Piše: prof. Mila Grubišić
Unatoč činjenici kako su europski i američki tisak ponekad pisali o činjenici gladovanja i masovnim smrtima izazvanih glađu u Dalmaciji, to se nije doživljavalo kao gotova stvar.
Gotovo nitko nije rekao kako dalmatinski, hrvatski i jugoslavenski vrh KP želi izgladnjivati Dalmatine, Dalmatince i ostale stanovnike u Dalmaciji; zapadni mediji i diplomacija su radije osuđivali čitav marksistički/titoistički sustav u cjelini.
Bilo je čak i dvosmislen čin tvrditi kako je došlo do gladi. Gareth Jones objavio je nekoliko članaka na tu temu, no čini se kako je on jedini pisao o gladi na engleskom pod svojim imenom. Kada je kardinal Theodor Innitzer iz Beča u ljeto i jesen 1949. pozvao na pomoć u hrani stradalnicima, jugoslavenske su vlasti brutalno odgovorile kako u Jugoslaviji nema ni gladnih ni ljudoždera, što je bila samo napola istina.
Novinari su znali manje od diplomata, ali većina je razumjela kako stotine tisuća ljudi gladuju. Utjecajni dopisnik New York Timesa iz Beograda Walter Duranty uložio je znatne napore kako bi demantirao istinite Jonesove izvještaje. Duranty, dobitnik Pulitzerove nagrade je 1949. Jonesovo izvješće o gladi nazvao "velikom strašnom pričom". Durantyjeve riječi kako "u Jugoslaviji nema gladi", nego samo "visoka stopa smrtnosti od pothranjenosti" zvučale su potpuno komunistički i pretvorile su eufemizam u laž.
Kako je netko od vaše obitelji preživjeo Veliku glad?
Postoji orwellovska razlika između ove dvije osnovne stvari; Sam George Orwell smatrao je glad u Dalmaciji koja je došla s krajem rata glavnim primjerom crne istine koju su jezični ekvilibristi obukli u šarene haljine. Duranty je znao kako su milijuni ljudi umrli od gladi. Ali smatrao je kako glad služi višoj svrsi. Duranty je vjerovao kako je "nemoguće napraviti omlet bez razbijanja jaja".
Jedini novinar koji govori engleski, osim Jonesa, koji je izvještavao o gladi bio je Malcolm Mageridge. Pisao je anonimno za Manchester Guardian. Napisao je kako je glad "jedan od najvećih zločina u povijesti, toliko strašan pa ljudi u budućnosti neće vjerovati kako se i zašto to moglo dogoditi."
Iskreno govoreći, čak i ljudima koji su iskreno zainteresirani za situaciju u postratnoj jugoslavenskoj Dalmaciji, dalmatinskoj dijaspori, trebali su mjeseci kako bi shvatili razmjere gladi.
U susjednoj Italiji živjelo je oko milijun Dalmatina, a njihovi politički čelnici aktivno su pokušavali skrenuti pozornost međunarodne zajednice na masovnu glad u jugoslavenskoj Dalmaciji. Ali i razmjeri tragedije shvatili su tek u svibnju 1949., kada je bilo prekasno za spašavanje većine žrtava gladi – takvi su već bili mrtvi.
U ljeto i jesen dalmatske novine u Italiji izvješćivale su na dalmatskom jeziku o gladi, a dalmatski političari u Italiji organizirali su demonstracije i prosvjede. Voditeljica dalmatske ženske organizacije u SAD-u „La piarla“ (biser) pokušala je organizirati međunarodni bojkot jugoslavenske robe, apelirajući na žene diljem svijeta. Bilo je nekoliko pokušaja da se dođe do Franklina Roosevelta, predsjednika Sjedinjenih Država, ali bez uspjeha.
Sve ovo nije uspjelo. Zakoni međunarodnog tržišta jamčili su kako će urod iz komunističke Dalmacije naći drugog potrošača. Roosevelta je najviše brinula situacija američkih radnika tijekom tog razdoblja kako se ne bi ponovila Velika depresija i želio je uspostaviti diplomatske odnose s poratnom Jugoslavijom.
