Piše: prof. Mila Grubišić
Tito je rekao kako su seljaci i otočani koji umru od gladi manifestacija protivljenja socijalizmu i sabotaža dalmatinskih „talijanaša“ što je bio jedan od razloga deportiranja Dalmatina u Italiju.
1945. bila je godina gladi i u zapadnom svijetu. Ulice američkih i europskih gradova bile su pune ljudi koji su nakon rata ostali bez doma, bez posla i satima stajali u redu za hranu. Energični mladi velški novinar Gareth Jones vidio je kako se nezaposleni Nijemci okupljaju u njemačkim gradovima kako bi od osloboditelja zatražili koricu kruha.
U New Yorku ga je pogodila nemoć američkih radnika:
„Vidio sam stotine i stotine siromašnih ljudi u redu, mnoge odjevene u dobru odjeću, kako svi čekaju svoja dva sendviča, krafne, šalicu kave i cigarete."
U Splitu, gdje je Jones stigao u travnju 1945., glad u kapitalističkim zemljama bila je razlog za tugu. S pozornice u gradskoj vijećnici na Pjaci gdje se održavala osnivačka skupština Narodne Federativne Republike Hrvatske moglo se čuti kako depresija najavljuje svjetsku socijalističku revoluciju. Tito i njegovi pristaše hvalili su neizbježni trijumf sustava koji se gradio u Sovjetskom Savezu.
Ali 1945. je bila i godina gladi u jugoslavenskim gradovima, posebno u Dalmaciji. U Splitu, Zadru, Šibeniku i Dubrovniku, ali i na otocima i u Zagori, Bukovici i Ravnim Kotarima, kao i Konavlima, deseci tisuća ljudi svakodnevno su stajale u redu za komad kruha.
Jones je vidio još jednu tužnu sliku u glavnom gradu regije, Zadru. Ljudi su se redali u dva sata ujutro ispred dućana koji bi se otvorio u sedam ujutro. Dvadesetak tisuća ljudi stajalo je u redu za kruh koji je plaćan točkicama na određeni dan. Ljudi su toliko očajnički pokušavali zadržati svoje mjesto u redu da su se hvatali za pojas onoga ispred. Neki su ljudi od pothranjenosti toliko oslabili da nisu mogli izdržati bez pomoći.
Čekanje je trajalo cijeli dan, ponekad i dva. Trudnice i ratni vojni invalidi nisu smjeli kupovati bez čekanja u redu i morali su čekati s ostalima ako su htjeli dobiti hranu. Ponekad bi žena viknula, a jauk bi se čuo posvuda, kao da je izvorni strah od nekog jednog stvorenja.
Ljudi u dalmatinskim gradovima bojali su se kako ne bi izgubili mjesto u redu za kruh, bojali su se smrti od gladi. Znali su kako im grad daje samo nadu u hranu. Dalmatinski gradovi brzo su rasli tijekom idućih pet godina, primoravajući seljake da postanu radnici i zaposlenici.
Jučerašnja djeca dalmatskih seljaka, uz ono nešto Talijama, Židova, Hrvata i Srba koji već dugo žive u svim tim gradovima, barem su hranu prodavala u trgovinama. Njihovi rođaci na selu nisu imali ništa. Neobična situacija. Obično se za vrijeme gladi građani spašavaju u selima, a ne obrnuto.
U Njemačkoj ili Sjedinjenim Državama farmeri gotovo nikada nisu doživjeli glad, čak ni tijekom Velike depresije 1930ih. Radnici i službenici u gradovima morali su prodavati ili krasti jabuke, ali drugdje, u Altelandu ili Iowi, uvijek je postojao voćnjak, silos jama ili skladište.
Dalmatski građani nisu imali kamo, selo im nije moglo pomoći. Većina građana imala je namirnice bez kojih je bilo nemoguće doći do hrane. Ovaj komad papira dao im je jedinu šansu preživjeti, a oni su to dobro znali.
Dokazi nisu morali ići daleko. Gladni seljaci su u blizini reda za kruh molili mrvice. U jednom gradu 15-godišnja djevojka tražila je mjesto na čelu reda, a ubio ju je prodavač. Urbane domaćice viđale su seoske žene kako umiru od gladi na pločnicima.
