Glad u Dalmaciji 1945 . – 1953. (5. dio)

Piše: prof. Mila Grubišić

Početkom 1947. zavladala je smrtonosna tišina nakon što su partijski aktivisti skupili sve plodove u Dalmaciji.

za vrijeme gladi u Dalmaciji, kanibalizam je bio jedini način preživljavanja

Selo je imalo svoju polifoniju zvukova, tiše i sporije od grada, ali ništa manje predvidljive i afirmativne za one koji su tu rođeni. Sada Dalmacija šuti.

Seljaci su klali svoju stoku (ili su je morali dati državi), klali su kokoši i klali mačke i pse. Uplašeni lovom na ptice. Srećom, ljudi su bježali, a često su samo umirali ili su bili preslabi da bi digli buku.

Odsječeni od svijeta, od države koja je kontrolirala novine i kretanje stranih novinara, odsječeni od službene pomoći i simpatija partijskom linijom koja je glad izjednačavala sa sabotažom, odsječeni od cijele ekonomije strašnim siromaštvom i nepravednim planovima, odsječeni od ostatka zemlje po oštrim pravilima i milicijom, cijele obitelji i cijela sela umirali su sami.

Dva desetljeća kasnije, politička filozofkinja Hannah Arendt pisat će o gladi u Dalmaciji kao važnom trenutku u stvaranju modernog "atomiziranog" društva, otuđenja svih od svih.

Denuncijacije, mjesečina i ravnodušnost prema imovini. Kako je izgladnjivanje promijenio Dalmatine i Dalmatince.

Glad nije dovela do pobune, već do nemorala, zločina, ravnodušnosti, ludila, paralize i, u konačnici, smrti. Seljaci su doživjeli mjesece neizrecive patnje – neizrecive po svom trajanju i boli, a i zbog toga što je narod bio preslab, previše siromašan i nedovoljno pismen kako bi zabilježio što im se dogodilo. Ali oni koji su preživjeli sjećali su se.

Kako je spomenuo jedan očevidac, ljudi to jednostavno nisu pokušali učiniti – oni su “umrali, umrali i umrali”. Smrt je bila spora, ponižavajuća, sveprisutna i neshvatljiva. Umrijeti od gladi s osjećajem dostojanstva bila je nedostižna stvar za gotovo sve.

Petar Veliki pokazao je rijetku snagu volje i svom je snagom otišao na selo onoga dana kada je očekivao kako će mu doći smrt. Pitali su ga sumještani kamo ide: na groblje – leći u grob. Nije želio da mu stranci odvuku tijelo u raku. Tako je sam iskopao svoj grob, ali kad je doteturao do groblja, tamo je već ležalo drugo tijelo. Iskopao je sebi drugu, legao i počeo čekati smrt.

Malo je stranaca svjedočilo gladi i uspjelo zabilježiti što se događalo u najstrašnijim mjesecima. Novinar Gareth Jones sam je platio put u Split i, unatoč zabrani, posjetio je Dalmaciju ukrcavši se na kar 7. ožujka 1946. godine. Nasumce je izašao u okolici Drništa i otišao u mjesto s ruksakom punim namirnica.

Jones je vidio "glad u kolosalnim razmjerima". Gdje god je otišao, čule su se iste dvije fraze: "svi su natečeni od gladi" i "čekamo smrt". Spavao je na prljavom podu s gladnom djecom i vidio kako stvari zapravo stoje. Jednog dana podijelio je obrok, a djevojčica je rekla: "Tako sam dobro jela da ću umrijeti sretna".

U proljeće iste godine Marija Lovrić i njezin suprug otputovali su u Šibenik, pokušavajući prodati stvari vlastite proizvodnje. Poznanici s prijašnjih izleta u selo bili su prazni. Uplašila ih je beskrajna tišina. Kad su čuli pijetla, bili su toliko sretni da su se uplašili vlastite reakcije.

Dalmatski glazbenik iz Skradina Ioseph Baccula poslan je sa grupom komunističkih aktivista u selo da donese kulturu gladnim seljacima. Nakon što su seljacima uzeli posljednji komad kruha, vlasti su imale grotesknu namjeru podići duh smrtno gladnima. Muzičare su čekala apsolutno prazna sela. Na kraju su ugledali ljude: dvije mrtve djevojke u krevetu, muške noge koje vire iz kotlića i poludjelu baku u blatu.

"Kanibalizam: kako je sjena sumnje pala na nevinog čovjeka"

Partijski dužnosnik Jurjević-Baja došao je u jedno selo kako bi organizirao berbu. Sljedećeg jutra pronašao je sedamnaest tijela ispred crkve. Jones je zapisao kako su ljudi od svećenika tražili pomoć, ali im je on nije htio dati. Takva se slika stvarala diljem Dalmacije, u proljeće 1948. dnevno je umrlo više od 100 ljudi.

