Pišе: don Andrеo Dominis
Kada sam studirao na pravnom fakultetu, a bilo je to davnih kasnih 80ih, svi smo znali kako će Republika Hrvatska sigurno propasti zbog početka buđenja razularenog nacizma kojemu će se teško stati na kraj.
Ustaško orgijanje bilo bi gadljivo do te mjere da sam odlučio otići u svećenike. Tamo sam naučio jednu staru francusku političku izreku. Navodno ju je izrekao Napoleon u svome pohodu na Rusiju, a glasi:
„Ne možemo se baviti javnim poslovima, niti se baviti politikom ukoliko smo pošteni. Trebamo se baviti – samo prijateljima. Potrebni su nam rivali, protivnici, oponenti koji se mogu, ukaže li se potreba, izgrditi, okriviti ili poslati k vragu, te pomno analizirajući detalje gnusnih osobina rivala, možemo biti bolji od njih i sve zadovoljniji sobom. Što je onaj drugi odvratniji, utoliko smo mi bolji.“
A u odnosu na koga politika želi biti bolja?
Uvijek se nađe neki pripadnik nacionalne manjine ili stranac koji je opasan, arogantan i podmukao. Uvijek ćemo naći nekog protiv koga se možemo udružiti s drugima, protiv koga možemo nastupiti kao saveznici, ortaci, pa i kao prijatelji. Potrebno je nekako imenovati zlo, s nekim ga usporediti, u nekome ga prepoznati kako bismo nekog mogli navesti kao primjer. Oružanim napadima, divljačkim masakrima, pogromima, najčešće su izloženi baš pripadnici nacionalnih i etničkih manjina, došljaci, nerado viđeni i za razna zlodjela osumnjičeni od strane nametljive, agresivne većine. Ustaje se protiv gosta kojem se „najednom prohtije zagospodariti našim prostorom“, protiv tuđinca, posjetitelja.
Ovi vječno bitni toposi, imaju svoja stalna mjesta u gramatici političkih odnosa. Republika Hrvatska je odlično mjesto za razne igre i igrokaze, ovdje se manje zajednice mogu izdvojiti i povući u neku tupu gdje će nesmetano nastaviti njegovati svoju mrzovolju ili baš i mržnju. Ovo nadmetanje moguće je izvoditi i figurativno, kao igru, pa djeluje kao svaki drugi sportski događaj, mogu se slobodno deklamirati prigodne pjesmice-rugalice o protivničkom timu, prilika je to kako bi se osvježio arsenal prijetećih izreka. Sad je trenutak za timske igre; potrebno je samo uzdići nekoliko simbola, a druge simbole, opet, treba okaljati, treba oskrnaviti grobove, izmazati nadgrobne ploče bojama, izmetom, licemjerno vrijeđati, s visokog pijedestala kuditi.
I neprijateljstva ograničenog intenziteta se krenu granati, u tim verbalnim čarkama nije neophodno biti fizički prisutni, dovoljno je instalirati računalo, zakačiti se na globalnu mrežu i pisati, širiti antipatiju i mržnju u svim varijantama i u svim količinama. Drugom narodu, drugoj osobi je imanentna sumnja, kao što je za ljubav imanentna ljubomora i preljub, svjetlosti tama, tvrdnji poricanje, smijehu plač, kao što nas je o tome, u kasno predvečerje svog život, obavijestio kralj Solomon. A Hrvati nemaju samo jednog neprijatelja – njemu su neprijatelji svi, prvenstveno Dalmatini, Židovi, Romi i Srbi, homoseksualci, pismeni, obrazovani i nadasve kulturni ljudi.
Populizam = nacizam = autokracija
Novi kliše: nacionalna samoobrana naspram europske transcendencije. Na scenu stupa parlamentarna diktatura, poziva se na to kako je izabrana. Jesu li nacionalne vlade, s namjerom pristupanja Europskoj uniji, ozbiljno prihvatile apsolutno sve vrijednosti i norme koje su uvjet za dobivanje određenih privilegija? Ili su zainteresirane samo za financijska sredstva iz fondova, a ne i za demokraciju i demokratske vrijednosti? Autonomna inteligencija bi morala nadzirati vlade nacionalnih država.
