piše: Karlo Morosin
Danima sam tragao za relevantnim izvorima kako bi napravili prilog o stanju u Dalmaciji. U redakciji sveučilišne Tv kuće sjedio sam danima i pokušavao iz medija doznati brojeve telefona u Splitu, Zadru i drugim gradovima po Dalmaciji.
Ono malo što sam uspio doznati, kada bih nazvao ili se ne bi nitko javljao ili, ako bi se javili, spustili slušalicu odmah nakon što bih rekao da sam novinar i da želim razgovarati o stanju u toj regiji. Ono malo što je bilo voljno razgovarati svaljivali su krivnju na druge: Srbe i ostale nehrvatske pripadnike manjina koji su živjeli tamo.
Nisam znao što bih. Iako mi Cristina nikada nije zadala death-line do kojeg moram obaviti taj zadatak, ja sam postajao nervozan, jer sam želio što prije i što bolje to učiniti, ali bio sam nemoćan. U razgovoru s tetkom i Jakeom pala mi je ideja na pamet.
Bi li mogao iskoristit onaj broj školskih novina, plus razgovarati s Mariovim rođacima?
Probaj, nemaš šta izgubit, – rekla je tetka što me je začudilo.
To nije bio njen način razgovora. Bila je više opresivna, ali od odlaska Ivora iz San Francisca u Los Angeles više je vodila računa da razgovara samnom nego da me nadgleda i na neki način na blag način ugnjetava. I Jakea je začudila ta njena rečenica. Samo me je pogledao i slegnuo ramenima na neki duhovit način.
U pravu si, nemam šta izgubit, – ustao sam se i poljubio tetku u obraz, te otrčao do telefona.
Uzeo sam aparat s njegova stalka za punjenje i otrčao u svoju sobu. Legao sam na krevet i nazvao Andreasa. Nije mu trebalo dugo za javiti se, što je značilo kako nije radio ništa i nije bio vani s ekipom ili s Rhondom. Nisam želio okolištati, pa sam odmah u glavu:
Mogu li onaj broj školskih novina iskoristit za prilog o Dalmaciji?
Normalno da možeš - čuo sam kako je iskren bio Andreas s druge strane.
Tada sam zastao, bilo mi je neugodno pitati, ali morao sam. O tome je puno toga ovisilo.
Bi li te moga zamolit da pitaš Maria kako bi mogli kontaktirati njegove rođake koji su iz Dalmacije otišli u Pariz?
Ako ja ne uspijem, znam nekoga tko može, - čuo sam kako se Andreas smije s druge strane misleći na Stevena.
Nisam ni prekinuo razgovor s Andreasom, Mario je ušao u sobu. Okrenem se prema njemu na šuškanje. Na licu sam mu vidio zabrinuti izraz.
Što se dogodilo? – pomislih u prvi mah da je čuo razgovor između mene i Andreasa, te mu se možda nije svidjelo ono što je čuo, pa nastavim - Nešto nije u redu?
Sve je u redu, - sjeo je, - samo sam razmišljao o tvom zahtjevu da izmijeniš iskustva s mojim rođacima.
Gledao sam ga zainteresirano u iščekivanju. Zavukao je ruku u stražnji džep svojih levisica i izvadio neki papirić. Pružio mi ga je, a ja sam ga i dalje promatrao.
Što je to?
Njihov francuski broj telefona.
Spremno sam uzeo papirić i prišao Mariju.
Hvala ti na ovome. Puno ti, puno hvala.
Razgovarao sam s njima. Marita i Vjeran su isto tako voljni čuti tvoja iskustva, što se tebi događalo i kako si prebrodio sve ovo. - kimnuo sam s razumijevanjem – Rekao sam im da se još boriš oko puno stvari, ali da imam potporu rodbine ovdje, prijatelja, da ideš na terapije...
Počeo je plakati, a ja nisam imao druge do li zagrliti ga i tako mu pružiti potporu.
Ujutro sam donio broj školskih novina na fakultet, te rekao Cristini kako sam izdvojio nekoliko članaka koji bi mogli iskoristiti za prilog te kako sam dobio broj telefona ljudi koji su doživjeli sudbinu sličnu mojoj. Njihovi roditelji također su ubijeni isključivo zato što su etnički Dalmatini. Objasnio sam joj kako sam proveo sate i sate pokušavajući kontaktirati nekoga iz Dalmacije da mi da relevantne informacije o događanjima tamo, no nitko nije dao informaciju koja mene zanima. Objasnio sam joj i to kako sam pokušao dobiti službene prostorije Dalmatinske akcije, no vjerojatno zbog eksplozije koja se dogodila prije pola godine linija nije još bila u funkciji.