Ukrajinci koji su se odlučili pridružiti kolektivnoj farmi barem su se nadali kako će na taj način izbjeći progonstvo. Ali sada bi mogli biti protjerani, jer kolektivna poljoprivreda više nije radila. U veljači-travnju 1948. iz Dalmacije je nasilno deportirano oko 15.000 ljudi.

U Slavoniju, je ukupno deportirano 60.000 ljudi zbog neispunjavanja planova uroda. Godine 1948. 44.000 jugoslavenskih građana našlo se u radnim poljoprivrednim logorima po Slavoniji i Vojvodini, veliki postotak je deportiran iz Jugoslavije, a mnogi su gladovali i oboljeli od tifusa.

U logorima su ljudi pokušavali pronaći barem nešto hrane. Radni poljoprivredni logori hranili su manje-više jake radnike na račun slabih, pa je bilo posebno teško ionako gladnim dalmatinskim emigrantima. Kad su gladne zatvorenike trovali jedući samoniklo bilje i smeće, logorske vlasti kažnjavale su ih zbog izbjegavanja posla.

Godine 1948. u logorima je umrlo 67.000 ljudi od gladi i komorbiditeta, a najveći broj žrtava stigao je iz Dalmacije. Tisuće i tisuće ljudi umrlo je na dugom putu od Dalmacije do Slavonije i Vojvodine. Njihova su tijela izvučena iz vlaka i pokopana na licu mjesta, broj mrtvih nije prebrojan, a imena nisu zabilježena.

Oni koji su morali napustiti svoje domove zbog gladi imali su male šanse preživjeti u neprijateljskom okruženju. Jedan od službenika KP napisao je u svibnju 1948.:

"Tijekom putovanja često sam viđao Dalmatince kako lutaju po selu tražeći komad kruha ili kakvo smeće. Jeli su leševe, pse i mačke. Mi službenici stanovali smo u dvorcu, na gornjim katovima bile su spavaonice, a na donjim upravne prostorije. Ako bi tko uspio ući u dvorac, kleknuo bi pred stražara i sa suzama molio komad kruha. Vidio sam nekoliko mrtvih na cesti između sela, u kupalištima i štalama. Vidio sam svojim očima kako gladni ljudi u mukama gmižu po pločniku. U travnju smo inspektor i ja prošli pored staje i pronašli leš. Poslali smo po policajca i liječnika, a oni su pronašli još jedan leš u staji. Obojica su umrli od gladi, bez ikakvog nasilja. Prema dokumentima nađenima kod njih bili su to ljudi koji su deportirani iz Dalmacije."

Dalmatinsko selo ranije je opskrbljivalo koštunjavim plodovima, rogačem, maslinama i grožđem ostatak Jugoslavije, a višak se izvozio; sada je opskrbljivao one koji su preživjeli glad i radne logore. Djeca rođena u Jugoslaviji 1940-ih našla su se u svijetu smrti, okružena bespomoćnim roditeljima i neprijateljskim vlastima. Prosječni životni vijek dječaka rođenog 1944. godine bio je šest godina.

Čak su i u takvim okolnostima neka djeca uspjela zadržati vedar duh. Ana Mudnić izgubila je, tri sestre tijekom gladi, nakon deportacije iz njenog sela u sinjskoj krajini u Vinkovce. Sjeća se bila je učenica u školi na Ugljanima. Učenici su prvo pisali apele raznim tijelima, misleći kako je glad posljedica nekog nesporazuma. Jednom je cijeli razred učenika mlađih škola napisao pismo vodstvu KP tražeći "pomoć jer umiremo od gladi. Moramo učiti, ali kako kada smo jako gladni i ne možemo ni hodati".

Ubrzo su na to prestali obraćati pažnju. U školi na Ugljanima, koju je pohađala Ana Mudnić, jedna je djevojčica jednostavno klonula u razredu kao da je zaspala. Odrasli su je počeli vući, ali Ana je shvatila da njenu prijateljicu iz razreda nije bilo moguće spasiti: "umrla je i pokopati će je na groblju, kao što su ljudi pokopani jučer, prekjučer i svaki dan."

Dječaci iz škole u Imotskom jednom su učitelju izvukli glavu iz jezera dok su pecali. Umrla mu je cijela obitelj. Možda su ga oni prvi pojeli? Ili je nadživio svoje roditelje i postao žrtva kanibala? Nitko nije znao, ali za dalmatinsku djecu 1948. to su bila uobičajena praksa.

