Piše: prof Mila Grubišić
Urod 1946. u Dalmaciji bio je takav de se nije mogao ponoviti, čak i ako je kolektivna poljoprivreda bila jednako učinkovita kao individualna. Bogata žetva bila je temelj partijskih planskih proračuna.
U jesen 1946. došlo je do očiglednog neuspjeha kolektivne žetve. Bilo je mnogo razloga za to: loše vrijeme; bolni usjevi; nedostatak vuče, jer su seljaci prodavali ili klali stoku; proizvodnja traktora znatno je zaostajala za očekivanjima; deportirani su najjači gospodari; sjetvu i žetvu prekinula je kolektivizacija; seljaci, izgubivši svoju zemlju, nisu vidjeli smisla odustati od svog rada.
Vođa komunističke partije u Dalmaciji, Jurjević-Baja i njegov mali od pera Miljenko Smoje izvijestili su u kolovozu 1946. kako su planovi za nabavu žitarica i sadnica realni obzirom na loš urod. Narod je odgovorio kako je problem zapravo krađa i prikrivanje uroda od građana. Baja i Smoje su, iako su poznavali situaciju, zauzeli tvrd stav prema svojim podređenima.
Više od polovice uroda 1946. izvezeno je iz Dalmacije. Mnoge su zadruge ispunile plan samo na račun sjetvenih resursa. Tito je 5. prosinca naredio kako kolektivne farme koje nisu ispunile svoju godišnju normu moraju predati sjetvu žitarica. Možda je vjerovao kako seljaci skrivaju sjeme i sadnice, a opasnost od gubitka toga prisilila bi ih neka predaju ono što su imali pri ruci. Ali, u to vrijeme mnogi dalmatinski seljaci doista nisu imali ništa.
Krajem 1946. mnogi su seljaci već bili pothranjeni. Ne posjedujući zemlju, ne mogavši se oduprijeti rekvizicijama, jednostavno nisu vidjeli način za nabavku dovoljno hrane. A početkom 1947. nisu imali što sijati i saditi. U ožujku 1947. dalmatinsko partijsko vodstvo tražilo je sjetvu, ali je tada sezona sjetve bila gotova, što je značilo lošu jesensku žetvu.
Početkom 1947. ljudi su već vapili za pomoć. Dalmatinski komunisti su na terenu tražili od republičkog i saveznog partijskog vodstva neka zamoli Tita i Mošu Pijadu nek se obrati Crvenom križu.
Zadrugari su pokušavali pisati pisma državnom i partijskom vrhu. Jedno takvo pismo nakon nekoliko paragrafa kancelarije završava žalobnom "Daj nam kruha! Daj nam kruha! Daj nam kruha!". Zaobilazeći Baju i Smoju, članovi partije prilično oštrim tonom napisali su Titu i Pijadi: "Kako možemo izgraditi socijalističku ekonomiju ako smo svi osuđeni na glad?"
Dalmatinsko vodstvo jasno je vidjelo prijetnju masovne gladi, kao i Tito. Partijski aktivisti i čekisti podnosili su beskrajna izvješća o gladovanju. U lipnju 1947. šef oblasnog partijskog komiteta za Sinj pisao je Baji kako je glad zabilježena u svim okruzima u Dalmaciji bez iznimke.
Baja je pismo dobio 18. lipnja 1947. od pomorca živopisne biografije, koji je u to vrijeme zvučao vjerojatno previše poznato: "Težaci odlaze u polja i nestaju. Sutradan možete pronaći njihovo tijelo na polju."
Istog dana, 18. lipnja 1947., Tito je u privatnom razgovoru priznao kako u Dalmaciji vlada glad. Dan prije dalmatinsko partijsko vodstvo zatražilo je pomoć u hrani. Ali, Tito je to odbio. Odgovorio je kako bi nabava žitarica za Dalmaciju trebala ići po planu. Tito i Pijade smatrali su kako je "izuzetno bitno izvoziti bez odlaganja".
Iz vlastitih zapažanja, Tito je savršeno dobro znao što će se sljedeće dogoditi. Znao je kako je glad pod jugoslavenskom vlašću moguća. Glad je bjesnila u drugim dijelovima Jugoslavije, posebno tamo gdje je sjetva pšenice nemoguća. Slaba žetva u kombinaciji s rekvizicijama dovele su desetke tisuća dalmatinskih seljaka do gladi.
