U prva četiri mj. nakon oslobođenja 23.637 ljudi deportirano je iz Dalmacije. To znači kako je oko 3500 seljačkih kuća ostalo prazno, a seljaci nisu imali vremena pokupiti stvari za put u nepoznato.
Tisuće hladnih teretnih vagona, punih gladnih, bolesnih ljudi, deportirane su u Slavoniju, Vojvodinu, bosansku Posavinu. Posljednje što su dalmatinski seljaci vidjeli kod kuće bili su pucnji, plač i vika. Hladnoća i poniženje na cesti. Očaj i ravnodušnost kada su seljaci bili posađeni u pustoši korišteni za robovski rad. Jedina njihova krivnja bila je što su iz Dalmacije.
Borinci su plantažni kompleks sjeverno od Vinkovaca. U svijesti dalmatinskih seljaka Borinci su bili simbol progonstva – svega stranog, represivnog i bolnog. Za komunističko vodstvo u Republici Hrvatskoj i Jugoslaviji, Borinci su postali prvo mjesto za korištenje rada bez naknade s ciljem razvoja moderne poljoprivrede.
Godine 1945. Tito je odlučio proširiti model Borinci i na druge dijelove Slavonije te su organizirana "specijalna naselja", točnije koncentracijski radni logori u koje su tjerani Dalmatini. Ti radni logori nisu bili okruženi bodljikavom žicom i stražama, ali se iz njih nije moglo otići bez posebnog odobrenja mjesnog Narodnog odbora. Svaki odlazak bez znanja i odobrenja mjesnog NO smatrao se dezertacijom, odnosno bijegom iz zatvora.
Deportirani Dalmatini izgradili su posebna naselja za sebe nakon što su ih iskrcani u sred ničega. Od 400.000 deportiranih u „specijalna naselja“ oko 300.000 bili su Dalmatini ili Dalmatinci, dakle stanovnici Dalmacije. Masovne deportacije seljaka poklopile su se s masovnom uporabom prisilnog rada u jugoslavenskoj ekonomiji. Godine 1946. specijalna naselja i logori ujedinjeni su u jedan sustav - GUL (Glavna uprava logora).
Specijalna naselja su se formirala paralelno s kolektivizacijom poljoprivrede i ovisio je o njoj. Sustav je obuhvaćao 476 logora u kojima je kaznu služilo 1,8 milijuna ljudi, od kojih je 150.000 – 300.000 umrlo tijekom progonstva. Slobodni seljaci postali su robovi, koji je korišteni u izgradnji velikih kanala, rudnika i tvornica, koje su, prema Titovom planu, trebale modernizirati Jugoslaviju.
Usporedno, Ukrajinski seljaci imali su veliku priliku ući u izgradnju Bjelomorskog kanala između Bijelog i Baltičkog mora, čemu je Staljin posvetio posebnu pozornost. 170.000 ljudi kopalo je smrznutu zemlju 21 mjesec krampama, lopatama, ponekad krhotinama ili čak rukama. Tisuće su umrle od iscrpljenosti i bolesti, završavajući na dnu kanala, koji je dovršen 1933. i nije imao malo transportnog značaja.
Visoka je bila i stopa smrtnosti u posebnim naseljima. Jugoslavnska vlada izračunala je stopu smrtnosti od 5%, koja je zapravo bila između 10 i 15%. Stanovnik Vinkovaca, grada na granici Srijema i Slavonije primijetio je apsurdnost situacije: "jedna je stvar uništiti seljake u ekonomskom smislu, ali uništiti njihovu djecu u fizičkom smislu samo je barbarstvo."
Djeca na krajnjem istoku Republike Hrvatske umrla su u tolikom broju pa su njihova tijela pokapana na groblju u skupinama po troje ili četvero u jednom grobu bez lijesa. Grupa radnika pogrebnih poduzeća iz Osijeka pitala se treba li put komunističke revolucije doista ići kroz tijela nedužne djece.
Stopa smrtnosti bila je visoka, ali ne viša od one koja će uskoro zadesiti dalmatinsko selo. Radnici na plantažama dobivali su vrlo oskudne obroke, samo šeststo grama kruha dnevno (oko 1300 kalorija). Ali čak je i ova hrana bila bolja od onoga što su ljudi u dalmatinskim gradovima imali u to vrijeme. Dalmatinski seljaci na slavonskim plantažama imali su dvaput, tri puta i šest puta više nego što su njihovi sunarodnjaci u dalmatinskim gradovima i kolektivni farmeri u dalmatinskom zaleđu i otocima primili — nisu dobili baš ništa.
