piše: Zuáne Orlandini
U hibridnim režimima, na izborima je već poznat pobjednik. Takvi režimi služe kako bi vladajući osigurali dodatni legitimitet. Na izborima 2020. godine, on je očuvan i pored velike apstinencije.
U naredna tri teksta ovog serijala, razmotrit ćemo koje opcije i strategije u hibridnim režimima (s fokusom na Republiku Hrvatsku i njihov utjecaj na Dalmaciju) usvajaju glavni akteri: vladajuće stranke, opozicija i eksterni igrači – tzv. međunarodna zajednica.
Počet ćemo sa strategijama vladajućih stranaka, uzevši u obzir kako je osnovni cilj svake političke stranke uspon na poziciju moći, a vlasti što duži ostanak na poziciji.
U hibridnim režimima, izbori (i politika uopće) shvaćaju se kao borba za legitimitet: prije svega za unutrašnju podršku ili opće prihvaćanje bez mnogo protivljenja od strane građana. Međutim, u slabim državama kao što je Republika Hrvatska, legitimitet vlasti ovisi i od vanjskog faktora – prihvaćenosti od strane ključnih geopolitičkih igrača u regiji. Primjera radi, smjena vlasti 2011. godine se dogodila upravo zbog kombiniranog gubitka unutrašnjeg i vanjskog legitimiteta premijerke Jadranke Kosor. Iako je koalicija okupljena oko HDZ-a ostvarila solidan rezultat u odnosu na očekivanu pobjedu SDP-ove Kukuriku koalicije na parlamentarnim izborima, dvije stvari su okončale njihovu vladavinu: pobjeda Ive Josipovića na predsjedničkim izborima 2010., kojim je HDZ definitivno izgubio legitimitet ključne figure hrvatske politike, a zatim i međunarodno prihvaćanje nove vladajuće većine (SDP i ekipa), tj. uskraćivanje legitimiteta HDZ-u, najvjerojatnije upravo zbog odbijanja Jadranke Kosor da učini „sljedeći korak” po pitanju rješavanja korupcije, nepotizma i organiziranog kriminala koji dolazi iz redova HDZ-a. Nova većina je, podsjetimo se, ta očekivanja opravdala tako što je već početkom 2013. godine, u jeku najviše točke globalne ekonomske krize, počela s procesuiranjem osumnjičenih za kaznena djela.
Strategija prema opoziciji
U ovakvim sustavima, kao što je hrvatski, vlast teži unutrašnju političku borbu ograničiti na institucionalni nivo, tj. steći legitimitet na izborima. To možda zvuči paradoksalno, jer većina ovakvih režima upravo otežava slobodne demokratske izbore, ali to je tanka žica po kojoj hodaju – trude se da politika ostane u okviru institucija koje oni sami kontroliraju i u okviru kojih je teško promijeniti ishode. Opozicija, s druge strane, pokušava voditi dvostruku bitku: unutar izborno-institucionalne arene, ali i na širem planu, gdje se pravila igre u cjelini dovode u pitanje. Apstinenacija izbora pokušaj je otvaranja drugog fronta. Male regionalne stranke, pak, nalaze se u još nezavidnijoj poziciji, jer imaju otvoren i treći front.
Vlast suzbija opoziciju, prije svega kroz zatvoreni medijski okvir, ali u načelu ne toliko da je otjera u krajnost izvaninstitucionalne borbe. HDZ, sa svojim režimskim medijima (HRT, Nova TV i njen portal Dnevnik, RTL i njegov portal Vijesti.hr, Večernji list, sve dnevne tiskovine iz Hanza grupe: Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Šibenski list, Dubrovački list, Dubrovnik Times; portali: Indeks.hr, Net.hr, Telegram, Dnevno, Narod.hr...) često prelaze tu granicu. To je posljedica njihove opće strategije: svoju podršku baziraju na borbi protiv „bivšeg režima“, koristeći inducirano negativno raspoloženje javnosti prema ekonomskim promašajima i percipiranim nacionalnim porazima u periodu 2000-2012.
Pored spomenute marginalizacije i demonizacije, vlast također primjenjuje i strategiju kooptacije kao taktiku: u pogledu podrške različitim ekstremno desničarskim grupacijama koje potencijalno razjedinjuju moguće nezadovoljstvo na toj strani spektra, preko stvaranja lista koje fingiraju opoziciono djelovanje na drugoj strani spektra. Dodatno, pacificira se nevladin sektor, koji je bio veliki generator podrške pojedinim strankama (sjetimo se aktivnosti oko izbora 2011. godine), primarno kroz deklarativno prihvaćanje europskih vrijednosti, ali i institucionalizaciju financijske podrške.
