Završila je Konferencija regionalnih stranaka Europe koja se ova tri dana (petak, subotu i nedjelju) održavala u Barceloni kod nazivom „Europa – kontinent regija“ na kojem su sudjelovali predstavnici regionalnih političkih stranaka u Europi, ali i gosti iz drugih država svijeta u kojima je regionalizacija i decentralizacija ima bitan politički značaj.
Zaključci koje smo donijeli na ovoj Konferenciji tiču se svih država Europe, a posebno su spomenute Grčka, R. Hrvatska i Srbija kao tri najcentraliziranije države u Europi. Grčkoj se spočitava sporost u provođenju reformi, dok se istovremeno izrazilo žaljenje što R. Hrvatska i Srbija još nisu počele s reformama, ali se naglasilo kako je Srbija mnogo decentraliziranija od R. Hrvatske s tim da i Srbija mora poštovati pravo Vojvodine i Sandžaka na posebnu samoupravu.
Istovremeno izrazilo se žaljenje što nitko iz Srbije nije sudjelovao na Konferenciji, dok su za regionalne stranke iz R. Hrvatske kao opravdanje uzeli prijevremene izbore. U zaključcima se spominje kako se sve države do 2050. moraju decentralizirati, a do 2100. bilo bi umjesto nacionalnih država lijepo vidjeti Europu regija u kojim se opet priča regionalnim jezicima.
Vjeran Vastić i Karlo Morosin kao predstavnici Inicijative DDF, dobili su veliki prostor u razgovorima s našim kolegama iz drugih stranaka i država. Zanimanje za političke kuhinje u R. Hrvatskoj kao i čuđenje što je R. Hrvatska od jedne od najdecentraliziranijih država u Europi postala najcentraliziranija posebno je zaokupilo naše kolege iz drugih država.
U nastavku vam donosim cjelovite govore koje su Vjeran Vastić i Karlo Morosin održali u petak.
„Dragi sudionici skupa, dopustite mi na samom početku da se predstavim. Moje ime je Karlo Morosin i na ovom skupu predstavljam DDF, inicijativu koja se još nije službeno formirala kao politička stranka, ali se, unatoč tome, zalaže za interese Dalmacije i sve njene stanovnike, s naglaskom na one obespravljene. DDF je prema svome narativu pripada lijevoj političkoj opciji, a cilj našeg osnivanja je žela da službeni Zagreb prestane s omalovažavanjem Dalmacije, svih njenih stanovnika, kao i ono najvažnije – uspostavu regionalizacije i decentralizacije u Republici Hrvatskoj po uzoru na države zapadne demokracije.
Kada kažem da je DDF inicijativa koja se zalaže za obespravljene tu prije svega mislimo da radnike, pripadnike seksualnih i nacionalnih manjina, žene, starce, bolesne i djecu. Pod tim mislimo na cijelu populaciju u Dalmaciji koja ne može doći do svojih prava, a koji strepe pod čizmom Zagreba, Slavonije i Hercegovine – regije u Bosni i Hercegovini. Pod tim mislimo na sve one koji se u vlastitom selu, vlastitom području i vlastitoj regiji ne mogu zaposliti jer prednost za zapošljavanje u Dalmaciji imaju Slavonci. U Dalmaciji su zavodi za zapošljavanje gotovo bez oglasa dok se oglasi za zapošljavanje u Dalmaciji vješaju u Slavoniji. DDF se želi osnovati zbog svih onih visokoobrazovanih Dalmatinaca koji se u svome kraju ne mogu zaposliti, jer se na njihova radna mjesta zapošljavaju Hercegovci preko političkih i rodbinskih veza, preko kreveta ili putem koruptivnih radnji. DDF se želi osnovati zbog svih onih koji su zbog tih radnji, koje su direktno usmjerene protiv Dalmacije, učinili da u razdoblju od 2007.-2015. iz Dalmacije ode preko 150,000 njenih stanovnika. DDF se želi osnovati i zbog hrvatske vlade koja uporno odbija provesti regionalizaciju u decentralizaciju.
