Piše: Livia Marini
Kakvu nacionalnu, povijesnu, zemljopisnu, ekonomsku i kulturnu posebnost ima Dalmacija, zapitao su Milanović. Pa valjda i slijepac vidi da su Virovitica i Šibenik identični u svakom pogledu, svašta…
Dok se u amfiteatru Pravnog fakulteta u Zagrebu u utorak, 7. prosinca 1992., potpisivala peticija protiv mogućnosti regionalizacije i decentralizacije RH, a za ocjenu ustavnosti tog mogućeg čina, spriječavanje ulaska u zakonsku proceduru u Hrvatskom Saboru i raspisivanje referenduma o tome na cijelom području RH, prolomio se aplauz upućen već većini dobro poznatim govornicima. Vladimir Šeks, Silvije Degen i Krunoslav Olujić, ispred svoje matične stranke, HDZ, ‘otvorili su oči prisutnima’: ideja o regionalizaciji i decentralizaciji kojeg predlaže Dalmatinska Akcija, još je jedna stvar koja ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet Republike Hrvatske, ta ideja „razara Republiku Hrvatsku i sve što je hrvatsko”. Dvadeset i devet godina poslije, predsjednik Zoran Milanović ponavlja istu mantru, a Dalmacija je dobila još jednog neprijatelja.
Ovaj puta, taj neprijatelj je preuzeo lica svih svojih prethodnika: on je unitarist i centralist, rušitelj Dalmacije, pravi svoju državu na području na kojemu nikada nije postojala, cijepa je na više dijelova kako bi se teško vratila u svoje realne granice, on urušava sve dalmatsko, a istovremeno optužuje Dalmaciju da mu je kamen oko vrata (iako uplaćuje više od 60 svih sredstava u državni proračun).
Milanović je, baš kao i ekipa iz ‘90ih, ukazao je na pravno-semantičke „dileme” koje bi izazvao uvrštavanje tog Prijedloga zakona o regionalizaciji i decentralizaciji RH i stvaranje regionalnih Statuta: kako Dalmacija, npr. može biti označena kao europska regija i dio RH u isto vreme?! Ova prva „secesionistička” odredba izazvala bi zapanjujuće dugo objašnjenje, a najoriginalnije je tu separatističku težnju objasnio na sljedeći način: tamo gdje će pisati kako je Dalmacija dio Republike Hrvatske, točno se vidi kako fali riječ „trenutno”. Kakva podlost tog neprijatelja, kako li se samo vješto krije!
Potpuno oduševljenje izazvala je izjava već spomenutog predsjednika koja se odnosi na novu (u biti staru, ali ova država zatvara oči pred njom isto kao što je zatvarala i ona bivša) kategoriju građana – Dalmatine. Tko su sad građani Dalmacije, pita se on, kako će sad moći biti privilegirani dokumentom koji se samo na njih odnosi i njima daje neka posebna prava?! Milanović kaže kako se time urušava demokratski poredak i jednakost svih građana pred zakonom! Valjda bi se budući Statut reintegrirane Dalmacije trebao odnositi i na Ličane, a Ustav RH na Portugalce! Eto ne znam.
Ako je neko mislio kako se pod regionalnom saradnjom u budućem Statutu Dalmacije misli zaista na regionalnu saradnju, naravno da se prevario! Saradnja s Bruxellesom i europskim regijama vodit će nužno i saradnji s NATO-om, jer „znamo mi tko sve ima sjedište u Bruxellesu”. Također, postavlja se pitanje kako bi Dalmatinski Sabor mogao konstituirati Dalmatinsku akademiju znanosti i umjetnosti? Možda je NATO i tu umiješao svoje prste… kako bi učinio manje važnim i ekskluzivnim titule hrvatskih akademika koji su u Akademiju ušli putem političke iskaznice.
Ja sam protiv bilo kakve autonomije i kako Dalmacija može donositi opće akte (zakone), pa makar i privremeno, rekao je Milanović. Autonomija ima smisla samo u tuđoj državi, dok u vlastitoj vodi prema separatizmu! Mletačka republika je svojevremeno Dalmaciji dala određeni stupanj autonomije (monetarnu, vjersku, kulturnu, prosvjetnu...)! Dakle, Mlečani su bolje štitili Dalmaciju od centralizacije od onih koji su danas na vlasti u RH, a to što se danas većina Dalmatina i Talijana u Dalmaciji zalaže za njenu autonomiju, Milanović tumači kao čistu neprijateljsku djelatnost!
Moram priznati da mi je uvijek bilo sumnjivo to što Dalmatini i Talijani ne žele autonomiju pa im ovakve uvažene face ne daju krojiti sudbinu Južne Hrvatske, zbog bojazni da je ne pripoje 1798. godine propaloj Mletačkoj Republici… pa sad mi je sve jasno!
