piše: Karlo morosin
Najednom je sve bilo bistro. Vidio sam sebe kako stojim razjapljenih usta na vrhu skala od balature i kako gledam dolje. Ivor je ležao ispred vrata konobe onako sitan, tamnoput dok mu je krv curila niz uši na vruću, od žeđi popucalu, zemlju.
Čuo sam glasove i škripu vrata kako se otvaraju. Otac i Bartul izašli su iz konobe i zgrozili se kada su vidjeli Ivora nepomičnog na podu. Otac je gledao je prema meni i nešto je govorio, ali nisam čuo što. Bio sam ukipljen i glasovi nisu dolazili do mene.
Bartul je kleknuo pored Ivora i stavio mu dva prsta ruke na vrat, te ga podigao u naručje. Krenuo je prema autu, a za njim i otac.
Najednom sam osjetio nečije ruke oko sebe. Trgnuo sam se na tren i kroz maglu vidio nonu koja je nešto govorila, ali i tada nisam čuo šta.
Nisam htio... - zajecao sam – stvarno nisam htio.
Š... š... - čuo sam nonu dok sam plakao, a majka potrčala pored nas dolje.
Ivore... - jauknula je majka dok je silazila niz stepenice prema ocu i Bartulu koji je već trčeći nosio Ivora u naručju prema autu.
Š... š.... - čuo sam nonu - š... š... Ovo je samo san. Ništa se nije dogodilo. Ovo je samo ružan san, ovo je samo ružan san... š... š...
Ujutro kad sam se probudio našao sam se u noninom zagrljaju, na trosjedu u predsoblju. U onom istom predsoblju u kojem će vrli hrvatski gardisti zaklati moje roditelje, a Ivora i mene silovati. Bila je budna i dalje me mazeći po glavi govoreći kako je sve ono bio samo ružan san i kako sanjam.
Zazvonio je telefon, nona se ustala i došla do bijelog telefona od slonovače koji je visio na zidu, a koji mi se uvijek činio starijim od same kuće. Javila se brzo i nestrpljivo.
Ispričavam se što nisam ranije javila, Karlo neće par dana dolaziti u školu. Sve ću vam objasniti kad se vidimo. Ne mogu o tome preko telefona.
Čim je spustila slušalicu, telefon je opet počeo zvoniti. Opet se javila isto onako brzo i nestrpljivo kao prethodni put.
Di ste? - pitala je nona, skidajući telefon sa zida i odlazeći u kuhinju povlačeći predugački kabel za sobom u kuhinju.
Bez obzira na taj pokušaj diskrecije sve se čulo. Nona je u to vrijeme već počela biti polako nagluha, pa je govorila glasno, a majka je uvijek na telefon pričala derući se kao da je i ona imala problema sa sluhom.
U Splitu. Poslali su nas u Split, - čuo sam majku kako se dere na telefon.
Kako je Ivor? - bila je zabrinuta nona.
Još u nesvijesti. Slikali su mu glavu i vrat. Ima manju frakturu lubanje, ali nije opasno za mozak jer se fraktura nije pomakla. Nema potribe za operacijon, samo će zarast, ali će morat nosit bandažu. Nije ništa drugo slomio, ali je pun modrica od pada. - zavladala je neugodna tišina, pa je majka pitala izrazito ljuto – Di je Karlo?
Tu je. Nije danas išao u školu.
Čut će... - prekine je nona
Nemoj tako, molim te. Sve sam vidila. Nije on kriv. Mali se prepao i pao s balature. Nije ga on gurnuo ili šta. Nemojte bit oštri prema Karlu kad se vratite. Nije bilo namjerno, nije to htio.
Opet je zavladala neugodna šutnja. Ovaj put duža i neugodnija od one prethodne.
Dobro. Vidit ćemo kad se vratin. Daj molin te, nazovi banku da in rečen kako neću na posal danas. Objasni šta se dogodilo.
Nona je provirila iz kuhinje u dnevni boravak kako bi vidila šta se događa. Ležao sam pokriven i plakao. Stigla je do mene i kleknula ispred trosjeda i čvrsto me zagrlila.
Šta smo rekli...? To je samo san, ružan san... Ništa se nije dogodilo. Š.... š.... To je samo ružan san.... - opet sam zaspao.
Ispričao sam Fostersu za događaj dok me je on gledao ozbiljnim, distanciranim pogledom koji me je živcirao.
Ni sam ne znam kako sam zaboravio na ovaj događaj. Tolike godine sam živio bez saznanja da je zbog mene moj brat mogao umrijeti.
Zašto misliš da je zbog tebe mogao umrijeti? - pitao me Fosters.
