ZADAR – SRIJEDA – 25.06.1991.
– Adio ekipa! Vidimo se sutra. – rekao sam izlazeći iz kina požurujući svojeg mlađeg brata ispred sebe.
– Čekaj! – začuo sam topao, mlademački, ženski glas iza sebe. – Di bižiš?
– Film je traja duće nego li san mislija. Moramo na bus, ako već nije pobiga. – govorio sam dalje gurkajući Ivora ispred sebe.
– Daj, Karlo… – opet sm začuo onaj isti nježan glas. – Ostani još koju minutu. Moj stari i onako ide večeras u Šibenik. Pribacit će vas do doma.
Izašli smo, Ivor i ja, iz kina ostavljajući za nama Juliu Roberts i Campbella Sotta za nene druge gledatelje. Tada se pred nama ukazala, na slabom svjetlu ulične rasvjete, duga plava kosa moje djevojke.
Jovana Čolić je bila vitka za svoje godine, duge plave, gotovo bijele, kose i krupnih zelenih očiju boje pašnjaka. Njen vitak stas uz nad prosječnu vidinu jedne tinejdžerice činio ju je mršaviom nego li je bila. Ipak Jovana nije ni nježna ni ranjiva. Znala se ona svojom uilnom ratobornošću dobro izboriti za sebe. Bila je žilava, mogla je potegnuti kao i ja, uz to i odlična učenica i tip osobe koja zna plivati u međuljudskim odnosima.
– Je li to zbog Ivora? – upitala je.
– Šta ja…!? – začuo se piskutav glas mojem mlađeg brata.
– Ne nije zbog njega! – zastao sam i pogledao u Jovanin odlučan stav. – Pričali smo već o tome. Zbog svega što se događa starci ne žele da dolazim kasno s njim doma, pogotovo ne kad je Ivor samnom.
– Znači, ipak je zbog Ivora. – Stavila je ruke na kukove da bi izgledala što veće i strašnije.
– Nije… – branio sam se.
– Praznici su Karlo. Opusti se. – pokušavala je skinuti ozbiljan izraz s moga lica, no nije joj uspjelo.
– Znaš i sama da su nesigurna vrimena. Starci se jednostavno boje za mene i braću.
Proužio sam naprijed gurkajući Ivora da krene naprijed. Kad iza sebe opet čujem njen glas:
– Zašto se tvoji starci boje za tebe i braću? Ta vi živite u svome gradu, svojoj regiji, svojoj republici! Danas je vaša skupština i vaš predsj…
– Franjo Tuđman nije moj predsjednik i ovaj Sabor nije moj Sabor. – procijedio sam kroz zbube tiho da me drugi ne bi mogli čuti, ali dovoljno odlučno da Jovana shvati moju poruku. No, nije se dala smesti.
– Danas je vaša skupština, Sabor, šta već i vaš predsjednik proglasili nezavisnost. Čega se ti i tvoja porodica imate bojati?
Okrenem se prema Jovani i mješanih osjećaja pogledam u njene zelene oči:
– Još jednom ću reći, ovakav Sabor i taj usrani Tuđman nisu moji. Ni Sabor ni Tuđam.
Pogledala je u stranu i kažiprstom počela uvijati svoje bijele vlasi. Nešto smjera. Uvijek je to radila kada je nešto smijerala. Kasnije dok sam odrastao shvatio sam da isto čine i druge žene kada nešto žele od muškaraca. Valja je to ženama transgenetski prenosi. Ili trasgeneracijski? Kako bile sve žene kažiprstom vrte kosu kada im je nešto na pameti.
Pogledala me prodorno, kao što je nekad znala.
– A tko je onda tvoj predsjednik i tvoj Sabor?
– Ne želim o politici, Jovana. Premladi smo za to.
– Ne želim ni ja, ali sada si me zaintrigirao. Samo želim znati tko su tvoj predsjednik i tvoj Sabor,
– Moj predsjednik je Ćićo Senjanović…
– Tko!? – prekinula me.
– Ćićo Senjanović, predsjednik Dalmatinske Akcije.
– Ćićo Senjanović…!? Nikad čula! – gledao sam je ozbiljno kuhajući u sebi. Da nisam bio fer pukao bih je šakom. I onako sam bio ljut što je Ivoru i meni otišao bus, a idući moramo čekati do tko zna kada. Nadam se ne do jutra. – OK. Ćićo Senjanović i…
– Ćićo Senjanović predsjednik, a Dalmatinski sabor moj Sabor. – gledao sam je ozbiljno u oči.
Koliko sam je god volio, onako ludo, mladenački, tako sam bio ljut na nju. Došlo mi je da joj obrusim sve po spisku i na noge se uputim do Biograda. U drugu ruku… bio sam zaljubljen u nju. Vjerojatno sam joj zato i dopustio da me mota oko malog prsta te noći. No, vjerovao sam joj. Rekla je da joj otac ide negdi prema jugu, te da će nas povesti doma. S druge strane, što ako se zafrkavala; što ako ju otac večeras nigdje neće ići.
– Hmmm… – rekla je zamišljeno i dalje uvijajući kosu oko kažiprsta, – Zanimljivo…
– Ajmo! – rekao je Ivor, povlačeći me za rukav. Napravio sam korak za njim, kad sam opet čuo Jovanu
– Znači, još me voliš? – zvučala je mazno dok je napravila korak bliže mjestu gdje smo stajali Ivor i ja.
Pogledao sam u dubinu njenih zelenih očiju. Priljubio sam se uz nju, zarlio je čvrsto i spustio svoje usne na njene.
Usne su joj bile tople i mekane, a okus slankast od kokica koje smo jeli dok smo gledali film. Toliko sam uživao u poljupcu da sam se osjećao kao da se topim u slanosti njenog poljupca.
– Fuj gadljivo! – čuo sam Ivora kako se izruguje našem poljupcu. Ali, nisam se obazirao.
Ipak, kao da sam nestao bez daha, odvojio sam svoje usne od Jovaninih tek toliko da je još jednom pogledam. Pomazio sam je vanjskim dijelom dlana, te još jednom supustio usne na njene.
Bio sam viši od nje. I to za cijelu glavu. Jednom mi je rekla kako voli visoke i mišićave muškarce. Ne znam je li to zbog toga što joj je otav bio izrazito visok muškarac ili jer sam ja bio viši od nje. A možda smo i njen otac i ja razlog zašto voli visoke muškarce.
– O-du-rno – sricao je Ivor u pozadini skretajući pažnju na sebe odajući tako da mu je dosadno i da mu se ne sviđa što sm još jednom poljubio Jovanu.
Inače, Ivor, bar dok je bio mlađi, nije volio scene poljubaca u filmovima ili serijama. Ono što će kasnije raditi i voljeti u emotivnom i seksualnom životu možda je dijelom posljedica nastavka te večeri, a možda i obrasca ponašanja sub-kulture u kojoj se kao tinejdžer i adolescent kretao.
Događanja te noći neće samo determinirati njega, već i mene. Trebat će nam kroz vene i nosnice proći mnogo droge, u grlo usuti dosta akohola, te biti na rubu smrti da bi se kao feniksi iz pepela ponovno rodili i zasjali u svome sjaju. No, dalek je put do toga. Te sam mu večeri samo brzo odbrusio:
– Šuti tamo! Te još jednom poljubio Jovanu.
Tada se umjesto Ivorovog piskutavog predmutacijskog glasića začuli koraci i jedan drugi glas:
– Jovana!
– Moj otac. – zbunjeno prozbori i osmjehne se posramljeno.
Comments