piše: Karlo Morosin
Cijeli dan me je boljela glava. Magla koja se tih jutara vukla San Franciscom činila me razdražljivim i bolnim, ali to nije bio razlog da se ne nađem sa Stevenom i ne pročakulamo o događanjima, prije svega onima u Dalmaciji.
Ne boj se, sve će biti u redu, – rekao je Steven pružajući mi još jedan pladanj kremastog kolača od sira te nastavio, – treba vremena da se dođe do nekog tako uvaženog kao što je Bill Clinton.
Nije to u pitanju. – bacio sam pogled na Alcatraz sjedeći u cheesecake restaurantu na Ghiraldelliju – Dovoljno sam te dobro upoznao kako znam da ćeš učiniti sve što možeš, ako nešto rečeš. Samo, nekako mi dan ne paše.
Kako to misliš da ti dan ne paše? - pogleda me zainteresirano
Pa ono... Ne mogu ti to opisat.
Jesi li uzeo što?
Nisam.
Ozbiljno!?
Ozbiljno!
Ne trebam te provjeravati?
Ozbiljno! Nisam ništa uzeo i ne trebaš me provjeravati. Samo, ova magluština od jutros. Nisam se još navikao na to. Mi u Dalmaciji nemamo maglu. Kad je sunčano, onda je sunčano, a kad je kiša onda je kiša. Nema nešto između.
A kad je snijeg?
Što je to snijeg? - nasmijao sam se. - Ne sjećam se kad sam zadnji put vidio snijeg. Mislim tamo negdje krajem ‘70.
Bi li volio vidjet snijeg?
Neeeeee
Šteta, a želio sam te povesti na skijanje u Sierra Nevadu ili u Aspen.
Hvala, ali meni bi bolje pristajali Hawaii. - zafrkavao sam ga, - Znaš ono: sunce, more, palme, ljeto...
Ja sam mislio da si ti pristojan momak, a ti bi pokazivao svoj božanski torzo po pješčanim plažicama na tropskim otocima, - kimnuo sam, a on uzvratio je zafrkanciju, – Da mi je to vidjeti
Dok smo se smijali, pogled bi slučajno padne na susjedni stol. Na naslovnici lokalnih novina (SF Chronicle), koje su stajale na stolu, bila je slika Matta Matthewsa s naslovnicom: “Uhićen pedofil: bivši školski psiholog uhićen zbog optužbi za seks s dječakom”. Uzeo sam novine i pokazao ih Stevenu. Otvorio je stranicu na kojoj se nalazio članak te kratko pročitao. Primijetio je da sam nervozan te je vratio novine na stol s kojih sam ih uzeo i pogleda me oštro.
Nemoj!
Budi bez brige, neću ništa učiniti.
Dobro... - zastane – Dobro..., vjerujem ti. O čemu razmišljaš?
O tome kako sam cijelo vrijeme znao. Imao sam taj nekakav duboki osjećaj da nešto nije s njim u redu. I na kraju se uspostavilo kako sam bio u pravu.
Nemojmo sad o tome. OK? - pogleda me – Ako hoćeš bacit ću te doma.
Stigli smo do auta i tek kad smo sjeli, upita me:
Tko je onaj lik sa slike u novinama?
Matthews. Matt Matthews. - pogleda me upitno, a ja se nisam mogao sjetiti jesam li mu pričao o njemu ili ne, pa nastavim - školski psiholog kojeg sam istukao kada su Ivora prebili u školi, kad je završio u komi.
Sad mi je jasnije... - rekao je s razumijevanjem pokazujući kako mu je zbilja stalo – Ajde, idemo. Za danas ti je bilo previše.
*** *** *** Stigli smo doma. Ušli u dnevni boravak. Tetka je čitala nešto. Na zvuk šuškanja podigla je glavu i iznenadila se što nas vidi.
Rano ste stigli.
Hladno je i počela se navlačit magla, - lagao sam, - idem u sobu nazvat Ivora.
U redu!? - pogleda me zbunjeno.
Krenuo sam gore i čuo Stevena kako tetki objašnjava što se dogodilo. Došao sam do sobe, ušao i sjeo na svoj krevet. Mario je ležao na svome i čitao nešto s walkmanom na ušima. Zvao sam ga. No, nije se odazivao. Opet sam ga zvao i opet ništa. Udrem nogom o njegov krevet. Podigne pogled i spusti slušalice s ušiju.
