Kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da tekstilna industrija Galeb, pogon za proizvodnju rublja, seli u Hercegovinu, točnije u Ljubuški. Radnicima, kojih ima oko 120 nisu ponuđene otpremnine ili mogućnost prelaska u Hercegovinu, a nije ni ponuđena pomoć u periodu prilagođavanja.
Kompanija je priopćila kako je slijedila “vlastitu viziju i zakone tržišta”, te da će ulaganjem 3,8 milijuna € u kapacitete u Ljubuškom, uspostaviti nešto što su nazvali Centrom za modnu proizvodnju, a koji će proizvode plasirati na već dogovorena tržišta: Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Republiu Hrvatsku, Sloveniju, Bugarsku, Mađarsku, Poljsku, Češku, Slovačku, Maltu, Cipar, Rumunjsu, Moldaviju i Ukrajinu.
“Zahvaljujući ovom procesu, u Ljubuškom će biti otvoreno 80 novih radnih mijesta”, navodi se u priopćenju.
Galeb je izrazio žaljenje što će ova odluka utjecati na “pojedina radna mjesta” i to uglavnom onih radnika koji odluče da neće prijeći u Ljubuški.
“Svim zaposlenima bit će ponuđena mogućnost prijave za nova radna mjesta koja će biti otvorena. Kompanija će im pomoći pri preseljenju kroz podršku u osiguravanju smeštaja tijekom prijelaznog perioda. Zaposlenima na čija radna mjesta će ovaj proces utjecati bit će ponuđena kompletna podrška.”
Zvuči kao bajka iz jednog od reklamnih spotova Coca-Cole. Priopćenje je priznajem, napisano perom PR znalaca. Ipak, čak i ja, kao užasno loš matematičar, ali zato dobro upućen u trikove komunikacije s javnošću, shvaćam da to u stvari znači kako će na 80 novih radnih mjesta imati pravo da konkurira 120 radnika, koji će u Omišu od čuvene kompanije dobiti nogu. Što u biti znači da Cetina ne otvara 80 novih radnih mjesta, već otpušta najmanje 40 radnika. I to pod uvjetom da svih 80 radnih mjesta u Ljubuškom dobiju Omišani, te da ih je toliko spremno odseliti se hercegovačku selendru.
“Broj zaposlenih je u poslednjih 17 godina od kada je Galeb preuzela hercegovačka mafija već značajno smanjen”, objasnio nam je radnik koji je želio ostati anoniman. „U trenutku preuzimanja kompanija je zapošljavala gotovo trostruki broj radnika“. Tvrdi nam isti izvor i objasnio kako je Galeb do sada već prebacila veći dio proizvodnje u Hercegovinu.
Nije ovo prvi put da se dogodilo isto. Većina dalmatinskih poduzeća, a posbno nakon donošenja novogodišnjeg zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, 27. prosinca 1992., je prošao proces sumnjiva privatizacije i gašenja poduzeća, u kojem je sudjelovala hercegovačko-vlaška mafija kroz HDZ. Neki pogoni su trajno ugašeni, a neki prebačeni u Hercegovinu.
Sjetino se samo šibenskog TLM, koji je ugašen nakon što se veliki dio tvornice prebacio u Mostar, a država svojom intervencijom za mostarski Aluminij pronašla strateške partnere. Nakon što je TLM stavio ključ u bravu, tvornica i zemljište je prodano za 1 kn, članu lokalnog HDZa da bi on to sve skupo preprodao i preko noći se obogatio.
Potpuno ista stvar se dogodila sa splitskom Jugoplastikom, dugoračkom Dalmacijom..., ..., ...
Na „zakone tržišta i pravo na zaštitu uloženog kapitala i interese poduzetnika“ pozvao se i načelnik općine Trilj, Ivan Šipić koji je za jedan lokalni internet portal izjavio da slučaj Dalmatinke nije u nadležnosti lokalne samouprave. On je na skupu u gospodarkoj komori najavio i nultu toleranciju za rad na crno i to u trenutku kada je javna tajna da u Dalmaciji funkcioniraju čitavi ilegalni pogoni u kojima radnici šiju konfekciju za ponižavajuće nadnice. Slična preseljenja najavljuju i druge tvrtke čiji brendovi, poput Dalmatinke, desetljećima bili zaštitni znak ove nekada najbogatije regije na Mediteranu.
