Piše: Andreo Olmo / Mila Grubišić
Među manje poznatim stranicama naše dalmatinske povijesti svakako je ona o dalmatinskoj povijesti. Zemlje s istočne strane Jadrana, stoljećima bile su podložne Mlecima, ali dovoljno neovisne da su imale svoju valutu.
Još u devetnaestom stoljeću smatrane su mletačkim zemljama, Kćerima Dalmacije, a time i Kćerima Mediterana. I ovdje se, kao i u ostatku El País Yaurel (dlm. Zlatna Zemlja), rasplamsala borba za jedinstvo, koju su teški uvjeti u kojima se odvijala učinili, ako je moguće, još herojskijom.
Naime, već početkom XIX. stoljeća Dalmatini su već bili manjina u nekim dijelovima Dalmacije: prema generalu Augustu Marmontu, vojnom namjesniku regije u Napoleonovo ime, Dalmatini su predstavljali oko 70% ukupnog stanovništva, Talijani 15%, Francuzi 10%, a Slaveni (danas Hrvati i Srbi) 4%. Ostalih 1% činili su ostale etničke skupine. Dalmatini su to trgovci, obrtnici, pomorci i profesionalci, uglavnom koncentrirani u obalnim gradovima te rijetkim gradovima u zaleđu i na otocima, gdje su činili apsolutnu većinu.
Slaveni su, s druge strane, većinom bili siromašni morlački težaci i pastiri, zatvoreni u mala sela u zaleđu i govorili arhaičnim slavenskim dijalektom, akavskim. Ovoj situaciji, u kojoj su Dalmatini bili većina, iako tako još uvijek značajna i dominantna etnička skupina i svakako najproduktivniji i kulturno najnapredniji dio regije, dodana je, od 1815., austrijska dominacija koja je, u pokušaju suzbijanja dalmatskih nacionalnih težnji, pogodovala slavenskom stanovništvu na svaki mogući način, ujedno se boreći protiv svih inicijativa koje su provodili Dalmatini.
U ovoj teškoj i kompliciranoj slici pojavljuje se lik Antonia Baiamontia, posljednjeg dalmatskog gradonačelnika Splita kojeg neki zbog njegove ponosne privrženosti dalmatskoj stvari definiraju kao Gesu de Dalmatia (Dalmatinski Krist).
Antonio Baiamonti rođen je u Spalatru (Split) 18. rujna 1822. kao sin Iosepha, petrorijalnog kancelara Lisse, i Elene Candido, plemkinje iz obližnjeg Sica (Šibenik). Ostavši rano bez oca, prve je studije završio u rodnom gradu, a zatim se upisao na Sveučilište u Padovi, tada uobičajenom odredištu studija dalmatske vladajuće klase. I tu je Baiamonti prvi put došao u dodir s Mazzinijevim idejama i borbama za neovisnost Dalmacije: nakon ustanaka 1848. i kratkotrajnog pokušaja rekonstrukcije Mletačke Republike, Antonio i njegov brat Girolamo prijavili su se u Dalmatinsku nacionalnu gardu. Nakon što je 1849. diplomirao medicinu, 6. listopada iste godine vjenčao se sa svojom sugrađankom Luigiom Crussi (Luiđija Kusević). Godine 1850. vraća se u Split i sljedeće dvije godine obavlja liječničku praksu u malom mjestu Setovo (Sinj) u splitskom zaleđu.
Ubrzo je, međutim, netolerantan prema stegama koje je nametala austrijska vlada, napustio svoju profesiju, bacivši se dušom i tijelom u političku borbu, u redovima Autonomaške stranke.
Situacija u Dalmaciji, do tada dosta mirna zahvaljujući autonomiji koju je ta regija uživala u okviru Carstva, upravo se tada počinje pogoršavati. U godinama između 1852. i 1856. politički se sukob zapravo zahuktao; sučeljavale su se dvije strane: tzv. Ptolemazi, prodalmatini i pristaše dalmatske Dalmacije ili u svakom slučaju autonomne Dalmacije unutar Carstva, i Puntarijani, proslavenski i od Beča i Zagreba potpomognute, pristaše ujedinjena Dalmacije s Kraljevinom Hrvatskom pod habsburškom suverenošću.
Antonio je bio potpuno uključen u bitku, trpeći opetovane prijetnje i napade od strane Slavena i teške progone do točke zatvaranja od strane austrijske vlade. U međuvremenu je 1859. u Splitu o svom trošku sagradio kazalište s 1 500 sjedala, te zajedno s još dvojicom talentiranih domoljuba, Giacomom Granijem (Đakomo Granić) i dr. Antoniom Radmanom, osnovao pokret Liberalne unije.
