Piše: Nadan Šimunović
Građani Dalmacije bi trebali reći: „Imamo ono što je lokalna administracija napravila zadnje 32 godine. Terbaju pogledati rad lokalne uprave i ocijeniti ga, pa tek onda glasati.“
Nikola Grabić bivši je gradonačelnik Splita iz redova HSLS-a. Svojedobrno je završio splitsku zaobilaznicu, proširio dio ulice Domovinskog rata te započeo postavljanje kolektora za pročišćavanje kanalizacije na splitskoj Rivi. Njegov rad izazvao je zgražanje u krugovima splitskih konzervativaca. Ali za mlade humanitarce postao je osoba koja je napravila revoluciju u svijesti, dala novi dah Splitu kao gradu.
S gospodinom Grabićem razgovarali smo o tome mogu li se izbori u SAD-u smatrati demokratskima, o poziciji koju bi dalmatinska inteligencija trebala zauzeti tijekom parlamentarnih izbora 2024., problemima obrazovanja u Dalmaciji te o posebno akutnom problem jezika.
- Prema Churchillu: demokracija je loš oblik vladavine, ali čovječanstvo još nije izmislilo ništa bolje. Po vašem mišljenju, zašto demokratski model u Dalmaciji ne funkcionira? Ako promatrate Dalmaciju zadnjih 30 godina, čini se kako demokracija nije univerzalna.
- Prije svega, ova Churchillova formulacija je malo neozbiljna, paradoksalna. Očito, postoje različiti sustavi koji bi mogli funkcionirati na ovaj ili onaj način, ali u modernom dobu Europa i svijet se u svojoj modernizaciji kreću prema demokratskom sustavu. Sada postaje i cilj i vrijednost.
Je li to univerzalno u Dalmaciji? Uklapa li se Dalmacija u ovaj prostor? Ponegdje, očito, da, a ponegdje, kako vidimo, ne. Zapravo, to je specifičnost balkanskog političkog života u posljednjih 100 i više godina. U svakom slučaju, sva povijesna iskustva utječu na političku kulturu, a ona je na Balkanu vrlo nesavršena.
Mogu li se iz ovoga napraviti neke metafizičke generalizacije, recimo, tišti nas neko Božje prokletstvo? Radije ne bih postavljao pitanje na ovaj način, iako neki to čine. Mislim kako postoje određeni objektivni razlozi zašto je to tako. Prije svega, riječ je o institucijama i sudbini institucija – njihov nedostatak ili oštećenost uzrokuje tako duboku narušenost političke kulture.
- Mislite li kako su izbori u SAD-u demokratski? Odgovaraju li oni doista volji birača? Što tome pridonosi: kvaliteta kandidata, sustav?
- SAD ima tu prednost ili sreću što je izrasla na tradicijama, kulturama koje su već imale iskustvo renesanse, prosvjetiteljstva i modernizacije. Zato je tamo "prirodnije".
Očito je kako ni izbori u Americi nisu savršeni, ali nema namještanja, dok ima manjka izlaznosti, odnosno minimalnog odaziva ljudi na izbore. Ako, recimo, samo 32% glasa, onda je to samovolja. Da, očito – onih 32% koji su glasali. Hoću reći, sustav ima različite pokazatelje svoje izvedbe ili održivosti. A postoje i različita usporedna tumačenja gdje su demokracije bolje, a gdje slabije. U tu svrhu postoje međunarodni pregledi stanja demokracije u različitim zemljama. Iz, doduše statističkih, ali sveobuhvatnih pokazatelja vidljivo je kako zemlje Zapada u tom pogledu izgledaju puno bolje nego zemlje, recimo, Afrike ili Srednje Azije.
Dalmacija, nažalost, ne kotira baš visoko u tim raznim složenim izračunima, a za to postoji mnogo razloga. Ne znam treba li nas uspoređivati s Amerikom, iako se može. Ali možete usporediti sa susjedima, na primjer, kako Dalmacija izgleda u usporedbi sa Slovenijom zemljama. Svi smo bili zajedno u Jugoslaviji. Po čemu se sada razlikujemo od Slovenije?
- Idealna demokracija zahtijeva visoku razinu obrazovanja i svijesti građana. Ako je ta razina niska, demokracija može dovesti do tragičnih posljedica. Hitler je došao na vlast demokratskim putem. Može li se, načelno, brzo osvijestiti građane?