Molim te, izađi na par trenutaka vani.
Zašto? Vidiš da učim.
Samo izađi, molim te.
Ustao se i izišao. Uzeo sam telefon sa stalka i pritisnuo broj 1. za brzo biranje. Nije trebalo dugo i Bartul se javio onim svojim klasičnim poslovnim glasom naglašavajući ime firme na početku i “izvolite” na kraju.
Bartule, Karlo je, - rekao sam na naši.
Šta ima, brate, - bio je hladno veseo, kao i uvijek.
Nemoj se ljutit, ali je li Ivor tu ili je vani.
Tu je. Samo tren. - začujem kako ga zove pa mi se obrati - Nešto se dogodilo?
Da... Ovaj... Naš bivši školski psiholog je uhićen zbog pedofilije. Želim znati da nije slučajno i njemu što napravio.
Jasno, - zastao je, - Kako bi bilo da mu ja to kažem. Nekako je lakše kad si blizu, vidiš reakcije i možeš ga zaustaviti da ne napravi nekakvu glupost ili nešto.
Dobro, možeš. I pitaj ga je li mu Matthews davao one časopise, znat će on koje.
Kakve časopise?
Pornografske.
Molim!? - začuo sam uznemirenog Bartula, - Zašto ja o tome tek sad saznajem?
Ne želim se svađati. Samo razgovaraj s njime o tome, ostalo ćemo riješiti kad se vidimo ili drugi put čujemo.
Dobro.
Karlo... - začujem Ivorov glas.
Ne mogu dugo, samo da te čujem i da vidim jesi li dobro.
Nešto se dogodilo?
Je, nešto se dogodilo, - osjetio sam kako je Bartul upalio speakerphone na telefonu, - ali ništa strašno. Bartul će porazgovarati s tobom i sve ti objasniti. Budu dobar i sve mu lijepo odgovori. Neka te ne bude strah ili sram priznati bilo što. Nemaš se čeka bojati ili stidjeti. Samo budi iskren, jer sve što mu kažeš može biti bitno.
Dobro. A što se dogodilo? Nešto s tetkom ili Jakeom.
Ništa takvo. Sada moram ići. Budu dobar Bartulu i molim te iskreno porazgovaraj s njime.
Dobro, hoću. Samo, što se dogodilo?
Naš školski psiholog Matthews je u pritvoru. Sve će ti Bartul dalje objasniti. Molim te, lijepo s njime pričaj i budi iskern bez obzira što te pitao. Nemoj mu ništa kriti. Nemaš se čega bojati ili biti te sram. OK?
OK. Volim te.
I ja tebe.
Nakon pozdrava, prekinuli smo vezu. A ja sam osjetio potrebu još jednom popričati s Matthewsom. Nazvao sam dr. Fostersa, koji se brzo javio. Objasnio mu što se dogodilo i postavio mu neobično pitanje:
Imam potrebu porazgovarati s njim. Što napraviti?
Što se mene tiče svakako. Suočavanje je jako bitno, to već znaš. Pitanje je samo, hoće li policija u ovom trenutku dopustiti posjete ikome osim rodbini.
Hvala. Samo me je to zanimalo. Hvala puno.
Spustio sam se dolje, gdje su već bili tetka, Mario i Steven. Kada me je vidjela na vratima dnevnog boravka, tetka je odmah skočila i došla do mene, zagrlivši me:
Jesi li dobro? - znao sam kako je Steven sve rekao.
Dobro sam. Razgovarao sam s Barulom i Ivorom te s dr. Fostersom. Ivoru će Bartul objasniti što se dogodilo i razgovarati s njime u slučaju ako je i njega zlostavljao da možemo obavijestiti policiju.
To je dobro - umiješa se Steven.
A što s Fostersom? - pita tetka.
Zanimalo me mogu li posjetiti Matthewsa. Odobrio je s njegove strane. No, kako doći do njega kada je u pritvoru.
Ne budi smiješan. Idemo. - rekao je Steven.