Tito je znao kako je od proljeća 1945. do ljeta 1947. u Dalmaciji od gladi umrlo više od 50.000 ljudi. Vođa je osudio lokalnog stranačkog čelnika, ali je morao razumjeti temeljna pitanja. Majstor političkih intriga, Tito je dalmatinsku glad preveo na personalističku razinu. Njegov prvi impuls (i trajni trend) bio je kako na glad Dalmatina gleda kao na izdaju lokalne komunističke partije. Nije pretpostavio kako pravi razlog leži u samoj politici kolektivizacije; činilo se kako je problem u provedbi politike, u lokalnim čelnicima, u bilo čemu, ali ne u konceptu kao takvom.
Započevši prisilne preobrazbe u prvoj polovici 1947. godine, smatrao je kako problem nije u stradanju vlastitog naroda, već u činjenici kako se politika kolektivizacije može diskreditirati. Gladni dalmatinski seljaci, žalio se Tito, napustili su svoje rodne republike i demoralizirali druge jugoslavenske građane svojim cvilenjem.
Negdje u proljeće i ljeto 1947., Tito je imao ideju kako će, ako se činjenica gladi jednostavno negira, ona nekako nestati. Mislio je kako je Dalmacija prenaseljena romanskim stanovništvom i kako smrt nekoliko stotina tisuća ljudi dugoročno malo znači, ako će natjerati Romane nek odu u Italiju. Tito je zahtijevao od lokalnih vlasti neka provedu planove za nabavu žitarica, bez obzira na izglede za neuspjeh.
S jedne strane, Titov crveni čekić visio je nad lokalnim vodstvom, a s druge - srp, čija je smrt požnjela svoju strašnu žetvu među građanima Dalmacije. Suočili su se s objektivnim problemom koji retorika ili ideologija nisu mogli riješiti: nedostatak sjemena i sadnica, kasna sjetva i sadnja, loše vrijeme, nedostatak traktora koji bi zamijenili konje, kaos posljednje faze kolektivizacije krajem 1946. i gladni, nesposobni za rad seljaci.
Lokalni komunisti bili su okruženi smrću, a iznad njih je bilo partijsko poricanje očitog stanja stvari. Glad je okrutna činjenica, ravnodušna prema riječima i ideološkim formulama, deportacijama i pogubljenjima. Nakon određene granice gladni seljak postaje nesposoban za produktivan rad, a to neće promijeniti nikakve ideološke upute ili osobni napori. Ali na putu prema institucionalnim kanalima moći, ova ideja je izgubila svoje uvjerenje.
Istiniti izvještaji o gladi iz temelja naišli su na politički pritisak odozgo na plenumu CKKPJ od 6. – 9. srpnja 1947. u Zagrebu. Govornici su se žalili na nemogućnost ispunjavanja godišnjeg plana nabave žitarica. Međutim, članovi Politbiroa i Titovi emisari poslani iz Zagreba i Beograda, nisu ih poslušali. Tito im je naredio neka se obračunaju s "talijanaškim paničarima".
Međutim, neki su, za razliku od vođinih prethodnih saveznika u Politbirou, bili bezuvjetno odani Titu. On je njima stalno manipulirao – ali, zapravo, nije bilo posebne potrebe za tim. Oni su služili revoluciji kroz Staljinovu službu i nisu se mnogo razlikovali jedni od drugih. Baja je već tada Tita nazvao "našim ocem". U srpnju 1947., Baja je u Zagrebu svojim dalmatinskim suborcima rekao kako je priča o gladi samo izgovor za lijenost onih koji ne žele raditi i članova partije koji nisu htjeli disciplinirati i provoditi planove nabave žitarica.
U to vrijeme Tito je bio na odmoru i putovao je vlakom, konzumirajući delicije, na jug - od Zagreba preko gladne Dakmacije do Boke Kotorske. Staljin, Pijade i Nazor redovito su se dopisivali, u pismima su iznosili svoje stavove o gladi kao zavjeri protiv njih osobno. Najednom, Titovo mišljenje dobiva neočekivani zaokret – Dalmatinci, a ne on, koriste glad kao oružje. Pijade je uvjerio Tita kako je priča o Dalmatincima kao o "nevinim žrtvama" jednostavno "trula izlika" za talijanaše. Izrazio zabrinutost kako bismo "mogli izgubiti Dalmaciju" koja je trebala postati "uporište komunističke misli".
