piše: Leonarda Bilishev
Svjedoci smo turbulentnih promjena u dalmatinskom društvu posljednjih godina. Je li ova situacija senzibilizirala društvo i izrodila neku novo solidarnost, može li kroz otpor integrirati dalmat(in)ska zajednicu?
Antidalmatinstvo je konstanta u hrvatskom društvu. Trideset godina države je i trideset godina različitih pojavnosti i nijansi dalmatofobije, od direktnih do suptilnijih, od namjernog oblikovanja antidalmatinske javnosti do taktika unutar same političke tehnologije. Dalmatinski pokret trebao bi biti u stanju odgovoriti na sve ove različite oblike dalmatofobije i boriti se protiv nje. Civilno društvo, uključujući dalmatinsku zajednicu, trebala bi biti svjesna pojavnosti snižavanja standarda prava na ovom području.
Moramo razumjeti, da su obje institucije, Inicijativa DDF i Dalmatinski klub više od puke infrastrukture. One su također i akumulacija politika novih društvenih pokreta ili koncepata proširenog građanstva. Oboje su rezultat konkretnih dostignuća revolucionarnih bitaka koje su se pojavile u osamdesetima i doprinijele pluralizaciji tadašnjeg socijalističkog sustava. Stvaranjem nove države Dalmacija je postala ugrožena, regija je ukinuta, Dalmatinska Akcija rasturena, odvijale su se stalne policijske intervencije...
Aktualna vlada samo nastavlja, koristeći manje političkog bontona i više politike obrnute psihologije, popraćene omalovažavanjem Dalmacije i njene kulture. Ali u stvari, ni ovaj napad nije ništa novo ovdje, i mi smo dobro pripremljeni za njega. Sjećam se da smo prije nekoliko godina, kad je Milanović bio na vlasti, imali u rukama plan obnove dalmatinskih sela koja su stradala u ratu i njihove infrastrukture, jer obnova u Dalmaciji nikada nije pokrenuta.
Kultura društvene i političke kritike koju predstavljaju DDF i Dalmatinski klub ozbiljan je problem za bilo koju vlast koja jednostavno ne želi alternativna politička rješenja, već teži hegemoniji, monolitnosti društvenog i političkog prostora, ukratko, pokušava izbrisati bilo kakvu realnost i neslaganje a sustavom. To je više od borbe s lijevom, središnjom ili desnom vladom, to je borba progresivnog civilnog društva s političkom klasom.
Ovo što imamo danas sam je nastavak senzibilizacije i konkretnih mjera u vezi s neprihvatljivošću regionalnog, odnosno regionalno-nacionalnog zasnovanog nasilja nad Dalmacijom. Još uvijek čekamo sličnu svijest javnosti o nasilju zasnovanom na seksualnoj i rodnoj orijentaciji. Međutim, bojim se da, ukoliko stanovnici Dalmacije ne shvate kako se moraju priključiti prodalmatinskim inicijativama, sve što DDF i DK rade utići u vjetar, da će ih pregaziti vrijeme, da će se dogoditi ono što se već toliko puta dogodilo – da će pažnja s otvorene diskriminacije Dalmacije biti kratkog vijeka.
To je najgora stvar u povijesti regionalne borbe za ravnopravnost: da se moramo stalno baviti istim problemima: eedukacijom stanovništva umjesto konkretnim političkim akcijama; da dalmatinska svijest nikako ne postaje opći standard društvenog poretka. Borba protiv regionalno zasnovanog nasilja stara je, ali zbog ustrajnosti ovog nasilja nikada nije gotova.
I u dalmatinski regionalizam se temelji na antifašizmu, ne može biti drugačije. Istodobno, antifašizam dalmatinstva temelji se i na naglascima takozvanog trećeg vala dalmatinstva, to jest, mnogo više je post-strukturalistički, intersekcionalan od predjugoslavenskog i jugoslavenskog dalmatinskog regionalizma: više se pažnje posvećuje antidalmatinstvu, koji je dosta prisutan, više se pažnje posvećuje i klasnoj situaciji, socijalnom i etničkom i rasnom položaju itd. S jedne strane, dakle, to je nadogradnja socijalističkog dalmatinstva.
S druge strane, mnogi trenutni napori prodalmatinskih inicijativa usmjereni su na očuvanje postignuća socijalnih politika na regionalnom nivou, na primjer, pravo na pravo na jednakost u zapošljavanju i obrazovanju, pravo na pobačaj, prava LGBTIQ+ zajednice. Socijalizam u Dalmaciji imao je izuzetno visoke standarde ženskih prava, što neoliberalistička država problematizira jer su prava povezana s osiguravanjem ekonomske i socijalne jednakosti svih. Stoga bi ova nostalgija za prošlim vremenima trebala biti vrlo motivirajuća i mobilizirajuća, jer se očituje kao zahtjev za očuvanjem stečenih prava, odnosno vraćanje istih.