Podsjetimo, poslije privatizacije devedesetih godina prošlog stoljeća, Dalmaciju su kupili hercegovački mafijaši, na čelu s kumom Dubravkom Grgićem – vlasnikom koncerna Agram, koji je protuzakonito postao vlasnik dvije makaranske oiguravajuće tvrtke Jadransko osiguranje i Euroherz, a vlasnik je i još 20ak društava, među kojima i nekadašnje Kreditne Bane Zagreb, danas Agram banke, preko koje je prvo Ivica Todorić, pa poslije Dubrvako Grgić prao sumnjivi novac hercegovačke mafije. Taj isti Dubravko Grgić kumovao je u uništavanju najvećeg postotka dalmatinse privrede, preko Gojka Suška i Franje Tuđmana kojima je smetala bogata i prosperitetna Dalmacija. Nakon smrti Suška i Tuđmana, Grgić je našao nove partner u uinštavanju Dalmacije kroz Splićanina iz Vučevice – Ive Sanadera, Splićanina iz Ogorja – Željka Keruma i njenove sestre Nevenke, te niz drugih klijentelističko-mafijaških hercegovačko-vlaških klanova u RH kojima se ideja bogate i napredne Dalmacije ne sviđa.
Poslije niza stečajnih postupaka i/ili restrukturiranja poduzeća, najveći dio Dalmacije biva planski i sustavno uništavan, pljačkan, razaren i pustošen, jednom riječju devastiran. Njenom nadaleko čuvenom Pelinkovcu iz splitskog DALVINa, htio se promijeniti naziv u Gorki list, nakon što je DALVIN uništen, a njegova proizvodnja prebačena, pogađate već – u Hercegovinu. Upravo su Pelinkovac, Pipi i Orela, uz jugoplastikine školske papuče, Korkyrin Levi's 501 i kolica Jugovinil bili najčešći izvozni dalmatinski proizvod, koji su se eksportirali i u Sjedinjene Američke Države i u Rusiju, uz sposobne rukovodioce u ono „mračno doba socijalizma“.
Koliko je Pelinkovac bio bitan je vezan i dugo događaj čiji je učesnik bio ni manje ni više nego Josip Broz-Tito. On je, kada su ga ponudili pićem na snimanju filma Bitka na Neretvi htio Bernarda Hermanna, Sergeia Bondarchuka, Yula Brinera, Orsona Wallesa i Franca Nera ponuditi naslađom kapljicom, no kako na setu nije bilo alkohola, Tito je sam naručio par boca Pelinkovca, koje su stigle na set u Prozor, BiH specijalnim helikopterom.
Iako su svi, od načelnika općine Trilj, preko župana splitsko-dalmatinskog do samog vrha zakonodavne i izvršne vlasti oprali ruke i opravdali pljačku Dalmacije istom frazom, sudovi se za slučajeve privatizacijskih pljački još nisu oglasili. Nije se, svih ovih 30 godina sustavne i planske pljačke Dalmacije, oglasili ni resorni ministri. Što je razumnjivo, jer se ministri u RH, posebno ne oni gospodarstva i pravosuđa, naravno ne miješaju ni u tuđe ni u svoje poslove, ali je istine radi ipak bitno istaći da „hrvatski poduzetnici“, bagra koja bi u svakoj normalnoj zdravoj državi u kojoj vlada pravo bili na dugogodišnjim teškim robijama, slijedeći „tržišna načela i potrebe“, jedino slijedi državnu politiku ekstremne centralizacije s ciljem uništavanja i raseljavanja Dalmacije.
Samo između dva svjetska rata su, iz Dalmacije, preseljene desetine profitabilnih firmi. Taj trend je nastavljen daljom centralizacijom i poslije Drugog svetskog rata. U to vrijeme te su tvornice odlazile u manje razvijena mjesta Dalmacije ili u Zagreb. No, za vrijeme „tranzicije“ 90-tih i 2000-ih godina, kada su sva poduzeća u Dalmaciji svjesno i planski osiromašena i opljačkana, a cijena radne snage spuštena na nivo država četvrtog svijeta. Zato je bitno naglasiti da Galeb slijedi zakonitosti tržišta i vlastite interese, ali da su ti i takvi interesi posljedica dobro planirane i veoma vješto provedene politike centralizacije i siromašenja Dalmacije. S tim u svezi su planski uništavana i pljačkana brodogradilišta, no u jednom su se zajebali, more se ipa ne može preseliti niti u Zagreb niti u Heregovinu.
Comments