Na sajmu knjiga u San Franciscu 2011. naišao sam na knjigu “Europljani u izumiranju” Karla Markusa Gausa u kojoj, pored ostalog, piše o makedonskim Arumunjima, o lužičkim Srbima, o sarajevskim Sefardima i drugim manjinskim etničkim skupinama u izumiranju. U knjizi su spomenuti i Dalmatini, koji kako Gaus kaže:
“...još nisu izumrli, ali se njihova nacionalnost opasno negira.”
Stavio sam ovu knjigu radni stol, među knjige, papire, bilješke i crtice koje sam trebao u što skorije vrijeme pročitati, kako bi me podsjetila na njenu bitnost. U međivremenu došlo je kasno proljeće 2016. i preseljenje s obitelji iz Stocktona, California u Espoo, Finska.
Nedavno je sinu trebalo nešto na školu i rekoh to može pronaći u knjizi koju sam gore spomenuo, no nje nema nigdje. Shvatih ostala mi je na desku u mome uredu TV kući u kojoj radim. Odmah nazovem svoju blisku suradnicu da mi je pošalje. Otada su „Europljani u izumiranju“ uvijek uz mene. Ne puštam je iz ruke.
Bacim pogled s vremena na vrijeme, iskosa, na naslov, i sve više odlažem trenutak kada ću knjigu opet uzeti ozbiljno u ruke. Obuzima me neka nagonska strepnja, jer nehotice pomišljam na knjigu Lasla Vegela „Život na rubu“ iz 1991. godine, u kojoj, Laslo Vegel pognute glave pred krečom naznačenim tlocrtom srušene crkve, razmišlja o rapidnom padu brojnosti etničkih manjina u Vojvodini.
Laslo je, dok je pisao, svoj „Životu na rubu“ razmišljao o padu brojnosti etničkih manjina u Vojvodini, kao što ja razmišljam o padu brojnosti etničkih manjina u Republici Hrvatskoj, pogotovo o asimilaciji Dalmatina ili kako Gaus kaže – o umirućim Europljanima. U svojoj knjizi Vegel je odao počast ustrajnosti i žilavosti novosadskih Nijemaca. Iako ih je bilo veoma malo, izgradili su sebi crkvu u Novom Sadu. Crkva je izgorjela u velikom požaru, ali oni su je ponovo podignuli. A potom su „grube ruke – zajedno s drugim, brojnim vrijednim spomenicima središta grada, srušile u ovu crkvu” – upozoravao je Vegel.
Možda je još bilo u gradu muškaraca i žena njemačkog porijekla, ali njemačke zajednice više nema, i pretpostavljam da je neće ni biti, a time je Novi Sad postao siromašniji. Kao što slastičarnica Dornschtedler simbolizira povijest grada Novog Sada, tako simbolizira već nepostojeća njemačka crkva tužnu kroniku novosadskog multikulturalizma. Njemačko svetište više ne postoji, od njega je ostao samo tlocrt i nekoliko detalja, ali ove godine su srušili i susjednu zgradu – bez obzira na to što je bila pod zaštitom države – kako bi na tom mjestu nazidali jednu trinaestokatnu poslovno-stambenu zgradu.
To me podsjeća na kvalitetnu i žilavu dalmatsku zajednicu prije drugog svjetskog rata. Iako su već tada bili pred istrebljenjem imali su svoje radnje, svoja zanimanja i svoje zemlje. Bili su učitelji, liječnici, pravnici, fabrikanti, ali i težaci, batelanti i obični radnici... Hrvati su ih nazivali Talijanima, a njihov – dalmatski jezik talijanskim. Vidovdanskim ustavom iz 1921. Dalmacija nestaje sa zemljopisne karte, a Dalmatinima se oduzima njihova nacionalnost, njihove zemlje i njihovo dostojanstvo. Uspostavom Banovine Hrvatske zabranjuje se i dalmatski jezik. Nakon II. sv. rata svi koji su bili dalmatskog-romanskog porijekla protjerani su u Italiju.
