Piše: prof. Mila Grubišić
U posljednjim danima 1947., kada nije bilo vanjske opasnosti, prijetnje unutar zemlje, niti razloga osim kako bi dokazao čvrstinu svoje vladavine, KP je izgladnila tisuće ljudi u Dalmaciji.
Bio je posebno gorljiv i zamišljao je Dalmatine i Dalmatince kao agresore i žrtvu. Glad je bila oblik agresije protiv socijalističke Jugoslavije – za Pijadu, Jurjevića-Baju, Nazora u klasnoj borbi, za Tita u nacionalnoj – jedina obrana od toga bila je izgladnjivanje.
Činilo se kako je Tito želio dokazati svoju moć nad dalmatinskim seljaštvom, a činilo se kako mu je dubina ljudske patnje donijela određeno zadovoljstvo. Ranković je „dokazao“ kako je glad „derivat poslovne sposobnosti, a ne nedostupnosti hrane". Nije nedostatak hrane, već način distribucije hrane ubio tisuće ljudi u socijalističkoj Dalmaciji, a Tito je bio taj koji je odlučio tko će što dobiti i koliko.
Kolektivizacija se u u cjelini pretvorila u katastrofu, no činjenicu kako su tisuće ljudi namjerno izgladnjivani do smrti najbolje ilustrira primjer Dalmacije. U cijeloj socijalističkoj Jugoslaviji kolektivizaciju su pratila pogubljenja i deportacije, a glavna radna snaga radnih logora bili su seljaci i nomadi iz svih sovjetskih republika, pogotovo iz Dalmacije i dijela Dalmacije koji se danas nalazi u Crnoj Gori.
Slično kao u Sovjetkoj Ukrajini, 1932./33. godine Dalmacija je 1945.-1953. patila je od gladi. Ali, politika vlasti u Dalmaciji imala je svoje, a ujedno i smrtonosne značajke. Krajem 1947. i početkom 1948. vlasti su primjenjivale određene važne prakse samo – ili uglavnom – u Dalmaciji. Sve su one nalikovale na administrativne mjere spašavanja – i, zapravo, tada su bile razotkrivene – ali su istovremeno svi sijali smrt.
1. Dana 18. studenog 1947. dalmatinski su seljaci bili dužni vratiti ranije izdane sadnice za provedbu plana poljoprivredne nabave. To je značilo kako je u onih nekoliko krajeva gdje se uzgajalo dobro voće i povrće, seljaku oduzeti urodi. Partijske brigade upućene su u ove krajeve kako bi pretraživali kuće i odvozili hranu. Kako se seljacima nisu izdavali potvrde o zarađenom urodu, beskrajno su im se rugali i tražili. Vodstvo komunističke partije u Dalmaciji pokušalo je spasiti barem nešto, ali bezuspješno.
2. Dva dana kasnije, 20. studenog 1947. izrečene su novčane kazne. Seljaci koji nisu mogli ispuniti plan uroda bili su podvrgnuti posebnom porezu na meso. Vlasnici, koji su još držali stoku, morali su je predati državi.
Krave, ovce i koze bile su posljednja nada protiv gladi. Prema riječima jedne seljanke, “da ima bar koze, ne bismo gladovali”. Ove životinje daju mlijeko, a u krajnjem slučaju mogla je biti zaklana. Druga djevojka je napomenula kako im je odvedena jedina svinja, a potom i krava, a kada su je izveli njena sestra držala se za rogove životinje zbog čega su je prvo silovali, a potom i ubili.
Naravno, seoska djeca bila su vezana za životinje, ali postoji i znak očaja. Ali i nakon plaćanja poreza na meso, stari plan o predaji uroda i dalje je visio na seljacima. Ako to nisu mogli učiniti, čak i uz rizik plaćanja stoke, onda je to, naravno, bilo izvan snage. Počela je glad.
3. Osam dana kasnije, 28. studenoga 1947., vlada u Zagrebu i Beogradu uveli su školske ploče. Prema novom dekretu, kolektivne farme koje se nisu pridržavale plana nabave sadnica i plana uroda odmah su kažnjene s petnaest mjeseci bez mesa. To je u praksi značilo kako se u selo vraćaju Narodni odbori KP, ovlaštenih za odvoz sve hranu. Nijedno selo nije moglo zadovoljiti umnoženu normu, pa je sva hrana oduzeta cijeloj zajednici.
