Piše: prof. Ninočka Knežević
Kad se život svede na elementarno preživljavanje, kad se ne vidi niti jedna druga mogućnost da sutra bude bolje – jedino sredstvo za obranu dostojanstva je pobuna. Žalosno je što se ne bune onima kojima je loše, već oni kojima je dobro.
Za zaposlene i koliko-toliko sindikalno organizirane građane, pobune su štrajkovi. U takvoj egzistencijalnoj situaciji nalaze se zaposleni u Republici Hrvatskoj. Čak 67% dalmatinskim radnika primaju plaće niže od minimalca, a njih 25% u visini minimalca, dok njih 8% primaju plaću višu od minimalne. U ovu zadnju kategoriju spadaju oni koji rade u javnom sektoru.
Uz to što zaposleni u javnom sektoru imaju prosječne i nerijetko iznadprosječne plaće, oni su imaju mogućnost sindikalnog organiziranja, dok je zaposlenima u privatnom sektoru zabranjena ta i takva mogućnost. Zaposleni u privatnom sektoru se, stoga, ne usuđuju sindikalno organizirati, a kamoli štrajkati. A mnogi mjesecima, čak i godinama ne primaju plaće, niti im se redovno uplaćuje zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Uz to, plaće im često kasne i prosječno su mnogo niže nego li zaposlenima u javnom sektoru. O muci onih oko 536 000 poniženih na birou rada, koji nemaju sreću raditi bilo gdje, suvišno je govoriti. Jer, tko im je kriv što nemaju političku vezu kako bi ušli u javne službe.
No, ovdje govorimo o štrajkovima prosvjetara i njihovim povodima.
U svakom pogledu naopaka politika koja traje već 35 godina srozala je Republiku Hrvatsku na niske grane. Ekonomski stručnjaci predviđaju kako se oporavak privrede i dosezanje bruto nacionalnog dohotka na nivo prije ratnog ludila (1989./1990.), neće dogoditi još za nekoliko desetljeća. I to pod uvjetom da su već sada vidljivi uzlazni razvojni trendovi. Što je, kako stvari stoje, trenutno misaona imenica. Ne bavimo se širim razlozima zašto je to tako. Spomenimo samo kardinalni razlog koji generira sve ostale. Politički i mentalno Republika Hrvatska još nije izišla iz ideologije devedesetih godina prošlog stoljeća, unatoč više smjena vlasti i članstvu u NATO-u i Europskoj uniji. Posljedično preraširena i sustavna korupcija razjeda svaki pokušaj normalizacije društva. Otuda i niske plaće, i ogroman broj nezaposlenih. Živimo posljedice HDZ-ovim mitinga s početka '90ih, događanja naroda i protuustavne izmjene i dopune Ustava iz 1974.
Prosvjetari opet najavljuju štrajk, navodno radi smanjenja materijalnih uvjeta života čemu je pogodovala inflacija. Da nije toga, čuje se iz sindikata, štrajka ne bi ni bilo. Dio sindikalnih središnjica će, kako to obično biva, potpisati kolektivni ugovor i obustaviti štrajk, dio neće i nastavit će štrajk. U čemu je problem?
Istina, plaće u prosvjeti u usporedbi s nekim drugim državama Unije su niske. Točno je i to kako su prosvjetari po formalnom obrazovanju vjerojatno iznad prosjeka drugih profesija i kako od njihovog rada dobrim dijelom ovisi kako će društvo izgledati sutra. S te strane razlozi za štrajk zbog smanjenja plaća više su nego opravdani. S druge strane, mogućnosti Državnog proračuna i proračuna lokanih samouprava opterećeni najvećim deficitom Europi su ograničene. Rezervi nema. Prosta matematička računica je jasna, kako bi jedan sektor bio oslobođen smanjenja plaća, drugima se smanjenje mora povećati. Ako se nekom korisniku Državnog proračuna – prosvjeti, zdravstvu, javnoj upravi, vojsci, policiji, tajnim službama, saborskim zastupnicima, članovima vlade, umirovljenicima – izađe u susret i ne smanje davanja, prenapregnuta konstrukcija javne potrošnje se raspada. Jer, što dobije jedan sektor, s istim pravom tražit će ostali.
Krene li im se pod pritiskom izlaziti u susret, javne financije pucaju s nesagledivim posljedicama. Sasvim je izgledno kako će plaće korisnika Državnog proračuna – ako se budu mogle redovito servisirati – brzo biti realno prepolovljene. Proračunski korisnici – pa i prosvjetari – mogu reći kako je to briga političara. Za to se i bore za vlast. Dobrim dijelom su u pravu, iako nitko nije lišen odgovornosti za stanje u društvu. Za enormnu javnu potrošnju u odnosu na mogućnosti, za lošu privrednu strukturu, za velike deficite na svim stranama, za stalno bježanje od reformi, krive su sve vlasti zadnjih 35 godina. Ova aktualna puna hipertrofirane demagogije i bahatosti nastavila je kako su radile i prethodne. Uz još drastičniju promociju svojih kadrova na utjecajne društvene pozicije. Vidjet ćemo kakve, kad danas-sutra izgube izbore, i daj bože mirno predaju vlast.