Naposljetku, 9. siječnja 1860. izabran je za gradonačelnika Splita, zamijenivši starog grofa Dudana, a tu je dužnost uz kratak prekid obnašao do 1880.; štoviše, sljedećih godina biran je i u Dietu Dalmatinu (Dalmatinski sabor), Dalmatinsku autonomnu skupštinu u Iaderi (Zadar), gdje je neprekidno zasjedao od 1861. do 1891., a kasnije u Bečki parlament od 1867. do 1870., te ponovno od 1873. do 1879. godine. Njegov, Baiamontijev angažman za svoj grad bio je golem: uveo je plinsku rasvjetu i prvu kanalizaciju u gradu, izgradio bolnice, škole i lučki lukobran, osnovao banku Dalmata i Radničko društvo uzajamne pomoći, uspostavio parobrodsku liniju s Pescarom i Anconom.
Ipak, njegova najvažnija i najpoznatija djela bila su izgradnja velikog trga s trijemovima nadahnutim venecijanskim Prokuratijem sv. Marka (današnje splitske Prokurative gdje je bilo smješteno njegovo kazalište), nova obala ili tzv. Riva, te prije svega 1880. reaktivacija staroga Dioklecijanova vodovoda. Sagradio je i raskošnu fontanu koja je, iako posvećena caru Franji Josipu, Splićanima oduvijek bila poznata kao Funtana de Baiamonti. Nažalost, ovo posljednje djelo Titov režim, potpomognut medijskim natpisima Miljenka Smoje i uz agitaciju Anatolija Kudrjavceva, uništeno je 1947. godine, s ciljem uklanjanja omraženog simbola dalmatskog i mediteranskog karaktera Splita.
Značajna je bila i pažnja koju je Baiamonti posvetio slavenskom stanovništvu: on je zapravo favorizirao umjereno doseljavanje Slavena (od 1874. Hrvati i Srbi) iz zaleđa, također osnivajući slavensku čitaonicu i slavensko kulturno društvo. Siromašni slavenski težaci iz unutrašnjosti, prepoznajući razumijevanje koje je Baiamonti oduvijek imao za njihove probleme još kao mladi liječnik u Setovu, zvali su ga „čače“ ili „tata“.
Politička karijera Antonija Bajamontija, međutim, nipošto nije bila posuta samo cvijećem, kako se moglo činiti, već za njega uglavnom rezervirana žestoka okršaja i gorčine.
Naime, već 1864. prefekt Buratti ga je, po nalogu carske vlade, smijenio s dužnosti, zamijenivši ga povjerenikom dr. Francescom Lanzom; na sljedećim izborima 1865., međutim, Baiamonti je ponovno trijumfalno izabran, dobivši i glasove mnogih Slavena. Politička se situacija, međutim, posebno zahuktala nakon 1866.: prilaskom Veneta Italiji, zapravo je postala očita opasnost od gubitka jadranskih teritorija u očima vlasti u Beču, koje su pojačale akciju progona Dalmatina iz Dalmacije.
Počela su zatvaranja dalmatskih škola i udruga, ozbiljne manipulacije popisima stanovništva, masovna useljavanja slavenskog stanovništva u dalmatske gradove i na otoke, progoni Dalmatina, često prisiljenih na prisilno iseljavanje, napadi od strane Slavena koje je vješto izrežirala habsburška policija, uz napade i premlaćivanja Dalmatina, što je uzrokovalo na desetke smrti. I na kraju politika kleveta i laži, usmjerena na diskreditaciju gradonačelnika dalmatskih gradova, koji su još uvijek bili Dalmatini.
Suočen sa svim tim, Baiamonti, do tada žestoki autonomaš, mijenja svoja stajališta i postaje otvoreno prodalmatski, do te mjere da su ga talijanski iredentisti, koji su ga u prošlosti kritizirali zbog njegove zatvorenosti prema ideji ujedinjenja Dalmacije s Italijom, počeli smatrati braniteljem talijanstva u Splitu. No, to nije bio slučaj. Ni Baiamonti, ni Dalmacija XIX. stoljeća nisu težili ujedinjenju s Italijom.
Na dalmatinskom saboru i na bečkom saboru držao je vatrene govore, sve strogo na dalmatskom jeziku, braneći dalmatsku i mediteransku prirodu Dalmacije i osuđujući progoniteljsku politiku carske vlade. Zapamćena je bila jedna od njegovih fraza, izrečena u austrijskom Zastupničkom domu, koja je sažela povijesno-kulturni primat dalmatske etničke skupine u Dalmaciji: „Dalmatski jezik, gospodo, nije kod nas uvezen, on je naš!“
Kasnije su tu rečenicu i talijanski iredentisti i velikohrvatski kleronacisti pretvorili u: „Talijanski jezik, gospodo, nije kod nas uvezen; on je naš!“. Svatko za svoje dnevnopolitičke i manipulativne potrebe.