Rasprava o regionalizaciji i decentralizaciji u R. Hrvatskoj se namjerno izbjegava, pogotovo od strane desne opcije, iako su svi svjesni kako je sadašnji model prepun manjkavosti. Ovakav model, kakav danas Republika Hrvatska ima, nije ništa drugo do li uhljebnički bazen za ultradesne i neke „lijeve“ stranke. Okruzi, ili na hrvatskom županije, su degenerativna tijela lokalne samouprave koja ne prate teritorijalnu cjelovitost, njen prirodni položaj, prometnu povezanost, gospodarska, kulturna i druga bitna obilježja, te su u potpunosti ovisna o centralnoj vlasti. Ispod njih se nalaze gradovi i općine koje nemaju apsolutno nikakve funkcije, a njih više 70% ne mogu se samofinancirati, te i oni kao i županije ovise o centralnoj vlasti. S tim da je bitno napomenuti i to kako je Zagreb, kao glavni grad RH, uzdignut na poziciju županije s dodatnim ovlastima koje ostale županije nemaju, pa čini svojevrsnu državu u državi.
Ovog proljeća, nakon što je Hrvatska zajednica županija bila u posjeti predsjednici RH, jasno su naglasili kako je regionalizacija i decentralizacija Republike Hrvatske prvorazredni politički problem, jer po njima to nije rješenje teškog stanja u kojem se nalazi lokalna samouprava u Republici Hrvatskoj. Članovi desnih stranaka koji su na čelu pojedinih županija istaknuli su kako bi regionalizacija Republike Hrvatske dezintegrirala državu, ne obazirući se na Ustav u kojem stoji kako je Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva cjelina. Naglasili su i to kako je ovakva uspostava napravljena na želju diktatora Franje Tuđmana pa je zbog toga ne treba mijenjati. Na taj su način župani i gradonačelnik Zagreba demonstrirajući njihovo političko tupilo zalažući se za konzerviranje postojećeg jako lošeg teritorijalnog ustroja.
Iako mnogu u RH smatraju kako se ovdje radi o mitovima moram naglasiti kako se ne radi o mitovima, već o strahu da se izgube jako dobre pozicije župana, te strah velikih stranaka, prvenstveno HDZ-a da će izgubiti svoje glasačke bazene. S druge strane bitno je reći nekoliko bitnih stvari oko regionalizacije i decentralizacije RH.
1. Oko regionalizacije nije potrebno širiti paniku, jer Ustav RH kao i pozitivno zakonodavstvo koje se bavi pitanjem teritorijalnog ustroja već spominje termin „jedinice područne (regionalne) samouprave“. Činjenica je kako HDZ, ali i SDP namjerno i maliciozno zanemaruju riječ regionalan.
2. Karakteristike mogućih regija koje danas imaju županije su i političke naravi. To su ovlasti koje su u mnogo nižem rangu o poslova koje imaju regije u zapadnim demokracijama, a tu spadaju:
a. Lokalni izbori – svake četiri godine biraju se tijela županija kao što se u državama koje imaju regije biraju tijela tih regija
b. Županije imaju svoja upravna tijela
c. Županije imaju i svoje financije kojima samostalno raspolažu. Na žalost većina županija nije dovoljno razvijena – kao na primjer Šibensko-kninska koja je najsiromašnija županija u RH – kako bi mogli svoj proračun samostalno napuniti, pa tu upada država koja svojim proračunom puni proračune županija
d. Županije imaju svoj samoupravni djelokrug poslova
3. Često se može čuti kako se sustav županija uspostavio po uzoru na Francusku u vremenu prije početka 1980ih, no ako je to tako tu prestaje svaka sličnost. Naime, Francuski Ustav iz 1958. kojim je stvorena Peta Republika govori kako je Francuska jedinstvena i nedjeljiva, te decentralizirana država. Za razliku od njega svi hrvatski Ustavi od 1990. do danas govore o tome kako je RH jedinstvena i nedjeljiva država, a decentralizacija se nigdje ne spominje. Županije koje su početkom 1990-ih uspostavljene u Hrvatskoj s pravnog stajališta su jedinice “lokalne samouprave”. U temelju te formulacije krije se koncept stvaranja jednog jakog glavnog grada nauštrb svih drugih jedinica, kao i koncept centralističkog ustrojstva i vođenja države.
