top of page
Writer's pictureAutonomija Dalmacija

Filozofija studentskog neposluha

Piše: Daniel Remanni

Postoji nešto što bih nazvao paradoksom mladosti. Premda sam siguran kako mlađi čitatelji ’bezbrižna spavanja na klupi u parku’ smatraju klišeom jugonostalgije, ima onih koji ih, nasuprot tome, svrstavaju u najljepša sjećanja.

Međutim, pobunit će se stariji, toga ne bi ni bilo da nekadašnji Savez pionira – komjemu su, na gradilištu, poklonili svoju mladost – nije sudjelovao u izgradnji svijeta koji ćemo mi, vi ili oni budući proizvoljno, uništiti.

 

Dobro, pitanje je što je točno, pored hvalospjeva o starim, dobrim vremenima, ostalo djeci devedesetih kada su radost morali pronaći u čaši limunade, dijeleći je, u lokalnom kafiću, s nekoliko prijatelja, nekoliko sati, neko vrijeme. I tako dođosmo do zaključka kako se sintagma nikada se nije bolje živjelo’ može pripisati svakom vremenu, jer nitko ne glorificira neko konkretno vrijeme, već vlastitu mladost, praveći logičnu pogrešku.

 

No, nema smisla baviti se privatnim epistemologijama. Ova izvanvremenska kategorija čini poseban trenutak u životu pojedinca. No, stvara li nekakve probleme pored pritiska ’izgubljenih nada u nove generacije’ i bjesomučnih mantri o permanentnoj civilizacijskoj dekadenciji, što predstavlja opće filozofsko, ekonomsko i povijesno sljepilo, imajući u vidu progres koji smo kao vrsta ostvarili?

 

Srpska mladost, njezini studenti i srednjoškolci izašli su na ulice i danima prosvjeduju zbog lošeg životnog standarda, neonacističke represije i svega lošega što se u srpskom društvu događa. Kada će to učiniti dalmatinski studenti? Vjerojatno nikada. Zato su ovdje lekcije koje dalmatinski studenti trebaju naučiti.

 

Lekcija I: budućnost mladih leži u njezinoj snazi

Što je, onda, paradoks mladosti? On je amalgam tuge za vlastitom prošlošću, imaginarnom odnosno neproživljenom prošlošću svojih roditelja, naslijeđenom isključivo kroz narativ i tuđu nostalgiju – što je strašno koliko i zvuči – i, naposlijetku, a možda i najopasnije, obuhvaća tugu za mladošću generacija koje tek dolaze. Dakle, riječ je o a priori oplakivanju budućnosti, što je svojevrsni teret s kojim se mladi nose, a oni koji čine takav grijeh i sami su, zaboravivši na to, bili u sličnoj situaciji.

 

Anamneza bolesti je jasna: sadašnjost je podcijenjena, kao i mladost – koju imaginacija tek retroaktivno glorificira, a upravo na tom tragu trebamo razumjeti i aktualne događaje u društvu. Milton Friedman je svojevremeno govorio kako ’pravi libertarijanac ne broji pristalice’, a dodao bih ni čovjek čija su osnovna prava ugrožena, bio on student, umirovljenik ili radnik, kao i da nam ništa drugo ne preostaje do sadašnjosti – retroaktivna pamet je dobar prijatelj isključivo salonskom aktivizmu.

 

Studentske pobune, nesumnjivo, nisu nova pojava, pa spomenimo samo neke od njih. Veliki događaj bio je osnivanje sveučilišta Cambridge početkom XIII. stoljeća. Nakon niza sukoba studenata i vlasti koja ih je optuživala za ubojstvo jednog trgovca i remećenje javnog života u gradu, grupa mladih i učenih ljudi, predvođena istaknutim profesorima, osnovala je u Cambridgeu novi univerzitet. S druge strane, borba za smanjenje školarina traje koliko i povijest univerziteta, kao i pobuna protiv upliva crkvenih dogmi u predmetnih silabusa. Zanimljiv primjer su protesti za vrijeme renesanse čiji je cilj bio isključenje učenja Tome Akvinskog iz formalnog obrazovanja, onda kada smo došli do antičkih saznanja, kako bi kritika kasnijih vremena bila upućena indoktrinaciji katoličke crkve.