Imaju li demokratski izabrane vlade neku višu suverenu vrijednost iznad intelektualaca i autonomnih profesija? Inteligencija, odnosno njena organizacijska tijela ne mogu se podrediti ne samo diktatorskoj manjini nego ni demokratskoj većini, njihovi odnosi se mogu urediti ugovorima, a ne odozgo nametnutim uredbama. Desni populizam, koji Republikom Hrvatskom hara već skoro 35 godina, ako se udruži s nacionalizmom, preobrazit će se u autoritarnu naredbodavnu vlast, s cenzurom koja će se potruditi osigurati pobjedu i na svim sljedećim izborima. Pojavit će se jedna kolektivna uvrijeđenost koja će sebe nazvati nacionalnim osjećanjem, i pojavit će se potreba za unutrašnjim prilagođavanjem. A koja je to vrhovna, krajnja vrijednost? Je li to nacija?
Lideri novih nacionalnih država posebno su skloni papagajskom ponavljanju nacionalnih klišea, skloni su izbjegavanju odgovornosti i kolektivnoj samohvali. Svaka zajednica bi mogla biti, s malo truda, još uvrjeđenija i još samouvjerenija. Nacije najviše vole razmišljati o sebi kao o savršenstvu. Ako je taština pojedinca smiješna, zašto ne bi bila smiješna i nacionalna taština? Sasvim je opravdano primjenjivati ista mjerila za pojedince i za zajednice.
Pripadnost Europskoj uniji znači i izazov kako bi se raščistile vrijednosti, i kako bi se formulirale zajednička temeljna načela. Na vrata kuca apoteoza nacionalne sebičnosti s fantazmagorijom kako je jedna država identična s jednom nacijom, mada su stvarne države višekulturalne. Na suženom tržištu secesionističkih država inteligencija u većoj mjeri spada u državne subvencije. Pitanje je, dakle, sljedeće: je li u postkomunističko-nacionalističkim autokracijama, u koje spada i Republika Hrvatska, društvo postalo neovisnije ili ovisnije i, unutar toga, kako su prošli inteligencija i umjetnički svijet?
Regresija
U rano ljeto 1998. godine, na kraju drugog četvorogodišnjeg mandata HDZ-ove nacističko-koruptivne vlade, prelistavao sam u novine prije svoje prve mise, bile su krcate mržnjom prožetim budalaštinama protiv prosvjećenosti, odbacivanja svega laičkog, poistovjećivanjem socijaldemokrata i komunista s obrazloženjem kako su i ovi i oni Židovi ili njima prišljamčeni kršćani. Bile su tu još veće budalaštine o Dalmaciji i Dalmatinskoj Akciji, u kojima se tvrdi kako Mira Ljubić-Lorger želi Dalmaciju pripojiti Italiji, dok je negdje stalo kako žele predati Dalmaciju Srbiji… Je li ovdje zaista prisustvo Talijana, Židova i Srba i dalje pitanje broj jedan, iako ono što nisu poubijali i protjerali ustaše pobili i protjerali komunisti, a ono što nisu istrijebili komunisti istrijebili Hrvatići? Je li moguće kako im ovaj jedan jedini postotak ide na živce, mrači pamet? Zar zaista ništa pametnije od antitalijanizma, antisemitizma i antisrpstva nisu u stanju izmisliti? Hmmm. Možda ipak jesu, izmislili su antidalmatizam.
Kad god nešto ne ide, moguće je opsovati, i moguće je okriviti Židove, Srbe, Dalmatine i Rome. Ista ona kućepaziteljska njuška: bio je fašistički jurišnik, zatim se prešalao u komunističku državnu sigurnost, nakraju je i doktorirao, sad će biti unapređen u neko zvanje. Isti onaj mrzitelj mrzi, isti nadrimajstori rade, isti nadriliječnici liječe. Sve tako u krug.
Sretnem tako na ulici jednog polupijanog simpatizera, uvjerava me u svoju naklonost, i obavještava me kako su me u ekstremno desničarskom nedjeljniku ponovo ispljuvali. Ne poduzimam nikakav napor kako bih kupio te novine i pročitao ih. Postoje listovi koji me s vremena na vrijeme napadnu, poslije pojave takvih članaka događa se da me ovdje, u malom mjestu nadomak Knina, na ulici, stariji ljudi odmjere s neskrivenim antipatijama. Ako ste vi, poštovani građani-birači to htjeli, ako vam je baš ovakav zaokret bio po volji: uživajte! Dobili ste ekstremnu desnicu koju njezini neposredni saveznici povezuju s neofašistima, pa i s onim starim, dovode ga u vezu s onom odvratnom retorikom koja je u mome djetinjstvu bila govor ubijanja. Sviđa li vam se to? Primjećujete li to?
Osjećam smrad podmukle mržnje. Izviruju iz svojih rupa, gledaju kad će moći istrčati na scenu. Ponovo osjećam staru, poznatu neugodu. Slabo mi je od svih tih lopova koji se busaju u hrvatska prsa dok kradu od naroda koji im je dao povjerenje.
Comments