Sela na tabli također su izgubila pravo na trgovinu i primanje inozemnih zaliha. Oni su zapravo bili odsječeni od hrane i bilo kakve robe. Dalmatinske zajednice na crnoj listi, toliko udaljene od Zagreba i Beograda, postale su zone smrti.
4. Dana 5. prosinca 1947. od Zagreba imenovani šef dalmatinskog NOKP, Jurjević-Baja, izjavio je ako nabava kruha zahtijeva kaznene mjere među vodstvom KP u Dalmaciji. Baja se osobno sastao s Titom u Beogradu 15. i 24. studenog.
Prema njemu, glad u Dalmaciji treba smatrati rezultatom zavjere dalmatskih/romanskih, talijanaških nacionalista, posebice emigranata koji su povezani s Italijom. Dakle, onaj tko poremeti opskrbu sadnicama i plan uroda taj je izdajica socijalizma.
Međutim, ova linija imala je dublju dimenziju. Povezanost dalmatskih nacionalista s glađu opravdavala je kažnjavanje onih koji su prethodno aktivno podržavali politiku dalmatizacije. Tito je smatrao kako je nacionalno pitanje u biti seljačko pitanje, a uništavajući dalmatinsko seljaštvo, on je zapravo uništio viziju o uznapredovalom socijalizmu.
Zagreb i Beograd su 14. prosinca dopustili deportaciju Dalmatina i Dalmatinaca u logore uz obrazloženje kako su zloupotrijebili svoju moć za širenje dalmatinskog nacionalizma, dopuštajući tako nacionalistima sabotažu zalihe uroda. Jurjević-Baja je najavio otkrivanje ilegalne "Dalmatinske vojne organizacije" i „talijanaških pobunjeničkih skupina“. U siječnju 1948. izvijestio je o razotkrivanju više od tisuću ilegalnih organizacija, a u veljači je opisao planove talijanskih i dalmatskih nacionalista za smaknućem socijalističke vlasti u Dalmaciji.
Dokazi su izmišljeni, što nije spriječilo dalekosežne posljedice takve politike. Italija je povukla svoje nepostojeće agente iz Dalmacije i odustala od nade kako će iskoristiti katastrofu kolektivizacije. Talijanska vlada, držeći se jugoslavensko-talijanskog pakta o nenapadanju potpisanog u srpnju 1947., nije ni pokušala skrenuti pozornost međunarodne zajednice na glad u Dalmaciji.
Politika Jurjevića-Baje, iako se temeljila na iluzornim izgovorima, osiguravala je potpunu poslušnost na terenu. Masovna uhićenja i deportacije dali su jasan signal kako će se oni koji su branili seljake smatrati neprijateljima. U najkritičnijim danima prosinca, kada je broj mrtvih u regiji bio na tisuće, dalmatinski komunisti i vođe nisu vidjeli način oduprijeti se partijskoj liniji. Neprovođenje plana značilo je (u najboljem slučaju) naći se u logoru.
5. Tito je (preko Pijade) 21. prosinca 1947. odobrio godišnji plan isporuke žita za Jugoslaviju koji je trebao biti ispunjen do siječnja 1948. godine. Dana 27. studenoga, Politbiro Centralnog komiteta Svesavezne komunističke partije nametnuo je Dalmaciji trećinu cjelokupnog plana koju je Jugoslavija trebala u cijelini provesti. Do tada je tisuća ljudi već umrlo ili raseljeno ili strpano u logore, a Tito je poslao Pijadu i Nazora u Split kako bi uveli još strožu disciplinu u Dalmaciji.
Došavši u Split 20. prosinca navečer, Nazor je sazvao sastanak Politbiroa. Sastajalo se do pet ujutro i odlučilo se kako je plan isporuke uroda provediv. Bila je to smrtna kazna za 150.000 ljudi. Svi prisutni u sali za sastanke tog jutra shvatili su kako je nemoguće uzeti urod od ionako gladnih seljaka – posljedice bi bile katastrofalne.