Bilo je nemoguće ispuniti roditeljske obveze. Brakovi su bili na udaru jer su žene, ponekad uz bolni pristanak svojih muževa, morale plaćati brašno za lokalno stranačko vodstvo. Punopravna obitelj sa živim roditeljima i najboljim namjerama nije se mogla brinuti o svojoj djeci. Jedan je roditelj u općini Knin došao na groblje pokopati svoje troje djece, a kada se vratio doma, vidio je kako je još jedno dijete umrlo.

"Moje dvije sestre su pobjegle u Bosnu. Svi ostali iz naše velike obitelji su umrli," zapisao je naš Stipe iz Knina.

Neki roditelji zaključavali su svoju djecu u kuću kako bi ih spasili od kanibala. Drugi su djecu ispraćali u nadi kako pronaći spas među strancima. Roditelji su svoju djecu davali daljim rođacima ili strancima, ostavljali ih na željezničkim stanicama.

Očajni seljaci, koji su vukli bebe do prozora kočija, nisu molili za kruh: vrlo često su htjeli dati svoje dijete, strancima koji su vjerojatno živjeli u gradovima i stoga nisu gladovali. Roditelji su slali svoju djecu prositi i prostituirati se po gradovima, što je imalo vrlo različite rezultate. Neka djeca su umrla na cesti ili u gradu. Druge je policija odvela, umrli su u skloništima, a njihova tijela su pokopana.

Utješne vijesti bile su rijetke, čak i kad su se djeca uspjela vratiti u rodno selo. Petar Savgira otišao je sa starijim bratom u Zadar moliti za kruh, a kada se vratio, druga dva brata su već bila mrtva.

Suočeni s prijetnjom gladi, neke obitelji su se raspale, roditelji su krenuli protiv svoje djece, a njihova djeca jedni protiv drugih. Služba državne sigurnosti smatrala je potrebnim zabilježiti kako se u Dalmaciji "ubijaju najslabiji članovi obitelji, obično djeca, a njihovo meso jede".

Nebrojeni roditelji ubili su i pojeli vlastitu djecu, a potom umrli od gladi. Jedna majka kuhala je hranu za sebe i svoju kćer od umrlog sina. Šestogodišnja djevojčica koju su spasili njezini rođaci posljednji je put vidjela oca kada je naoštrio nož kako bi je ubio. Bilo je, naravno, i drugih stvari. U jednoj obitelji ubijena je snaha, glava joj je bačena svinjama, a ostatak tijela ispečen.

U širem smislu, obitelji su osim glađu uništavane i politikom – pobunila se mlađa generacija protiv starijih. Neki su radili u brigadama koje su tražile urod od seljaka. A najmlađi, pioniri, trebali su biti “oči i uši KP u svojim obiteljima”. Zdravije mlade ljude slali su na polja neka paze na krađe. U ljeto 1948. pola milijuna djece i adolescenata bdjelo je nad odraslima iz Stražarskih kula. Djeca su se morala prijaviti vlastite roditelje.

Opstanak nije značio samo fizičku već i psihičku borbu. Jedan je liječnik napisao prijateljici u lipnju 1948. kako još nije postao kanibal, ali "nisam siguran kako neću biti jedan od njih dok ovo pismo ne stigne do vas."

Pošteni ljudi su prvi umirali. Oni koji su odbili ukrasti ili prodati svoja tijela umrli su. Umirali su oni koji su dijelili hranu s drugima. Umirali su oni koji su odbijali jesti mrtve. Oni koji su odbili ubiti susjeda za hranu su umrli.

Roditelji koji su osuđivali kanibalizam umrli su ranije od svoje djece. Dalmacija je 1948. bila puna siročadi, ponekad su ih ljudi puštali unutra. Ali bez hrane, čak i najbolji stranci mogli bi malo učiniti za ovu djecu. Djeca su ležala na krevetu i jela vlastiti izmet, čekajući da umru.

„Moja majka je poludila. Sjedila u lokvi krvi i igrala se, prskajući vlastitu rukama,“ zapisao je Enio Delbello.

Nekoliko žena u jednom selu u području Benkovca brinulo se o svojoj djeci. Jedan od njih je spomenuo kako su stvorili “nešto poput sirotišta”. Njihovi ljubimci bili su u užasnom stanju: "Djeci su trbušci bili natečeni, cijelo tijelo je bilo u ranama, krastama, apscesima. Uzeli smo ih, stavili na plahtu, a oni su jaukali. Jednog dana djeca su odjednom utihnula, vidimo - i jedu najmlađeg Petra. Jeli su njegove kraste. I Petar radi isto – skida kraste od sebe i jede ih, jeo je koliko je mogao. Druga djeca su isisavala krv iz vlastitih rana.