I Tito i ostatak komunističke elite složili su se kako je jedini racionalan pristup pojačati kampanju nabave žitarica i izvoziti žito što je prije moguće. U ovom trenutku, čini se kako je Tito formulirao, barem za sebe, vezu između gladi i nelojalnosti Dalmacije: glad je bila rezultat sabotaže, lokalni partijski dužnosnici sabotirali su, a izdajnički partijski čelnici pokrivali su svoje podređene - sve u interesu Italije koja želi okupirati Istru.
Čini se kako je čak 1946. Tito mogao zamisliti kako talijanska politika prijeti Jugoslaviji. Godine 1945. bila je kulminacija talijanskog upliva u jugoslavenske obavještajne službe. Italija je, navodno, „tajno organizirala dalmatinsku vojsku na svom teritoriju i obučila desetke Istriana i Dalmatina za sabotažne i obavještajne aktivnosti u Jugoslaviji s ciljem otcijepljenja Dalmacije i Istre te pripadajenjem istih Italiji“.
Prijetnja iz Austrije činila se još ozbiljnijom. Godine 1946. jugoslavenska obavještajna služba, navodno, je presrela poruku austrijskog veleposlanika u Beogradu o pripremama za ofenzivni rat i osvajanje Slovenije. Prema sovjetskim obavještajnim podacima, „u jesen 1946. Italija i Austrija potpisali su tajni sporazum o zajedničkoj akciji protiv Jugoslavije“. To nije bilo točno, ali čim se razgovaralo o talijansko-austrijskom savezu, jugo vanjska politika je to spriječila. Austrija je izbjegla potpisivanje pakta o nenapadanju s Beogradom, a Italija je slijedila njezine korake.
Jugoslavija je nastojala potpisati sporazum s Italijom kako bi se gospodarska transformacija mogla odvijati u mirnim okolnostima; ali Italija nije namjeravala započeti rat i doživljavala je gospodarski pad. Italija još nije krenula s reformom poljoprivrednog sektora nije mogao podržati povećanje vojne potrošnje tijekom ekonomske krize. Jugoslavenski vojni proračun dugo je i značajno premašio talijanski dok zapadna susjeda nije postala članica NATO-a.
1946./47. Italiju nitko nije smatrao ozbiljnom vojnom prijetnjom. Sredstva za talijansku vojsku znatno su smanjena. Jugoslavenski čekisti i graničari uhvatili su mnoge talijanske špijune. Talijanski agenti nisu učinili ništa kako spriječe kolektivizaciju tijekom ruralnog kaosa 1945./46.. i nisu uspjeli uvjeriti gladno stanovništvo na otpor 1947. godine. Navodno se pokušalo, ali bezuspješno.
Ljeto 1947. uvjerilo je i najvatrenije zagovornike talijanske agresivne vanjske politike. Ako jugoslavenska vlada obećava mir, najbolje je suzdržati se od provokativnih akcija. Talijanski diplomati i špijuni svjedočili su gladi. Znali su kako je u Zagori i Bukovici "kanibalizam postao gotovo uobičajena pojava" i kako su "cijela sela izumirala". Ali nisu mogli ništa učiniti u vezi s uzrocima gladi i nisu mogli pomoći žrtvama.
Italija nije otkrila ostatku svijeta kako njeni diplomati znaju za glad. U veljači 1947., na primjer, talijanski konzulat u Splitu primio je anonimno pismo u kojem se od Italije traži neka obavijeste svijet o gladi u Dalmaciji i sjevernom dijelu Dalmacije, koja se popularno naziva Lika. Ali u to vrijeme već su bili potpisani paktovi o nenapadanju s Jugoslavijom (iako je kriza u Istri još trajala), a Italija se suzdržala od takvog koraka.
S pedantnim žarom u kolovozu 1947. Tito je, još na godišnjem odmoru, rekao svojim najbližim suradnicima kako kolektivizaciji nedostaje samo odgovarajuća pravna osnova. Socijalizmu, tvrdio je, baš kao i kapitalizmu, potrebni su zakoni koji štite vlasništvo. Država će imati koristi samo ako se svi poljoprivredni proizvodi proglase državnom imovinom, a svako neovlašteno skupljanje hrane smatra se krađom i odmah kažnjivo.
