Nakon razgovora u parku s Marijom Andreas me je doveo doma. S nama je bio i Mario. Tetka nije mogla doći k sebi kada je čula što se dogodilo. Pustila me je nek odspavam neko vrijeme. Dok sam spavao popričala je s Marijom i Andreason. Htjela je valjda provjeriti govorim li istinu ili lažem. Ja u biti nisam spavao. Izišao sam iz sobe i slušao njihov razgovor.
Opet sam čuo kako je Mario govorio, ali ovaj put na engleskom da ga mogu razumjeti Jake i Andreas, kako su digli u zrak prostorije Dalmatinske Akcije, te kako su mu ujak i ujna ubijeni u Kaštelima pored Splita. Samo zato, jer su se pisali kao Dalmatinci i zalagali se za ono što Dalmaciji povijesno i na sve druge načine pripada – autonomiju.
Vratio sam se u sobu i pretražio ladice. Našao sam ono malo dopa što mi je ostalo od prije godinu i pol, a tu je bila rezervna šprica i igla. Gledao sam u to i kretao se po sobi kao nervozan ris prije napada. Ipak, presvukao sam se u trenerku i navukao tenisice te se neprimjetno spustio niz stepenice i isto tako neprimjetno krenuo prema vratima kuće. Istračao sam na ulicu i nastavio trčati.
Čuo sam iza sebe Andreasov glas koji se činio udaljen.
Moguće da me je Andreas vidio s prozora i zvao. Moguće da je bio pored auta pa me je vidio i pitao se gdje trčim. Znam samo da me je netko dodirnuo i da sam se naglo prenuo. Andreas i Mario bili su u sobi. Ja sam ležao na krevetu u potkošulji i boksericama.
Instinktivno sam pogledao prema noćnom ormariću i vidio da nema šprice, igle i kesice s heroinom. Pogledao sam u lijevu ruku. Na njoj nije bilo tragova uboda. Uzdahnuo sam duboko zahvalan što se nisam pukao.
Andreas me pogledao svojim krupnim bademastim očima i rekao:
- Jesi li OK? – samo sam naglo kimnuo na to, a onda je nastavio – Moram ići. Vidimo se ujutro.
- Vidimo se.
Andreas je izišao iz sobe, a Mario ostao gledajući moje knjige koje sam s vremena na vrijeme čitao. Od Alberta Fortisa i njegovog Puta po Dalmaciji, preko Bukowskog, Sartrea, Dostojevskog, Gorkog… do Tolkiena.
- Još si tu? – upitao sam nesigurno.
Okrenuo se prema meni i razvukao usne u osmijeh.
- Da… Tvoja tetka mi je ponudila da ostanem.
- OK… – pokušao sam shvatiti zašto bi ona to učinila.
Tada je sjeo na sjedalicu pored radnog stola.
- Ti i Andreas ste… skupa? – ispitivao me je.
- Ne, Mario. Andreas i ja smo samo prijatelji. Oboje smo streight. Imamo cure. – zastao sam oblačeći se. – Imaš ti curu?
- Ne. – kimne. – Ja sam, mislim, gay.
- Misliš, gay!? – začudim se – Kako misliš gay? Ili jesi ili nisi!
- Jesam gay i nemam curu.
- OK. – ustanem se i počnem oblačiti donji dio trenerke.
Znači, ipak sam izvadio trenerku iz ormara. Nisam se mogao sjetiti jesam li je nosio ili ne. Pogledam u tenisice. Bile su čiste. Doduše vani je bilo suho, ali susjedi su uvijek zaljevali cvijeće pa bih ponio nešto blata na nogama od njih.
- Mario, koji je danas dan? – upitam.
- Utorak.
- Datum? – opet upitam brzo
- 5.10.93. Zašto?
- Peti? Kako peti. Pa jutros sam te vidio kako plaćeš na klupi i pričali smo i Andreas nas je odbacio ovdje. Tetki smo ispričali što je bilo i ona me poslala spavati, a nastavila pričati s tobom i Andreasom.
- Ne. To je bilo jučer.
Kao furija sam izišao iz sobe i spustio se niz stepenice. Našao sam Jakea u kuhinji kako kuha.
- Jake, koji je dan i datum?