Stoga, nije mi preostalo ništa drugo, nego da citiram nekoliko rečenica Lasla Vegela iz njegovog „Života na rubu“:
„Hoće li svijet biti sretniji bez manjina? Možda – ali je izvjesno da će biti i siromašniji. Razmišljajući o tome, prisećam se jedne hasidske priče u kojoj se jedan vjernik ovako obratio Bogu: »Gospodaru svijeta, molim te, spasi Izrael. Ako pak to ne želiš učiniti, molim te spasi ostale narode.« Možda bi se ovaj vjernik danas, 1991. godine, ovako molio: »Gospodaru svijeta, molim te, spasi manjine. Ali ako je to izvan Tvoje moći i snaga, spasi većinu.«”
Ovdje u Espoo-u već je ciča zima. Čekajući djecu ispred škole vrtim po tabletu da vidim što je novo u Dalmaciji. Pogled mi se zaustavlja na objavu uredno prilijepljenu na nečiji zid facebook stranice. Na plakatu piše da će Sandra Afrika, turbofolk diva, gostovati u mome rodnom gradu. Prije godinu dana taj grad je sa tom istom Sandrom Afrikom dočekao Novu godinu. Scrollam po faceu dalje i nova objava: jedan od onih koji se busaju u prsa svojim ultra nacionalizmom pustio na svoj zid spot od Cece.
Vrtim dalje – nova objava Rijeka 2020. eurpska prijestolnica kulture. Oduševila me je činjenica da je na ovoj zadnjoj objavi ispisan i talijanski naziv Rijeke - Fiume, to je značajan korak napred. Ali, onda se sjetih. Rijeka je i onako razvijen grad u kojem se poštuju ljudska i manjinska prava i, što je najvažnije, nije u Dalmaciji. No, odmah se rastužim što nije navedeno i njegovo iskonsko, dalmatsko, ime – Fium. No, utješim se ako će možda jednom i taj naziv biti ispisan, možda čak i sa onom čuvenom rečenicom, da svaka nacija nazove svoj grad na svom jeziku.
„Ta, tko se ne bi obradovao ovoj vijesti?“ - upitam se naivno, pa mi kroz glavu prođe misao:
„Da su Split, Zadar ili Dubrovnik postali europska prijestolnica kulture 2020. bi li se i njih pisalo na talijanskom (Spalato, Zara, Ragusa) ili na dalmatskom (Spalatro, Iadera, Raguía)?“
Više puta sam pokušao napisati neko djelo koje se vezuje za moja dva grad, za moju Dalmaciju. Moj stari urednik pročitao je jednom početke i rekao da je stvar fenomenalna i da jedva čeka da završim da može krenuti u tisak. Nije to rekao bez razloga. prvi grad je moj rodni grad: mali pitomi gradić prepun živih boja i divne boje mora - gotovo ljubičaste.
Drugi je: Simpatični, pitomi gradić se u šezdesetim godinama pretvarao u veliki grad nepredvidljive duše. Sedamdesetih kad sam rođen postao je veliko urbano središte, peti najveći grad u tadašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj, i među petnaest najvećih gradova u ondašnjoj Jugoslaviji, da bi osamdesetih dosegao svoj vrhunac. Moj grad dao je europske klubske prvake u košarci, pobjednika Eurosonga 1989., u turizmu bio jači nego li je danas Dubrovnik...
U ovom veliko urbanom preokretu se nastavljala moja osobna povijest. Već u prvom pokušaju pisanja romana o svome gradu – doduše bezimeno – pojavao se disco klub Saturnus. U njemu sam, kao bezimenin glavni lik, ugledao svoju veliku ljubav, Jovanu, mladu Vojvođanku iz Subotice čiji su roditelji živjeli i radili u Zadru. U romanu se kasnije naglašava ljubav između mene Dalmatina, čija je nacionalnost zabranjena i Srpkinje, pripadnice nacionalne manjine. Zanimljivo je da u Americi nikom nisu pali u oči nacionalni aspekti ovog odnosa iako se nešto naglašenije ističe ta dimenzija odnosa koja je već s one strane politike.
Da se roman kojim slučajem objavio i da je preveden na hrvatski ili srpski, prosulo bi se drvlje i kamenje na mene kao autora. Za Hrvate bih bio četnik, za Srbe ustaša; i Hrvati i Srbi bi me htjeli ubiti, no nitko od njih ne bi vidio pozadinu priče. Ono na čemu je priča temeljena. Jer, kad na Balkanu govori o manjinama, ne vide se njihove vrijednosti i bogatstvo kojim oplemenjuju državu u kojoj žive, već se često događa da se poklekne pred politikom, premda u povijesti jedne ljubavi ima mnogo više politike nego na unutrašnjopolitičkim stranicama novina.