Da ga nisam pokušao preskočiti ne bi se prestrašio i ne bi pao.
Logično, ali ako sagledamo stvari s druge strane, na primjer, da se Ivor nije igrao na vrhu tih stepenica ili da je onaj koji je gradio kuću stavio ogradu...
Ne možemo tako govorit, - prekinuo sam Fostersa.
Ustao se i zaobišavši stol došao ispred mene. Oslonio se o stol i pogledao me duboko u oči, te pitao:
Zašto svu bol svoje obitelji želiš nositi na svojim leđima? Nisi ti kriv za ubojstvo tvojih roditelja i silovanje; nisi ti kriv za to što ti je brat pao s 3 metra visine i zamalo poginuo. To nije tvoja krivnja! Kad to što prije shvatiš moći ćeš se prije otarasiti svojih demona.
Kakvih demona?
Reci ti meni... - mudro je zastao i dalje me gledajući u oči - Jasno mi je koliko traume mogu izazvati štete u čovjeku zbog kojih se ljudi ponašaju neuračunljivo, ali mi smo tvoje traume detektirali. Jednu po jednu. Sad je na tebi red detektirati svoje demone i da ih se riješiš. Jedino tako ćeš biti visoko funkcionalan čovjek.
O čemu...
O tome da se moraš potruditi detektirati sve stvari koje su ti ikada u životu smetale kod samog sebe i kod drugih i utvrditi sve negativnosti koje si učinio i doživio i kako si ih proživio u sebi te otvoreno popričati o njima. - prekine me – Nema lakih rješenja.
Ni ne tražim laka rješenja, samo da mi se objasni o čemu govorite.
Vratio se na svoju fotelju čineći još jednu stanku kako bi razmislio.
Vidi, - počeo je – kada si tek došao ovdje bilo je to zbog tvog problema s uzimanjem droga i zbog toga jer si prebio svog bivšeg školskog psihologa jer si mislio kako su Ivora pretukli zbog njega. Mislili smo kako ćemo problem tvog silovanja riješiti na nepopularan način - snimio si ovaj film. Učinili smo, prvenstveno ti, neke dobre stvari: više se ne drogiraš; manje si živčan, manje si agresivan, bolje komuniciraš s ljudima i nema šizenja zbog gluposti; više nemaš potreba za konzumiranjem droga i za agresijom; upisao si zahtjevan fakultet – pravo, istovremeno pohađaš satove dalmatskog jezika i aktivan si u novinarskoj sekciji fakulteta, planiraš upisati novinarski fakultet, imaš curu za koju kažeš da je voliš... Dakle, sve pozitivni primjeri. No, u tebi još postoji bol, postoji taj nekakav istočni grijeh kojeg se ne možeš ili ne želiš riješiti.
Promatrao sam ga blijedo – nisam znao što bih rekao na to.
Kako si se osjećao kada si doznao što se Ivoru dogodilo? - nastavio je.
Uzrujano, uznemireno. - bio sam iskren – Kao što sam rekao, imao sam osjećaj da sam ja kriv, da sam napravio to kako bih ga ozlijedio.
To je jedan od tvojih demona. - objasnio je – Osjećaš krivnju zbog nečeg što nisi učinio. A kako si se osjećao kada si se sjetio te situacije?
Uzrujano. I dalje mislim kako sam ja kriv zbog toga iako znam da nisam.
Kao što sam i pretpostavio. Prihvaćaš krivnju za sve što se događa. Nosiš teret cijele obitelji na svojim leđima. Toga se moraš riješiti.
Ali kako...? - pitao sam.
Tako što sam moraš shvatiti ako nešto nisi učinio ne smiješ nositi krivnju za to.
*** *** ***
Bio sam zbunjen na satu. Nisam mogao pratiti nastavu. Profesorica ustavnog prava, Julie Nice buljila je u mene kao da me provocira. To me je živciralo, ali nisam htio dati do znanja. Andreas koji je sjedio do mene uhvatio me za ruku i na taj način poručio da se moram smiriti. Kimnuo sam dajući mu znak kako je sve u redu. Spustio sam ruku ispod klupe i nastavio slušati izlaganje profesorice. Pričala je o raspadu država i kakav odjek imaju na nacionalne ili federalne države. Tada mi je tema počela biti zanimljivija. Naslonio sam se na sjedalicu i upijao svaku njenu riječ. Pričala je kako za razliku od jugoslavenskog ustava iz 1974., te ustava republika i pokrajina iz iste godine, ustavi SSSR-a i Čehoslovačke nisu regulirale mogućnost raspada svojih federacija. Rat koji je pokrenula jugoslavenska armija protiv Slovenije i Hrvatske, a kasnije i protiv BiH, te pokušaj upada srpske vojske u Makedoniju, bio je protuustavan i nije bio zasnovan na zakonu, već na volji određene skupine generala bliskoj politici Slobodana Miloševića o stvaranju Velike Srbije.