Kanibalizam je tabu i u literaturi i u životu, pa su sela pokušavala spasiti dostojanstvo zajednice i skrivala informacije o takvim postupcima očajnih ljudi. I u to vrijeme i kasnije, Dalmatini/Dalmatinci izvan Jugoslavije jako su se sramili kanibalizma. Međutim, ljudožderstvo u Dalmaciji 1948. nije zbog Dalmatina/Dalmatinaca kao takvih, već zbog jugoslavenskog sustava.

Kanibalizam je uzrokovan glađu. Došao je trenutak kada na dalmatinskom selu praktički više nije bilo hrane, a jedini izvor proteina bilo je ljudsko. Crno tržište je nastalo oko ljudskog mesa. Moguće je kako je ljudsko meso čak i došlo u službeni gospodarski promet. Policija je ispitivala trgovce mesom, a državne agencije pomno su pratile mesnice i razlike.

Jedan aktivist iz okolice Zadra izvijestio je nadređene kako može izvršiti plan isporuke mesa samo o trošku čovjeka. Dim iz dimnjaka u selu bio je sumnjiv znak – jesu li ljudožderi iznenada pripremali svoju žrtvu ili je obitelj ubila nekog od svojih. Milicija bi došla provjeriti i uhititi. Između 1947. i 1948. u Dalmaciji je 250 ljudi osuđeno zbog kanibalizma, iako je pravi broj takvih slučajeva nedvojbeno mnogo veći.

Ljudi u Dalmaciji oduvijek su kanibalizam smatrali potpuno neprihvatljivom stvari. Čak i usred gladi, kada su se ljudožderi zatekli u zajednici, seljani su bili toliko bijesni da su organizirali genocid i ponekad ih ubijali. Većina ljudi nisu postali kanibali. Siroče je dijete koje nisu pojeli vlastiti roditelji. A oni koji su jeli ljudsko meso činili su to iz raznih razloga. Neki kanibali bili su samo najgori kriminalci.

Međutim, ponekad je kanibalizam bio zločin bez žrtve. Neki roditelji bi ubili i pojeli svoju djecu. U takvim slučajevima žrtve su bili najbliži ljudi. Drugi roditelji su tražili od svoje djece neka iskoriste njihova tijela ako umru. Više od jednog djeteta reklo je svom bratu ili sestri: "Moja majka mi je rekla neka je pojedem ako umre." Takav tragični izlaz našla je ljubav i briga za potomke.

Jedna od posljednjih funkcija koje je država još obavljala bio je pokop leševa. Kako je jedan student napisao u siječnju 1948., to nije bio lak zadatak: "Nije uvijek moguće pokopati mrtve, jer gladni ljudi umiru na poljima ili idu od sela do sela." Kolica su sinoć rano ujutro obilazila grad kako bi skupljala leševe. U selu su zdraviji ljudi stvarali brigade koje su skupljale i zakapale leševe. Rijetko su imali priliku ili želju kopati duboke grobove, pa su im ponekad prsti ili stopala virili iz zemlje.

Pogrebne ekipe bile su plaćene ovisno o broju prikupljenih tijela, kako bi mogli pokupiti i žive zakopati slabe s mrtvima. Ponekad se takvoj osobi usput objasni da će ipak umrijeti od gladi, pa koja je razlika? Bilo je slučajeva da su takvi ljudi izgrebani iz malih plitkih grobova. Grobari su pak oslabili i umrli, a njihova su tijela ostala ležati gdje su umrla. Jedan je agronom spomenuo kako su leševe tada "grizli divlji psi ili divlje svinje koje ljudi nisu jeli."

U jesen 1948. vojnici JNA, partijski aktivisti, radnici i studenti počeli su berbu u dalmatinskim selima. Prisiljeni raditi čak i na samrti, gladni seljaci su u proljeće 1948. posijali što su mogli, ali mnogima nije bilo suđeno preživjeti žetvu. Prazne seoske kuće zauzeli su doseljenici iz Srbije, Bosne i dr. republika bivše Jugoslavije, a prvo što su morali učiniti bilo je ukloniti tijela prijašnjih stanovnika.

Kako su se preselili u Ukrajinu. Politički. Dalmatini i Dalmatinci su raseljeni, otjerani u radne poljoprivredne logore po Slavoniji i manje po Vojvodini, ubijeni su planskim izgladnjivanjem. Čekao se trenutak kada će se Dalmatini iz gradova raseliti u Italiju i u njihove kuće i stanove doseliti neke druge ljude.

No, često su se truli leševi raspadali samo u njihovim rukama. Ponekad su se pridošlice odlučile vratiti odakle su stigli, jer nikakvo farbanje, čišćenje i pranje nisu mogli otjerati miris truleži i smrti. Ali ponekad su ostajali. Dalmatinski "etnografski materijal", rekao je jednom Jurjević-Baja talijanskom konzulu, promijenio se.