U prvim tjednima nakon oslobođenja 1945. godine kolektivizacija u Dalmaciji, u RH i u cijeloj Jugoslaviji odvijala se ogromnom brzinom. Beograd i Zagreb su na teren poslali planove kolektivizacije, za koje su bili odgovorni čelnici mjesnih Narodnih odbora.
Dalmatinsko vodstvo obećalo je kako će regiju kolektivizirati za godinu dana. A lokalni aktivisti KP, služeći pred vlastima, uložili su još veće napore, obećavajući kako će kolektivizacija završiti za devet do dvanaest mjeseci. Pod prijetnjom deportacije, prisilili su seljake neka se pridruže kolektivnim farmama – zadrugama. Po potrebi su se u slučaj uključili milicija i vojska.
Dodatnih 25.000 ljudi poslano je kao ispomoć kolektivistima. Ljudi, koje je propaganda uvjerila kako su za nestašicu hrane u gradovima krivi seljaci, obećali su da će „pustiti seljake".
Do sredine rujna 1945. 71% posto obradive zemlje u Dalmaciji bilo je, barem formalno, kolektivizirano. To je značilo kako je većina seljaka izgubila svoja individualna gospodarstva i morala se pridružiti kolektivnim farmama. Više nisu imali pravo samostalno obrađivati zemlju. Sada su bili članovi radnog kolektiva, a njihov posao, plaća i hrana ovisili su o nadređenima.
Seljaci su izgubili stoku i opremu te su postali ekonomski ovisni o centrima političke kontrole – strojno-traktorskim stanicama, kojima je obično nedostajala oprema. Ali stranačkih dužnosnika i policijskog nadzora nikada nije nedostajalo.
Dalmatinski seljaci bili su šokirani gubitkom svoje zemlje, možda čak i više od Slavonaca i Zagoraca, gdje je centralizirano upravljanje tradicionalno imalo jaku poziciju. Cijela njihova povijest bila je borba protiv zemljoposjednika, koju su, čini se, konačno pobijedili zahvaljujući II. svjetskom ratu. Međutim, u prvim postratnim godinama komunisti su rekvirirali hranu od seljaka za vlastite potrebe. Stoga su seljaci imali sve razloge da se čuvaju komunističke države.
Godine 1945. kolektivizacija se dalmatinskim seljacima činila kmetstvom, jaramom, samo što su ovaj put nametnuli ne bogati zemljoposjednici, kao što je to bilo po Hrvatskoj i Slavoniji, nego Komunistička partija. Dalmatinski seljaci su se bojali gubitka teško stečene neovisnosti, ali su se još više bojali gladi za svojim besmrtnim dušama.
Ruralne zajednice u Dalmaciji ostale su uglavnom religiozne. Mnogi mladi i ambiciozni ljudi, pod utjecajem službenog ateizma, preselili su se u gradove ili u Beograd, Zagreb i Sarajevo. Unatoč činjenici da je crkva pretrpjela popriličan progon od strane ateističkog komunističkog režima, seljaci su se uglavnom držali svoje vjere i mnogi su ulazak u zadruge doživljavali kao svojevrsni sporazum s đavlom. Neki su vjerovali kako je Tito došao na zemlju i postavljen od Britanaca kao partijski aktivist, te kako je radna knjižica knjiga pakla koja obećava patnju i prokletstvo. Nove strojno-traktorske stanice bačene su na veleposlanstva pakla.
Svjesni duboke religioznosti seljaka, partijski aktivisti promicali su prvu komunističku zapovijed, kako su je nazivali: kolektivna farma daje prvo državi, a tek na drugom mjestu narodu. Seljaci su znali kako prva biblijska zapovijed kaže: „Nemoj imati drugih bogova osim mene".
Dalmatinsko selo izgubilo je svoje prirodne vođe, jake gospodare – slani su u „specijalna naselja“ po Slavoniji tijekom kampanje protiv. Ali i bez njih, seljaci su pokušavali spasiti sebe i svoje zajednice. Pokušali su sačuvati vlastite okućnice, male otočiće autonomije. Radije su se klonili države, koju su predstavljale kolektivne farme i strojno-traktorske stanice. Prodavali su ili klali stoku da je ne daju u Narodnom odboru. Muškarci bi slali žene i kćeri da se suprotstave stranačkim aktivistima i miliciji, nadajući se kako je rizik za žene manji. Ponekad su se muškarci maskirali u žene, nadajući se prilici kako bi uboli kojeg lokalnog komunista vilama.