Cristina je pohvalila moj način razmišljanja, te još jednom ponovila kako imam punu njenu podršku i kao novinarke i kao urednice i kao producentice. Na kraju je dodala kako će od mene sigurno nešto biti.
Tih sam dana radio na prilogu. Bio sam po cijele dane u studiju, pripremao materijal za završnu montažu. Često sam gledao u broj telefona koji mi je dao Mario, ali nisam imao srce zvati. Nisam ni imao predodžbu koliko je sati u Parizu ako je u San Franciscu podne. Ipak, jednog predvečerja sam se okuražio.
Sjedio sam u montažerskom studiju i pogledao na sat. Bilo je 19.20. Pomislio sam ono što mi je tetka rekla: “Nemam šta izgubit”. Izvukao sam rokovnik i iz njega izvukao papirić s brojem telefona. Okrenuo sam tih desetak znamenki i sačekao sam. Srce mi je lupalo kao ludo. Imao sam osjećaj kako će iskočiti iz grudi. Bio sam nervozan kao živčani vuk. Čak sam u jednom trenutku pomislio kako ću pasti u nesvijest. No, sve se promijenilo onaj trenutak kad sam s druge strane čuo umiljati ženski glas, koji je nešto rekao na Francuskom.
I’m sorry, - glupo sam započeo, - do you speak English?
A little, - čulo se s druge strane.
My name is Karlo Morosin, I’d like to speak with Marita or Vjeran.
It is she, Marita, - rekla je.
Dalje smo nastavili po domaću. Dugo smo pričali o onome što se dogodilo i jednima i drugima, o stvarima koje su se događale u Dalmaciji: o Zadru bez vode, Splitu bez struje, redovima za crni kruh, o rasprodanim društvenim poduzećima i radnicima koji svakodnevno ostaju bez posla, o čistkama u sudovima, školama i na fakultetima, o čistkama u javnoj upravi, o centralizaciji; mafiji koja je krenula iz samog vrha države i o drogi koja je preplavila Dalmaciju.
Sve smo to prošli i pretresli. Bili smo slobodni pričati o našim osjećajima vezanima za sve to i našoj percepciji događaja. Pred kraj, pitao sam bi li se mogli još jednom čuti i objasnio kako bih tada uključio snimač radi priloga koji radim. Neko vrijeme je šutjela, pretpostavljam kako je razmišljala o prijedlogu, pa je pristala. Dao sam i ja njoj svoj broj telefona, tada je ona meni dala broj svoga prijatelja u Splitu jer bi me on mogao bolje obavijestiti o nekim detaljima.
Nije prošlo dugo, čuo sam Maritu opet. Tada se u razgovor uključio i njen brat Vjeran. No, nije nas bilo samo troje u razgovoru. U montažerskom studiju bila su još: Cristina i Mario. Snimao sam razgovor kako što sam im i rekao da ću napraviti. Postavljao sam im usmjerena pitanja koja smo Cristina i ja ranije razradili, a potpitanja sam ja smišljao u hodu. Napravili smo dobar intervju. Na kraju sam ih zamolio neka se ne ljute i ne osjećaju iskorištenima, jer zbilja i nakon ovoga želim ostati u kontaktu s njima - što su oni shvatili kao poziv na daljnje redovito javljanje jedni drugima, a ta je praksa ostala do danas.
Na prilogu smo radili naporno i detaljno, nismo smjeli zabrljati. Ovo je bio važan rad, važniji od mnogih koje sam radio nakon ovoga. Prvenstveno jer se radilo o rasvjetljavanju događaja koji su desetkovali Dalmaciju od kojih se nikada više neće oporaviti. Bio je to rad koji je trebao pokazati stranu priče koju ljudi u Dalmaciji proživljavaju svaki dan i danas 26 godina poslije. Ovo je bio rad na prikazivanju istine.