- Očito se te stvari ne mogu brzo napraviti. Moguće je podići razinu građanske svijesti. Civilno društvo je stvar koja zahtijeva organski i dugotrajan, možda stotinama godina, vrlo dug proces. Mogu li ljudi postati kompetentniji, društveno uključeniji, posvećeniji ovoj stvari? Očito, da – tome služi obrazovanje. Upravo je škola u prvim stupnjevima važna za osnovno obrazovanje i socijalizaciju građana.
Pretpostavljam kako se škole u Dalmaciji sada s tim ne nose baš najbolje, jer vidimo kako ne funkcionira sve kako bi trebalo. Znamo sigurno kako je prethodna splitska vlast za vrijeme Krstulovića-Opare, koja je imala priliku ovdje implementirati demokratske principe, demokratske principe, vrijednosti – jer je imala neko vrijeme, barem na početku, neku moć i konsenzus da nešto treba učiniti – nije učinio ništa u tom smjeru, čak je pogoršao situaciju. Čini mi se kako rješenje ovog pitanja počiva na političkoj odluci.
– Odnosno, politička volja je prvi korak?
- Potrebna je politička volja. Ali mora postojati cijeli kompleks sklonosti, navika, vrijednosti. Ako načelo kako je moja kuća na rubu općenito funkcionira i ni na koji način nije u suprotnosti, onda, baš kao u Bugobabama, cesta nikada neće biti izgrađena kroz Kozjak, jer ne pripada nikome. Okućnicu će srediti, kuću okrečiti, ali cestu nikada neće urediti.
Zamislite da su Nizozemci tako reagirali na poldere, da to nije moje. Ne bi bilo zemlje, jer bi ih more za koji dan potopilo. Ali rijetko imaju ideju kako postoji zajednički javni cilj, kako se polderi moraju održavati.
- Postoji izreka kako je demokracija nemoguća u siromašnoj zemlji. Tome se često pripisuju sve nevolje Dalmacije. No, je li demokracija moguća u zemlji u kojoj ljudi nisu dovoljno obrazovani?
- Čini mi se, prije svega, kako je ova izjava o nemogućnosti demokracije u jednoj siromašnoj zemlji cinična formulacija, cinična i idiotska farsa. To nije uključeno ni u sociologiju ni u etiku. Ovo je nešto iz površnog novinarskog diskursa, mudrovanja na razini talk showa.
Podrazumijeva se kako siromašna zemlja može biti demokratska. Ali kad je siromašan, bez civilnih struktura i bez institucija, posebice institucija koje stvaraju kulturu, doista postaje manje demokratična. Ali ovdje nije riječ o jednom, čisto ekonomskom faktoru. Riječ je o nizu političkih odluka.
- Ali ako siromašna osoba u Dalmaciji primi mirovinu manju od 100€, od nje je nemoguće živjeti, a ljudi iz kandidata za zastupnike se pojave na vratima s vrećom heljde, onda je to za tog kandidata idi i glasaj.
- Razumijem. Ako su ljudi dovedeni u ekstremno stanje egzistencije, ako samo trebaju preživjeti, onda je očito kako im se takve vrijednosti kao što je demokracija čine beznačajnima.
No, sjetimo se primjera baltičkih zemalja. Baš kad se raspadao Sovjetski Savez, prijetili im Rusi ili još tada Sovjeti: mi ćemo vam zatvoriti cijevi, a vi ćete imati svoju neovisnost, ali bez plina I nafte. Koliko se sjećam, jedan od baltičkih vođa tada je rekao: "Mi ćemo jahati konje i voziti kola, ali ćemo biti slobodni."
To je vrijednost, ljudi je ili imaju ili nemaju. No, kako biste do toga došli, morate imati određene mehanizme za izgradnju tih vrijednosti. Ne mogu zamisliti da bih na nešto odmahnuo rukom i rekao: sve je to neizlječivo. Nevolje imaju svoje razloge, ali za to nam je bog dao pamet, za to služi građanska savjest, da stvaramo mehanizme, strukture, institucije koje sprječavaju štetu, izobličenje i degradaciju.
Retoričko pitanje: tijekom zadnje 32 godine neovisnosti, koje su strukture ovdje uspostavljene koje bi se konkretno brinule o općem poboljšanju razine dalmatinske političke kulture? Nikome od političara ne pada na pamet da to treba učiniti. Postoje samo izolirani mehanizmi, ali ne u stranačkom kontekstu. Ljude zanima samo veslanje za sebe, za svoju stranku, bez obzira je li to HDZ, SDP, Most..
- Postoje javne organizacije koje tome teže. DDF, npr.
