“Ja sam taj koji plaća političare”, kaže švedski državljanin Joaquim Holm, “I ne vidim razloga da im pružim luksuzni život.”
Ovo može zvučati čudno ljudima koji žive na Balkanu, ali nordijske države ne nude nikakav luksuz ili povlastice svojim političarima.
Bez službenih automobila ili privatnih vozača, švedski ministri i parlamentarci putuju u prepunim autobusima i vlakovima, baš kao i građani koje zastupaju. Bez prava na zastupnički imunitet, njima se može suditi na sudu kao i svakoj drugoj osobi. Bez tajnice na vratima, kancelarije parlamentaraca manje su od 8 kvadratnih metara.
Političari koji se usude potrošiti javni novac na taksi, umjesto da se voze vlakom ili autobusom, završavaju na naslovnicama novina. Čak i predsjednik parlamenta svake godine dobije karticu za korištenje javnog prevoza. Samo premijer ima pravo na trajno korištenje automobila i osobno osiguranje.
U nordijskim državama parlamentarci žive u malim stanovima u glavnom gradu, gdje peru i peglaju vlastitu odjeću u javnim praonicama. To se može činiti skromnim za tako istaknute ljude, ali zapravo je puno bolje nego što je nekad bilo. Sve do kraja 1980-ih, svi parlamentarci u nordijskim državama spavali su na ležajima u svojim uredima.
Nitko u javnom životu ne zarađuje veliku plaću: plaća za zastupnike u Riksdagu (švedski parlament) je oko dva puta veća od plaće učitelja u osnovnim školama. Na općinskom nivou, svaka želja za zapošljavanjem u politici mogla bi biti protumačena kao slučaj koji zahtijeva psihološku procjenu: jer nordijski općinski službenici ne zarađuju plaću, niti imaju pravo na ured, već rade volonterski od kuće.
Iskustvo nordijskih država ruši nerazumnu ideju da političarima treba dati poštovanje kao prema višoj kasti, koju čine dame i gospoda koji su slavniji od prosječnog građanina i stoga zaslužuju gotovo božansko pravo na beneficije i privilegije.
To su nacije koje svoje vladine službenike i političke predstavnike tretiraju kao obične građane. Društvo koje je ukinulo korištenje formalnih zamjenica 60ih godina prošlog stoljeća i gdje se svi nazivaju sa “ti”. Jer, prema protestantskom sustavu vrijednosti, niko nije iznad drugih.
Bez velikih društvenih nejednakosti, nordijse države su nesumnjivo sigurnije i najmanje nasilne države, bez kriminalnih recidiviteta, u kojima političari i građani obično ne moraju putovati u neprobojnim automobilima. Ali, što je još važnije, to je društvo koje bira političare koji moraju biti u kontaktu sa svakodnevnim problemima građana. Političarima nije dopušteno da svoje osobne interese stavljaju ispred općih, društvo koje pokazuje da se politička moć može ostvariti unutar granica pristojnosti. U pravosudnom sustavu logika je ista: nema sudaca koji imaju pravo na službena vozila, tajnice ili povlastice.
Oni koji su na vlasti mogu biti pozvani na odgovornost, a sve informacije moraju biti dostupne javnosti: švedska otvorenost odražava se u samoj transparentnosti političke moći, koja se prati putem najstarijeg zakona o transparentnosti na svijetu iz 1766. Godine. Javni pristup službenim dokumentima javne vlasti postao je dio ustavnog prava za sve građane, sadržano u posebnom poglavlju Zakona o slobodi medija.
U Švedskoj je u svakom trenutku moguće pratiti izdatke ministara, zastupnika i sudaca; pročitati prijavu premijera o porezu na dohodak; provjeriti troškove povjerenika policije ili vrhovnog zapovjednika oružanih snaga; pratiti kako javne agencije troše porez; i pratiti postupke, predloge i službene odluke koje donose vlasti bilo kojeg nivoa vlasti.
Jedan od najznačajnijih političkih skandala u zemlji dogodio se 1990-ih. Potpredsjednica vlade, Mona Sahlin, greškom je kupila čokoladu, pelene i neke druge osobne stvari s kreditnom karticom Vlade i skupo je platila za to: izgubila je posao. Skandal se pojavio u analima švedske politike kao slučaja Toblerone.
U nešto više od 100 godina, nordijske države su se pretvorila iz siromašnog, poljoprivrednog društva u jednu od najbogatijih, socijalno najpravednijih i najmanje korumpiranih društava na svijetu, gdje niko nije iznad drugih.
Zbog svega ovoga DDF želi u Dalmaciji uspostaviti nordijski model socijaldemokracije i građansku etiku kojom će se pokušati djelovati na djelovanje ljudi i plitičara. No, da bi se to postiglo ljudi moraju shvatiti kako samo učlanjenjem i aktivnim radom se mogu ostvariti zadani ciljevi. Jedan od glavnih ciljeva DDFa je uspostava prosperitetne i progresivne regije, a za ostvariti te ciljeve je potreba upravo protestantska etika i kvalitetni ljudi.
Sve ostalo je čista farsa!
Comentários