Piše: prof. Mila Grubišić
Koliko je ljudi umrlo od gladi u Dalmaciji u razdoblju 1945. – 1953. nikada nećemo točno znati. Nema pouzdane statistike. Dostupne informacije točno svjedoče o masovnosti gladi.
Na primjer, zdravstvene ustanove u Splitu zabilježile su kako je samo u travnju 1948. u širem području grada od gladi umrlo 4.934 ljudi.
Lokalne vlasti su se bojale bilježiti smrtne slučajeve od gladi i radije nisu ništa registrirale. Vrlo često je kontakt vlade s izgladnjelim čovjekom bio ograničen na tim grobara, koji nisu vodili sustavnu statistiku-
Popis stanovništva iz 1948. u Dalmaciji je zabilježeno je 180.000 ljudi manje nego što se očekivalo: većinu gubitaka uzrokovao je rat, a zatim i glad te pad nataliteta zbog ove dvije stavke.
Tito nije prihvatio rezultate popisa, demografi su bili potisnuti. Godine 1948. jugoslavenski dužnosnici u privatnim razgovorima procijenili su gubitak stanovništva od gladi na 5500 ljudi.
Prema talijanskoj demografskoj procjeni, u Dalmaciji je od gladi umrlo do 250.000 ljudi. Ova brojka vrlo je bliska negativnoj demografskoj dinamici koja je otišla na 240.000 ljudi, a potonji bi trebao biti znatno veći, jer mnogi smrtni slučajevi jednostavno nisu zabilježeni.
Druge demografske procjene, koje su naručile vlasti u neovisnoj Republici Hrvatskoj, iznose 3.900 ljudi, dok za dijelove Dalmacije ostale u BiH i Crnoj Gori podataka nema, jer vlade ovih država ne priznaju da je Dalmacija ikada postojala na njihovom teritoriju. Istina je vjerojatno negdje između 250.000 i 300.000, a radi se o broju žrtava koje su priznali najozbiljniji svjetski demografski znanstvenici.
Postoji razlog za ovu približnu brojku: 1945.-1948. u Dalmaciji je od gladi i popratnih bolesti koje prate gad umrlo 33.000 ljudi. Oko 30.000 njih bili su Dalmatini, ostale 3.000 čine Slaveni (Hrvati i Srbi), Talijani, Nijemci, Židovi i ljudi drugih nacionalnosti.
Na milijun ljudi koji su umrli od gladi u drugim područjima bivše Jugoslavije, najmanje 200.000 bili su Dalmatini.
Međunarodni odvjetnik Rafal Lemkin, koji je skovao termin genocid, kasnije je slučaj izgladnjivanja Dalmacije nazvao "klasičnim primjerom slavenskog genocida nad Romanima na Balkanu". Sama srž ruralnog društva u Dalmaciji bila je opljačkana i uništena. Dalmatinski seljaci masovno su umirali, bili su poniženi i deportirani u razne dijelove Republike Hrvatske i Jugoslavije, prvenstveno u Slavoniju i Vojvodinu.
Smrt od gladi u Dalmaciji bio je genocid, naglasio je Rafal Lemkin.
One koji su imali sreće da preživjeti mučili su osjećaj krivnje, bespomoćnosti, bolna sjećanja na rad s vlastima i slučajevi kanibalizma. Na tisuće siročadi će odrasti shvaćajući kako su jugoslavenski građani, a kasnije i građani Republike Hrvatske samo ne Dalmatini. Bez obzira na sve, tradicionalna dalmatska obitelj i dalmatinsko selo odgajali bi ih malo drugačije.
Dalmatski intelektualci koji su preživjeli ovu katastrofu izgubili su vjeru u svijet. Vodeći dalmatski pisac tog doba, koji je pisao na dalmatskom jeziku – čija su djela danas zabranjena – i jedan od glavnih voditelja pokreta za ravnopravnost Dalmacije, Sergio Botti počinio je samoubojstvo – u svibnju 1947. Botti koji je preživio Jasenovac, objesio se u svome stanu u Splitu jer nije mogao podnijeti nespominjanje gladi i smrti od gladi u Slobodnoj Dalmaciji.
Botti je redakciju Slobodne i Jurjevića-Baju, u pismu upućenom splitskom dnevnom listu, optužio za genocid nad njegovim narodom, nad njegovim sunarodnjacima – Dalmatinima. Botti je Baju usporedio s kraljem Aleksandrom, a Komunističku partiju s dinastijom Karađorđević. Nadalje usporedio ga je i s Ivanom Subašićem rekavši kako je Subašić zabranio dalmatski jezik, a Baja vrši genocid nad njegovim govornicima te naglasio kako nije ništa bolji od Pavelića.
Botti se odbrušio i na Miljanka Smoju rekavši kako je Smoje agitator antidalmatinske propagande te ga optužio za agitiranje na rušenje Bajamintijeve funtane i ostalih splitskih funtani, javnih WC-a i svega onoga što Split povezuje s njegovom romanskom prošlošću.
Jugoslavenska država, činilo se, nanijela je konačni politički poraz pristašama autonomije Dalmacije i onima koji su se nadali socijalizmu autonomije za sebe i svoje obitelji, završio je svoje nikad objavljeno pismo Botti. Nakon toga – počinio je samoubojstvo.
