Piše: prof. Mila Grubišić
Podsjećanje na događaje od prije 30 g. ne činimo kako bismo izrazili svoju rezignaciju prema njima i njihovom karakteru, već kako bismo upozorili na aktualiziranje političkih tendencija koje su utjecale na te procese.
Ti događaji generirali su devastaciju društvenog, pravnog i regionalnog identiteta te ustavnog statusa Dalmacije u ime velikohrvatske ideologije i unitarističkog melting pota.
Nacionalizam u okrilju službene politike
Svako ozbiljnije promišljanje tih događaja nužno nameće pitanje: koji su dublji uzroci tadašnjeg političkog iracionalizma i njegove geneze, obzirom na relativno dugo trajanje i netočne predstave kako je rušenje regionalizacije i decentralizacije u SRH, točnije rušenjem Zajednice općina Dalmacije proisteklo samo iz nezadovoljstva Ustavom iz 1974. godine.
Te uzroke, prvenstveno, treba tražiti u oživljavanju i ekspanziji velikohrvatskog ultranacionalizma, kome su u jednom trenutku dale legitimitet određene državne, partijske, kulturne i posebno znanstvene instance i institucije. Otuda je takav nacionalizam bio i najopasniji, jer se razvijao u okrilju službene politike i inspirirao mitomanskim recidivima prošlosti, premda se u svemu stavljao nasuprot postojećem društveno-političkom sustavu. Za tadašnju politiku, neprijatelji sustava nisu se nalazili na nacionalističkoj desnici, već samo na liberalno-demokratskoj strani, koja je, budi rečeno, najviše bila prisutna upravo u Dalmaciji.
Slobodnije eksponiranje velikohrvatskog nacionalizma, njegove floskule o položaju hrvatskog naroda u jugoslavenskoj federaciji, o povijesnoj promašenosti jugoslavenske integracije hrvatskog naroda, ustavnoj nejednakosti Socijalističke Republike Hrvatske s drugim Republikama i Autonomnim Pokrajinama, otvaralo je hrvatsko pitanje (započeto već početkom ‘30. godina XX. stoljeća) na način koji je vodio mnogim povijesnim revizijama, iskušenjima i neizvjesnostima.
Povijesna dokumentacija nesporno potvrđuje kako se od tada postavlja i pitanje dalje fizionomije i egzistencije jugoslavenske federacije, koja će ući u svoju povijesnu završnicu upravo krajem ‘80. godina XX. stoljeća, kada se rušila i Zajednica općina Dalmacije.
Autonomija Dalmacije nikad nije bila poželjna u RH
Od ‘60. godina javlja se i mišljenje kako bi Autonomna Pokrajina Dalmacija najdublje dezintegrirala državnu cjelovitost Republike Hrvatske i čine je neravnopravnom s drugim Pokrajinama u Jugoslaviji.
U tom kontekstu najviše se na udaru našla moguća autonomnost Dalmacije s obzirom na njenu prevladavajuću romansku strukturu i očekivanje kako bi takva etnička stvarnost bila otvorenija za anticipaciju „novih” nacionalnih i državnih ideja od strane dalmatinskog rukovodstva koje je okvalificirano kao „demokratski liberali” unutar KPH. Tada je prvi put i izražen stav kako bi autonomija Dalmacije bila jedno privremeno i prijelazno rješenje nastalo za vrijeme Mletačke Republike, a potvrđeno u Drugom svjetskom ratu zbog nekih posebnosti, i kako su se “izvjesne stvari povijesno prevazišle”. Nije se, dakle, već tada radilo o ustavnoj reviziji s mogućnošću da se Dalmaciji vrati njena povijesna autonomija, ali u okviru Republike Hrvatske, koji je pravno bio minoran, već o političkim namjerama potpunog ustavnog ukinuća te mogućnosti.
U pitanju su i tada, a i kasnije, bili drugi motivi – stvaranje uvjeta za ukidanjem svake mogućnosti spomena autonomije Dalmacije koja nikada nije bila omiljena i poželjna u Republici Hrvatskoj, bila ona Banovina, Narodna, Socijalistička ili neovisna. Ove namjere nisu mogle biti ostvarene sve dok se jugoslavenski federativni sustav razvijao na svojim izvornim osnovama proisteklim iz karaktera antifašističkog otpora u Drugom svjetskom ratu i za života Josipa Broza Tita (Tito je osobno urgirao da se Dalmaciji, ustavom prizna, poseban status, stoga je SRH smislila Zajednice općina u RH). Ali, jesu u vrijeme stvarne prevage nacionalizma u političkom životu Republike Hrvatske krajem ‘80., točnije početkom ‘90. godina, kada se i otvara pitanje revizije ustavnih rješenja koja je o decentralizaciji i regionalizaciji, te o autonomijama sadržavao Ustav SFRJ iz 1974. godine. Zbog toga nije slučajno što napad na osnove jugoslavenskog federalizma i kreće podjednako iz SR Hrvatske i iz SR Srbije, i što mu se suprotstavlja unitarnom alternativom. Nacionalizam se upravo i prikrivao idejama jugoslavenskog unitarizma i jedinstva, dovodeći u pitanje fundamentalne osnove egzistencije Jugoslavije – da ona nije zbir pojedinačnih nacionalnih želja, već povijesnih mogućnosti. Dalmatinsko rukovodstvo je, sve do ljeta ‘90., branilo upravo te premise, unatoč optužbama ‘intelektualne elite’ kako nije „spremno za povijesnu anticipaciju”, i kako se koristi argumentima iz II. sv. rata u obrani stečenog sustava.
