Piše: Mirko Galić
Fašizam, propaganda, rat te plansko i sustavno uništavanje Dalmacije. U ove riječi staje čitav turbulentni period devedesetih godina u kojem je Dalmacija konačno asimilirana.
Oni koji su se tih godina odlučno borili protiv ratnohuškačke propagande i politike uništavanja Dalmacije i danas upozoravaju na stanje u toj nekada najbogatijoj regiji na Mediteranu, a danas najsiromašnijoj regiji u Europi. Ta destruktivna ostavština iz devedesetih nije nestala, samo su metode drugačije, pa nije ni nestalo bunta protiv nje.
Nasljeđe prodalmatinskog pokreta nastalog uoči posljednjeg rata, a nestalog tijekom istog očuvano je u vidu aktivista koji se i danas bore protiv širenja lažnih vijesti, fašizma, pogotovo klerofašizma, klerikalizma i sličnih opasnih ideologija i metoda okrenutih direktno protiv Dalmacije.
I prije početka ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije moglo se među Hrvatima namirisati bujanje fašizma usmjerenom prema “preodgajanju Dalmacije”, ali i drugim narodima i narodnostima koji su činili nekadašnju državu. Politolog, Zuáne Orlandini koji je se aktivizmom bavi još od sredine devedesetih godina, smatra kako se fašizam u Republici Hrvatskoj postepeno budio već šezdesetih, a svoj prvi vrhunac dosegnuo je MASPOKom, kako bi krajem osamdesetih dostigao svoj zenit koji će početkom devedesetih eskalirati u krvavi sukob.
„Devedesetih sam se angažirao zbog vlastitog imena. Naime, po mome rođenju matičar u splitskom matičnom uredu nije pravilno upisao moje ime, pa su se moji roditelji administrativno i sudski borili za njega. Odrastanjem, pitanje imena me je sve više tištilo, te sam nakon što sam napunio osamnaestu krenuo i sam u borbu za svoje ime. Bila je to i kritika fašističke diktature u Republici Hrvatskoj i pripadao sam tom, pogrdno nazvanom, peticijskom pokretu. Zalagali smo se za poštivanjem ljudskih prava i sloboda, protiv proganjanja ljudi koji su iznosili drugačije stavove i vraćanje autonomije Dalmaciji. Međutim, političke promjene početkom devedesetih nametnule su potpuno novu političku agendu, uz koju je išla kritika fašističke diktature koja je RH dovela u izolaciju, antiratno djelovanje te prosvjedi protiv izbacivanja iz stanova i kuća te ubijanja etničkih Dalmatina“, započinje Orlandini.
Ovaj aktivist navodi kako je djelovanje prodalmatinskog pokreta kojem je pripadao od početka bilo osuđen na neuspjeh prije svega zato što je grlata manjina građana Republike Hrvatske, pa tako i Dalmacije podržavala ratnu politiku Franje Tuđmana. Vršili su teror nad svima koji imaju drugačije mišljenje, drugačije ime, drugačiju boju kože, drugačija krvna zrnca i drugačiju seksualnost. Ipak, prema Orlandinijevom mišljenju, prodalmatinski pokret nije bio jedina stvar osuđena na propast tijekom devedesetih. Iz istih razloga, propao je i antiratni pokret, u kojem je također sudjelovao.
„Velikohrvatski fašizam imao je jednog saveznika – velikosrpski fašizam, s kojim se konfrontirao s velikim svjetskim silama. Dakle, od početka je bilo jasno kako je taj koncept osuđen na propast, no svakom “pobjedom” HDZa na izborima on ponovno buja. Prema tome, ono što me je motiviralo i mobiliziralo nije bilo samo uvjerenje kako takva politika donosi sa sobom zločine, nego kako se radi o projektu koji je štetan prvenstveno za Dalmaciju i njene interese. To se na kraju i pokazalo kao istinito“ objašnjava Orlandini.
Smatra kako je prodalmatinski pokret tijekom devedesetih bio u manjini, bez obzira na vrlo dobre rezultate Dalmatinske Akcije na izborima 1992. i 1993., u odnosu okruženje u kojem je djelovala i na to kako su predsjednicu stranke, Miru Lorger dočekali u političkom miljeu.