Antonio je također morao izdržati dug i vrlo oštar sukob s Gavrilom Rodićem, slavenskim namjesnikom u Dalmaciji od 1870. do 1881., otvoreno prohabsburškim i zakletim neprijateljem prodalmatske stranke, koju je smatrao zloglasnom političkom silom. Rodić je predvodio ubijanja, progone i paljenje kuća onih koji su htjeli glasati za Baiamontija i njegovu prodalmatsku političku opciju na izborima 1870. Tom prigodom ubijeno je oko 4 000 Dalmatina, protjerano oko 50 000 njih, a oko 7 000 domaćinstava zapaljeno.
Nažalost, golemi napori Antonija Baiamontija bili su osuđeni na neuspjeh: ne uspjevši ga klevetama i prijetnjama zbaciti s položaja, austrijske su ga se vlasti pokušale riješiti ponudivši mu prestižni diplomatski položaj koji je splitski potestat – odbio. Nakon odbijanja pokušali su ga ubiti.
1880. godine, iskoristivši nemir među, sada napokon, hrvatskim i srpskim stanovništvom, vjerojatno potaknut od samih Austrijanaca, Beč raspušta splitsko gradsko vijeće i smjenjuje Baiamontija. Međutim, liječnikova sljedba u gradu i dalje je bila ogromna, a Austrijanci su morali nekoliko puta odgađati nove izbore kako bi izbjegli Antonijevu sigurnu pobjedu. Napokon smo 1882. izašli na izbore i stvari su se odvijale kako se može zamisliti: teške prijevare, zastrašivanja, agresija, ubojstva, paljenje kuća, uplitanje habsburške policije doveli su do poraza Autonomaške stranke, a Split je prvi put u svojoj povijesti dobio hrvatskog potestata, odvjetnika Dujana Rendića-Miočevića.
Neutješni, Antonio Baiamonti je rekao kako su dalmatske, sada već skromne, falange u Dalmaciji u potpunosti desetkovane, ali ne i uništene, odlučne oživjeti borbu za opstanak dalmatske nacije u granicama zakona. I tu je borbu ponosni domoljub nastavio i sljedećih godina: o njegovom trošku osniva list „La Diffensa“, koja djeluje od 1884. do 1887., osniva Dalmatinsko političko društvo 1886., blisko prodalmatskom pokretu, i Splitsko gospodarsko društvo 1888. Nažalost, i te posljednje godine bile su pune gorčine. za hrabrog liječnika.
Bio progonjen od carske vlade, klevetan i ugrožen od Hrvata i Srba, blaćen od crkve, napušten od mnogih Dalmatina. Čak su ga pokušali zapaliti kada je u noći 14. svibnja 1887., veličanstveno kazalište, koje je dao izgraditi godinama ranije, uništeno u požaru podmetnuto od strane pripadnika „Narodne stranke“ i potpomognuto vatrogascima koji su radili po naređenju iz Beča.
Sam i opterećen dugovima umire u rodnom Splitu 13. siječnja 1891. Malo prije smrti izrekao je rečenicu koja sažima cijeli njegov osjećaj dubokog poraza: „Nama Dalmatinima u Dalmaciji ne preostaje ništa drugo nego patiti!“
Sućut je bila jednodušna diljem Istre i Dalmacije, a i novine Kraljevine Italije posvetile su velike prostore ovom Dalmatinu, kojeg su nazvali Talijancem. Čak su i neki političari i slavistički listovi prepoznali vrijednost Antonija Baiamontija i njegovu privrženost Splitu i dalmatinskoj zemlji. Važno je prisjetiti se, kako bi se dočarala kalvarija dalmatske etničke skupine u Dalmaciji tih godina (koja traje do danas), gotovo očajničke poruke koju su za Baiamontijev sprovod poslali mladi Dalmatini iz Bara, najjužnijeg i najudaljenijeg dalmatinskog grada: „Omladina od Cattara (Kotor) do Bara dalmatske nacionalnosti, uplakani časni domoljubi, nada se kako primjer koji je dao neće ostati uzaludan.“
Nažalost, ovaj vapaj boli ostao je neuslišan: jadnom Baiamontiju je i nakon njegove smrti suđeno da i dalje trpi ugnjetavanje, jer su uspomenu na njega dugo blatile najprije austrijske, a potom i jugoslavenske vlade, dok je u samoj Dalmaciji njegovo ime, na žalost, otišlo u zaborav zajedno sa sjećanjem na dalmatinstvo.
Comments