Prilog je napravljen prema svim pravilima novinarske struke, bio je informativan, objektivan, iskren, otvoren, realan, uključivao je goste koji su iznosili svoja stvarna iskustva, ne nagađanja. Koliko god boljelo, morali smo i Marita i Vjeran s jedne strane, i ja s druge zatomiti svoje osjećaje i hladno ispričati naše priče. Tada sam se sjetio još jednog detalja. Onog razgovora s Mariom koji sam također priložio u ovaj rad. Sve je išlo od boljeg ka savršenom posebno s Chrisom kao voditeljem priloga i Andreasom kao pozadinskim glasom.
Na premijeri koju sam organizirao za Cristina je počela plakati što zbog tuge i žalosti što se sve tako dogodilo, što zbog sreće jer sam uspio naći hrabrosti i profesionalno se uzdignuti iznad vlastite boli i savršeno odraditi posao.
No, kada samo trebali pustiti prilog na studentsku TV mrežu - uključila se visoka politika i zabranila emitiranje tog priloga. Svi smo bili bijesni. Ja pogotovo.
*** *** ***
Bio sam toliko bijesan da sam dr. Fostersu, u zamalo razbio pepeljaru kada sam udario šakom po stolu. Gledao me je čekajući da ispucam sav svoj bijes. Kada sam se smirio pogledao me je i pitao kako se osjećam.
Kako ću se osjećati na ovu nepravdu? Ljut sam! Eto kako se osjećam!
Nije ni čudno da si ljut. I ja bih bio. Svatko bi bio ljut kad bi netko tako brutalno pogazio naš trud, pogotovo što taj trud za tebe ima posebno značenje. - nisam znao što reći, a on je nastavio – Slobodno se ispucaj, izbaci iz sebe svoj gnjev.
Ustao se i iz jedne od donjih ladica izvukao vreću, kao za boks, samo na napuhavanje. Dao mi je vreću i predao mi je te govorio neka pušem u nju. Stavio sam pipak u usta i snažno, što sam snažnije mogao stao puhati u nju. Vreća se brzo napunila pa sam stao udarati o nju dok nije eksplodirala. Tada sam zastao. Više nisam bio ljut, bio sam zbunjen.
Jesi li sada spreman čuti rezultate testa kojeg si zadnji put rješavao? - pitao me je.
Jesam.
Kao što sam ti već ranije diagnosticirao, patiš od PTSP-ja. Probali smo s nekim metodama koje nisu za sada imale neki veći rekuperabilni karakter. Test je potvrdio da patiš od PTSP-ja i to ozbiljno. Kao što sam ti obećao ni dalje nećeš trebati uzimati nikakve lijekove, jer je test pokazao kako tvoj PTSP nije nastao samo zbog toga što si vidio kako ti na najbrutalniji način, klanjem, ubijaju tvoje roditelje, nije nastao samo zbog toga što su te silovali, već prvenstveno zbog toga što si se bojao za život i zdravlje svoga brata koji je proživio potpuno istu traumu kakvu si proživio i ti. I Ivor je vidio kako ti kolju roditelje, i njega su silovali isto tako brutalno kao i ti, i za njime su pucali kao i za tobom kada ste uspjeli pobjeći. Ti si u biti stalno mislio na Ivora, ne na sebe i razmišljao si kako spasiti njega iz tog pakla ne sebe. Sve ovo što radiš od tada do danas radiš radi drugoga ne radi sebe.
Nije baš da razumijem. Što sam trebao ja pobjeći, a ostaviti spodobe da orgijaju i rade tko zna šta nad mojim bratom? - opet sam počeo biti ljut jer nisam shvaćao što mi ima reći, no brzo me demantirao.
Ne! Ne želim to reći. Ispričavam se ako sam se pogrešno izrazio. Htio sam reći, kako se tvoja psiha branila tako što je mislila na Ivora. Bilo ti je bitno spasiti njega. Je li me sad razumiješ? - kimnuo sam zbunjeno – Vidi, svaki put kad pričaš o Ivoru, pričaš o njemu kao o stvari koju posjeduješ. I sada si rekao “ostaviti te spodobe da rade tko zna što nad MOJIM bratom”. Netko drugi bi rekao to isto bez da upotrijebi posvojnu zamjenicu.
Ni dalje ne berem! - bio sam iskreno zbunjen.
Ti si fiksiran na Ivora – rekao je brutalno iskreno.
Kako to mislite?