4. Unatoč promjenama Ustava 2000. i 2001., te 2010. Republika Hrvatska i dalje ostaje najcentraliziranija država u Europi, a koncept “lokalna i područna (regionalna) samouprava” nije ništa kvalitativno promijenio. To se ponajbolje ogleda u položaju županija koje su formalno potpuno odvojene od sustava državne uprave. i učinjene ovisnim isključivo lokalnim političkim servisima.
Iako ove četiri točke ukazuju na činjenicu kako današnje županije nisu koncepcijski iste jedinice kakve su bile 90ih, transformacija sustava lokalne samouprave i decentralizacija koja je započeta promjenom Ustava 2000. nije nikada do kraja provedena. Broj županija ostao je isti, županije nisu dobile veće ovlasti, regije su i dalje neprirodno rascjepkane, nije se provela regionalizacija što je bio prvotni cilj promjena Ustava i donošenjem novog zakonskog okvira teritorijalne samouprave 2001., a na sam spomen regija u Hrvatskoj se sikće kao zmija na najljućeg neprijatelja.
Stoga je DDF stvorio svoj okvir za regionalizaciju RH o kojem će vam više reći Vjeran Vastić."
Poštovanje svima.
Kao što me je Karlo najavio ja sam Vjeran Vastić i skupa s njim na ovoj Konferenciji zastupam Dalmatinski demokratski forum.
Karlo vam je rekao nešto općenito o procesima regionalizacije i decentralizacije, te vas je upoznao s opcijom koji DDF čvrsto zastupa. Mi nismo samo opcija koja ima želju da Dalmacija bude jedinstvena regija unutar Republike Hrvatske, već i ona snaga koja će u Dalmaciji voditi glavnu riječ kako bi se ona kao regija vratila svojim mediteranskim korijenima, jer je sve veći utjecaj Balkana na Dalmaciju. Ono što je najbitnije za nas je da stanovnici Dalmacije, Istre i drugih regija u RH napokon prihvate svoj identitet, te da shvate kako identitet mogu postići samo zalaganjem kroz regionalne stranke.
No, vratimo se na ono zbog čega smo ovdje – regionalizaciju i decentralizaciju RH odnosno našeg koncepta regionalizacije i decentralizacije RH.
Kao što je Karlo rekao RH je danas podijeljena na 20 okruga (županija), 128 gradova i 428 općina što čini glomaznu, tromu, neučinkovitu i skupu lokalnu samoupravu bez ikakvih ovlasti, u kojima gotovo ¾ njih ovise o centralnoj državi. Takve županije, gradovi i općine leglo su teških kaznenih djela lokalnih šerifa kojima nitko ne može ništa, jer imaju dvostruki imunitet: prvi koji mu po zakonu daje država, a drugi od svojih političkih šefova. Stoga smatramo da se takav koncept pod hitno mora mijenjati.
DDF smatra da su različitosti i osebujnosti Republike Hrvatske koje se manifestiraju i potvrđuju kroz regije bogatstvo te iste Republike Hrvatske. No, Republika Hrvatska je, uz Grčku, najcentraliziranija država Europske unije. Prekomjerna centralizacija dovela je do svjesnog i planiranog urušavanja cjelokupnog ekonomskog, socijalnog i kulturnog života Dalmacije i Republike Hrvatske u cjelini. Centralizacija moći radila se svjesno i planirano kako bi se uništile regije i bogate komunalne općine za profit centra - Zagreba. U uništavanju cjelokupnog života Dalmacije aktivno je, uz centralnu vlast, sudjelovalo i rukovodstvo grada Zagreba, te rimokatolička crkva.
Imajući sve to u vidu DDF smatra Republiku Hrvatsku državom u kojoj je moguće i neophodno, polazeći od regionalnih prepoznatljivosti pojedinih hrvatski regija, primijeniti temeljne europske dokumente kojima se reguliraju prava lokalnih i regionalnih zajednica. Isto tako smatramo da se garancija jedinstvenosti države ostvaruje kroz: dio vanjskih poslova, dio unutrašnjih poslova, dio monetarnog sustava, nezavisno sudstvo i jedinstvene temelje državne organizacije. Sve ostalo treba ulaziti u ovlasti regija.
DDF smatra da je za razvoj Republike Hrvatske prijeko potrebno:
1. Izgradnja regionalnog sustava koji će obogaćivati demokraciju, suprotno izgradnji županijskog sustava koji je ograničio demokraciju.
