narativa postaju dio ultrafaističkog narativa odbacujuć u potpunosti političku ideju o autonomiji Dalmacije.
Zadnja generacija nositelja građanskoga otpora bila je podmladak one ratne i poratne. Ona nije shvatila značaj trenutka kako je to učinila njena prethodnica. Nezrela i neiskusna, bila je nedovoljno prodalmatski utemeljena. Bili su to pripadnici Dalmatinske akcije. Njihov nagli politički uspjeh i nagli pad dovelo je Dalmaciju na rub svih rubova. Iako su vodili žestoku borbu za položaj Dalmacije u Republici Hrvatskoj, doveli su sebe u poziciju da iz te borbe iziđu kao teški gubitnici i kao optuženici za terorizam kojeg su počinili oni koji su ih za to teško nedjelo optužili. Ipak, za razliku od generacije s početka XX. stoljeća, ova je smogla snage da se prvi put nakon 150. godina politički odupre diktaturi. Dalmatinska akcija bila je prva stranka koja je progovorila o sudjelovanju Hrvatske Vojske u Bosni i Hercegovini, prva koja je progovorila o 200 bogatih obitelji, koja se suprostavila Tuđmanovoj ideji patricija i plebejaca... No, ono što nije uspjela, u čemu je brutalno bila zaustavljena, usmjeriti svu svoju energiju prema obnovi dalmatske državnosti i dalmatinskoj autonomiji.
Sada je vrijeme da netko drugi to učini. Na sceni su se pojavile dvije opcije s istim ciljem. To su Dalmatinski Demokratski Forum koji kao Inicijativa djeluje od 2008. godine i Dalmatinski klub koji se javio nedavno. Ovaj prvi više puta je grubo zaustavljan kako se ne bi dogodilo ono što je neminovno da se dogodi – autonomija Dalmacije po uzoru na autonomiju Vojvodine prema Ustavu iz 1974.
Unatoč uvriježenom stereotipu da su Dalmatinci lijeni i neskloni promjenama, iskustva generacija otpora od Dalmatinskog kluba iz 1830ih, preko Autonomaša, Hajduka, Anarha, Komunistike partije, Dalmatinske akcije, DDFa i DK pokazuju da to baš i nije tako. Dramatični društveno-politički zaokreta tijekom XX stoljeća svjedočanstvo su žilavosti ideje otpora, ali, obzirom na to da je svaki od njih bio obilježen izvjesnim identitetskim „resetiranjem“, i činjenice da podjele u RH nisu od jučer, nije ih moguće zaliječiti instant ritualnim mantrama, kako nas to danas uvjeravaju novi vlastodršci.
Comments