Prodalmatinski sadržaji oduvijek postoje u literaturi, ali većinu vremena je kodiran, prikriven ili postoji kao izolirana epizoda. Povijest književnosti sada postepeno istražuje prisustvo dalmatinstva u književnim tekstovima iz prošlosti, analizira to prisustvo, formulira istraživačke metode kako ih čitati. Književna kritika i povijesna istraživanja prilično su snažna struja u književnoj znanosti. No, rijetko tko je čuo za S. I. Braysa, čiju desetogodišnjicu smrti obilježavamo ove godine, jer su njegovi stihovi na prostoru bivše države - zabranjeni.
Ali ipak, ako govorimo o dalmatskoj/dalmatinskoj književnosti: u dalmatskom/dalmatinskom književnom prostoru apsolutno je bilo mjesta za otvorenu dalmatinsku riječ, kao i o homoseksualnim ili queer likovima. Dalmatinstvo u književnosti, uključujući i jugoslovensku, postojala je, kao što sam gore rekla, kao prolazan trenutak, često negativno obilježen, ponekad oprezno pozitivan. Imamo nekoliko primjera romana i poezije s podtematikom dalmatinstva, ali oni su takvi likovi bili marginalizirani ili se ismijavalo s njima i sigurno nisu bili dio tadašnjeg središnjeg književnog kanona. Ne smijemo zaboraviti da je dalmatinstvo u Jugoslaviji dugo bila upitno, da su postojali procesi protiv Dalmatina/Dalmatinacai da je kazneni zakon predviđao par godina zatvora.
Dalmatska literatura počinje se sistematično objavljivati u kontekstu bivše Jugoslavije u Dalmaciji pisanjem Miljenka Smoje, no i ti su tektovi bili u službi Komunističke partije, ne u službi istine i jačanja dalmatskog/dalmatinskog identiteta. Sve ostale, često rigorozno zabranjivane i nepriznate, književne platforme bile su dio aktivističkih napora, objavljivanje literature ili osnivanje izdavačkih kuća dio prodalmatinskog pokreta. Snažna intonacija dalmatinskog pokreta u dalmatinskoj književnosti bila je posljedica činjenice da su prve generacije aktivista i aktivistica pretežno bile sastavljene od pisaca, tako da je cijelo vrijeme bio prisutan snažan naglasak na književnosti. Mislim da se nijedan drugi pokret u bivšoj Jugoslaviji nije pomjerio u ovom pravcu.
U Dalmaciji danas imate najmanje dvije izvrsne spisateljice, koje, doduše, pišu na hrvatskom jeziku, čija imena zbog njihove sigurnosti ne želim izreći. Obje su prevedene na engleski jezik i objavljene u izdanju male izdavačke kuće u Californiji. Da, regionalna scene u Dalmaciji je mala, ali svejedno smo dobro povezani.
Zbirka poezije Ljepota objavljena je 1994. godine kao peta knjiga jedne od njih. Zahvaljujući snazi alternativne kulture u osamdesetima, književni je prostor tada bio visoko senzibiliziran za sve vrste pisanja manjina, uključujući i dalmatsku, tako da je knjiga naišla na odlične kritike, na osnovi ove knjige spisateljica je dobila nagradu od Ministarstva za kulturu Californije, a time i zaštitu i priliku daljnjeg stvaralaštva i što joj je postao ozbiljan životni angažman.
Odluka da piše otvorenu dalmatinsku poeziju zapravo uopće nije ni bila odluka, već nešto samo po sebi razumljivo: napisala je pjesme o ljepoti i ljubavi prema Dalmaciji, poslala ih je u književne časopise, na književne natječaje i bile su prihvaćene bez ikakvih problema. Prvo, u to je vrijeme društvena atmosfera postajala sve sklonija pobuni protiv konvencija, a s druge strane, nikad nije nedostajalo samopouzdanja da se identificira drugačije od većine. Lako se snalazi u socijalnim pritiscima, zna ih prevladati, razumije društvenu strukturu sa svim njezinim represivnim ambicijama.
Više potencijalnih negativnih društvenih posljedica, zanimala su je čisto autorski, poetski s pitanjem: hoće li moći poezijom uhvatiti sentiment koji želi izraziti? Hoće li njen opis ljubavi uspjeti pobjeći od klišea i patetike koji se brzo mogu pridružiti ljubavnoj poeziji? Hoće li moći književno opisati ljepotu, ali i poteškoće tog vremena?
Vrlo različito. Sama dalmatinska književna scena uvijek je bila prilično liberalna, nikada nije imala problema s objavljivanjem tekstova i pjesama. Međutim, bilo je nemalo problema s održavanjem književnog, pjesničkog statusa. Urazdoblju ubrzane neoliberalne politike, uključujući i kulturu, programi u kulturi su smanjeni, željeli su se riješiti što većeg broja samozaposlenih u kulturi, sve su to doživljavali kao nepotreban trošak, no njihove zbirke pjesama i dalje su za američko tržište sufinancirale vlade u Sacramentu.