Šta je u štrajkovima prosvjetara razumljivo, a čemu se može prigovoriti?
Potpuno je legitimno to što se bore za svoj materijalni položaj i protiv ponižavajućeg društvenog tretmana. Utoliko prije što osim prosječnih materijalnih davanja u javnom sektoru i novog drastičnog smanjenja mirovina, vlast do sada ne poduzima obećane reforme privrednog ambijenta. Opet se po svaku cijenu štite svete krave hrvatske privrede, zgodna mjesta populističke politike. Bez bitnog razdvajanja uspješnih od neuspješnih, produktivnih od parazitskih dijelova privrede, smanjenje mirovina je besmisleno. Što se na tome uštedi, baci se u bunar bez dna neuspješnim i parazitskim dijelovima društva.
To što su prosvjetari dopustili da se prosvjeta sroza na sadašnje niske grane. Koliko u materijalnom, još više u obrazovnom i odgojnom smislu. Prosvjetari se nisu bunili i ne bune se zbog toga što su školski programi natopljeni ideologijom devedesetih, iako bi im po logici visokog obrazovanja trebalo biti jasno koliko su pogubne posljedice takve ideologije. Nije mali broj prosvjetnih radnika – koji štrajkom traže zaštitu plaća – i danas inficiran tom ideologijom. S tom ideologijom nikom nema sreće u društvu. Izuzev demagoga i mutikaša. Prosvjetari su dopustili da se u nominalno sekularnom društvu škola i obrazovanje klerikalizira, da se marginalizira kritički duh i prosvjećenost u društvenim predmetima, da se starija i novija povijest falsificiraju. I kao falsifikati normaliziraju. Učenici se truju falsifikatima, nacionalnom mitomanijom, autoviktimizacijom i čime već ne. I iz škola – baš kao iz obitelji – djeca izlaze zatrovana ksenofobijom i netrpeljivošću prema svemu drugačijem.
Nadalje, stručne službe, kojima je osnovni zadatak klinički liječiti djecu s poteškoćama, oni to ne rade. Oni samo brentačama gase šumski požar, pa kad se dogodi da učenik u Zagrebu izbode kolege učenike i nastavnike, svi peru ruke i prebacuju krivnju na drugoga. Stoga treba u javne škole uvesti belgijski model – nema sindikalnog organiziranja i nema plaće ukoliko se ne vidi učinak. A učinak je ne samo usvojenost znanja, već i pozitivan psihofizički razvoj djeteta koji će kritički promišljati i biti primjer cijelome društvu. No, bojim se kako bi ovakav model izazvao bunt širokih razmjera među onima koji su nesposobni i putem političkih veza ušli u škole.
Koliko prosvjetari prepoznaju u tome svoju odgovornost? U sekularnom višekonfesionalnom društvu dozvolili su da novokomponirana obilježavanja vjerskih praznika u školama sliče na to na što sliče – nacističke orgije – i da frustriraju djecu. Konačno, je li i njihov problem teološki i svjetovni obrazovni nivo učitelja vjeronauka, nepromišljeno uvedene u škole? Od početka nacionalističke i klerikalne revolucije – tome je 35 godina – o problemima te vrste od prosvjetara smo malo što čuli. A to su temelji obrazovanja i prosvjećenosti. To je navodno politika, a politici je l' da nije mjesto u školama. Da, to je politika, jer je politika obrana javnih interesa. Kvaliteta obrazovanja je javni interes prvog reda. Nije li slika sve agresivnijih maloljetnika ne samo slika njihovih porodica, nego i škola i šireg okruženja u kojem stasavaju? Koliko te probleme prosvjetari prepoznaju kao svoje? Koliko se njima bave? U Belgiji bi svi hrvatski prosvjetari, čim se zaposle dobili otkaze, jer ne rade na obrani moralnog i profesionalnog dostojanstva djece.
Ne budu li u fokus profesionalnog i sindikalnog aktivizma stavili postojeću vrijednosnu matricu instaliranu u školske programe, posebno u društvene predmete, od oporavka profesije, ali i cijelog društva nema ništa. Time ni njihove trajne materijalne stabilnosti. To vrijedi i za druge profesije, zdravstvo, javnu upravu, vojsku, policiju, državno odvjetništvo, koji štite svoje uže materijalne interese.
Obrana samo užih materijalnih interesa – dok društvo propada na tragu amoralne vrijednosne matrice – daje samo prividne uspjeha. Krpljenje je to od danas do sutra, od kojeg nema puno vajde.
Comments