Jednostavno obustavljanje zahtjeva za hranu na tri mjeseca ne bi naštetilo jugoslavenskoj ekonomiji, a spasilo većinu od tih 150.000 života. Međutim, Tito, Nazor i Pijade su inzistirali. Prema Nazoru, država će se strogo pridržavati plana.
Nakon što je uspostavio red u Splitu, delegacija je otišla na put po Dalmaciji, zahtijevajući sto postotnu provedbu plana, kažnjavajući lokalne čelnike i izdajući naloge za deportaciju. U Split su se vratili 29. prosinca 1947. i podsjetio partijsko vodstvo kako treba odnijeti i sjetveni materijal.
6. U prvim tjednima 1948., kada je u Dalmaciji bjesnila glad, Tito je zatvorio granice republika, regija, okruga i lokalnih jedinica kako seljaci ne bi mogli pobjeći, te pristup gradovima u koje su seljaci dolazili tražiti kruh. 14. siječnja 1948. u uvedene su u Dalmaciji interne putovnice bez kojih se u gradu nije moglo legalno živjeti. Seljaci nisu dobili putovnice.
22. siječnja 1948. Jurjević-Baja je upozorio Beograd i Zagreb kako seljaci bježe iz Dalmacije u Bosnu, a Tito i Ranković naredili su policiji neka zaustave protok ljudi. Sutradan je zabranjena prodaja karata za međurepublički promet seljacima iz Dalmacije. Tito je situaciju objasnio rekavši kako izbjeglički val seljaka zapravo i ne traže kruh, već da su povezani s "kontrarevolucionarnom zavjerom" i kako su živa propaganda u interesu Italije i drugih kapitalističkih država koje su željele diskreditirati kolektivni sustav. Krajem veljače 1948. zarobljeno je i poslano kućama do 190.000 dalmatinskih seljaka.
"Zbog nedostatka dokumenata nitko nije uspio pobjeći od gladi," hvalio se Jurjević-Baja. Tito je Dalmaciju kasnio napravio uporištem komunizma u Jugoslaviji, ali je nalikovala na divovski koncentracijski logor: zatvorene granice, glup i težak rad, smrt i beznađe.
7. Branje voća i povrća je nastavljena i nakon što je krajem siječnja 1948. proveden plan nabave iz 1947. godine. U veljači i ožujku stranački dužnosnici tražili su sadnice za proljetnu sadnju. Krajem prosinca 1947. Tito se složio s Pijadinim prijedlogom neka se rekviriraju sadnice za provedbu godišnjeg plana. Zadruge su ostale bez proljetne sadnje.
Sadnice za proljetnu sadnju moglo bi se uzeti iz kvote namijenjene izvozu, ili iskoristiti tri milijuna iz državnih rezervi. Umjesto toga, od osiromašenih seljaka opet su uzeti sitni ostaci uroda. Često se pokazalo kako je to posljednja hrana koju su seljaci imali prije nove berbe. U selu su tog mjeseca uhićene 37.392 osobe, od kojih je većina jednostavno pokušavala spasiti svoje obitelji od gladi.
Posljednje rekvizicije zapravo su bile ubojstvo, čak i ako su izvođači vjerovali kako čine pravu stvar. Prema riječima jednog člana KP, tog je proljeća "vidio ljude kako umiru od gladi. Vidio sam žene i djecu s napuhnutim trbuhom, plavim, još uvijek dišnim, ali praznih, beživotnih očiju." Međutim, "sve je to vidio i nije poludio, i nije počinio samoubojstvo". Vjerovao je: "Kao i prije, vjerovao sam jer sam htio vjerovati."
Nema sumnje kako su drugi aktivisti manje vjerovali, a više se bojali. Prethodne godine očišćene su sve razine podružnice Komunističke partije u Dalmaciji; u siječnju 1948. Staljin je poslao svoje ljude da vode KP kojima je zapovijedao Jurjević-Baja. Komunisti, koji više nisu izražavali svoju vjeru, stvorili su osuđeni “tihi zid”. Shvatili su kako im svaki prigovor prijeti čistkama, a čistke su značile kako će podijeliti sudbinu ljudi koje su sami osudili na gladovanje.
Comentarios