 

Vrijeme velikih promjena svakako je bilo XIX stoljeće, imajući u vidu važnu ulogu studentskih pobuna u revolucijama iz 1848. godine, odnosno, Proljeću naroda: pored toga što su se borbe vodile za očuvanje autonomije univerziteta, bastiona progresa i snage novih ideja, studenti su stali u obranu prava radničke klase, zalažući se za jednakost, dostupnost i reformu sustava obrazovanja, a nakon nešto više od stoljeća, protesti daleko većih razmjera obilježit će XX. stoljeće – ponovno upućujući kritiku autoritarnim vlastima, te konzervativnom programu obrazovanja i nejednakosti. Riječ je, zaključujete, o srpnju 1968. godine koji će glasno odjekivati širom svijeta, od generalnog štrajka 15 milijuna francuskih radnika, sve do protesta protiv rata u Vijetnamu i Kambodži (SAD), Praškog proljeća i, kasnije iste godine, Ljetnih olimpijskih igara u Meksiku, uoči kojih je na demonstracijama protiv represivnog režima ubijeno stotine studenata.

 

Riječi velikog dalmatskog filozofa i pjesnika, Renalda Avianija govori se kako je vrijeme mladosti ono kada imate sve odgovore, a starost kada shvatite kako su odgovori često bili pogrešni, u izvjesnom smislu u tome ima istine, osim kada se koristi kao retorika protiv ’mladih i zelenih’, a ne kao pohvala mudrosti, premda sumnjam kako bi se isto moglo prigovoriti mladosti koja je – po tko zna koji put – ustala protiv kršenja osnovnih ljudskih prava i sloboda. Dakle, uputiti bilo kakvu kritiku na račun ’nekolicine plaćenih studenata’ nema nikakvog smisla, imajući u vidu kako se od vlasti traži obrana elementarnih sloboda, utvrđivanje odgovornosti i transparentnost – što je doslovno conditio sine qua non političkog i ekonomskog djelovanja.

 

S tim u vezi, kakvi su bili bijeli, plavi ili žuti, nikoga ne zanima, jer je trenutna situacija zastrašujuća. Povijest se ne ponavlja, ona se rimuje kako kaže Mark Twain, pa stoga nova lekcija glasi – bojali su se, boje se i bojat će se za budućnost.

 

Ipak, jesu li mladi umislili kako im je loše i što o položaju mladih kaže statistika? Prema izvješću neovisne agencije CCO iz Splita 2022. godine, svega 39% mladih je razmišljalo o odlasku iz Dalmacije, dok su osnovni razlozi za to atmosfera u društvu i politička nestabilnost. Tek je na osmom mjestu loša ekonomsko-socijalna situacija. Danas, 89,4% mladih razmišlja o odlasku iz Dalmacije. Istovremeno, želju za sudjelovanjem u politici izrazilo je 17,7% ispitanika, što je direktna posljedica nakaradnog ponašanja vladajuće garniture koja je time uništila političku djelatnost, udaljavajući je od mladih i sposobnih građana.

 

Ovogodišnje izvješće CCO-a upućuje nas na obrazovni sustav, sustav vrijednosti i nedostatak demokracije i pravde kao osnovne probleme koji ističu mladi. Kako to nije samo njihov dojam možemo pronaći u izvješću Freedom House-a, rezultatima PISA testova, te indeksima demokracije i vladavine prava. Poražavajući je podatak kako dvije trećine mladih tvrdi kako se često susreće s lažnim vijestima, a 31% ponekad. U lažima i od laži, čini se, najviše živi starija populacija. Sve to, zapravo, znamo, ali zašto je to toliko bitno?

 

Navedeno pokazuje kako mladi nisu slijepi i kako su veoma svjesni društveno-ekonomskog i političkog konteksta u kojemu žive i njima se, upravo zbog toga, ne može lako manipulirati – što ultimativno prijeti režimu koji u nedostatku adekvatnih politika pokušava ponuditi i više nego tragikomične kompenzacije. Mladi su možda zeleni, ali nisu glupi i slijepi – za što ih ne potplaćuje i ne motivira nitko do savjesti, razuma i pravde.