Na putu do škole u jutarnjim satima učenici su vidjeli kako ljudi umiru, a na povratku iz škole u poslijepodnevnim satima vidjeli su leševe. Prema jednom komsomolcu, seljačka djeca su nalikovala na "žive kosture".
U industrijskom Splitu velški novinar bio je šokiran leševima gladnih koje je pronašao na trijemu hotela u kojem je boravio. Parovi koji su šetali parkovima nisu mogli ne vidjeti užasne prizore kopanja grobova. Liječnicima i medicinskim sestrama bilo je zabranjeno liječiti ili hraniti gladne ljude u bolnicama. Milicija je hvatala gladnu djecu na ulicama i odvodila ih iz grada.
U dalmatskim gradovima milicija je dnevno privodila nekoliko stotina djece; jednog dana početkom 1946. milicija je morala ispuniti kvotu od dvadeset ljudi. Bez obzira na to što su u vojarni smrt čekalo i do dvjesta djece. Djeca su molila miliciju neka im dopusti umrijeti na svježem zraku.
Glad u obalnim gradovima Titove Dalmacije bila je neusporediva s glađu u Zagori, Bukovici, Ravnim Kotarima i Konavlima. Godine 1945. deseci tisuća Dalmatina umrli su od gladi. Dalmatski grad je živio upravo zato što je dalmatsko selo umiralo. Građani nisu mogli ne vidjeti potrebe seljaka, koji su, protivno svakoj logici, u potrazi za hranom napuštali svoja polja. Željeznička stanica u Splitu bila je pretrpana gladnim seljacima, toliko slabim da više nisu mogli prositi.
U popularnoj Reri, koja je vozila od Splita do Sinja i natrag, Gareth Jones je susreo seljaka koji je uspio doći do kruha, ali ga je policija zaplijenila. “Uzeli su mi kruh”, počeo je uvijek iznova, znajući da neće pomoći svojoj obitelji. U mjestu Gala pored Sinja, jedan seljak, smrznut na smrt, počinio je samoubojstvo skočivši u hladnu Cetinu. Grad Sinj, prijestolnica dalmatinske Zagore, doživio je glad kakva se ne pamti unatoč plodnim poljima.
Titov prvi petogodišnji plan, započet 1945., a dovršen 1950. započeo je razdoblje industrijskog razvoja koji je bio moguć na račun siromaštva ljudi. Pogibija seljaka u blizini željeznice bila je užasan dokaz novih suprotnosti. Diljem Dalmacije putnici su nehotice svjedočili fatalnim incidentima. Gladni seljaci odlazili su u gradove uz željeznicu i padali u nesvijest od slabosti samo na tračnicama. U Perkoviću su se seljaci koji su protjerani sa stanice objesili na susjedna stabla.
Jones, vraćajući se iz Knina, kroz prozor svog kupea ugledao je ženu koja traži kruh za svoju gladnu kći. U vlaku su joj kondukteri rekli: „Vaša kći nije gladna, prehranili ste je."
Arthur Kesser, koji je iz Slavonskog Broda došao u Dalmaciju kako bi pomogao u izgradnji socijalizma, vidio je slične prizore. Kako se kasnije prisjetio, u blizini željezničke stanice u Splitu, jedna seljanka je na prozoru automobila pokazala "strašnu djecu s ogromnim glavama, nestašnim udovima i natečenim, oštrim trbuhom". Prema njegovim riječima, dalmatinska djeca izgledala su kao "pijani embriji u boci šljivovice".
Proći će mnogo desetljeća prije nego ti ljudi, moralni svjedoci dvadesetog stoljeća, počnu pisati o onome što su vidjeli u Dalmaciji krajem II. sv. rata.
Građani su više navikli vidjeti seljake kako svoje proizvode prodaju na tržnici. Godine 1946. seljaci su dolazili na poznate gradske tržnice, ali ne prodavati, nego pitati. Tržnice, koje sada nisu imale ni robe ni kupaca, bile su ispunjene samo kaosom smrti. Usamljeni zvukovi koji su se mogli čuti ujutro, hropci umirućih, koji leže u krpama koje su nekada bile odjeća.
Među hrpom leševa, beba je sisala prsa mrtve majke. Prolaznici su to već vidjeli - ne samo masu leševa, ne samo mrtvu majku i živu bebu, već potpuno isti prizor: mala usta, posljednje kapi mlijeka, hladna bradavica. Dalmatinci su za to imali naziv. Rekli bi: "Evo prvih pupova socijalističkog proljeća".