- Utorak, 5. listopada.
- Nije valjda da san prispava cili dan.
- Nisi.
Pogledam u Jakea zbunjeno dok je sjeckao krumpire na ploške. Kao da je primijetio moj pogled na svojim leđima, okrene se prema meni
- Jučer si otišao iz kuće nekih 20ak minuta nakon što smo smislili da si išao leći. Vidjeli smo te kako trčiš pored kuće. Otišli smo gore, ali vidjeli smo samo praznu sobu, a tvom noćnom ormariću stajala je droga, šprica i igla. Srećom opet se nisi ubo. – gledao sam ga blijedo – Srećom, Andreas te je našao kolabiranog na Presidiju. Vjerovatno si trčao do tamo.
- Ne sjećam se da sam bio na Presidiju. – kažem zbunjeno.
- Karlo, – pogleda me ozbiljno – jesi li uzeo što jučer?
- Ne znan. – Jake me pogleda strogo – Ne znan. Ne mogu sigurno reć. Ne sićan se.
- Dobro. Vjerujem ti. – zagrli me Jake. – Znaš da mi se možeš obratit uvijek i za sve šta ti treba. Ne moraš trčati, ni uzimati droge. Tu sam za tebe. I Agneza je tu za tebe. Znaš to.
- Znam. – rekao sam kimajući glavom pokušavajući se osloboditi Jakovog zagrljaja. Kad sam to napokon uspio, odem do stola i sjednem. – Zašto je Mario još uvijek tu?
- Agneza ga je pozvala neka useli kod nas.
- Molim…!? – dreknuo sam iznenađeno.
- Tetka je mislila da bi ti dobro došlo društvo vršnjaka koji je prošao stvari slične tebi.
- Ali, on nije prošao ništa slično meni. On nije silovan. On nije bio prisiljen gledati kako mu roditelje ubijaju. On nije zarezan bajunetom po… po… po onoj stvari. – vikao sam ljut na tetku – Nismo prošli isto. Usput, lik je dosadan.
- Hvala. – začuo sam Marijov glas iza sebe. – Možda nisam doživio sve što i ti, ali nisam ni frustriran kao ti. Razlog zašto me je tvoja tetka pozvala da živimo u istoj kući jest da ti na neki način pomognem da se izvučeš iz toga što si doživio. Da uhvatiš normalan život i da kreneš dalje. Ja definitivno nisam doživio ni silovanje niti sam vidio kako im kolju roditelje, ali ono što znam jest to da možeš stalno živjeti vrteći taj isti film.
- Ne vrtim ja ništa. Ja samo hoću da me svi puste na miru. Da me ti pustiš na miru. Da me prestaneš pratiti kao nekakav manijak po campusu i da prestaneš bit dosadan. – i tko zna što bi sve rekao da Jake nije udario šakom o stol.
Počeo sam plakati, želeći da sam opet u Biogradu sa svojim Lucijanom i svojom Ninom i svojom nonom. Ustao sam se od stola i izišao vani. Sjeo na dugačku ljuljačku na trijemu zatvarajući oči. Ne znam koliko sam dugo sjedio tako kada sam začuo Marijov glas:
- Oprosti što sam bio grub prema tebi.
- Šta hoćeš od mene? – planuo sam spuštajući donji dio trenerke i pokazujući na ožiljak na penisu. – Kad ti budeš imao nešto ovakvo onda mi se javi.
Sjeo sam onako gologuz na ljuljačku i počeo ridati. Mario me je samo zagrlio i prislonio na svoje prsi. Valjda smo negdje u tom trenutku postali prijatelji
*** *** ***
Marija su odmah svi zavoljeli. Pogotovo Ivor. I ja sam s vremenom postao blagonaklon prema njemu. Nisam zamijenio Andreasa s njim, ali mi je postao blizak prijatelj kao i Andreas.
Pomagao mi je s učenjem, išli smo zajedno na faks družili se s skupa s Marthom, Rhondom i Andreasom, te zajedno lunjali po gradu kada bi imali slobodnog vremena. Bilo bi glupo to reći, ali na neki način dostojno je zamijenio Bartula koji se sve rijeđe i rijeđe javljao.