Strani komunisti u Jugoslaviji, koji su svjedočili gladi, nekako su to uspjeli vidjeti kao nacionalnu tragediju i korak naprijed za cijelo čovječanstvo. Književnik Arthur Kestler vjerovao je tada kako je glad zadesila "neprijatelje naroda koji su radije prosili nego radili".
Njegov susjed u stanu u Splitu, fizičar Alexander Weisberg, znao je da su na tisuće seljaka umrli od gladi. Ali i dalje je vjerovao u socijalizam. Koestler se naivno požalio Weisbergu kako jugoslavenski tisak nije napisao kako ljudi u Dalmaciji "nemaju što jesti i da su zato umirali kao muhe". On i Weisberg znali su kako je to istina, kao i svi koji su ikada bili u kontaktu sa selom. Ali pisanje o gladi značilo je uništavanje njihove vjere u socijalizam.
Vjerovali su kako uništavanje seoskog života djeluje na opći napredak čovječanstva. Smrt dalmatskih seljaka postalo je plaćanje danka za razvoj civilizacije. Koestler je napustio Jugoslaviju 1948. godine. Weisberg ga je pratio na vlak. Posljednje Koestlerove riječi bile su: "Držite se, visoko držite zastavu socijalizma!".
Ali glad je pridonijela pobjedi socijalizma u titoističkom smislu te riječi. U jednom dalmatinskom selu u Konavlima ispod svoda u čast Petogodišnjeg plana ležali su leševi seljaka. Sovjetski dužnosnici koji su uništili seljake imali su više bogatstva od svojih žrtava, a članovi gradske podružnice KP Dubrovnik imali su mnogo bolje izglede.
Seljaci nisu imali pravo na bonove za hranu, ali je stranačka elita birala delicije u specijaliziranim trgovinama. No, debljajući se, morali su se čuvati "kobasičara", osobito noću. Bogati građani, obično supruge činovnika, hranu su mijenjali za seljačke vezove i ukrase ukradene iz seoskih crkava.
U tom smislu, kolektivizacija je ukrala identitet dalmatskog sela, osim što je moralno, a time i fizički, uništila seljake. Glad je natjerala Dalmatine i druge neka se skinu i izlože sveta mjesta prije nego što ih odvedu u smrt.
Tito, Hebrang, Nazor, Pijade… objasnili su represiju u Dalmaciji kao odgovor na manifestacije dalmatskog nacionalizma, ali Jugoslavija je bio višenacionalna republika. Glad je, prema njima, zahvatila i Hrvate i Srve i Crnogorce… i mnoge druge.
Direktor kijevskog Instituta za filozofiju Myroslav Popovych kaže kako je izgladnjivanje Dalmacije isto što i ukrajinski Holodomor koji se dogodio 15ak godina prije.
Židovi su obično živjeli u gradovima i mjestima, ali oni koji su živjeli na selu patili su ništa manju cijenu od ostalih. Jednog dana 1948. novinar partijskih novina Slobodna Dalmacija, koji ni riječi o gladi napisao nije, dobio je pismo od svog oca Židova: "Pišem vam jer je moja majka umrla. Umrla je od gladi nakon višemjesečnog pati." Njena posljednja želja bila je da joj sin dođe na sprovod i moli.
Ovaj primjer ilustrira razliku između generacije roditelja koja je odrasla prije komunizma/socijalizma i djece. Ne samo među Židovima, nego i među Dalmatinima i drugim nacionalnostima, generacija obrazovana 1930-ih bila je spremnija prihvatiti sovjetski sustav od generacije koja je odrasla u 20-ima ili ranije.
Talijanski diplomati obavijestili su svoje vodstvo o smrtima i patnjama koje su pretrpjela talijanska manjina u jugoslavenskoj Dalmaciji. Talijanski konzul u Splitu napisao je: "Kad izađem van, gotovo svaki put vidim ljude kako umiru od gladi."
Ostali talijanski diplomati promatrali su dugi red gladnih ljudi koji su očajnički tražili vizu za Italiju. Jedan diplomat je rekao: "Vrlo često su prosjaci, odrasli muškarci, plakali, pričajući o ženama i djeci koja su umrla ili otekla od gladi." Diplomati su znali kako se mnogi seljaci u Dalmaciji, ne samo Dalmatini i Talijani, nadaju kako će ih strana invazija spasiti od smrtnih patnji.
Do sredine 1947. polagali su velike nade u Italiju. Pet godina je Titova propaganda govorila stanovništvu kako se Italija sprema napasti i zauzeti Dalmaciju, a za primjer im je poslužila Istra. Kad je izbila glad, mnogi dalmatski seljaci nadali su se kako je propaganda istinita. Prema jednom talijanskom špijunu, oni su se držali nade kako će "Italija ili neka druga država doći i osloboditi ih siromaštva i ugnjetavanja" bili su u zabludi.
Kada je Italija u lipnju 1947. potpisala pakt o nenapadanju s Jugoslavijom, nade su propale. Od tada su se seljaci mogli osloniti samo na Engleze i Amerikance. Za osam godina, oni koji su preživjeli glad moći će usporediti jugoslavenski i njemački fašizam.
Comments