„U to vrijeme, baš kao i danas, fašistička propaganda učinila je svoje i većina ljudi se primila na taj antidalmatinski, plemenski zov. Tako smo bili jedna užasna manjina u Dalmaciji, bez obzira na 18% koje je DA dobila na svakome od dvaju izbora na kojema je imala svoje kandidate. Bili smo dežurni izdajnici izloženi raznim napadima i riskirali svoje živote i još puno toga“ navodi Orlandini.
Iako napadi na prodalmatinske i antiratne aktiviste nisu uvijek podrazumijevali i konkretne fizičke obračune, živjeti u Dalmaciji tijekom devedesetih godina i protiviti se antidalmatinskoj i ratno-huškačkoj politici nosilo je sa sobom pritiske različitih vrsta. Orlandini navodi kako je u Splitu, u kojem je djelovao ogranak prodalmatinskog i antiratnog pokreta kojemu je on pripadao, nije bilo fizičkih napada na aktiviste ali se prisjeća ostalih poteškoća uz koje su djelovali aktivisti.
„Unatoč uvriježenom mišljenju kako su naše aktivnosti obilato financirane iz inozemstva, to uopće nije točno. Devedeset i prve godine kad se smo počeli time baviti nismo imali prebijene pare za naše aktivnosti. Morali smo tražiti besplatan prostor. Devedeset i druge godine održavali smo tribine u nikad dovršenom Domu mladih u Splitu, točnije u njenoj dramskoj auli, ali i odande su nas protjerali tako nam je ulica ostala jedini prostor. Također, nitko od nas nije mogao dobiti posao u javnom sektoru zato što je on bio u potpunosti pod kontrolom HDZa i drugih profašističkih organizacija“ sjeća se Orlandini i nastavlja, “Nakon moga odlaska u Zagreb na studij politologije, mnoge stvari su se promijenile. U prostorije Dalmatinske Akcije postavljena je eksplozivna naprava, ljudi su zatvarani, premlaćivani, ubijani, a u Zagrebu su nas iz Dalmacije gledali kao na prljavu, šugavu stoku.”
Prisjeća se pritisaka, ali i fizičkih napada kako na aktiviste u Dalmaciji tako i na Dalmatine i Dalmatince u Zagrebu, napominjući kako su probleme sa proratno nastrojenim stanovništvom i vladajućim strukturama imali i borci za prava Dalmacije izvan nje.
„Moj prijatelj Mosha Zubiri je u svome rodnom Madridu imao okršaje s njihovim ekstremnim nacionalistima u nastojanjima objašnjavanja vlasti s kojim se problemima Dalmacija pod Tuđmanovom čizmom suočavala, a u nekoj tuči su mu i dva zuba izbili. Krajem devedesetih, ubila ga je ustaška emigracija koja i danas uživa povlastice u Španjolskoj. Nikom (od aktivista) nije bilo lako, ali najteže je bilo onim ljudima koji su bili u ratnoj zoni, a to je na primjer Renatu Dunatovu iz Zadra ili mome prijatelju iz Biograda kojeg su zajedno s bratom silovali, a roditelje zaklali ili mojim prijateljima iz Kaštela kojima su također roditelje ubili. Na žalost, takvih je svjedočanstava previše.”
Nažalost, fizički napadi na aktiviste nisu ostali samo sramna tekovina devedesetih. Današnje aktiviste koji dižu glas protiv (klero)fašističkih i ekstremno nacionalističkih narativa te za obranu Dalmacije od velikohrvatskog iredentizma, lako može zaboljeti glava zbog protivljenja radikalnom nacionalizmu. O tome svjedoči napad koji se prije skoro dvije godine dogodio u Splitu kada su četvorica mamlaza, članova Torcide upali u stan jednog od aktivista te ga pretukli užarenim željeznim sajlama. Radi se o napadu na aktivistu jedne prodalmatinske inicijative iz Splita koja je prirodni nasljednik Dalmatinske Akcije. Nakon dvije godine, policija tužiteljstvu nije proslijedila slučaj iako se radi o kaznenom djelu.