U jednu ruku dobio sam novog brata – brata koji je djelomično shvaćao moje probleme. I koji je dijelio sobu samnom. Kasnije smo dijelili i odjeću.
Mario se nosio prilično moderno i prilično skupo. Nije to bila odjeća kupljena u trgovini mješovite robe, već dobro istaknute marke, tipa GAP, Banana Republic, Fubu, Ecko Untld, Spitfire, Guess, Pepe Jeans,… Uvijek sam se pitao odakle mu pare za to. No, nikada nisam želio ulaziti dublje u razmatranje toga.
Ipak, često je odlazio negdje ne kazavši gdje. Tetki i Jakeu to nije bilo sumnjivo. Možda su znali gdje odlazi. Nisam bio posebno sumnjičav prema tome. Mislio sam možda ide na trening. Ali, ja kada idem na trening kao i svi drugi koji idu na trening nose sa sobom sportsku torbu s opremom. No, on nije nosio ništa osim jedne male plave knjižice i bilježnice.
Jednom dok smo učili, otišao je na WC. A ja, ne bih bio novinar da nisam odmah počeo kopati po njegovim stvarima. I našao sam onu malu plavu knjižicu na kojoj je pisalo „Dalmatian language“. Ostao sam razgolačenih očiju, no čuvši kako korača prema sobi vratio se za stol i pogledao kroz prozor. Ušao je i odmah s vratiju pitao gdje smo stali. Okrenem se prema njemu i upitam.
- Znaš što bih volio? – nisam čekao da odgovori – Da Dalmacija ima svoj jezik. – Pogleda u mene, pa u svoje stvari. Naizgled se činilo kako ih nitko nije dirao. Nije me bilo strah hoće li otkriti ili ne da sam gledao po njegovim stvarima. Sjeo je na svoj krevet,
- Dalmacija je nekad imala svoj jezik. Dok nije zabranjen.
- Zbilja? – upitam zaintrigirano.
- A-ha – šturo odgovori i krene prema svojim knjigama. Uzme onu malu plavu knjižicu i preda mi je. – Aktivno se govorio i učio u Dalmaciji do 1939. kada je zabranjen dektetom Banovine Hrvatske.
Prolistam par stranica knjige. Mario opet sjedne na krevet.
- Zanimljivo. – prozborim tiho. – Dalmacija je imala svoj jezik. Ali, on je zabranjen. I to od vlasti koje su ustašama predale vlast 1941. Hmmm…
- Želiš li ga učiti?
- Kad? – bio sam zaintrigiran
- Kad god poželiš!
- Di? – bio sam još zainteresovaniji
- Na faksu. – odgovori Mario.
- Ali, kako? Nastava je davno počela.
- Nema veze. Zamolit ću profesora neka ti da par sati prije nego li se uključiš u nastavu da bi shvatio osnove. Nismo daleko odmakli.
- Zvuči dobro, ali… idući tjedan imam kolokvij iz Ustavnog prava. Bi li mogli poslije kolokvija?
- Šta se mene tiče može. Ja ću idući sat razgovarati s profesorom.
- Fala ti. – počešem se po glavi i pogledam ozbiljno prema Mariju. – Može jedno pitanje?
Mario me pogleda ozbiljno i kimne.
- Malo je neugodno, ali čisto me zanima. Nemoj se ljutit ako je preosobno.
- Dobro – razvlačio je dok je izgovarao tu riječ.
- Mario… Odakle ti pare za ovu skupu odjeću? – pogledam pravo u oči.
Ustao se i počeo nervozno koračati preko sobe.
- Ispričavam se ako pitam previše. Znam da nije moja stvar. Samo me je zanimalo.
- Ne… U redu je, Karlo. Samo ne znam kako da ti objasnim. – zastane – Reći ću ti, samo nemoj reći Agnezi. Ni Andreasu… ni Jakeu… nikome…
- Budi siguran da neću. – zvučao sam nesigurno. Pogleda me, pa sam se potrudio zvučati sigurnije i iskrenije. – Nema šanse da ikome kažem. Ako je nešto protuzakonito pogotovo neću.
- Dobro. – sjedne opet na krevet i pogleda me ozbiljno. – Ja sam model za erotske časopise.