Pred kraj sata, profesorica me pozvala nek’ ostanem s njom koji minut.
Šta je ovo...? - pitao me Andreas
Samo sam slegnuo ramenima, te se odmaknuo kako bi on mogao izići iz učionice.
Profesorica Nice i ja ostali smo sami u prostoriji. Bila je niska, pomalo pogrbljena žena, mliječno bijele puti, vodenasto plavih očiju koje su zbog debelih stakala na naočalama činile veće nego što su zbilja bile, a zbog crne kose koja joj je slobodno padala na ramena izgledala je kao avet.
Blijeda put i crna kosa nikako ne idu jedno s drugim, rekao je jednom Mario. Ali, to su bile devedesete, takva je moda onda vladala.
Dođi. - pozvala me je da sjednem u prvi red što sam i učinio, te nastavila – Kako ti se sviđa na mojim satovima?
Zanimljivi su. Može se dosta toga naučiti.
Drago mi je da ti se sviđaju moja predavanja. - kimnuo sam spremno znajući kako se iza toga krije nešto drugo – Da ne okolišam, razgovarala sam s tvojom mentoricom iz novinarstva o tebi.
Zastala je prateći moju reakciju. No, nisam reagirao. Ostao sam hladan na tu izjavu bivajući i dalje zainteresiran za ono što će reći. Shvativši kako nema reakcije, nastavila je:
Rekla mi je kako si izvrstan kao novinar, točnije kao novinski urednik, jer ne želiš stati ispred kamere, no isto tako da imaš zanimljive i kvalitetne ideje za priloge.
Ustala se i sjela pored mene.
Zašto gubiš vrijeme na pravu kada je tvoja karijera u novinarstvu? - upitala je blago.
Nisam znao što reći. Šutio sam neko vrijeme uzdahnuvši duboko.
Vidite gospođo Nice, savjetovali su me kako je za mene bolje da se prvo upoznam s pravom prije nego krenem na novinarstvo.
Ali, to nije potrebno. To uopće nije potrebno! - gradirala je svoj govor od gotovo tihog do energičnog - Na novinarskom fakultetu se također uči i ustavno pravo i funkcioniranje javne vlasti i lokalna samouprava i funkcioniranje policije, vojske i tajnih službi i sve ostalo što se u potpuno istom obimu uči na pravnom fakultetu uz kolegije iz novinarske struke.
Nisam ništa rekao na to. Samo sam slušao, dok je nastavljala:
Ako hoćeš, dogovorit ću se sa savjetom pravnog fakulteta i sa savjetom novinarskog fakulteta da ti se nakon završenog novinarstva priznaju položeni predmeti i da budeš magistar prava također.
Opet sam šutio i čuo je kako je rekla neka do kraja semestra razmislim te joj javim. Ustala je i krenula prema katedri. Tada je nešto probilo moju blokadu pa sam izustio:
Hvala na ponudi, svakako ću razmisliti o njoj. - okrenula se prema meni i osmjehnula, dok sam nesigurno rekao – Smijem li vas nešto pitati?
Naravno.
Vidite... nedavno smo napravili jedan prilog kojeg je netko, ne znamo tko, zabranio. Smije li se to obzirom na ustavno pravo na slobodu govora i izražavanja?
Okrenula se prema meni iznenađena te upitala o čemu je bio prilog. Objasnio sam joj da se radilo o stanju u Dalmaciji, o tome kako se ljudi u Dalmaciji ubijaju zbog toga što su Dalmatini i što su članovi Dalmatinske Akcije. Spomenuo sam i to kako je u prostorije te političke organizacije postavljena eksplozivna naprava s ciljem ubojstva njenog rukovodstva, rekao nešto o povijesti Dalmacije i njenoj povijesnoj neovisnosti koja je prvi puta ugušena 1921., pa opet 1939., i na kraju 1990.; rekao sam nešto o dalmatskom jeziku; govorio sam o lošoj gospodarskoj situaciji, jer se tvornice zlonamjerno i planski uništavaju, a novac iz njih trpa u privatne džepove; o tome kako se iz sudova, javne uprave, škola, bolnica, komunalnih i drugih javnih poduzeća izbacuju svi koji nisu politički podobni, odnosno članovi HDZ-a. Na kraju sam rekao kako su i moji roditelji, a brat i ja silovani jer smo Dalmatini, a otac bio član Dalmatinske Akcije u Biogradu.
