Piše: Silvain Šverko
Pripadnici dalmatske manjine u Francuskoj rođeni nakon Drugog svjetskog rata često nisu bili svjesni svoga nacionalnog identiteta. U kući se prestalo govoriti dalamtskim jezikom, prezimena su se mijenjala.
„Generacija“ ili na dalmatskom „Generatiáun“, naziv je projekta koji već godinu dana provodi francuska Dalmatska zajednica – Francuska udruga francuskih Dalmatina iz Pariza. Riječ je o seriji aktivnosti i video-projekcija s pripadnicima dalmatske nacionalne manjine koje su vodili učenici škola iz Pariza, Nantesa, Marseilla, Bordeauxa i drugih francuskih gradova.
Priče su to o ljudima koji su rođeni nakon Drugog svjetskog rata i koji nemaju svoja sjećanja na poslijeratna stradanja njemačke zajednice, ali su osjetili povijesne posljedice još jako dugo. U pitanju je generacija koja je bila zakinuta za svoje korijene. Generacija koja u Dalmaciji nije smjela živjeti kroz svoj nacionalni identitet i koja je puno kasnije saznala za sudbine svojih obitelji, ali su spas našli u Francuskoj.
„Željeli smo neka se priča naše manjine očuva. Riječ je o ljudima koji nakon 1939. nisu smjeli živjeti svoje dalmatinstvo i željeli smo sačuvati naše životne priče od zaborava i ostaviti ih za daljnje naraštaje,“ rekla nam je Sagena Longin, voditeljica projekata kulture u francuskoj Dalmatskoj zajednici – Udruga francuskih Dalmatina.
Jedna od tih priča je svjedočenje Enrica Versi-Petrinija, rođenog 1958. godine.
„Otac je, nakon bitke na Neretvi, bio u zarobljeništvu. Četnici su ga zarobili i predali ustašama neka se oni s njime 'zabavljaju'. Slučajno ga je prepoznao jedan poznanik koji je bio ustaški kapetan ili kakav su čin već imali i omogućili mu neka ima kao neko pravično suđenje“, objašnjava povijest svoje obitelji Enrico Versi-Petrini. Nakon što je padom Jasenovca oslobođen iz Jasenovca, tada je velik broj ljudi masovno oslobođen iz ovog zloglasnog logora, Enricov otac zaposlio se u Šibeniku kao mehaničar gdje je dočekao 1961. kada je podigao putovnicu i sa suprugom i djecom, uključujući i mene, odveo u Francusku.“
Oprez je ostao
„Moj otac je imao 17 godina kada je s grupom dobrih prijatelja otišao u rat. Nije mogao trpjeti kako prvo Talijani, pa ustaše i četnici, pa Nijemci gaze po njegovom gradu i po Dalmaciji. Ekipa se jednostavno pokupila 1942. godine. Nakon rata nitko ga nije dirao. Jedino je u onoj prepisci nakon rata netko krivo napisao prezime Versi-Petrini u Veršić i to je ostalo. Ja sam znao kako je original i htio sam to promijeniti. Svojoj obitelji vratio sam staro prezime Versi-Petrini“, kaže Enrico, ali i napominje kako se nakon rata dalmatski prestao govoriti u kući.
„Kod kuće su moji prije rata govorili samo dalmatskim. Šibenčani i stanovnici šibenskih otoka govorili su oduvijek govorili dalmatskim, dok su mjesta uz more govorili čakavštinom. Stanovnici sela u šibenskom zaleđu prema Drnišu i Kninu govorili su slavenskim ili kako se to danas kaže hrvatskim. Na žalost, ja nikad nisam čuo dalmatski u kući. Nikada. Obje moje bake su govorile i dalmatski i talijanski. Mamina mama, govorila je i mađarski i njemački. Ome su među sobom su govorile talijanski, ali dalmatski se nikad nisu usudile govoriti", kaže Versi-Petrini i sjeća se događaja iz djetinjstva kada je prvi put čuo oca kako govori materinskim, dalmatskim, jezikom.
„Kada nam je prvi put u posjeti bila teta i nona s rođacima, ovdje u Francuskom, bilo je 64' ili '65, nisam siguran više, ja sam ostao 'paf'! Saznao sam kako je moj otac odlično govorio dalmatski. Prije ga nikad nisam čuo kako govori dalmatskim. Tamo je s bratićem govorio dalmatskim jezikom. Strah je bio prisutan. Iako, njega nitko nije dirao. Ovo je ipak Francuska, demokratska država“, kaže Enrico svjedočeći kako mu je otac bio dobar majstor kojem su čak početkom sedamdesetih godina nudili neka uđe u Socijalističku stranku ovdje u Francuskoj.