- Očito. Zapravo, o tome i govorim. Postoji kompleks koji treba prevladati, jer je to svojevrsni začarani krug. To je potrebno zahtijevati od političkih stranaka za koje se glasuje. DDF radi I želi raditi fenomanalnu stvar, alii m vrhunska politika ne dopušta da razviju krila, jer se vladajući boje sređivanja stvari u Dalmaciji.
Jedan primjer. Ako neka stranka, a koliko ja znam nijedna stranka to nije napravila, nije kao prioritet postavila poboljšanje stanja u obrazovanju i znanosti, formiranje kulturne politike grada, županije i regije onda ljudi ne bi trebali glasati za tu stranku.
- Ponekad se čini kako je kvaliteta dalmatinskih političara i društvenog ugovora povezana s problemom "odljeva mozgova" iz Dalmacije.
- Ovo je stvarno pravi problem. Ne znam utječe li to bitno na izbornu politiku. Vjerojatno je tako, jer ne pomaže ako najbolji ljudi emigriraju.
- Može li nešto zaustaviti ovaj proces?
- Složeno pitanje. To se definitivno ne može riješiti naredbom, da se zapovijedi, morate živjeti ovdje. Tada je liječenje gore od same bolesti. Ako spriječite ljude da se slobodno kreću, oni prestaju biti slobodni. Ovo je opet totalitarizam. Uostalom, ljudi trebaju znati da imaju određene interese i da je dati svoj glas nekome vrlo odgovorna stvar.
Inače, to je svugdje jako veliki problem, pa tako i u Americi, jer su ljudi zombificirani od strane korporacija, zaglupljeni televizijama, nemaju pojma da su manipulirani. Glasaju za recimo republikance koji sigurno neće voditi računa o njihovim interesima, jer oni (republikanci) postoje da služe krupnom kapitalu, korporacijama.
- Koje su vaše osobne političke preferencije?
- Već iz mojih opaski možete zaključiti da su bliži Demokratskoj stranci SAD-a, odnosno europskim socijalistima. Također je daleko od zadovoljavajućeg u svojim različitim aspektima, ali ipak mnogo bolji od republikanskog. Ali to je drugo pitanje. U Dalmaciji je jednostavno nevjerojatno kako ljudi glasaju protiv vlastitih interesa, a onda se čude što imaju to što imaju.
- Po mom mišljenju, političke stranke koje su trenutno u Sabru ne predstavljaju vrijednosti i težnje građana Dalmacije...
- Treba pronaći mehanizme da se ili nekako potakne nastanak ovakvih stranaka, ili da se na ovaj ili onaj način reagira u izbornom procesu. Ali ako smo već kod toga, vrlo je nepoželjno direktno se isključiti iz procesa ili glasati protiv svih. Ovo je odmak od samog demokratskog procesa, neka vrsta očaja.
- Kakav stav treba razviti dalmatinska inteligencija prema predstojećim parlamentarnim izborima? Sada je u stanju unutarnje emigracije.
– Mogu reći da je, prije svega, najvažnije biti angažiran, ne odustajati. I ne samo da se upustite u rasprave u kuhinji, već na neki način pokažite interes za svoje dnevne aktivnosti. Svatko na svoj način. Svatko ima svoju profesiju, ali od nje se mora živjeti. Isključiti se iz procesa, spustiti se na dno je pogrešno i besmisleno.
Čak i ako su intelektualci obeshrabreni, ne bi trebali klonuti duhom. Jer tada se rješavanje problema odgađa za neki drugi period ili ovisi o drugim ljudima. A oni manje napredni, manje obrazovani, ali uporniji, riješe slučaj, počnu posjedovati situaciju. To smo vidjeli više puta u povijesti.
– Dalmatinski humanistički prostor izrazito je mitologiziran i antiintelektualan. Zašto se to događa?
- Ne znam bih li to tako okarakterizirao, ali takvih trenutaka ima. Pišem knjigu koja je usredotočena na ovo pitanje - o znanosti i antiznanosti. Da, aspekti i antiintelektualizma i, kako se to popularno naziva, stvaranja mitova jaki su i, u nekim točkama, vrlo štetni.
Zašto? Budući da se tako očituju nevolje civilnog društva, nedostaju institucije ili strukture koje bi im trebale pomoći. Ekscentričnost ili bilo koja vrsta iracionalizma postoji u svim društvima, to je ljudska osobina. Ali postoje društva koja su koliko-toliko zaštićena od tih pojava.