2. Prepustiti značajan dio vlasništva države regijama i time omogućiti vlastitim građanima sudjelovanje u procesu demokratskog odlučivanja.
3. Ostvariti pravo regija na izgradnju zakonodavnog sustava, što će omogućiti brži i kvalitetniji razvoj demokracije u Republici Hrvatskoj
4. Promijeniti sustav javnog financiranja tako da sve što se zaradi u jednoj JLS ostaje u njoj. Kroz određeni vid poreza financirala bi se centralna vlast. Uporaba ovog modela javnog financiranja omogućiti će policentričan razvoj i efikasnost svih državnih, regionalnih, lokalnih i javnih djelatnosti.
5. Policentrični ustroj centralne državne vlasti po kojem bi se ministarstva dislocirala iz Zagreba po drugim regijama i gradovima u Republici Hrvatskoj.
Konkretizirajući viđenje unutarnjeg administrativno-teritorijalnog ustrojstva DDF se zalaže za Republiku Hrvatsku kao državu koju će sačinjavati nekoliko autonomnih regija: Dalmacija (sa sjedištem u Zadru), Istra (Pula), Primorsko-goranska regija (Rijeka), Slavonija (Osijek) i Hrvatska (Varaždin), dok bi Zagreb kao glavni grad RH imao poseban status unutar regije Hrvatske. Te bi regije imale svoje Statute, odgovarajuće statuse i komunalne općine kojih bi ukupno bilo do 120. Tim bi regijama i gradovima Ustavom Republike Hrvatske bio određen stupanj samostalnosti u skladu onima koje su od 1974. do 1988. imale Vojvodina i Kosovo, odnosno kakve danas imaju nacije u UK ili autonomne zajednice u Španjolskoj.
Ovakav ustroj imaju sve države stare EU (EU15) osim Francuske i Grčke, a sve više se razvija i u novim državama EU (najbolji primjer Poljska). DDF, nadalje, smatra da samo regionalno ustrojena Republika Hrvatska može osigurati puni razvoj demokracije i biti jamac za civilizacijsku, gospodarsku i kulturnu integraciju u Europsku Uniju u kojoj je ovo gore nabrojeno odavno pravilo, a ne iznimka.
Veliki broj jedinica lokalne i regionalne samouprave u Republici Hrvatskoj, sam po sebi ne jamči i veliku razinu decentralizacije države i javnih poslova. Dosadašnja razina centralizacije u Hrvatskoj je značajna i neodrživa, jer vodi daljnjem rastu disproporcija i slabljenju ukupne gospodarske moći zemlje. Po udjelu lokalnih i regionalnih vlasti u javnim financijama od ispod 5%, Republika Hrvatska je bila i ostala pri samom dnu među europskim zemljama.
Fiskalni kapacitet jedinica lokalne i regionalne samouprave vrlo je neujednačen u pogledu visine, ali i vrste prihoda, kao i vrste rashoda i njihova rasporeda u proračunima. BDP po hrvatskim županijama ukazuju na velike razlike u regionalnoj gospodarskoj razvijenosti Republike Hrvatske (a kada se preračunaju u regije stanje je još gore) i tendenciju povećavanja tih razlika na štetu slabije razvijenih i nerazvijenih regija, ubrajajući u slabije razvijene i nerazvijene hrvatske regije gotovo sve, osim Grada Zagreba.
Cilj politike decentralizacije za koju se DDF zalaže je zadovoljiti javne potrebe stanovnika u skladu s njihovim sklonostima i potrebama za javnim dobrima i uslugama, te poticati lokalni i regionalni razvoj. Odlučni smo u gradnji novoga sustava koji se čvrsto oslanja na eksplicitno i stabilno utvrđena pravila, koja se odnose na jasnu podjelu snage i moći između razina vlasti, na usklađenost interesa najviše razine vlasti s interesima nižih razina vlasti, kao i na jasnu podjelu javnih funkcija i izvora sredstava za njihovo financiranje između razina vlasti.