Gladan Dalmatin/ac mogao je biti strijeljan samo zato što je pokupio krumpir sa zemlje koju je nedavno posjedovao. Možda je Tito vjerovao kako će te norme funkcionirati; ali zapravo je zakon prestao štititi seljake od nasilja svemoćne države. Sama činjenica posjedovanja hrane postala je dokaz hipotetskog zločina. Zakon je stupio na snagu 7. kolovoza 1947.
Jugoslavenski suci obično su ignorirali slovo zakona, ali su stranački i državni dužnosnici razumjeli njegov duh. Taj je zakon najustrajnije nametala mlađa generacija, koja je već bila obrazovana u novim školama i vjerovala u novi sustav koji je obećala partija. Komsomolcima je rečeno kako im je "glavni zadatak" "borba protiv krađe, prikrivanja žita i kulačke sabotaže".
Komunizam je mladoj generaciji obećavao porast društvenog statusa, te su se morali odreći starog svijeta demoniziranog propagandom. Komunistička partija u Dalmaciji, koja je imala nesrazmjeran broj Hrvata i Srba u odnosu na stvarno stanovništvo u Dalmaciji, sada je uključivala mnoge mlade Slavene koji su vjerovali kako je selo reakcionarno i željno se pridružiti kampanji protiv seljaka. Na poljima su izgrađene stražarske kule kako bi seljaci ne pokupili hranu. Više od sedam stotina takvih kula izgrađeno je samo u Dalmaciji.
Specijalne brigade išle su do seljačkih kuća, rekvirirajući pronađenu hranu od seljaka. Pripadnici tih brigada su, prema pričanju seljana, koristili "duge metalne šipke kako bi pretražili štalu, svinjac, peć. Gledali su posvuda i uzimali sve, do posljednjeg zrna". Hodali su selom, "kao kuga", vičući "Seljaci, gdje vam je žito, priznajte nam!" Hranu su uzimali selektivno, ne zanemarujući ni gotova jela iz pećnice, koja su jeli sami. Samo onima koji su pokazali iskaznicu KP hrana oduzimana nije.
Poput vojske osvajača, pripadnici brigada pustošili su Dalmaciju, uzimajući sve redom, ne zaboravljajući na sebe; njihov rad i revnost donijeli su ljudima samo siromaštvo i smrt. Osjećajući se možda krivima, a možda nekažnjenima, posvuda su ponižavali seljake. Ponekad su mokrili u bačve kiselog tijesta, iz zabave tjerali seljake neka se međusobno tuku, govorili im neka puze i laju kao psi, klečali ih u blatu i tjerali na molitvu.
Žene koje su uhvaćene u krađi svlačili su, tukli i gole vozili kroz selo. U jednom selu brigada se napila u seljačkoj kući i silovala curicu od 12 godina. Nije neuobičajeno kako žene koje su živjele same budu noću silovane pod krinkom rekvizicije žita i potom zaplijenjene. Ovo je trijumf Titove pravde i titoističko-komunističke države.
Racije i dekreti neće stvoriti hranu. Naravno, seljaci će sakriti hranu, a gladni krasti istu. Ali, problem dalmatinskog sela nije bila krađa i obmana, s kojima se doista može riješiti korištenjem sile. Problem je bio glad i smrt. Plan nije proveden jer kolektivizacija nije bila od koristi. Urod 1947. bio je loš, a planovi isporuke previsoki. Tito je naredio Jurjeviću neka mobilizira partijsko vodstvo kako bi se "borio za kruh".
Ali, entuzijazam Titovih slugu nije mogao promijeniti ono što se već dogodilo. Čak je i Jurjević 30. listopada morao preporučiti smanjenje plana nabave žitarica za Dalmaciju. Tito je pristao na ovaj prijedlog, ali je ubrzo zauzeo još kategoričniji stav nego prije. Od studenog 1947. godine ispunjena je samo trećina godišnjeg plana.
Jedan od Titovih suradnika počinio je samoubojstvo kada su izvješća o neuspjehu opskrbe žitom stigla u Beograd. Ustrijelio se u srce 7. studenog 1947.. Što je to značilo za Tita, teško se može u potpunosti razumjeti, ali je bio šokiran. Tito je također prijetio kako će skratiti život svima ako urod u Jugoslaviji ne bude veći od uroda u Italiji.