Militantna Dalmatinka
Otuda i to da je militantna Dalmatinka. U ovoj borbi za očuvanje socijalnih prava iz svog književnog statusa razgovarala je s kolegama. Jedan od njih odlično poznaje birokratsku strukturu kulturne politike u Californiji. Na pitanje zašto joj se to događa, odgovorio je, jer je militantna Dalmatinka. Najvjerojatnije, želio je nagovijestiti da je službena kulturna politika još uvijek antidalmatinska, ne samo u RH i drugim državama nastalima raspadom Jugoslavije, eć i u svijetu. Ovo je također lijep primjer kako se neoliberalizam lako spaja s konzervativizmom: socijalna prava će biti ukinuta, slijedeći konzervativnu hijerarhiju.
Dalmatska/Dalmatinska scena u Dalmaciji potekla je upravo iz kulture i umjetnosti. Prvi festival dalmatinske književnosti održao se 1954. godine naslovljen je kao festival dalmatinske kulture, prikazivao je filmove, izložbe itd., a oko njega se postupno stvarala scena. Scenski događaji potiču iz specifičnog okruženja alternativne kulture: klub Bajamonti, Zlatna vrata i slično, to nikad nisu bila komercijalna mjesta, već prostori s planiranim i sustvnim njegovanjem lokalnih kultura, muzičkih kultura, društvenih i subkulturnih scena, kao i kultura druženja.
Ako navedem samo jedan primjer: radno vrijeme same dalmatinske knjižnice bilo je postavljeno prema radnom vremenu kluba Bajamonti. Ponekad su se klubovi otvarali u sedam navečer, knjižnica se zatvarala u sedam, i tako smo svi koji su se družili u knjižnici išli u Bajamontija. I klub i festival dalmatinske književnosti zatvoreni su 1990.
Veza između kulturnih događaja i scene i dalje postoji, ali raštrkano. Inicijative DDF i DK žele organizirati kulturne i ine događaje, no u ovom trenutku to nije moguće. Dakle, ovaj razvoj između kulture i scene zasigurno je paralelan i zapravo slijedi onu izvornu ideju dalmatskog oslobođenja: Dalmatin/Dalmatinac nije samo neko tko živi u Dalmaciji, već svoj identitet ostvaruje i kroz kulturne faktore. Nadam se da će budućnost teći u ovom smjeru, da veza između dalmatinske kulture i stanovnika Dalmacije može biti obnovljena, jer bi to značilo ponovno vraćanje svome identitetu.
Priča je osjetljiva: društvo postepeno prihvaća dalmatinstvo kao činjenicu, ali često zanemarujući same nijanse koje čine Dalmaciju kao regiju. Poznata su nam barem dva primjera iz teorije koja analiziraju dalmatinstvo: prvi je identitetsko-romanski oblik, kojeg je artikuliziralo DDF, drugi slavensko-ilirski oblik. Poanta ovih modela je da ulazak dalmatske/dalmatinske politike i kulture u svijest stanovnika Dalmacije što značajno smanjuje političku širinu i kulturnu razliku samih dalmatinskih politika i kultura, da identitet koji je izvorno vrlo politički, kontrakulturni, konfrontacijski, kritičan, postaje samo dodatak u mozaiku društva i ne predstavlja više političke zahtjeve za promjenom. Ukratko, mainstreamingu se najčešće pridružuje fašizacija Dalmacije.
Književnost ovdje zasigurno ima smisla, jer doprinosi subjektivizaciji Dalmatina/Dalmatinaca, uključujući i političku subjektivizaciju, ali razvijeni politički subjektivitet presudno doprinosi općoj političkoj svijesti, ne padanju u manipulaciju, reakcionarnost. Ukratko, načitanost može dovesti do političkog prosvjetljenja.
Ono što danas vidimo je pokušaj vraćanja društva u vrijeme prije borbe za oslobađanje različitih manjinskih društvenih grupa: žena, homoseksualaca itd., pokušaj ponovnog uvođenja monolitnog društva i kulture, s jasnom hijerarhijskom vertikalom identiteta. Svi ovi pojmovi koje sam spomenula – antidalmatinstvo, dalmatifobija, homofobija, mizoginija, seksizam, rasizam – su relativno mladi, oni su alati za prepoznavanje socijalnih razlika, nejednakosti i nepravdi, a suština konzervativnog udara je da oni nestanu iz društva, iz njegovih kognitivnih mogućnosti. Ako imate društvo napravljeno prema konzervativnoj - fašistoidnoj - ideologiji, nemate ni rasizma ni seksizma ni homofobije, jer sve ove društvene grupe koje ti konceptu uništavaju, imaju svoje specifično, podređeno socijalno mjesto, koje se ne dovodi u pitanje.
Progresivni pokreti se, naravno, bore za socijalni pluralizam, heteronomiju, s neophodnim predznakom jednakosti. Šteta je što su južnoeuropska društva pogrešno shvatila koncept demokratizacije, prihvaćajući ga kao pravilo većine, a ne kao služnost većine manjinama i jednakopravnih. U ovom trenutku, dalmatinski pokret može ponuditi mnogo općim progresivnim borbama za socijalni pluralizam, jer imamo iskustva i koncepte kako razbijati monolitno društvo.
Comments