Ali seljaci nisu imali gotovo nikakvog oružja, nedostajala im je dobra organizacija. Država je, kao i danas, imala praktični monopol na vatreno oružje i materijalno-tehnička sredstva. Seljačke demonstracije zabilježio je moćni državni aparat. Čekisti možda nisu razumjeli motive seljaka, ali su vidjeli opći smjer njihovog djelovanja.
"Daleke 1945. dalmatinski seljaci su se pobunili protiv komunističke vlasti," pisalo je u službenim izvješćima regionalnog Narodnog odbora centralama u Zagrebu i Beogradu.
Godine 1945. Narodni odbor je zabilježio gotovo milijun slučajeva individualnog otpora. U rujnu te godine gotovo polovica seljačkih nemira u Jugoslaviji dogodila se u Dalmaciji. Dalmatinski seljaci glasali su nogama, bježeći na zapad, prvenstveno u Italiju pa dalje u druge zemlje. Cijelo selo slijedilo je njihov primjer: dižući crkvene zastave, križeve ili samo Frarijevu zastavu, ljudi su krenuli na zapad prema granici. Tisuće ljudi preselilo se u Italiju, gdje su već znali za glad u komunističkoj Jugoslaviji.
Bježanje seljaka i ribara u Italiju postao je međunarodni problem, pogotovo što situacija s Trstom još nije bila rješena i jako je zabrinula Tita. To je značilo kako je talijanska vlada, koja je u to vrijeme provodila političko razumijevanje s vlastitom velikom dalmatskom manjinom, dobivala informacije o tijeku i posljedicama kolektivizacije. Talijanski graničari pažljivo su ispitivali izbjeglice, primajući informacije o napretku i neuspjesima kolektivizacije. Neki su seljaci tražili od Italije neka intervenira i prekine patnje seljaka i ribara u Dalmaciji. Izbjeglice su Italiji također bile snažno propagandno oružje protiv Jugoslavije i komunizma.
Pod Alcideom de Gasperijem Italija nije namjeravala ratovati s Jugoslavijom zbog Dalmacije, ali je unatoč tome gajila planove za njegov raspad po nacionalnoj liniji i poduzela određene korake u tom smjeru. Dok su Dalmatini i Dalmatinci bježali iz Jugoslavije, Italija je slala svoje agente u suprotnom smjeru da potakne Dalmaciju na pobunu. Radila je to iz dva razloga: kako bi slomila neprirodnu multinacionalnu tvorevinu te tako došlo do istočne obale Jadrana i kako bi smanjila broj izbjeglica.
Na talijanskim propagandnim plakatima Tita i Staljina su nazivali „kraljevima gladi" – oni izvoze žito, a vlastiti im narod gladuje. U ožujku 1946. članovi Politbiroa bojali su se kako bi „talijanska vlada mogla intervenirati ".
Kolektivizacija je bila državna politika, Jugoslavija je bila nešto manja od Italije po površini, ali s dosta manje stanovnika, a nestabilnu situaciju u Dalmaciji trebalo je promatrati u svjetlu općih ratnih scenarija, pogotovo zbog skukoba u Istri i oko Trsta. Tito i komunističko vodstvo smatrali su Dalmaciju ispostavom kapitalističkog svijeta na morskoj granici, kao i Italiju na zapadu. Dalmato-talijanski odnosi razvijali su se prilično dobro; a u proljeće 1946. Tito je bio jako zabrinut zbog „talijanske prijetnje“.
Baš kao što je kaos koji je nastao kolektivizacijom u Dalmaciji izazvao strah od talijanske intervencije, kaos u istočnom dijelu zemlje igrao je na ruku Rusima. U Srbiji i na Kosovu, kolektivizacija je stvorila još veći kaos nego u Dalmaciji. Trebala je još radikalnija društvena transformacija.
Kosovski narod, Albanci, vodili su seljačko-polunomadski način života, a prvi korak prema jugoslavenskoj modernizaciji bio je prisiliti ih na naseljavanje. Prije nego što je počela kolektivizacija, Albanci s Kosova morali su postati seljaci. Politika naseljavanja uskratila je stočarima njihov način života i, posljedično, njihovu egzistenciju. Ljudi su svoje blago tjerali preko granice u Albaniju, što je pobudilo Titovu sumnju kako su oni agenti Envera Hohxe, koji su igrali veliku vanjsku ulogu u unutarnjim sukobima na Kosovu.
Nije sve išlo po planu. Kolektivizacija, koja je trebala ojačati jugoslavenski sustav, umjesto toga destabilizirala je situaciju u državi koja je tek izišla iz rata. Petogodišnji plan, koji je trebao donijeti socijalizam u europske i balkanske regije donio je ogromne patnje, a država, koja je trebala utjeloviti pravdu, odgovorila je na situaciju najobičnijim sredstvima prisile i nasilja.