*** *** *** Opet smo sjeli u auto i brzo našli se ispred glavne zgrade policije gdje se nalazi istražni pritvor. Duboko sam uzdahnuo. Bilo me je pomalo strah, tresao sam se kao prut na vjetru. Steven je to primijetio i položio svoju ruku na moju. Pogledao sam ga u one njegove, boje badema, oči oblika polumjeseca.
Ako hoćeš možemo to obaviti i neki drugi dan.
Samo tren. - rekao sam.
Zatvorio sam oči i još nekoliko puta duboko uzdahnuo.
Idemo! - otvorio sam vrata i izišao iz auta.
Za mnom je izišao i Steven. Popeli smo se u postaju i rekao mi je neka ga sačekam dok je on razgovarao s nekom lijepom, ali snažnom, dostojanstvenom tamnoputom ženom na šalteru. Kao da je osjetila moj pogled na sebi, pogledala me je i nešto rekla Stevenu. Potom se okrenuo i Steven, te mi namignuo i palcem pokazao kako je sve u redu. Okrenuo sam se prema vratima prostorije.
Steven je već došao do mene, kada sam bacio pogled na šalter, ali gospođe više nije bilo. Steven mi je objasnio proceduru i rekao kako nije baš po propisima, ali obzirom da joj sin glumi u gay pornićima, a on ga je više puta vodio na rehabilitaciju za odvikavanje od droga i alkohola, ona mu duguje usluge.
Nisi je valjda ucijenio? - upitao sam zbunjen.
Ne samo sam joj objasnio što se dogodilo i bi li ti mogao vidjeti Matthewsa. Normalno, odmah je pristala na to iako nije baš prema propisima.
Nedugo nakon što je to rekao, policajka sa šaltera stvorila se ispred nas i služenim glasom rekla:
Ja sam policijska službenica Tameka Thompson-Empson, dođite samnom.
Pogledao sam u Stevena zbunjeno:
Idi, ja te čekam u kafiću preko puta. - pogledah ga s blagim strahom – Ne moraš se ničega bojati. Sve je u redu.
Pogledao sam opet u policajku, koja je samo blago kimnula, pa sam krenuo za njom. Na putu prema sobi u kojoj ću se sastati s Matthewsom objasnila mi je proceduru i rekla kako imam maksimalno 20 minuta za posjetu. Nakon toga će doći po mene. Prošli smo kroz detektor koji nije otkrio ništa metalno kod mene i pustila me u prostoriju u kojoj je već sjedio Matt Matthews.
Ti!? - bio je iznenađen.
Da, ja! - sjeo sam – Ne boj se. Nisam ti se došao naslađivati ili te omalovažavati. Nisam te došao ni tuči niti išta drugo ti napraviti. Došao sam samo po neke odgovore.
Nemam ti što reći?
Vjerojatno nemaš ni policiji što reći?
Što im reći? Kad bih mogao vratiti vrijeme, sigurno ne bih ovo napravio. Ali, ne mogu.
Pretpostavljam kako pod time misliš, kad mi mogao vratiti vrijeme, sigurno bi bolje prikrio tragove?
Ne. Ne mislim to.
Jesi li siguran?
Šutio je. To mi je dalo vremena da se okuražim, da dobro formuliram pitanje bez da iskočim iz kože sa željom da ga zadavim.
Iskreno, briga me što si radio drugim dječacima ili djevojčicama. Zanima me, jesi li ikada naudio Ivoru?
Ivoru...!? - pogleda me zbunjeno – Kako uopće možeš pomisliti da bih ikada mogao nauditi Ivoru?
Tako što si ovdje pod sumnjom kako si naudio nekoj drugoj djeci.
Kako uopće...?
Odgovorio sam ti na to pitanje, sada budi bar malo pristojan pa mi odgovori: Jesi li ikada naudio mome bratu?
Ne! - izvalio je kao iz topa skrećući pogled s mene.
A časopisi?
Kakvi časopisi? - pravio se blesav.
Oni koje si dao Ivoru.
Nisam mu dao nikakve časopise.
Zašto ti ne vjerujem? - pitao sam više sebe nego njega.
Ne znam. Što ti misliš zašto mi ne vjeruješ?
Možda zato jer si napravio previše štete nedužnoj dječici.
Nedužnoj, baš...!
