Piše: Monia Stefanelli
Ako itko diktira trendove u Republici Hrvatskoj to je Zagreb, glavni grad države u kojoj prevladava stav da ništa izvan Gornjeg Grada nije vrijedno spomena.
Koliko god se možda činilo pretjerano jedina ideja koju Zagreb ima je što veća represija prema Dalmaciji, što veće pljačkanje iste kako se potonja ne bi mogla razviti i kako bi stalno, nevidljivim vezama kolonijalizma, bila vezana uz Zagreb. Niti jedna od političkih stranaka u Republici Hrvatskoj, pa i nova verzija kultne Dalmatinske akcije, osnovane od SDP-ovog ljudstva i financija i za račun SDP-a, ne prosvjeduju protiv ovakvog odnosa vlasti i glavnog grada prema Dalmaciji. Kad u čitavu priču uključimo raalnu povijesnu činjenicu da Dalmacija nikada nije bila dio Hrvatske, bar ne do 1939., možemo biti sretni što kolonijalistička represija Hrvatske nad Dalmacijom nije veća.
Kako bi se Dalmacija samostalno uspješno razvijala više je nego očito kako treba doči do pobune protiv ovakvog političko-ekonomsko-socijalnog sustava. Obični građani Dalmacije zasićeni su sustavnom i planskom pljačkom i razaranjem svega što je u Dalmaciji vrijedno, konstantnom revizijom povijesti, financiranjem nacifašizma, te etabliranim strankama i tipičnim političarima. To je prva i ključna poruka koja se čuje u razgovoru s nekim, dok je druga ta da radikalna klero-nacionalistička retorika više nigdje ne prolazi i ne može privući nikoga izvan svoje niše. No ta niša je duboka i široka i nažalost obuhvaća 30ak posto glasova. Što je posebno tragično, ali predstavlja logičan ishod činjenice kako niti jedna lokalna vlast nije napravila ništa da u dalmatinske gradove, sela i škoje vrati stvarni život, umjesto toga pretvaraju ih u žive spomenike tridesetdvogodišnjoj sustavnoj pljački Zlatne regije.
Radikalni klero-nacionalfašizam je tako žestoko utkan u bilo 30% birača, iako ga ljudi ne žele, nije im prirodan i ne smatraju ga svojim možda i ne znajući kako je isti u Dalmaciju uvezen iz Hercegovine, Slavonije i Hrvatske. I dragi bivši gradonačelnih Splita, Ivica Puljak, i njegov pobočni, Bojan Ivošević – koji bi se novinarki krvi napio, također su kao uvezeni iz Hercegovine s kupljenim diplomama u Livnu skloni klero-nacionalfašizmu. To se najbolje očituje po Ivoševićevim antisemitskim izjavama i sklonosti ispijanja krvi drugima, te u Puljkovom konstantnom ispjevavanju proustaških pjesama. Sve ovo, naravno ne znači kako će itko od njih, bez obzira na eklatntno kršenje Ustava RH, preko noći nestati s političke scene ili izgubiti svaki utjecaj u društvu, a kako ga ne bi imali kad su od HDZ-a dobili 2,5 milijuna kuna za osnivanje svojih satelitskih parastrančica. Umjesto da se sakriju svojim klempavim ušima, oni šire privlačnost prema onima koji nisu vidjeli snimke prebacivanja novca iz središta splitskog HDZ-a u stan Puljkovih. Tako će sve teže biti objasniti neukom puku njihove prljave rabote.
Ako itko diktira trendove u Republici Hrvatskoj to je Zagreb, glavni grad države u kojoj prevladava stav da ništa izvan Gornjeg Grada nije vrijedno spomena. Zagreb jednostavno koči reizgradnju dalmatinskog identiteta. No, nije samo on kriv u cijeloj ovoj priči. Krivi su prije svega građani Dalmacije koji uporno odbijaju boriti se protiv za sebe, svoju djecu i djecu svoje djece. Da su Katalonci ili Škoti odbijali boriti se za sebe, danas imena Katalonije i Škotske više ne bi bilo.
Dalmatinci su prešutno dopustili ugnjetavanje i pljačku koja traje već od 1870. kada su lažirani izbori za Dalmatinski sabor. Stoga, ono što je Dalmaciji potrebno jest buđenje nje same, njenih građana, njenog intelekta; Dalmaciji trebaju imena okupljena oko DDF-a mimo etablirane politike; treba joj politički aktivizam i širenje svijesti o dalmatinstvu (što uključuje i poznavanje dalmatskog jezika). Dalmaciji treba energija koja bi se mogla osjetiti, energija koja će pomesti HDZ i SDP i njihove satelitske parastrančice (Most, Pametno/Centar, Dalmatinsku Akciju…), a koja će se osjetiti i činiti bolje Dalmaciji. Dalmaciji treba razlika koja će situaciju, u ovom brutalnom neokolonijalizmu, biti puno jasnija i lakša za buduće upravljanje, za vratiti se tradicionalnom i vratiti sebi i regiji dostojanstvo.
Ono što je posve očito jeste činjenica kako su ljudi koji bi trebali raditi na projektu Dalmacija trebaju osjetili kako imaju realnu moć, kako imaju realnu snagu za promjene koje su Dalmaciji nužne. Oni trebaju imati moć za smijeniti sve one koji izgledaju nesmjenjivo, iza kojih stoji realna i politička mafija, koji će moći Dalmaciji vratiti identitet i dostojanstvo i koji se ne boje promjena, već da su akteri tih promjena, a me samo pasivni promatrači i komentatori na kavama. Kad se pak jednom ta energija pokrene, bit će je vrlo teško zaustaviti. Ono što bi pak dodatno ohrabrilo bila bi činjenica kako ti novi akteri zbog vlastitog backgrounda i aktivizma koji ih je doveo na poziciju, puno teže mogu iznevjeriti birače od nekog drugog – recimo Puljka ili Đogaša ili Mihanovića ili...
Konačno, koliko god marševi klero-nacionalfašista izgledali zastrašujući, moramo znati kako su se pravila igre promijenila. Republika Hrvatska danas je članica EU i NATO-a, elitnog društva demokratskih država i niti jedna organizacija neće dopustiti kršenje ljudskog prava na političko djelovanje, a i klero-nacionalfašistička desnica odavno je prošla zenit i sada se nalaze u fazi stagnacije ili opadanja. Nesporno je kako su puno slabiji nego što su bili prije sedaam godina kad su bili na vlasti.
Ukratko, samo aktivizmom unutar DDF-a može se roditi jedna drugačija Dalmacija, jedna bolja Dalmacija reintegrirana i autonomna koja se okanila nacionalističkih mitova, u kojoj se živi stvaran život u kojem se aktivno sudjeluje, a ne pasivno promatra, Dalmacija u kojoj nema revidirane povijesti.
Comentarios