A što se tu tko ima čuditi da Samostalna, Neovisna i Suverena Država Hrvatska od 58 mil Kn javnog novca u četiri godine (2017.-2020.) čak njih 53 mil velikodušno udijeli hrvatskoj filijali Rimokatoličke crkve!? Nema za podebljati lipu-dvije sirotinjske mirovine, nema za socijalu ili za podmiriti makar djelić enormnog duga, koji iznosi više od devet milijardi kuna, zdravstvenog sustava, mladim obiteljima kupiti stanove i dati pristojne plaće kako se ne bi iseljavali, ali ima za hrvatsku filijalu vatikanske crkve, ima za sirotinjskim javnim novcem debeloj guski mazati vrat!? Cca milijardu i pol kuna godišnje iz raznih izbora! Ta tragična priča nije od jučer – od prekjučer je.
Dvojica Franceka jedan – samoproglašeni prvi hrvatski predsjednik – Tuđman, a drugi – od Vatikana instalirani zagrebački nadbiskup kardinal – Kuharić – utanačili su dogovor: ja tebi javni novac, ti meni vlast. I taj dogovor već tri desetljeća besprijekorno funkcionira. HDZ-ova vlast obilno isporučuje javni novac koliko god Crkvi treba i ne treba, a Crkva HDZ-u vlast na način da izravno na misama izravno nagovara vjernike za koga moraju glasati. I čak im najzadrtiji „pastiri“ znaju prijetiti, plašiti ih pogromom, „ako crveni dođu na vlast“ jer su „oni protiv Boga“.
A nema tih biračkih glasova koji HDZ-u ne bi trebali budući da je svaki put u predizbornom sranju do guše zbog korupcijskih afera, neispunjenih obećanja, kriminala svih svojih najvidljivijih dužnosnika, loših poteza što guraju državna kola nizbrdo… I taj je dogovor dvojice Franceka zacementiran 1976. i 1978. četirima Vatikanskim ugovorima kojima je Rimokatolička crkva kobno i dugoročno stavila debelu/masnu šapu na hrvatski javni i privatni novac. Nitko ne zna točan godišnji iznos, jer ta vjerska oligarhija nema zakonsku obvezu fiskalizirati svoje prihode, ne plaća porez na sve što ubere i nikomu u državi ne podnosi potpun račun, pa se odokativno procjenjuje kako je riječ o cca milijardu i pol kuna godišnje registrirane kešovine iz državnih blagajni.
Kune se slijevaju, a raskošan „pastirski“ život i standard vjerske zajednice povlaštenije u svemu od svih ostalih u Bijednoj Našoj raste li raste. Neki su „zločesti“ mediji provalili ovih dana i tu „velikodušnost“ inače siromašne, društveno i moralno disfunkcionalne, polit-ideološki podijeljene i socijalno jako ugrožene hrvatske države: 53 od 58 milijuna kuna RKC iz Programa ulaganja u zajednicu što ga je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a kasnije smijenjene afera-ministrice Gabrijele Žalac osnovalo još 2017. godine. Nakon odlaska Žalac, na njezinu fotelju zasjeo premijerov čovjek od povjerenja još iz europarlamentarnih dana Marko Pavić, kojega je Andrej Plenković samo rošadirao s pozicije ministra rada i mirovinskog sustava na čelo Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a te je nekritički, neprilično nastavio debeloj guski mazati vrat.
Nastavio je alimentirati Crkvu milijunima javnog novca koji je izvorno namijenjen ulaganjima u obnovu, popravak, modernizaciju ili dogradnju škola, jaslica i vrtića, bolnica, domova zdravlja i domova za starije i nemoćne, kulturnih, pa i vjerskih i inih objekata javne namjene… To nije „crkveni fond“, kako ga interno nazivaju u tomu ministarstvu, ali takvim jest u svom praktičnom djelovanju. Neki je dan Pavić muljao i izvrtao istinu o djelovanju „crkvenog fonda“ pod njegovom kontrolom baš kao što je muljao i lagao o podjeli 20 milijuna kuna za 2020. godinu. Opet je gotovo sav taj novac podijeljen Crkvi za programe od kojih su mnogi više no smiješni i nemaju blage veze s potrebama u svjetovnom dijelu lokalne zajednice.
Paviću, kao i njegovoj afera-prethodnici koja ludom jurnjavom automobilom i bez važeće vozačke dozvole gazi djecu, nisu važni ni djeca, ni penzići, ni bolesnici, ni…, ali jesu katolički „pastiri“, njihov raskoš u župnim dvorima, bogomolje i parkovi oko njih? A cilj je, navodno, podići kakvoću života u lokalnoj zajednici. E sad, koliko kakvoća života u lokalnoj zajednici ima veze s tim da si lokalni „pastir“ za velik javni novac ugradi vanjsko dizalo na župni dvor da ne bi umarao noge kad izlazi ili ulazi u odaje, parkiralište uz bogomolju ili hortikulturno oko svog staništa oponaša renesansni vrt jednoga kardinala Ippolita II. d’Estea ne bi li i njega UNESCO možebitno jednom upisao u svjetsku baštinu? Iako lokalna „pastirska vila“ nije iz fonda nekretnina što su ih pape oteli od ljudi u XIII. stoljeću u korist benediktinaca.