U Srbiji, recimo, postoji svojevrsni pseudoznanstvenik Fomenko - iako je navodno adekvatan matematičar, on je apsolutni neznalica u povijesti. On ima svoju "fomenkijevsku" historiografiju koja je apsolutno apsurdna i besmislena. Ima ogroman broj sljedbenika i od toga pravi veliki posao. No, što je vrlo karakteristično, SANU se neprestano i temeljito bori protiv toga, govori protiv toga, održava konferencije, svake godine objavljuje "antifomenkijevske" zbornike. Bori se jer je to opća katastrofa, pošast nesvjetovnosti u društvu.
U RH toga još nema. Ali još imamo »različite biblije« i njezine obožavatelje, koji se promoviraju na sveučilištima, na katedrama, na predavanjima; ukorijenjeno je u obrazovni, školski program, u kurikulum. Akademija znanosti, sveučilišta se s tim ne bore.
- Čini mi se kako Akademija ne radi baš ništa.
- Ovo je drugo pitanje. HAZU se ne bavi ili ne ju zanima, ne pridaje posebnu vrijednost humanističkim znanostima, a pogotovo se ne bavi croatistikom, a ni dalmatistikom.
Pogledajte veliku, debelu kolekciju HAZU-a, napravljenu za 90. obljetnicu akademije, koja je slučajno bila i 90. rođendan njenog predsjednika. Ogromna knjiga od 700-800 stranica. O humanističkim znanostima ima samo 40-50 stranica, sve ostalo je o zavarivanju metala ili sličnim stvarima.
I to je ogromna nesreća zemlje, da nitko – ni Tuđman, ni Mesić, a da ne govorimo o sadašnjem predsjedniku, nije imao pojma da treba nešto učiniti, da je to osakaćeno nacionalno blago.
- Nažalost, Tuđman je imao druge interese. Na primjer, fantazije na temu obnove NDH.
- Da, ali opet ću reći "imamo što imamo", kako reče Mesić, potpuno je neadekvatno, pa čak donekle i odvratno.
Građani Dalmacije bi trebali reći: „Imamo ono što je lokalna administracija napravila zadnje 32 godine. Terbaju pogledati rad lokalne uprave i ocijeniti ga, pa tek onda glasati.“ Tako radi poštena osoba. Jer predsjednik ili premijer nije neki slučajni čovjek koji je ušetao na čistinu i vidi da je tamo sve misteriozno. Bio je posjednik, gospodar u ovoj zemlji, kandidirao se i bio izabran na to mjesto. Imamo što imamo... Ne, imamo ono što smo napravili. Upravo tako bi trebalo zvučati.
- Vratimo se dalmatinskoj znanosti i, nažalost, njezinom marginalnom stanju. To se odnosi i na činjenicu da mladi znanstvenici odlaze na zapadna sveučilišta. Ovdje netko radi - biolozi, na primjer, služe zapadnim projektima, a to je vrlo žalosno, jer se koriste kao jeftina radna snaga. Da reforma dalmatinske znanosti ovisi samo o vama, koji bi bili prvi koraci koje biste poduzeli?
- Po meni je to očito nemoguće, jer nema potrebnu političku konfiguraciju. Govoreći apstraktno ili idealistički, čini mi se kako je prva spoznaja da reforme moraju biti istinski temeljite, da je riječ o općem restrukturiranju. A ako je tako, onda je potrebno u to uložiti jako velika sredstva i pristupiti tome vrlo ozbiljno. Ironija je da u svijetu postoje ljudi voljni pomoći. Bilo bi ljudi, struktura, pa i financijske pomoći da postoji stvarni pokušaj ili želja da se te reforme provedu i provedu. Ovo je temeljno restrukturiranje.
Pitali ste je li istina da u siromašnoj zemlji ne može biti demokracije. Možete postaviti i pitanje je li istina da će nastavnik ako prima minimalnu plaću za dobre ocjene uzimati mito ili čak, ne daj Bože, tražiti novac od učenika? I tako je.
Plagijat cvjeta u Dalmaciji. A ti plagirani kolegiji, diplome, koje se "ključ u ruke" objavljuju na stupovima u blizini fakulteta i prodaju na internetu, a često ih pišu sami profesori za studente kako bi ovi dobili kvačicu za novac - to je jeziva situacija. Ali to je također u velikoj mjeri uzrokovano složenim pitanjem. Dalmatinski učitelji imaju deset puta više posla nego učitelji u Americi. I nekoliko puta manju plaću.