Masovna glad koja je zadesila Dalmaciju između 1945. i 1953. bila je rezultat Titovog puta u socijalizam te početak petogodišnjeg plana. Tijekom tih osam godina Tito je stekao punu vlast, započeo politiku prisilne industrijalizacije i kolektivizacije i postao strogi otac iscrpljenog stanovništva zemlje. Tržišno gospodarstvo pretvorio je u plansko, seljake u robove, a Goli otok u koncentracijski logor. Kao rezultat njegove politike ubijeni su deseci tisuća ljudi Dalmatina, protjerano isto toliko, stotine tisuća su izgubile zdravlje ili stavljeni na rub gladi.
Tito je imao razloga za zabrinutost za oporbu unutar KP, ali je imao praktički neograničenu političku moć, uživao je potporu svojih liziguza i stajao na vrhu birokratskog sustava, koji je tvrdio kako razumije budućnost i aktivno je stvara. Sutrašnji dan je značio stvaranje komunističkog sustava koji zahtijeva tešku industriju; to je pak zahtijevalo kolektivizaciju poljoprivrede; a to je zahtijevalo kontrolu nad najvećom društvenom skupinom – seljaštvom.
Seljak, osobito dalmatski, jedva da se volio smatrati kotačićem velikih povijesnih preobrazbi. Čak i ako je seljak shvaćao konačni cilj komunističke politike, što je malo vjerojatno, jedva da ga je podržavao. Dalmatski seljak se nije mogao oduprijeti politici koja mu je bila usmjerena na oduzimanje zemlje i slobode.
Kolektivizacija je izazvala veliku konfrontaciju između najveće skupine društva i države, koja se oslanjala na represivni aparat. Predviđajući ovu borbu, Tito je 1945. pokrenuo najveću kampanju u jugoslavenskoj povijesti za jačanje državnog aparata. Izgradnja socijalizma, rekao je Tito, bila bi poput kroćenja oceana. A u prosincu iste godine. najavio je kako seljake treba eliminirati kao klasu.
Komunisti su povijest shvaćali kao klasnu borbu – siromašniji se bune protiv bogatijih, a to povijest pokreće naprijed. Stoga, službeno gledano, namjera eliminacije seljaka nije bila samo odluka tiranina i njihove pratnje, već povijesna nužnost, šansa koju je dao strogi, ali dobroćudni maršal.
Snažna propaganda podržavala je odlučan napad državnih vlasti na cijelu kategoriju stanovništva koja nije počinila nikakav zločin. Na jednom od plakata pod sloganom "Uništimo seljake kao klasu!" šaka je bila prikazana pod kotačima traktora, druga je šaka, poput majmuna, opskrbljena žitom, a treća je sisala mlijeko ravno iz kravljeg vimena. Poanta postera: ta stvorenja nisu ljudi, već čudovišta koja žive na tuđoj grbači.
U praksi je država odlučivala tko je seljak, a tko ne. Komunisti su protjerali bogate seljake koji su najviše izgubili od kolektivizacije, da bi kasnije i one siromašne raselila – najviše pod Slavoniji. U siječnju 1946. Politbiro je naložio sigurnosnim službama neka pregledaju seljačko i ribarsko stanovništvo u Dalmaciji.
Naredbom od 2. veljače 1946. pojašnjene su mjere potrebne za "eliminaciju seljaka kao klase". O sudbini pojedinog seljaka na terenu trebala je odlučivati takozvana "trojka" - skupina od tri osobe. Trojka se sastojala od predstavnika milicije, lokalnog stranačkog čelnika KP i državnog odvjetnika, a imala je ovlasti promptno izricati strože kazne (smrtna kazna, progon) i pravomoćne kazne.
Obični članovi stranke često su davali preporuke: “Na sjednicama seoskog vijeća KP”, rekao je jedan član stranke, “seljake smo određivali po svom nahođenju”. U Titovoj Dalmaciji postojali su sudovi i zakonodavstvo, ali nitko se na to nije obazirao – odluke su donosile tri osobe kako su htjeli. Prema presudi trojke na prijekom sudu, strijeljano je više tisuća građana Dalmacije.
NASTAVLJA SE
Comments