Malo ironije valjda neće škoditi za ono što se zapravo želi reći: nitko ne bi imao ama baš ništa protiv toga da i vjerske zajednice uzmu dio kolača tzv. poboljšanja kakvoće života u lokalnoj zajednici, no župna dizala, parkirališta, parkovi, podna grijanja, fasade na bogomoljama, sakristije, moderniji razglas, glasnija zvona ili ukrasna popločenja, itsl. raskoš neusporedivo manje dižu kakvoću života od kune u škole, vrtiće, bolnice, domove zdravlja, socijalne, kulturne ustanove… HDZ-ovi premijer i ministri ne haju za to: razmjena javnog novca za vjerničke glasove na izborima ide pod onu – ruka ruku mije… I dalje se fućka. Bilo bi neumjesno nastaviti: … a obraz obadvije. Jer tu obraza nema. Ni s državne niti s crkvene strane budući da je ona u se, na se i poda se temeljna logika vladajućih da ostanu vladati, a „pastira“ da ostanu u prvomu redu pri jaslama s novcem – i poreznih obveznika. Kroz cijelu kršćansku povijest od raspeća i izlaska iz katakombâ do dana današnjega, Crkvi je upravo sirotinja, djeca, neuki, uplašeni, poniženi, injsl. najmilija klijentela. Njih se bez pitanja i obzira dade cijediti i mijesiti.
Vladajućim HDZ-ovim garniturama očito nije baš stalo do toga da se novac za poboljšanje života u lokalnoj zajednici, prije podnog grijanja i gradnje novih ispovjedaonica, vanjskih dizala župnicima i ličenja sakristija, upotrijebi za rehabilitaciju djece, za popravak škola, bolju nastavnu opremu, renoviranje oronulih kazališta ili pučkih učilišta, etc.
Program ulaganja u zajednicu raspolagao je 2019. godine s 20 milijuna kuna izravno izdvojenih iz državnog proračuna, ne novca iz fondova EU-a kako su neki mediji navodili. Crkva nema pravo na taj novac, o čemu je nesuvislo slinio i sâm Pavić. Vjerskim je zajednicama otišlo 17,5 milijuna kuna, gro katoličkoj, a samo 2,5 milijuna kuna za sanaciju/modernizaciju škola, bolnica ili vrtića. Ove je godine Ministarstvo za taj program osiguralo također 20 milijuna kuna, od čega je 18 milijuna dodijeljeno crkvama dok su svjetovni sudionici natječaja – poneka škola, vrtić ili Kazalište Marina Držića koji su se uspjeli probiti na natječaju – zajedno dobili oko dva milijuna kuna“. Novinari su se obraćali tada još ministru Marku Paviću i tražili podatke o tomu tko su ti crkveni dobitnici i za koje programe na natječaju za 2020. godinu, ali su tek treći put dobili odgovor kako je „natječaj u tijeku“, pa ne mogu dobiti tražene podatke. To nije bila istina, jer su već bili potpisani ugovori i podijeljen novac. I nikomu ništa. Pojeo vuk javni novac.
Javnosti je zakonom zajamčeno pravo na informaciju – pogotovo o javnom novcu! – a bahata i neodgovorna vlast se oglušuje o zakonsku obvezu. Laže i mulja, krije podatke koji moraju biti javni. Kakvu je to odgovornost preuzeo Marko Pavić, koji je uhvaćen u laži? „Pod reflektore javnosti Program ulaganja u zajednicu došao je kad su se za njega na poticaj nezadovoljnih, i to svjetovnih sudionika natječaja zainteresirali mediji. Iz šturih podataka o dodjeli sredstava iz tog programa, koje je ministarstvo pod pritiskom medija objavilo, vidljivo je da crkvene institucije dodijeljeni novac nerijetko troše u svrhe koje i nisu najhitnije, a teško se mogu podvesti i pod javni interes, poput gradnje župnih parkirališta i garaža, investiranja 300.000 kuna u numizmatičku zbirku, ulaganja 220.000 kuna u gradnju crkvene ograde i gradnju vanjskih dizala na župnim zgradama, postavljanja kamenih obloga u svetištima i po crkvenim stepeništima ili uređenja crkvenih parkova.