Sljedećeg dana, Tito se s nekim novim gnjevom uhvatio u koštac s problemom gladi. Za problematičnu situaciju u Dalmaciji okrivio je KPD i seljake. Raspoloženje vođe odrazilo se u dva telegrama poslana 8. studenog 1947.: individualni poljoprivrednici i kolektivni poljoprivrednici koji ne ispune plan nabave žitarica neće imati pravo primati proizvode iz drugih sektora gospodarstva.
Kako bi se ubrzale kazne komunistima i seljacima osumnjičenim za sabotažu, u Dalmaciji su formirane posebne trojke. U studenom su uhićena 1.623 čelnika zadruga. Ponovno su počele deportacije: do kraja godine deportirano je još 30.400 ljudi. Aktivisti su govorili seljanima: "Otvorite ili ćemo pokucati na vrata. Uzet ćemo sve što imate i umrijet ćete u logoru".
Tumačeći tragediju kolektivizacije u posljednjim tjednima 1947., Tito je dosegao nove visine ideološkog izazova. Glad u Dalmaciji, koju je Tito ranije priznao kada je bio manje jak, pretvorila se u "bajke", klevetničke glasine koje su širili neprijatelji. Tito je iznio zanimljivu novu teoriju: otpor socijalističkom sustavu se pojačavao kako je uspio, jer je izgled neminovnog poraza ispunjavao njegove neprijatelje očajem. Na taj se način svaki problem u Sovjetskom Savezu mogao prikazati kao primjer neprijateljske aktivnosti, a neprijateljsko djelovanje kao znak napretka.
Otpor sovjetskoj politici u Dalmaciji, tvrdio je Tito, ima određene značajke koje su nevidljive nepažljivom promatraču. Oporbeni osjećaji se više ne izražavaju otvoreno, pa su neprijatelji socijalizma sada "tihi", čak i "pobožni". “Današnji kulaci”, rekao je Tito, “blagi su ljudi, pristojni, gotovo sveti”.
Osobitu sumnju izazivali su ljudi koji su izgledali potpuno nevino. Vjerovalo se kako su seljaci, koji su polako umirali od gladi, bili saboteri koji su zapravo igrali na ruku kapitalističkim državama koje su željele diskreditirati Jugoslaviju. Glad je otpor, a otpor je znak skore pobjede socijalizma. To nisu bili samo neki od Titovih argumenata, već ideološka linija koju su uspostavili Molotov i Kaganovich za vrijeme Holodomora, koji su krajem 1932. putovali područjima ukrajinske masovne gladi.
Sam Tito nikada nije vidio glad. Za razliku od lokalnih komunista, koji su morali nekako uskladiti ideološku crtu sa slikom koju su vidjeli svojim očima. Prisiljeni dati trbuh natečen od gladi kao manifestaciju političkog protivljenja, došli su do zaključka kako saboteri toliko mrze socijalizam da namjerno izgladnjuju svoje obitelji. A tijela njihovih sinova, kćeri, očeva i majki jednostavno su paravan za neprijateljsko uništenje socijalizma.
Čak su i najgladniji seljaci ponekad smatrani neprijateljskim propagandistima sa svjesnim planom potkopavanja socijalizma. Mlade dalmatinske komuniste u gradovima poučavali su da su gladni neprijatelji naroda koji su "rizikirali svoje živote kako bi potkopali naš optimizam".
Dalmatini i Dalmatinci su u Italiji skupljali su novac za hranu, ali je jugoslavenska vlada odlučno odbila bilo kakvu pomoć. Dalmatinski komunisti koji su zatražili pomoć od jugoslavenske vlade početkom 1930-ih tijekom prethodne gladi, dobili su loše vijesti. Tito iz političkih razloga nije htio prihvatiti nikakvu pomoć zbog „talijanaša“. Možda je vjerovao kako će, ako slučajno prihvati pomoć, priznati kako je upravo komunistički/socijalistički koncept doveo do gladi.
Međutim, Tito je mogao spasiti desetke tisuća života bez privlačenja bilo kakve strane pozornosti na Jugoslaviju. Mogao je obustaviti izvoz žitarica na nekoliko mjeseci, otvoriti državne rezerve (3 milijuna tona) ili jednostavno otvoriti lokalne elevatore za poljoprivrednike. Zahvaljujući tako jednostavnim mjerama, da su provedene čak u studenom 1945., broj umrlih bio bi u tisućama, a ne u desecima tisuća. Tito nije poduzeo nijedan takav korak.
Kommentare