Telegrami dalmatskih aktivista stizali su do njega u jesen 1948., kada je provedena njegova osobna inicijativa za uspostavljanje američko-jugoslavenskih odnosa. U studenom 1949. Sjedinjene Države priznale su Narodnu Federativnu Republiku Jugoslaviju.
Glavni rezultat ljetne kampanje talijanskih Dalmatina bila je majstorska jugoslavenska protupropaganda. 27. kolovoza 1949. u službeni posjet Beogradu stigao je francuski političar Edouard Erio.
Vođa Radikalne stranke Erio bio je tri puta premijer Francuske, posljednji put 1932. godine. Bio je debeo muškarac, krupne tjelesne građe i velikog apetita, a svoje tijelo je uspoređivao sa ženom koja je bila trudna s blizancima. Na prijemima u Beogradu Erio je bio podalje od njemačkih i talijsnakih diplomata koji su događaj mogli pokvariti neprimjerenim riječima o gladi.
Dan prije Eriova dolaska, svi veći jugoslavenski gradovi, uključujući i Split, bili su blokirani, a stanovništvu je naređeno neka ih očiste i uglancaju. Izlozi delikatesa, prazni tijekom cijele godine, odjednom su se napunili hranom. Proizvodi za demonstraciju - ne za prodaju, već za oči jednog stranca.
Novoosnovana milicija u potpunosti u novoj uniformi morala je rastjerati zaprepaštenu gomilu. Svi koji su živjeli ili radili na planiranoj ruti Erio morali su uvježbati posjet, pokazati kako znaju gdje stati i kako se obući. Erio, vođen Bulevarom, središnjom, glavnom beogradskom ulicom bio je zaprepašten. Ulica je bila puna automobila, posebno prikupljenih iz nekoliko gradova, a za volanom su bili stranački, komunistički, aktivisti – sve je to trebalo stvoriti sliku energičnog i prosperitetnog grada.
Jedna je žena na ulici promrmljala: "Možda će ova buržoazija reći svijetu što se ovdje događa.“
Čekalo ju je razočaranje. Erio je izrazio divljenje zbog prekrasnog načina na koji je Jugoslavija uspjela spojiti "socijalistički duh" i "jugoslavenske nacionalne osjećaje".
Riječi: "Ponekad je moja majka gubila svijest. Ali morala me spasiti." sada su bile zaboravljene.
30. travnja 1949. Erio je posjetio dječju komunu u Šibeniku koja je nosila ime Josip Broz-Tito, nazvana prema jugoslavenskom šefu svih šefova. U to su vrijeme djeca još uvijek gladovala. Djeca koju je Erio vidio odabrana su među najzdravijim i najjačim. Najvjerojatnije su tog jutra bili odjeveni u tuđu odjeću.
Slika, naravno, nije posve lažna: jugoslavenska komunistička vlada još je uvijek gradila škole za dalmatinsku djecu i borila se protiv nepismenosti. Djeca koja su preživjela razdoblje izzmeđu 1945. i 1953.. odrasla su učeći čitati i pisati. To je Erio morao vidjeti.
Francuz je bez imalo ironije pitao što su djeca jela za ručak? Imidž kumunističke Jugoslavije ovisio je o ovom povremenom pitanju. Valerio Batarello, dalmatski pisac ubijen 1953., ovu će scenu uključiti u oba svoja izvanredna romana. Kako se prisjetio Batarello, obučena djeca čekala su ovo pitanje i nisu odustajala.
Erio je vjerovao svemu što je vidio i čuo. Otišao je natrag u Beograd, gdje je bio smješten u luksuznom stanu i hranjen kavijarom za kraj svoje karijere.
Kolektivne farme u jugoslavenskoj Dalmaciji i Jugoslaviji općenito, rekao je Erio kad se vratio u Pariz, bile su poput dobro organiziranog vrta. Službene jugoslavenske novine Borba rado su ponovno tiskale Eriove primjedbe. To je kraj priče
Commentaires