„Nije htio, bio je na par godina do mirovine i nije mu to trebalo. Moga oca su cijenili i trebao je postati neki šef, a jedno bez drugoga nije išlo“, objašnjava Enrico tadašnje prilike u društvu te napominje kako je već šezdesetih godina situacija bila bitno drugačija i kako nitko nije obraćao pozornost na to, ali očito kako su strah i oprez ostali u generaciji njegovog oca.
Sjeća se dobro, simpatični starčić Enrico Versi-Petrini, kako se njegov otac sastajao s pjesnikom S. I. Braysom koji je pisao stihove na dalmatskom jeziku. Znali bi se susresti ponekad i pričati satima. Pokazao nam je i fotografiju njegova oca s Braysom.
Moj prirodni identitet
Tuone Pfeiffer rođen je 1949. godine u na otoku Rabu gdje mu je otac bio vlasnik tvornice za preradu ribe. Prema pričanju roditelja, prije Drugog svjetskog rata otac mu je imao tvornicu u Rabu. Trgovao je od Tirane do Beča i od Venecije do Temišvara, ali mu je sva imovina nacionalizirana nakon II. sv. rata. Otac je imao sreće, jer je novoj vlasti hitno trebao stručan čovjek na odgovornom mjestu, pa su ga ostavili neka bude direktor tvornice koja je nekad bila njegovo vlasništvo. Za vrijeme ustaša, postojao je logor u Kamporu na Rabu. Logor su osnovali ustaše 1942. U logoru su bili zatočeni prvenstveno Dalmatini i Židovi s otoka i obližnjih mjesta na kopnu, ali i Hrvati te Slovenci koji se nisu slagali s Pavelićevom patološkom politikom, kao i homoseksualci. Pfeifferov otac je u raznim ustaškim logorima proveo tri godine.
„Mi, otac, majka i nas četvero djece govorili smo dalmatski i doma i izvan kuće unatoč zabrani iz 1939. Moja sestra je odselila se u Švicarsku i tamo odmah nakon II. svjetskog rata, ali nas troje smo ostali“, kaže vremešni Tuone i dodaje kako je i on neko vrijeme radio u Švicarskoj, ali se odselio u Francusku kada je doznao da su tamo njegova dva starija brata.
„Ja sam dalmatski Židov i to je moj prirodni identitet“, ponosno tvrdi Tuone Pfeiffer koji je mirovinu zaslužio u industriji za preradu ribe u Marseilleu i dodaje kako se na obiteljskim okupljanjima uvijek govori dalmatskim. Zanimljiva je činjenica kako Pfeifferovi nikad nisu pričali hebrejskim ili jidišom već isključivo dalmatskim.
Svjedočanstva zlata vrijedna
Voditelj Odjela za dalmatistiku Instituta za romanistiku u Parizu, Vjeran Vastić rekao je za Autonomiju kako su projekti poput ovog nazvanog „Generacija“ („Generatiáun“) zlata vrijedni, ne samo s lingvističkog i neoetnološkog promatranja, već i psihološkog i sociološkog promatranja.
„Nakon 1870. svi neslavenski narodi na području Dalmacije, bez obzira što su statistički činili ogromnu većinu, prema popisu iz 1910. Dalmatinima su izjasnilo 67% građana Dalmacije, proživljavaju velike strahote od ubojstava preko silovanje i paljenja kuća do raseljavanja. Malobrojni Dalmatini, Židovi i ostali bivaju potlačeni od Slavena (Hrvata i Srba) koji im nasilno oduzimaju njihovu imovinu. Rijetki su slučajevi u kojima su Dalmatini ostali vlasnici svojih poslovnih subjekata kao što je to slučaj obitelji Pfeiffer s Raba,“ objašnjava Vastić.
Vjeran Vastić koji sa sestrom Maritom Vastić i timom od 35 ljudi proučava avionskih 36 hangara s više od četiri i pol milijuna kutija materijala dalmatskog jezika, dobija dnevno na desetke svjedočanstava o slavenskim zločinima nad Dalmatinima i drugim nacijama koji su do 1939. živjeli u Dalmaciji, a nisu slavenskog porijekla.
Projekt „Generacija“ („Generatiáun“) nastavak je projekta “Svjedoci vremena” („I testimoni d'el tianp“) i "Mladi vs star” („I ghuveni vs. vetruni“) koji su se također bavili dalmatskim identitetom izvan Dalmacije i nakon zabrane dalmatskog identiteta od strane hrvatskog bana Ivana Subašića.
Projekt je financiralo Ministarstvo kulture i Ministarstvo nacionalnog obrazovanja, mladih i sporta Republike Francuske i svaki četvrtak mladi u mnogim francuskim školama mogu čuti novu priču s nekim od sugovornika dalmatskog porijekla koji živi u Francuskoj.
Comments