Djelovat ćemo po načelu supsidijarnosti, tako da se višoj razini prepusti samo minimum onoga što se ne može riješiti na nižoj, vodeći računa o učinkovitom pružanju javnih usluga i obavljanju javnih poslova. Za uspješnu realizaciju tako postavljenoga cilja zalažemo se za model decentralizacije kakav je imala Republika Hrvatska od 1974. do 1993., jer je takav model prisutan u sve većem broju država zapadne i sjeverne Europe (komunalne općine), a on sam po sebi definira sva tri aspekta decentralizacije:
- administrativni (teritorijalni preustroj),
- funkcijski (podjela nadležnosti u obavljanju javnih poslova) i
- fiskalni (izvori financiranja)
te postavlja ciljeve za svaki od aspekata (očekivani rezultati i učinci, rokovi, resursi).
Takav regionalni i lokalni ustroj uzima u obzir socijalne i ekonomske pretpostavke, odnosno uravnoteženje tri osnovna zahtjeva:
- ekonomsku efikasnost – to znači stvaranje takvih regionalnih i lokalnih administrativnih jedinica koje će imati dovoljno financijskih, ljudskih, upravljačkih i drugih potencijala radi osiguranja kvalitetne javne usluge građanima po prihvatljivim uvjetima (komunalne općine).
- lokalnu demokraciju – to znači stvaranje takvoga administrativnoga ustroja koji će osigurati blizinu i suradnju između političkih centara odlučivanja i građana s ciljem omogućavanja njihovog aktivnoga sudjelovanja u demokratskim procesima donošenja odluka (okruzi).
- identitet – to znači stvaranje takvoga administrativnoga ustroja gdje će regionalne i lokalne administrativne jedinice predstavljati zemljopisne, kulturne, povijesne cjeline s izgrađenim zajedničkim identitetom građana koji u njima žive (regije).
Povećanjem ovlasti nižih razina samouprave (regija i komuna) povećat će se i motiviranost građana za sudjelovanjem u kreiranju i provođenju lokalne i regionalne politike, pa tako i stvarni javni nadzor nad donošenjem i provođenjem javnih odluka i trošenjem javnoga novca. Decentralizacija sadrži snažnu notu daljnje demokratizacije i liberalizacije. Naš je cilj sustići razvijene zemlje Europske unije koje 80 do 85 posto svojih javnih financija raspodjeljuju na regionalne i lokalne zajednice, a 100% financija koje se ostvare na području lokalne samouprave ostaje lokalnoj samoupravi. Decentralizacija proračunskih pozicija jedan je od realnih i izvedivih zahtjeva.
Reformu postojećega sustava lokalne i regionalne samouprave treba usmjeriti ka redefiniranju nadležnosti različitih razina lokalne i regionalne samouprave u skladu s ekonomskom i administrativnom snagom, odnosno fiskalnim kapacitetom. Samoupravi treba dodijeliti poslove vezane posebice uz unutarnje poslove, zdravstvenu zaštitu i socijalnu skrb, obrazovanje, te decentralizirati sve funkcije velikih javnih poduzeća koje su od primarnog interesa za samoupravu i za čije obavljanje samouprava ima vlastite mogućnosti i sposobnosti. Regionalna i lokalna samouprava trebala bi imati veće ovlasti u prostornom planiranju, upravljanju i gospodarenju prostorom, u mjerama za provedbu zaštite okoliša i provedbi načela održivog razvoja, a regije značajno veća sredstva za uspješno realiziranje svojih koordinativnih funkcija, za provedbu mjera ujednačavanja društvenog standarda i za poticanje ravnomjernijega regionalnoga gospodarskoga razvoja.
Decentralizacija bi trebala obuhvatiti i decentralizirano upravljanje europskim fondovima iz kohezijske politike Europske unije. To podrazumijeva da bi se nakon promjene administrativnoga ustroja regijama prepustilo upravljanje regionalnim operativnim programima s ciljem povećanja regionalne konkurentnosti. Nacionalna razina vlasti bi zadržala zadaću koordinacije ukupnih aktivnosti na središnjoj i regionalnoj razini korištenja EU fondova. U tom smislu, regije bi decentralizacijom izgradile kvalitetan organizacijski i ljudski potencijal za upravljanje provedbom europskih programa. Decentralizacija podrazumijeva i osiguranje potrebnoga financijskoga kapaciteta lokalne i regionalne samouprave za financiranje vlastitog učešća u implementaciji projekata iz europskih fondova, te razvoj ljudskoga potencijala za rad na projektima.“
Comentarios