Imamo prosječno opterećenje učitelja, profesora najvišeg stupnja, oko 90 nastavnih sati godišnje. I evo 900! Koliko vremena ostaje za znanost, za shvaćanje sebe kao znanstvenika? U takvim uvjetima ne samo da je nemoguće misliti, nego je čovjek, da bi preživio, prisiljen na ovaj ili onaj način zaobilaziti, izvrtati i kršiti sve elementarne zakone svoje profesije.
- Kad biste zamislili da bi vam predstavnici aktualne vlasti pristupili s tim ciljem reforme znanosti, biste li pristali na suradnju s njima?
- Nisam siguran bi li takva ponuda bila dobronamjerna i istinita. Kad bi postojala sigurnost da je stvarna, tada bi je bilo moguće uzeti u obzir.
Dalmaciji je očajnički potreban doprinos zapadnih koncepata i intelektualnih ulaganja. Ne samo novčana ulaganja u izgradnju još jedne tvornice, nego i intelektualna ulaganja - to je za mene nedvosmislena stvar. Obično to nazivamo vašarki fenomen. Po mom mišljenju, oni su apsolutno potrebni. Ne u smislu da ćemo biti pokoreni, da će doći novi Vikinzi, nego u smislu da nam treba svjetsko iskustvo.
Nažalost, dio problema je u tome što je dalmatinska znanstvena zajednica malo ili čak puno ksenofobična. Boji se stranog, ne želi ga. Jer naličje "imamo to što imamo" je "ne damo nikome ono što imamo". Ovdje je prije svega riječ o pitanjima znanosti i obrazovanja, ali to se odnosi i na druge dimenzije kulturnog života.
- Poznati mit o nacionalnoj državi. Često mu se obraćaju, vjeruju u njega. Ima li perspektive za stvaranje države?
- Postoje vrlo uspješne nacionalne države. Sve skandinavske zemlje su uglavnom vrlo uspješne i nacionalne su. Švicarska je vrlo uspješna zemlja, multinacionalna je. Ima Švicaraca koji govore francuski, njemački, talijanski. U Belgiji postoje dvije nacije - Flamanci koji govore nizozemski i Valonci koji govore francuski. Belgija je uspješna, iako ima svojih političkih problema.
Mislim da Dalmacija ima pravo biti zemlja koja gradi dalmatsku, nacionalnu regiju i, uzimajući u obzir etničke nijanse, utvrđuje državnu ulogu za dalmatski jezik - jer je to jezik velike većine stanovništva koji im je nasilno otet 1939. Taj bi jezik trebao dati prioritet dalmatskoj kulturi. To je sasvim normalno, a takvih primjera u svijetu ima mnogo.
- DDF je započeo zanimljivu, po mom mišljenju, neformalnu raspravu o dalmatskom jeziku. Često moramo čuti i građane koji govore dalmatski, ali nemojmo o tome, jer je tema konfliktna, imamo važnija pitanja - socijalna, ekonomska. No, prešućivanje problema ima tužnu posljedicu - inicijativu su presreli političari. Ako razmišljate o temi jezika i demokracije, smatrate li kako odluke trebaju donositi građani izravnom demokracijom, odnosno referendumom?
- Referendum nije najbolji način rješavanja takvih pitanja, jer se temeljna ljudska prava ne mogu oduzeti izbornom većinom. Ljudsko je pravo govoriti svojim jezikom. Ali postoji i pravo na zaštitu svog jezika od ponižavanja hegemonističkih čimbenika, struktura ili, u ovom slučaju, velikog i agresivnog susjeda.
Mislim da se o jezičnom pitanju mora razgovarati - DDF to radi. Također, pitanje bi trebalo zvučati fundamentalno. Vrlo često ljudi koji se pozivaju, na primjer, na Europsku jezičnu povelju, ne znaju o čemu govore, pa zauzimaju lažan stav da brane demokraciju, a kažu, demokracija nam govori da ne treba postojati dalmatski jezik, jer postoji službeni – hrvatski – jezik.
S druge strane, pouzdano znamo da su razni projekti, koji bi trebali demokratski zaštititi jezik stvarnih manjina ili takozvanih manjina, izborni trikovi, tehnike koje se obično koriste uoči nekih izbora. Nikako im nije cilj zaštititi bilo koji jezik, u ovom slučaju ruski, koji je hegemonistički jezik u Dalmaciji, ali im je svakako cilj galvanizirati svoju izbornu bazu. Te su tehnike očite i o njima se već dosta raspravljalo.