I test je pokazao i razgovori koje smo vodili su pokazali kako si živiš isključivo radi Ivora. Tvoja životna misija je spasiti Ivora od svake vrste zla koje bi ga možda moglo zadesiti. Tvoja misija nije od svoga života učiniti što boljim i što kvalitetnijim. - zastao je i pogledao me duboko u oči - Možeš li se sjetiti kada si osjetio poriv da spasiš Ivora? Je li to bilo onu noć kada ste silovani i roditelji vam ubijeni ili prije?
Nisam se mogao sjetiti toga, bar ne sada, pa mi je dao zadatak da do idućeg susreta razmislim o tome.
Te sam se večeri našao s Romanom. Šetali smo po Presidiu. Došli smo do mjesta ispod kojeg sam se često znao kupati onih prvih ljeta po dolasku u San Francisco. Naslonili smo se uz novopostavljenu ogradu na mjestu gdje su nekada bile one klimave skale kojima sam se spuštao dolje.
Nešto nije u redu? - pitala me je Romana, a ja sam šutio dok je ona inzistirala - Hajde reci, što je bilo?
Puno toga.
Tako mlad i zgodan a već puno toga nad glavom – na njoj svojstven način pokušavala je izvući riječi iz mene.
Bio sam kod Fostersa danas.
I šta kaže - pitala je kao da nisam bio kod psihijatra nego s Andreasom na kavi.
Želi znati kad mi je postala životna misija spasiti mog Ivora od zla.
Zanimljivo. Znaš, i ja bih to voljela znati? - koketirala je riječima igrajući neku psihološku igru.
I ja... - ostao sam zatečen svojim riječima - Fosters kaže to nije nužno bila ona večer kad su nam roditelji ubijeni, a nas dvojica silovani, već je možda moglo biti i dosta ranije.
Moguće je. Možeš li se sjetiti ičega? Možeš li sebi probati nabrojati neke događaje prije toga velikog. Znaš, u psihologiji su nekada puno važnije male stvari od velikih trauma.
Pokušao sam nabrajati, ali... kao da nešto fali. Ne mogu se sjetiti što. Nešto nedostaje, nečeg nema u mom sjećanju.
A da nazoveš Ivora večeras kad dođeš doma.
Tu ste... - najednom se iza njih stvori Steven.
Okrenem se prema njemu. Njegovo uvijek nasmijano lice odjednom je postalo krajnje ozbiljno.
Šta je bilo?
Pokušavamo se sjetiti što se sve loše dogodilo Ivoru prije 1991. Ne uspjevamo. - objasnila je Romana.
Možda se mogu ja sjetiti onoga što mi je mali pričao.
Probaj.
Ivor mi pričao za pad s bicikle, pričao mi je da se skoro utopio jer je pao s brodice a još nije znao plivat, pričao mi je o bolnici...
Kakvoj bolnici? - upitao sam zbunjen.
Bio je u bolnici zbog toga jer je pao s vrha skala vaše kuće. Imao je težak potres mozga i manji prijelom lubanje. U vašem mjestu ga nisu mogli liječiti pa su ga poslali u obližnji veći grad. Tamo se liječio. - pričao je Steven a ja gledao u njega zbunjeno.
Nisam znao za to ili je psiha to izbrisala. Došavši doma, pitao sam tetku i Jakea za to. Rekli su mi kako nisam to napravio namjerno.
Što nisam napravio namjerno?
Nisi ga gurnuo namjerno niz skale od balature. Bilo je slučajno. - stajao sam ukipljen dok je tetka kroz plač pričala kako se Ivor igrao na vrhu skala od balature, a ja zbog njega nisam mogao sići doli pa sam ga htio priskočit. Ivor se uplašio i okrenuo se na leđa i pad s visine od 3 metra ispred vrata konobe. Ivor je završio s manjim prijelomom lubanje u Biograd u Dom zdravlja, ali ga tamo nisu mogli spasit, pa su ga hitno prebacili u Split, jer ni u Zadru nisu mogli ništa. Bio je bez svijesti par dana, doktori u Splitu uspjeli su ga spasiti.
Slušajući te riječi počeo sam se tresti i gotovo histerično plakati. Polako su mi se vraćale slike tog događaja, polako je postajalo sve jasno, sve čisto i sve kako treba biti. Sve je najednom bilo bistro.
Comentários