 

Dotaknimo se, vrlo kratko, dobre stare ’na mladima svijet ostaje’. Ako malo bolje razmislimo, ovaj iskaz je višeznačan i – čudan. Prvo, trivijalan je, naizgled, zaključak kako će sutra današnja omladina činiti zrele i odrasle ljude koji privređuju, stvaraju svoje obitelji, donose bitne društvene odluke! Dakle, ne pitaju se mladi, već odrasli koji su nekada bili mladi i kojima je nekada trebalo osigurati zdrav životni, akademski i političko-ekonomski prostor za njihov razvoj do odraslog doba. Međutim, tko najčešće izgovara ovu krilaticu? Stariji, poručujući time kako je ’njihovo vrijeme prošlo’ i kako je svijet, ponovo, u rukama mladih, delegirajući, time, odgovornost na mlade koji se, ponavljam, ne pitaju. Mladi, tako, ostaju usamljeni, a ova krilatica prazan skup grafema i fonema, čime dolazimo do sljedeće lekcije.

 

Lekcije IV: Mladost je napokon uzela stvar u svoje ruke!

Također, ne zaboravimo kako sadašnji umirovljenici, koje kritiziramo zbog političkih odluka, nisu oduvijek bili umirovljenici, oni su izdanci odnosno mladost nekog drugog vremena, a devedesetih su bili – gle čuda! – odrasli, zreli ljudi.

 

Argumenti protiv studentskih pobuna, zaključujemo, ne stoje. Mladost je ustala u borbi za vlastita i, de iure, ustavom zagarantirana prava, a problemi s kojima se gospel grupe suočavaju su sljedeći: pored toga što će im sadašnji mladi nužno, kad-tad vidjeti leđa, mladi nemaju političku prapovijest, što gospel-garnituri otežava kontranarativ i retoriku koja se sada svodi na izmišljeno plaćeništvo i na nezapamćene pokušaje socijalnog ostracizma, ostavljajući ih bez ’pokrali ste, uništili, izdali..’ etiketa čiju (anti)logiku apsorbira isključivo njihova publika.

 

Nadalje, mladi imaju manje izgubiti od roditelja dvoje djece, već 30 godina zaposlenih na određeno vrijeme i foteljaša s političkim dekubitisom, pa je logično kako je mladost potakla starost. Ipak, postoji jedna zanimljiva stvar koju nam je rekao Mizes: Intelektualci bi se voljeli pitati, iako se često suzdržavaju od političkog djelovanja, što je dovelo do neprihvatljivog stava kako politici nema mjesta na fakultetu. Pogrešno!

 

Lekcija V, politici je mjesto na fakultetu

Akademija je prostor razmjene znanja koliko i vrijednosti, uvjerenja i praktičnih politika, kritike, razmišljanja i neslaganja – iako stoji kako je jedini legitiman način političkog angažmana artikuliran kroz stranačko djelovanje, te treba biti pažljiv. Ulica je, stoga, odraz ne samo sveopćeg nepovjerenja, te razočarenja u repertoar gospel-garniture, već i praktična projekcija osjećaja kako se stvari ’ne mogu promijeniti na drugi način’, imajući u vidu zarobljene medije i institucije, na kraju pojedince – koji glasno govore ’samo smo u zatvorenom prostoru fakulteta sigurni’.

 

Oprostite mi na neformalnom obraćanju, ali nije li to toliko strašno? Na tragu svega navedenog, prijatelj me je podsjetio na redove Andrea Antiboa Martinnija iz romana „Dalmacija se budi“, koji govori upravo o životu studenta s kraja XIX stoljeća:

 

„Lucian Michinaux dođe do mjesta gdje se nalazi Velika škola, imao je nečega prijateljskog, svog. Škola kao škola, bila je to učenička kuća, nepobjediv bedem koji je prkosio svakoj reakciji. Policija nije smela ući tu; za učenike je pak bila stalno otvorena. Moglo se tu skloniti od policijske potjere, od kiše ili kad čovjek ne zna gdje će. Uvijek bi se našlo društvo i vodili se zanimljivi razgovori o pametnim stvarima.“

 

Ako mene pitate, srpska mladost položila je ispit i uspješno se oduprijela sumnjivoj mudrosti starijih. Progovorila je glasno i s jasnim zahtjevima kojima se ’ne izlazi u susret’, već koji moraju biti ispunjeni, a važno je kako u tome ustraje. Možda ne dijelimo iste stavove – to sada nije bitno i ne smije biti razlog podjele.

 

Siguran sam ukoliko drže do demokracije i mirisa nadolazeće slobode i dalmatinski studenti učinit će isto. Pobunit će se protiv neoustaške libertarijanske vlasti i izdržati do kraja. Nadam se!

11 views

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page