Strategija prema međunarodnom faktoru
Kada kažemo međunarodni faktor, mislimo pre svega na države “stare Europe”, odnosno članice EU prije europskog big banga 2004.. Rusija ima određene interese u RH i manje-više svaka vlada se postara da se ruski interesi poštuju, ali što se tiče svakodnevne politike, ona se ipak vodi uzimanjem u obzir interesa nekoliko zapadnih aktera. A njih, trenutno se čini, brine nekoliko stvari: regionalna stabilnost (pre svega rješavanje pitanja Kosova), uopćena prozapadna vanjskopolitička orijentacija, kao i nominalno funkcioniranje demokracije i bezuvjetna zaštita svih ljudskih prava i sloboda u RH.
Po prva dva pitanja, vidimo kako aktualna vlast u RH relativno uspješno balansira između preduvjeta vanjske podrške i vrijednosne orijentacije svojih glasača, čak i onda kada dođe do koncesija po pitanju suvereniteta susjednih država - RH je priznala neovisnost Kosova, čak je diplomatski sudjelovala u akciji oko proglašenja neovisnosti te bivše jugoslavenske autonomne pokrajine od Srbije, a i članica je NATO-a i EU, čime potvrđuje prozapadnu orijentaciju; dok s druge strane izborna apstinencija prijeti poremećajem nominalnog demokratskog karaktera režima.
Sa svakim novim izbornim ciklusom, izborna apstinencija u RH sve je veća, posebno u Dalmaciji gdje je izlazost sve manja i manja. Glavna razlika između apstinencije 2000. I ove 2020. je upravo u stavu ključnih međunarodnih igrača. Građani Dalmacije 2000. nisu imali nikakvu vanjsku podršku ne izlaska na izbore, a određeni akteri (prije svega EU) su činili korake (dijalog) kako bi privoljeli građane na povratak u institucionalnu arenu. Upravo zbog toga što su Plenković i Milanović relativno stabilni vanjskopolitički partneri, ali i zato što danas na hrvatskoj političkoj sceni ne vidimo globalnu inicijativu za širenje demokratskih vrijednosti kakva je bila prisutna 1990. i 2000., vanjski čimbenici nisu podržali apstinenciju 2020.. Pitanje je hoćemo li ikada više vidjeti “$100 milijuna uloženih u rušenje režima”, kako je to (pretjerujući) rekao bivši veleposlanik SAD-a Peter Galbraith, opisujući napore svoje zemlje da se sruši fašistička diktatorska vlast Franje Tuđmana.
Uostalom, samim sastavom nove vlade su, računajući na vanjski legitimitet, signalizirane određene vrijednosti prema zapadu: Plenković je ponovo premijer, a kabinet ima 4 žene od 18 članova vlade.
Manipulativne strategije
Kontrola nad institucijama i medijskim okvirom svojstvena hibridnom režimu, neinzistiranje međunarodne zajednice na potpunim demokratskim standardima, slabost opozicije i indiferentnost građana otvorili su za vladajuće aktere širok manevarski prostor koji im omogućava da u odgovoru na izborne strategije opozicije manipuliraju kako izbornim pravilima tako i samim akterima.
To nije slučaj samo u izbornom okviru – sjetimo se odgovora na prosvjede vezane za reformu školstva ili pak prosvjede vezane za zlostavljanje žena: masovna i medijski forsirana kampanja ministara i drugih dužnosnika koja je za cilj imala osiguranje legitimiteta za rušenje prosvjeda širom zemlje.
U pogledu apstinencije izbora, manipulativnost se iskazala kroz promjene izbornog zakona (iako venecijanska komisija jasno govori kako se izborni zakoni ne smiju mijenjati do godinu dana prije izbora, te kako datum novih izbora treba biti poznat odmah nakon završetka tek održanih), što je predstavljeno kao ustupak opoziciji, a ustvari je predstavljalo pokušaj prevladavanja efekta apstinencije, donekle uspješan. Sudjelovanje građana na izborima inducirano ovim činom dalo je demokratski legitimitet izborima i očuvalo reputaciju režima kao nominalno demokratskog. Podrška određenim listama sastavljenih od satelitskih parastrančica (Most, Pametno, Centar, Živi zid, Focus...) dodatni je čin manipulacije, doduše na koncu neuspješan.
U hibridnom režimu, na izborima je već poznat pobjednik. Takvi režimi služe kako bi vlast osigurala dodatni legitimitet. Na izborima 2020. godine, on je očuvan i pored velike apstinencije, pogotovo u Dalmaciji. Odsustvo očekivanog vanjskog pritiska, relativna općeprihvaćenost rezultata i na unutrašnjem i na vanjskom planu (dijelom uvjetovano suzbijanjem opozicijskih potencijala i manipulacijom građanima, a dijelom i samom inertnošću opozicije u mobilizaciji glasača za širu građansku neposlušnost), doveli su do toga da se čak i manjkava izborna utakmica i dalje vidi kao demokratska borba u izbornoj areni.
HDZ je tako svoju strategiju uklopio u međunarodni okvir (kao i domaću političku potražnju) i formulirao strategiju u kojoj drže zapad zadovoljnim, bojkot opoziciju marginaliziranom, a kooperativnu opoziciju na sceni.
Hoće li i ubuduće biti tako, ovisit će od više čimbenika, ne samo od strategija vlasti.
Bình luận