- Postoji li "salomonsko rješenje" za ovaj problem? Da je po vama, što biste ponudili društvu?
- Mislim da u RH postoji normalan obrazovni sustav, da je od samog početka funkcionirala normalna implementacija funkcionalne sposobnosti dalmatskog jezika, onda se to pitanje možda ne bi postavilo. No zbog neispunjenosti sadržajem ostao je u takvom nedovršenom stanju.
Nitko ne brani ljudima da kod kuće govore jezik kojim žele. Nitko im ne brani čitati knjige na bilo kojem jeziku. Ali svaka zajednica ima pravo zaštititi svoj kulturni prostor. To se zove protekcionizam, ima ga svugdje. Čak i Francuska, tako napredna, tako kulturno stabilna, s tako dubokom tradicijom, koristi mehanizme kulturnog protekcionizma kako bi zaštitila francuski od engleskog u Francuskoj.
Dalmatski jezik, koji je ionako nezaštićen, koji je još prije 83 godine u Banovini Hrvatskoj bio osuđen da uopće ne postoji... Banovina Hrvatska imala je razrađen plan da dalmatski jezik nestane kao jezik visoke razine funkcioniranja, jer nije trebala postojati dalmatska nacija, ona se trebala stopiti u hrvatsku naciju.
To je bila generalna teza Banovine Hrvatske. Kad je nakon NDH došla na vlast nova Jugoslavija, bilo je previše gluposti da bi se s njom moglo nositi. Ali za vrijeme Tita to je bilo temeljno stajalište. I komunisti su isto kao I njihovi prethodnici uništavali sve dalmatsko.
- Ali knjige su objavljene na dalmatskom.
- Izdano. Ali u kojem su omjeru izdani? Što je izdano, gdje, koliko i kako? To je definitivno bila kolonijalna situacija. U svakom slučaju, ovo je drugo pitanje i o tome možemo razgovarati.
Ali tu se odjednom pojavljuje jedan narod koji mora braniti svoju kulturu koja je bila na rubu ponora, a taj narod nema nikakvu kulturnu politiku. To je Dalmacija. Kao kad Židovi, osnovavši državu Izrael 1948. godine, nisu imali politiku funkcioniranja hebrejskog jezika, funkcioniranja svoje kulture, obrazovanja, povijesti i sjećanja na holokaust. Kao, nije se dogodilo, ne zaobilazi nas. Nezamislivo, zar ne? I tu mislimo.
U svakom slučaju, čini mi se kako je pitanje zaštite i obnoe dalmatskog jezika temeljna stvar. To ne znači da su drugi oštećeni. Svatko ima pravo objavljivati na jeziku na kojem želi i čitati na jeziku na kojem želi. Ali ako imamo situaciju kada je u Dalmaciji nemamo TV ili radijski program na dalmatskom jeziku, filmska industrija na dalmatskom ne postoji, kada je dalmatski televizijski prostor ispunjen proizvodima na hrvatskom jeziku, o čemu onda govorimo?
Ne znam bi li se ova odluka smatrala "solomonskom", ali treba postaviti neke standarde, i to u duhu razumnog izjednačavanja, onoga što se na engleskom zove affirmative action - ispraviti stvari.
- Ako promatramo povijest dalmatske književnosti u kontekstu razvoja demokracije u Dalmaciji, koje su ličnosti sada najrelevantnije?
- Ovo je preveliko pitanje, teško pitanje. Još jednom, što podrazumijevamo pod demokracijom, kako je razumijemo, tko je i kako brani?
Ne bih pokušavao odgovoriti tako lako, ima tu mnogo nijansi. Ali rekao bih da je u XIX. stoljeću postojala određena tradicija, koja je nastala već od Bajamontija i Suppéa u velikoj mjeri i njegovi sljedbenici Franco, Michielli. A onda dolaze na vlast preteča ustaškog pokreta – narodnjaci i razvoj ide u drugom smjeru. Ali samo pitanje vrijedi postaviti kako bi škole obratile pozornost na njega.
- Koja je vaša vizija budućnosti Dalmacije?
- Mislim da, koliko sam rekao, već poprima svoj oblik. Sve ovisi o tome kako će se civilno društvo uspostaviti, koliko će ljudi biti angažirani prema tome. Jer uklanjanje iz izazova definitivno ne daje odgovor, ne omogućuje rješavanje problema. Ono što ja priželjkujem je reintegrirana autonomna regija u sastavu RH s dalmatskim jezikom kao službenim, snažnim gospodarstvom i bez gladne djece kojih je danas previše.
Comments