piše: Šime Gulin
Didu je bila draga pisma “Vila Velebita”. Valjda zato šta je baba bila s Velebita. Kako su onda imali restoran, svaki put kad je bio nečiji pir i krenula ta pjesma, on bi uletio u kuhinju i rekao joj:: "Gospođo, zamolio bih vas za ples".
A ona bi uvijek isto odgovarala "Šime, pusti me, imam posla"
Jasenovci I Gradiška stara su došli kasnije, nije ih se čulo ni za vrijeme rata. Prvo su se čule cajke. Pričao je otac kako je sve krenulo iz zajebancije. Oslobođen je Knin, Garda bi znala doći s kasetama pustih Ceca, Meca, Cica i naređivala da se to pusti. Valjda iz "zajebancije". Dolazili su i tijekom rata po pršute i paske sireve. Valjda da se vojska dobro nahrani. Ne možeš na mesnome naresku ratovat. A nakon pustih pršuta i sireva, valja i dobro zalit. Pa kad bi se mukte nažderali i nalokali, vadili bombe i prijetili.
Priča je otac da bi s ekipom prije rata zna otići u neki lokal u Kaštelima gdje su puštali cajke, samo da bi se potukli. I izbaci Grdović onu pismu: “Dalmatinac sam”, a dida se raspameti svaki put kad bi je čuo. Dize ruke u zrak ka Mišo Kovač. Nije mi bilo jasno. Tvrd čovjek, staroga kova, reklo bi se da svaku kretnju dostojanstveno radi. Pošteno Ankici za Djecu Hrvatske uplaćuje, pošten kredit od dvadesetak posto kamate diže… A meni “Dalmatinac san” nije jasno… Al ovo nije Hrvatska? Šta sad neki Dalmatinci?
Prvo Cro Army slije, a sad dida o nekim Dalmatincima pjeva. A mene naučio onu: Il me ženi il tamburu kupi. "Zašto?", nikad mi neće bit jasno. Pa bi me vodio po gostionama I reka: "Aj Šime, onu našu". A ja: 'Ništa kontra Splita' po stotinu puta. Zašto je 'Ništa kontra Splita' bila ona naša, tek mi je kasnije postalo jasno. Kasnije mi je postalo jasno i zašto sam se smijao, kad su nas ono nakon Tuđmanove smrti skupili u atriju škole na minutu šutnje. Prodorni pogled gospođe Imoćanke HDZ-ovke neću nikad zaboravit i pitanje: "Tko se to cereče?" Zvala je posli mater u školu. A mater ka mater, je…a joj je mater.
Pa su nas u školi učili hrvatsku himnu. Onu pravu, “Horvatska domovina”, šta je bila objavljena 1835. god. u časopisu 'Danicza Horvatzka, Slawonska y Dalmatinska'. Samo su je ipak malo adaptirali, nije red da se vidi kako je napisana na ekavici. A meni nije bilo jasno di je more? Kud li šumiš… Grozno… Nisu se udostojili ni da nas u himnu uvrste, pa su valjda posli skužili da su pretjerali i gladnome pasu bacili onu kost: sinje more svijetu reci.
E, kad bi more moglo pričat…
תגובות