U romanu sam ponaosob spominjao Saturnus i druga meni draga mjesta koji su poslije dobili i svoju povijesnu auru. Silazio sam iz autobusa u centru grada, šatao se Kalelargom, potom na Rivu bacajući pogled prema mjestu gdje je nekoć stajala crkva sv. Ivana u kojem je bio smješten Parlament Kraljevine Dalmacije. Pisajući nisam htio ni pomisliti na ratna zbivanja, otresao sam se tih ružnih misli, i što brže sam nastojao zaboraviti da su jednog ratnog zločinca proglasili za počasnim građaninom moga grada.
Radije pomišljam na Đanija Maršana, Emiliju, Krešu Ćosića, Arijana Komazeca, Petra Zoranića, Velebit i onaj čaroban zalazak sunca. Najednom mi suze kliznu niz lice, jer volio bih da mogu odavde iz jezivo hladne Finske vidjeti plave oči mog grada, blistave od kamena koji je okupan suncem, kao što je ljeti blistavo plavo nebo nad gradom i more pod njegovim zidinama.
Svaki grad, svaka regija i svaka država ima jednu duboku duhovnu podsjetnicu kao što tvrtke imaju slogane. Što bi trebalo pisati na duhovnoj posetnici Dalmacije? Možda to da se Dalmacija bori sa svojim povijesnom sudbinom, sa zaboravom i odobravanjem tog zaborava. Gdje se krije taj zaborav? U svakome od nas i ako želimo kojim slučajem vidjeti taj zaborav, morali bismo zaviriti u svoje srce i svoju dušu i u povijesne knjige koje pamte, koje svjedoče o istini i o tome što je napravljeno dalmatinskom narodu. Vidjet ćemo tada sudbinu koju smo lakomisleno i neodgovorno protraćili da je Dalmacija ostala samo stih u pjesmama i imaginarna daleka zemlja u srcima navijača Hajduka i drugih dalmatinskih klubova, dok istovremeno se klanjaju eksponecijalno rastućem klerofašizmu.
Pita me tako supruga kako povratiti ono čega smo se "dobrovoljno odrekli"? Pokušam joj po tko zna koji put objasniti što se zbilja dogodilo i onda shvatim da se Dalmatinci zbilja jesu dobrovoljno odrekli Dalmacije. Jer, što se krije između jalove i dostojanstvene nostalgije i površne, nametljive menadžerske kulture upakirane u političku manipulaciju koja je 20ih godina prošlog stoljeća učinila da se ljudi odreknu svoje Dalmacije bez ispaljenog metka?
Što se krije u nastavku te iste nametljive menadžerske kulture upakirane u političku manipulaciju koja je od 20ih godina prošlog stoljeća do sada činila sve kako Dalmacija više nikada ne bi imala svoju samoupravu, a ljudi popričali svojim jezikom i deklarirali se svojom nacionalnosti. Trebalo bi otkriti taj skriveni trag u manipulativnim igrama kojim se želi izbrisati svaki trag imena Dalmacije.
Želio bih nastaviti sa romanom, ali ne znam hoću li imati snage da ga završim. Da završim roman Obećana zemlja koji govori o sudbini grada kroz sudbinu jednog Dalmatina iz grada i jedne Vojvođanke iz Subotice. Ne znam hoću li moći dovršiti roman koji govori o karakteru dvoje mladih, u svakom smislu realnih likova i o sukobu njihovih sudbina i karaktera. Ne samo zbog teme o kojoj roman govori, već i stoga što ne znam što reći u onima koji odlaze, a u koje sam se najviše uzdao? Odlaze, u sve većem broju odlaze mladi iz moga grada, iz moje Dalmacije kako bi se ime njeno moglo što lakše zabraniti, kao što je zabranjena dalmatska nacionalnost i dalmatski jezik. Što bih im drugo mogao reći, nego ovo:
„Ponekad će se više osećati kao da je lišen doma onaj ko ostane kod kuće,
nego onaj koji je otišao u svijet.”
To ću reći, sjećajući se kako sam se ja suprotstavio sudbini, jer sam svoju „bezdomnost” uspio učiniti više svojim domom.
Comments