Ministricu Natašu Tramišak upitali smo namjerava li ona, kao i njezini prethodnici Gabrijela Žalac i Marko Pavić, nastaviti dosadašnju praksu dodjeljivanja novca iz tog programa uglavnom i najvećim dijelom crkvama. Umjesto jasnog odgovora, od Ureda za odnose s javnošću Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU dobili smo birokratski sročen ‘odgovor’ koji glasi: ‘Provedba pojedinih programa, pa tako i Programa ulaganja u zajednicu, ovisit će o planu državnog proračuna Republike Hrvatske za 2021. i projekcijama za 2022. godinu.’ Na dodatnu molbu da ne nagađaju hoće li novca biti ili neće, nego da nam odgovore hoće li lavovski dio tog novca, ako ga bude, i dalje transferirati crkvama – nisu odgovorili. S obzirom na to da ministar konačnu odluku o raspodjeli novca iz tog programa donosi na prijedlog Povjerenstva za odabir projekata, od Ministarstva smo zatražili podatke o tome tko su članovi tog Povjerenstva koje je četiri godine zaredom ministrima predlagalo da sav ili glavninu novca iz programa dodijele crkvama. Iz Ministarstva su, međutim, odgovorili da nam imena članova Povjerenstva ne mogu dati jer bi time prekršili Opću uredbu o zaštiti osobnih podataka. Na našu napomenu da takvim odgovorom zloupotrebljavaju spomenutu uredbu te da ona ne štiti identitet ljudi koji sjede u tijelima koja odlučuju o raspodjeli javnog novca, kao i podsjećanje da je odbijanje odgovora na naše pitanje suprotno cijelom nizu dosadašnjih odluka povjerenika za informiranje potvrđenih pravomoćnim sudskim odlukama, tražene informacije ni nakon dva dana čekanja iz Ministarstva nismo dobili.
Prethodno već ponašanje Marka Pavića, da se ne spominje nesretna Žalac, velika prijateljica i osobni ministarski izbor Andreja Plenkovića, zakonski je nedopustiv i čak utuživ. Državni dužnosnici su službenici građana RH, njima odgovaraju jer su „njihovom voljom“ došli na pozicije upravljati javnim novcem u javnom interesu. Ne osobnom, ne stranačkom, ne crkvenom, etc., nego u – javnom interesu. Skrivanje informacija od općeg interesa budi sumnju u prljave namjere i sumnjivu rabotu. U protivnom, zašto se javno ne smije znati tko je, kako i zašto prošao na natječaju, a netko drugi nije? Kako je moguće da hrvatska filijala Rimokatoličke crkve i poneka druga vjerska zajednica svake godine pobiru vrhnje na natječaju Programa ulaganja u zajednicu? Ustavno, Bijedna je Naša sekularna država koja je izričito u čl. 41. zapisala da su vjerske zajednice odvojene od države.
Budući da Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a ne želi dati medijima relevantne informacije o trošenju javnog novca iz Programa ulaganja u zajednicu, a to mora činiti na svaki upit predstavnika tzv. sedme sile – novinari su dužni pitati, a državni činovnici, uključivo premijera i predsjednika države dužni su pravodobno, cjelovito i točno odgovoriti na pitanja – cijela ta stvar nepodnošljivo smrdi. Jer to nije ni iznimka niti puka slučajnost. Riječ je o sustavu koji sustavno ne valja, ne funkcionira po zakonskim/demokratskim uzusima što ih je samo sebi propisalo. Time se legitimira i disfunkcionalnost državne vlasti. Ta vrst bahatosti i „nedodirljivosti“ visokih državnih činovnika jamačno ukazuje i na činjenicu da međunarodna zajednica ima pravo, ima jakih razloga opominjati službeni Zagreb na sustavne deformacije/degeneracije u upravljanju državom. Na nezakonitosti i korupciju, jer upravo deformacije i degeneracije te vrsti guraju Bijednu Našu na rejtinšku marginu uljuđene demokratske obitelji kojoj želi pripadati.
Državno-crkveni promiskuitet radi obostrane koristi od razmjene love za vjerničke glasove na izborima neće sâm po sebe uminuti u praksi upravljanja. Tu ima posla za političku savjest i odgovornost koliko i za „pastirsku“ svijest i također odgovornost, odnosno za budnost i pravodobno postupanje tzv. pravne države. Ima li razloga vjerovati kako će te svijesti, savjesti, odgovornosti i postupanja doskora promijeniti promiskuitetno stanje trgovanja javnim interesima? Nema. Ne zavaravajmo se premijerovom lakoćom obećanja. Ljudi koji su u stanju izmisliti da je virus SARS-CoV-2 oslabio na ljetnoj vrućini, da bi pokupili pobjedu na parlamentarnim izborima, pa sad cijela zemlja fasuje zapanjujuće troznamenkaste brojke zaraženih i masovan bijeg stranih turista s dalmatinskih plaža, podijelit će javni novac i crnom vragu samo da bi ostali gazdovati Banskim dvorima i tzv. stabilnom saborskom većinom.
Σχόλια