„Naš politički angažman svojevrsno je nasljeđe Dalmatinske Akcije koja se zalagala za Dalmaciju, a protiv rata, istrjerivanja etničkih Dalmatina i Dalmatinaca i dalmatinskih pravoslavaca/Srba s njihovih ognjišta. Biti tada protiv rata znači biti protiv nacionalizma i svih njegovih derivata, a tijekom tog rata fašizam je doživio svoju renesansu u Republici Hrvatskoj potaknut fašističkom politikom vladajuće kaste, medijima koji su bili u rukama te iste kaste, te crkvi koja se slizala s tom istom kastom,” Objasnio je Orlandini.
Ovaj politolog smatra i kako ekstremističke organizacije, protiv čijih narativa se borila Dalmatinska Akcija, a danas to rade DDF i Dalmatinski klub na snazi dobivaju samim tim što je ekstremni nacionalizam službena državna politika Republike Hrvatske već trideset i kusur godina pa je lako biti na liniji vlasti.
„Od 1985. do danas, jedina konstanta politike RH politike je ekstremni nacionalizam. Možemo probati s više stranih investitora i manje stranih investitora, s više izolacionizma ili sa manje izolacionizma, s više tamjana i crkve ili manje tamjana i crkve, ali od ekstremnog nacionalizma se ne odustaje. To se vidi po tome što je i Račanova i Milanovićeva vlada 2000.-2003., odnosno 2011.-2015. uzgajala ekstremni nacionalistički narativ“, konstatira Orlandini.
Ono što zabrinjava, ističe, jeste prijemčivost ultranacionalističkih narativa mladima. Upozorava kako se razne ultradesničarske bande mladima reklamiraju kao pubunjeničke formacije, prije svega navijački klubovi, tipa Torcida, Funcuti, Gospari, Alkari, Tornado... No, tu je kriva i škola, odnosno obrazovni sustav koji djecu ne uče realnosti, već su u službi ekstremnog nacionalizma i klerofašizma.
„Oni to svakako nisu. Oni su samo jedno ekstremno krilo dnevnika dva i jedna ogoljena, mladima prilagođena, fajterska, hooliganska verzija onoga što je državna politika. To je i dalje isti pogled na protuzakonito anektirane i asimilirane teritorije i želja zagrebačkih vlasti na širenje na uštrb ostalih država, prije svega Bosne i Hercegovine“, smatra Orlandini.
Dok se nacionalistički stavovi množe u režimskim fake news medijima, diskursima političara i među, fašizmom zadojenim, stanovništvom sjena prethodnog koketiranja s ekstremnim nacionalizmom koje je dovelo do raskola jedne države i krvavih ratova između više naroda, nadvija se nad cijelim prostorom bivše Jugoslavije upozoravajući na nerazrješene konflikte i njihove posljedice. Orlandini smatra kako je nacionalizam devedesetih na našim prostorima uništio ne samo Jugoslaviju, već prvenstveno Dalmaciju koja u takvim okolnostima nije bila sposobna zaštititi svoje stanovnike od destruktivnog djelovanja kriminalne fašističke skupine koja je tada stolovala u Zagrebu.
„Male regije, zemlje i države, po prirodi stvari, su sposobnije izboriti se za bolji položaj u međunarodnim odnosima, ako znaju kako se to radi. Tako bi mogla i Republika Hrvatska napredovati u međunarodnim odnosima ukoliko bezpogovorno prihvati i implementira apsolutno sve elemente demokracije, što uključuje i devoluciju državnog teritorija na više autonomnih regija. Jugoslavija je, bar u jednom periodu, uspjela bolje se pozicionirati u međunarodnim odnosima i da na taj način otvoriti perspektivu za svoje građane. Patuljaste države koje su nastale raspadom Jugoslavije načaze se, manje-više, u neokolonijalnom položaju, s izuzetkom Slovenije koja ima povoljniju poziciju, isključivo zbog ekstremnog nacionalizma koji u njima buja kao i zbog druženja s Mađarskom, Poljskom i Rusijom u kojima vlada ekstremno nacionalistička struktura vlasti“ zaključuje Orlandini.
Comments