Dijalog prekinut mitinzima
Do potpunijeg Tuđmanovog ovladavanja politikom RH (izbori u travnju i svibnju 1990.), razgovori o karakteru regionalizacije i decentralizacije SRH obilježeni su težnjama kako bi se približila različita ustavna stajališta. Takav pristup ustavnim promjenama prekinut je politikom organiziranih mitinga po Dalmaciji koji su na neustavan način rušili ustavni status Zajednice općina Dalmacije. Ovi procesi događali su se u trenucima ozbiljne krize na Kosovu i veoma teške situacije u Vojvodini. Sporost i nemoć bržeg rješavanja kosovske krize doveli su do jačanja pritisaka na Dalmaciju.
Međutim, kriza je iskorištena za radikalizaciju i zloupotrebu ustavnih i nacionalnih problema i reviziju jugoslavenske nacionalne politike uopće. Prijetila je opansnost kosovizacije cjelokupnog državnog prostora Jugoslavije. Zbog pogrešnog političkog pristupa novog hrvatskog vodstva ovim složenim pitanjima, situacija se još više zaoštravala i stvarala atmosfera „linča”. Otvoreno se propagiraju stavovi kako narod o ovim pitanjima treba suditi; da je kolijevka separatizma u Dalmaciji i u Vojvodini, a ne na Kosovu; kako je položaj hrvatskog naroda u Jugoslaviji neravnopravan; kako Republika hrvatska mora biti kao i druge Republike, odnosno kako je nerješavanje pitanja dalmatinskog separatizma jedini nerasječeni korijen velikohrvatskog nacionalizma; kako Dalmacija sprječava homogenizaciju hrvatske nacije unutar sadašnje hrvatske države: kako se mora otvoriti pitanje ravnopravnosti hrvatskog naroda u drugim krajevima Jugoslavije, prvenstveno u BiH i Crnoj Gori; kako se mora ispraviti povijesna nepravda prema hrvatskom narodu koji je „ostao bez svoje nacionalne države”.
Politički plaidoyer Franje Tuđmana
Tuđman je tada govorio kako „Republika Hrvatska nema prava, nema namjeru odreći se prava biti republika… Snage koje je izvan i unutar RH, pod argumentacijom o njenoj specifičnosti, žele lišiti tog prava biti Republikom, treba odmah znati kako ta argumentacija u Hrvatskoj neće proći. U tom pogledu tu koaliciju u samoj hrvatskoj nemaju s kime praviti”.
Bio je to politički plaidoyer za izvlačenje Zajednica općina iz hrvatske ustavne stvarnosti i njihovo etabliranje u isključivo pitanje Socijalističke Republike Hrvatske s ciljem ukidanja istih te početka ekonomsko-socijalne eksploatacije Dalmacije. Time se objektivno dovodio u pitanje i identitet hrvatskog regionalizmai decentralizacije, ali i jugoslavenskog federalizma i njegove povijesne osnove. Ovakva službena gledišta nailazila su na veliku podršku brojnih intelektualnih krugova. Podržavajući Tuđmanovu nacionalističku politiku prema ustavnim pitanjima kojima je ukinuta regionalizacija i decentralizacija u RH, gotovo se jedinstveno ističe stav kako su ustavne promjene bile neizbježne, ali kako na njima ne treba stati.
Ovakve izjave izazivale su zebnju i strah kod svih drugih regija, ne samo u Dalmaciji, a istovremeno i kod drugih Republika i naroda, a posebno si artikulirane nakon Titove smrti kada se Socijalistička Republika Hrvatska već vidjela izvan jugoslavenske države. Jugoslavenska stvarnost izložena je orkestriranim napadima intelektualne elite, a posebno Tito kao najveći ‘protivnik hrvatskog naroda’. Sve je to praćeno i povijesnim revizionizmom te poplavom pseudoznanstvenih publikacija koje lamentiraju nad sudbinom hrvatskog naroda u vrijeme jugoslavenske državne integracije.
Jedino tko je zbilja patio bila je Dalmacija koja je trpjela fašističku čizmu Zagreba koji nije sebi mogao dopustiti popuštanje pred povijesnom istinom i željom, točnije zahtjevom najvećeg broja ljudi u Dalmaciji za obnovom njene autonomije.
Tako se Dalmacija, također, našla u središtu te nacionalističke retorike i pomame, lišena bilo kakve jugoslavenske zaštite, posebno ustavnog identiteta. Ostat će dilema: je li jugoslavensko rukovodstvo bilo nemoćno ili nije shvaćalo povijesne domete tih procesa koji su se odvijali u Zagrebu? Odnosno, koja je u takvoj situaciji bila alternativa kad te procese generira najveća i najbogatija jugoslavenska republika koja se od 1945. do 1990. najviše identificirala sa jugoslavenskom državom i koja je dala najveći broj članova partije. U svakom slučaju ti procesi objektivno su smanjivali mogućnosti opstanka Jugoslavije, a time i autonomnog regionalnog identiteta Dalmacije u okviru kojeg se desetljećima razvijao. Ovakav razvoj događaja čini i suvišnim pitanje: je li postojala mogućnost ikakvog kompromisa, kada se sudbina Dalmacije i njenog regionalizma odlučivala na ulici i brojnim mitinzima koji su oličavali svu iracionalnost tadašnje politike Republike Hrvatske, ali i njeno samouništavanje koje će se ubrzo dogoditi.
To vrijeme osjećamo i danas, a ideja o potrebnoj autonomiji Dalmacije nije uništena i ima „raison d’être” u procesima nužne demokratizacije Republike Hrvatske.
Comments