Profesorica Nice bila je začuđena time i rekla kako nije znala ništa o tim događajima i kako joj je žao što se to sve događa. Žao joj je terora i loših vijesti koji stižu s Balkana te neka ne gubim nadu, već ako mi je stalo da se stanje normalizira i da moj narod živi život vrijedan življenja neka se borim za to.
Na kraju je spomenula neka se dogovorim s mentoricom Cristinom oko pisanja prosvjedne note upravi sveučilišta da nam dopuste emitiranje našeg priloga na studentskoj TV.
Nitko nema prava, pa ni službene vlasti uskratiti emitiranje bilo kojeg priloga ili emisije. To može učiniti samo uredništvo ako ocjene da je prilog preradikalan te će tražiti od autora da izmijene sporne detalje.
Hvala vam na informacijama. - Ustao sam se i krenuo prema vratima. Zastao na tren i okrenuo se prema profesorici Nice – Pristajem na vaš prijedlog. Prebacite me na novinarstvo.
Profesorica se osmjehnula i pozdravila. Pozdravio i ja nju te izišao iz učionice. Ispred su me čekali Mario i vječno zainteresirani Andreas.
Šta je bilo? - pitao me.
Od iduće godine, više nisam student prava već novinarstva, a ostalo ću vam ispričati u hodu. Dođite.
Nedugo zatim našli smo se ispred vrata Cristininog kabineta. Duboko sam uzdahnuo i pokucao. Na poziv smo ušli u kabinet.
Cristina je sjedila za stolom i čitala neke papire. Čuvši kako se vrata zatvaraju podigla je pogled i veselo se nasmijala.
Dobar dan ekipa, zar smo imali zakazano za danas? - pitala je veselo.
Profesorica Nice nas je uputila na vas iz par razloga. - upetljao se Andreas.
Dobro! - otezala je dok je izgovarala i dalje dobro raspoložena - O čemu se radi?
Ispričali smo joj ponudu profesorice Nice i kako smo svi troje voljni odmah prijeći s prava na novinarstvo, te kako nam je rekla uputimo zahtjev Sveučilištu oko emitiranja priloga.
Što se tiče prijelaza s prava na novinarstvo prijedlog je bio vezan samo za Karla, no vidjet ću što mogu napraviti u slučaju vas dvojice. – pokazala je na Andreasa i Marija – A što se tiče zahtjeva za emitiranjem priloga, to sam već obavila i dobila odgovor. U dopisu stoji kako možemo emitirati prilog, te im je žao što su reagirali na pogrešan način. Kaže da su mislili kako ljude pozivamo na oružani ustanak u Dalmaciji.
*** *** ***
Te smo se večeri svi okupili kod Stevena u njegovoj sigurnoj kući. Došla je čak i tetka s Jakeom. Uključili smo studentsku TV i gledali program studentskih vijesti. Na kraju vijesti, Chris je najavio poseban prilog o stanju u Dalmaciji.
Prilog nisam gledao, promatrao sam tetku kako koketira s Stevenom. Djelovali su kao mladi zaljubljeni par koji je tek počeo hodati.
Što je bilo? - pitala me Romana.
Gledam tetku Agnezu kako koketira sa Stevenom. Do prije par mjeseci nije ga mogla podnijeti, a sad...
Vremena se mijenjaju, ljudi se upoznavaju, mijenjaju svoja mišljenja o drugima. Na kraju, možda je Agneza shvatila kako je bolje u njemu imati prijatelja nego neprijatelja. Usput, toliko je toga napravio za tebe i Ivora.
Da... - ljubio sam je.
Na kraju emisije, Steven je sjeo pored mene
Prilog savršen! Sad si pravi novinski urednik. - nasmijali smo se - Kako mogu pomoći da se stanje tamo, u Dalmaciji, promijeni?
Slegnuo sam ramenima. Nisam znao što reći, samo sam glupo izvalio:
Da si Clinton možda bih te ugnjavio da učiniš nešto. Ali, nisi...
Nisam Clinton, ali mogu doći do njega, pa ćemo ga ugnjaviti da učini nešto.
Romana se nasmijala veselo na tu njegovu izjavu, na što ju je on pogledao ozbiljno.
Ne zafrkavam se, ajmo probati nemamo što izgubiti.
Ostao sam zatečen tom njegovom izjavom, srce mi je počelo brže tući, a ruke znojiti. Primijetili su to i Romana i Steven te me oboje, gotovo istovremeno, zagrle.
Comments