Pogledao sam ga. Ona treba koju sam imao kada sam dolazi ovdje je nestala. No, pojavio se prijezir. Prijezir i zainteresiranost zašto djecu ne smatra nedužnima.
Zašto misliš da su djeca nešto dužna...? - okrenuo sam mač na njegovu oštricu.
Jer izazivaju, zavode, žele da ih se dira, da se s njima vodi ljubav. - bio je to najbolesniji odgovor koji sam ikada dobio na neko pitanje.
Sigurno je užasno kada te dječica svojim osmjesima, razigranošću, veseljem mogu izazvati da s njima vodiš ljubav? - nastavio sam.
Da. Uvuku ti se pod kožu i ne možeš prestati misliti na njih.
Jasno, jasno. Reci mi, je li ti se ikada Ivor uvukao pod kožu?
Jednom.
Jeste li vodili ljubav tada?
Ne.
A što se s njime dogodilo? Je li te izazvao da ga diraš?
Ne.
Ozbiljno!? - pravio sam se začuđen.
Najozbiljnije. Nije moj tip. On je već bio diran i izranjavan.
A ha... Dakle, tebe, znači, izazivaju samo dječica koju nikad nitko prije nije dirao.
Da!
Zanimljivo.
A što si sve radio s Ivorom na seansama u školi?
Ništa posebno. Uglavno smo pričali.
A Kada niste pričali?
Rješavao je zadatke. Ja sam mu pomagao s jezikom i geometrijom. Algebra mu dobro ide, znaš.
Znam, znam. Nego, je li ikada išta nosio kući od tebe.
Jednom sam mu dao lektiru koju nije mogao naći u knjižnici.
Zanimljivo, koju lektiru?
Avanture Huckleberry Finna od Charlesa Dickensa.
I to je bilo sve?
Da.
I ništa više?
Spustio je pogled prema podu i šutio. Začuo sam škripu noktiju po donjem dijelu stola.
Neće ti nitko ništa. Meni možeš reći. Ovdje sada nema ni policije ni istražitelja, nikoga. Samo ja i ti. A mene se ne trebaš bojati. Sada idem kod drugog psihologa i sve je nekako cool. Sad mi možeš reći. U redu? - nastavio sam.
Nisam mu ja to dao.
Ali znaš tko jest, zar ne?
Uputio sam ga tamo.
Gdje?
U trafiku.
Koju trafiku? Možeš li mi reći više o tome, molim te.
Zastao je i kimnuo brzo, te krenuo pričati o tome:
Kada mi je Ivor ispričao svoju verziju događaja kod vas u Dalmaciji, kako su vas silovali i ubili vam roditelje, što je veoma slično ispričao što si mi ti ispričao, radio sam na njemu, na njegovom intelektu i njegovim kognitivnim sposobnostima. U psihotestu sam zapazio kako je vjerojatno gay, pa sam ga pitao o tome i komparirao s iskustvima koje je imao za vrijeme silovanja. Rekao mi je kako ga je bilo strah od toliko mnogo ljudi naoružanih do zuba i zbog toga jer su bili pijani i vjerojatno drogirani, ali i vidjevši što se dogodilo vašim roditeljima, no kada je strah prošao, rekao mi je kako je uživao u onome što mu rade. Kako bih bio siguran, rekao sam mu neka na trafici iza škole kupi gay porno časopis i neka mi na idućoj seansi kaže kako se osjećao kada je vidio slike obnaženih muškaraca koji se seksaju između sebe.
Jesi li mu dao i novac za to?
Ne. Imao je svoj novac.
Gledao sam ga u nevjerici, ali doimao se kao da ne laže. Istovremeno više nije bio smiješan s onom raščupanom kosom koja leluja dok hoda. Sada je bio jadan, mali i bijedni šenuti lik koji me se bojao i koji je priznao zločin tu meni u lice.
- Oprosti mi... - počeo je plakati – oprosti mi što ti to još onda rekao. Trebao sam, ali nadao sam se kako ću uspjeti to riješiti na drugačiji način.
Više ga nisam htio slušati. Samo sam se ustao i došao do velikih metalnih vrata na koja sam lupnuo šakom par puta i ona se otvorila. Izišao sam u hodnik, a policajka Tameka Thimpson-Empson me ispratila iz zgrade policije.
Comments