Treba se postaviti pitanje vrlom predsjedniku RH je li i protiv autonomije sveučilišta, obzirom da je rekao kako je protiv svake vrste autonomije. Ako je, onda bi trebao odbiti biti predsjednik, jer je i ta funkcija autonomna od funkcije Vlade. Ili je lijepo kada sami sebi određujemo pravila, pa će malo mlatit po Srebrenici, malo po Plenkoviću, malo po HOSovcima, malo po rehionalizaciji i decentralizaciji, ali bi bilo još bolje kad bi vodio glavnu riječ u državi na pravi način, a to, naravno, znači pritisak na Plenkovića da izvrši regionalizaciju i decentralizaciju uključujući i onu fiskalnu. Za to još ima vremena, iako je odavno prošlo 12:05.
Kakvu nacionalnu, povijesnu, zemljopisnu, ekonomsku i kulturnu posebnost ima Dalmacija, zapitao se Milanović. Pa valjda i slijepac vidi kako su Virovitica i Šibenik identični u svakom pogledu, svašta… Uz to, još je izrazio protivljenje stvaranju savjeta za regionalizaciju i decentralizaciju pri budućem Dalmatinskom Saboru, jer će taj savjet imati prikriveni veto i kočit će odluke Hrvatskog Sabora! Tko o čemu, hrvatski fašist u koži socijaldemokrata o vetu i organiziranoj opstrukciji.
Svi naši dužnosnici trude se ne razumijeti ništa od onog što se događa oko nas: ni ekonomsku krizu, ni proračun, a ni proračunski deficit, ni konski tečaj, ni prodaju javnih poduzeća, ni vladu, ni ministre, ni stranačke dogovore, ni Ustav, ni zakone, pa bi tako bilo najbolje bilo ne razumjeti Dalmaciju. Nekad i sami upadnemo u tu zamku, jer je lakše da ništa od toga ne razumijemo, jer ako bismo zaista razumjeli neke od tih stvari, ne samo da više nikada ne bismo izašli na izbore nego bi nam neke još i crnje misli padale na pamet.
Situacija, na svu sreću, nije tako dramatična kakvom je hrvatski fašisti prikazuju. Ustav RH, kaže da građani ostvaruju pravu na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. I bilo bi najbolje kad bi se sad igrali toga kako lokalna i područna (regionalna) autonomija zbilja postoji. Građani Dalmacije imaju pravo iskoristiti svoje ustavno pravo i odbiju biti rascjepkani na 6 dijelova i biti samo područna samouprava. Građani Dalmacije, prema Ustavu RH, imaju pravo biti autonomna regija.
Dakle, ono što se postavlja kao osnovno pitanje je: šta razlikuje lokalnu samoupravu od područne (regionalne) autonomije? U ustavnoj teoriji i praksi, ta razlika se ne dovodi u pitanje. Lokalna samouprava ima zakonodavnu i izvršnu vlast, ali, uvjetno rečeno, ona donosi odluke i slične akte koje nemaju snagu zakona i izvršava kako ustav i zakone, tako i odluke koje je sama donijela. Područna (regionalna) samouprava se razlikuje od lokalne samouprave upravo po tome što ima zakonodavnu vlast u pravom smislu te riječi, ona donosi zakone, ima svoju sudsku vlast te sredstva koja su ubrana kroz poreze ostaje u njoj. Dakle, ideja o autonomiji Dalmacije nije separatistička, već Republika Hrvatska treba odlučiti hoće li i dalje biti najcentraliziranija država od Atlantika do Urala i od Sjevernog pola do Mediterana, hoće li će administrativno biti podijeljena na županije koje su svojevrsni uhljebnički bazeni i bazeni za kapilarno glasanje, ili će biti moderna europska država s pet regionalnih autonomija, onakva kakva bi trebala biti: kao mogućnost da se na užem prostoru ljudi bave svojim problemima, da ih rješavaju sami, jer oni to sigurno mnogo bolje znaju nego neko drugi, kao mogućnost efikasnije ostvarivanja svojih prava. Čini se kako je RH ipak odlučila, ono prvo – suprotno zdravoj logici i zdravom razumu. Ipak, Dalmacija prema ustavu ima pravo biti reintegrirana, zaokružena regija u svojim povijesnim granicama. Jedino je problem to što se većina stanovnika Dalmacije priključuje fašističkoj glasnoj manjini što izaziva nepotrebnu zabunu u javnosti, dopuštajući da se u njoj stvori neprijatelj nje same, koji nam je očito neophodan kako bismo opstali.
U početku bijaše riječ… Pošto ta riječ koja nam je potrebna već postoji u Ustavu RH, a sve se u nama buni protiv bilo kakve autonomnosti, možda u našem početku bijaše nešto drugo: neki fašizam, neka potreba da nas se miješa u meltig potu, kao što Francuska, po uzoru koje je konstituirana RH, koja miješa sve svoje regije i došljake u jednom loncu, kako bismo svi bili isti, kako bismo mogli jednako razmišljati, a kad ne znamo kuda ćemo dalje, prihvaćamo nametnute dogme, koje ne razumijemo, jer nam je tako lakše živjeti, jer je samo tako sigurno. Jer uvijek je bolje u toru gdje smrducka, ali je toplo, nego na hladnoj vjetrometini po orkanskoj buri.
Comments