Slavonski Nijemci i Mađari deportirani su iz, a granična straža je posvuda ojačana. Svjetska se revolucija trebala dogoditi iza zatvorenih vrata, a Tito je morao braniti "socijalizam u jednoj zemlji". Morao obustaviti vanjsku ekspanziju i preispitati unutarnju politiku. Naložio je diplomatima neka počnu s pripremama za paktiranje o nenapadanju s Italijom. Naredio je vojsci neka prijeđe u punu borbenu gotovost.
Još rječitija stvar: Tito je obustavio kolektivizaciju. U članku od 2. ožujka 1946. pod naslovom "Vrtoglavica od uspjeha" Tito je napisao kako je problem s kolektivizacijom što je ona provedena s pretjeranim entuzijazmom. A prisiljavanje seljaka na pridruživanje kolektivnim farmama, sada je tvrdio, bila je pogreška.
Kolektivne farme su se počele raspadati istog trenutka kao što su i stvorene. U proljeće 1946. godine dalmatinski seljaci u Slavoniji ubirali su zimske usjeve i sijali jače kao da je njihova zemlja. I moglo bi im se oprostiti što su mislili kako su pobijedili. Titovo povlačenje bilo je taktičko.
Uzimajući vremena kako bi se sabrali, Tito i Politbiro pronašli su učinkovitije načine za podčinjavanje seljaka državi. Sljedeće godine jugoslavenska politika na selu počela se još aktivnije provoditi. Godine 1947. kolektivizacija se odvijala brzim tempom - seljaci jednostavno nisu imali alternativu. Niži ešaloni dalmatinske komunističke partije podvrgnuti su čistkama kako bi se osiguralo kako oni koji rade na selu pažljivo izvršavaju svoje zadatke i razumiju što ih čeka u slučaju neuspjeha. Samostalni seljaci bili su oporezivani enormno, pa je jedini spas bila zadruga.
Kako su kolektivne farme rasle, one su dobile neizravnu vlast nad ostalim samostalnim seljacima. Na primjer, odlučili su uzeti sjeme od nezavisnih. Sjeme – ostatak starog uroda za sadnju novog – vrlo je važna stvar u učinkovitom gospodarstvu. Odabir i čuvanje sjemena temelj je poljoprivrede. Kroz ljudsku povijest, jedenje sjemenki bilo je znak očaja. Osoba kojoj je kolektivna farma oduzela pravo raspolaganja sjemenom, izgubila je mogućnost živjeti od vlastitog rada.
Opet su počele deportacije, kolektivizacija je bila u punom jeku. Krajem 1946 i početkom 1947 iz Dalmacije je deportirano 3.217 obitelji, otprilike isti broj kao u prethodnom valu godinu dana ranije. Seljaci su radije umirali od gladi kod kuće nego od iscrpljenosti u Slavoniji.
Ponekad su pisma prognanih prijatelja i rodbine probijala cenzuru; jedno takvo pismo savjetovalo je: "Ne dolazi ovamo ni pod koju cijenu. Ovdje umiremo. Bolje se sakriti, tamo je bolje umrijeti, ali ni pod koju cijenu ne dolazi ovamo." Prema riječima jednog stranačkog aktivista, dalmatinski seljaci koji su podlegli pritisku kolektivizacije odabrali su glad kod kuće, a ne progon u nepoznato.
Kolektivizacija 1947. je bila sporija, obitelj za obitelji, a ne cijelo selo odjednom, pa joj je bilo teže odoljeti. Nije bilo iznenadnog napada koji bi izazvao očajnički otpor. Krajem godine novi pristup je u potpunosti opravdan. U Dalmaciji oko 70% seljačkih i ribarskih gospodarstava bilo je kolektivizirano. Ponovila se razina ožujka 1946.
Nakon lažnog starta 1946., Tito je 1947. odnio političku pobjedu. Ali politička pobjeda nije značila i ekonomsku pobjedu. Nešto nije bilo u redu sa zalihama žitarica.
Godina 1946. donijela je divnu žetvu. Seljaci deportirani početkom te godine uspjeli su posijati svoje ozime usjeve, a netko drugi je morao žeti u proljeće. U siječnju-veljači – na papiru većina tadašnjih sela već je bila kolektivizirana. A, seljaci se odmaraju. Nakon ožujka 1946., kada su kolektivne farme raspuštene, seljaci su imali vremena ubrati proljetnu žetvu kao slobodni gospodari.
Comments