Prasnuo sam u smijeh. Nisam mu vjerovao. Nisam mu vjerovao zato što sam ga već ranije uhvatio u laži. Tada je ustao i s ormara uzeo jedanu kožnu fasciklu. Preda mi i nju.
- Znam da je nevjerojatno to čuti, Karlo, jer često mislimo kako to rade neki tamo nepoznati ljudi. To rade mnogi. Rade za novac. – gledao sam ga – Otvori. Pogledaj.
Spustio sam fasciklu na krevet.
- Ispričavam se ako sam te povrijedio. Nije bilo namjerno. Samo mi je nevjerojatno da bi ti ili ja ili netko drugi koga poznajem mogao biti model za takve časopise. – samo je kimnuo. Sačekao sam da vidim hoće li biti dodatne reakcije. Kad sam shvatio da je nema, nastavio sam – Dobro, kako si se uopće počeo baviti s tim? Zašto?
- Sad me… – prekinem ga
- Ne osuđujem te. Samo sam zainteresiran.
- Dobro – prozbori tiho i sjedne – jer stipendija i ono što mi šalju starci nije dovoljno za sve što trebam. Majka mi radi u bolnici u Splitu, otac je ostao bez posla, jer su lopovi pokrali tvronicu, a plaće su srezane za više od 80%. Jednostavno, nisu mi mogli slati dovoljno… Da se mogu prehraniti, kupiti knjige… Morao sam.
- I koliko dobiješ za to?
- Po foto seansi 300 dolara. Nekad i više ovisi.
- O čemu?
- Tko naručuje slike i je li samo erotika u pitanju ili i pornografija.
- A ha. – zamislim se – I koliko često snimaš?
- Zadnje vrijeme rjeđe, a prije sam znao i po 2x tjedno. Ali, nakon nove godine će početi opet udarno.
- Shvaćam. A kako si ušao u to?
- Hmmm...
Zamisli se kratko, pa nastavi:
- Javio sam se na oglas u modnom časopisu da traže muške modele. Poslao sliku, pozvali me na razgovor, ali su rekli kako nisam tip kojeg trenutno traže i da sam niži od minimalne visine koju traže. No, kad sam izišao na hodnik prišao mi je tip iz komisije i dao mi svoj broj. Javio sam mu se. Našli se na razgovoru, pristao sam na uvjete i to je to.
Tada mi je pala jedna luda ideja na pamet:
- Jesi li za to da te intervijuiram za studentsku TV?
- Može, ali moram pitati producenta. Ako dozna da sam napravio to bez njegovog znanja može biti problema.
- Sve ok. I ja se moram dogovoriti s Andreasom i urednicom.
*** *** ***
Glavna urednica studentske TV bila je tada mlada Cristina. Uvijek užurbana i nikad smirena, crne čičkaste kose, s duguljastim licem i očiju kao u srne nas je pogledala i pitala je li se mi to zafrkavamo.
Andreas me je pogledao poglekom kojim je govorio: „eto frajeru sad taj prijedlog obrazloži.“ Zakašljao sam se i rekao
- Mislim da bi to bila dobra ideja jer ne bi to što radi objasnili na afiramtivan način. Dakle, ne bi poticali to što on radi i savjetovali da i drugi to rade, već bi pokazali priču o momku iz druge države koji je zbog životnih prilika prinuđen baviti se tim poslom kako bi platio platio fakultet, jer stipendija nije dostatna za studentski život.
Kimnula je gledajući me u oči.
- O kome se radi?
- Neka to bude tajna dok ne završim interview s njim, normalno ukoliko odobrite isti.
Opet je zašutjela. Ustala se i došla do prozora gledajući u jesen. Počela je tuckati prstima po prozoru zamišljeno.
- Ako se sjećam ti si ono u svojoj srednjoj školi radio kao politički novinar?
- Da.
Okrene se i osloni o staklo prozora.
- Dobro bi nam ovdje došao jedan takav. Zašto nisi upisao novinarstvo, već pravo?
- Ispričavam se, ali ja sam se odmah pri upisu na faks odlučio za novinarsku sekciju, ali nikad nisam dobio odgovor. A zašto nisam upisao novinarstvo, jer su mi savjetovali kako pravi novinar mora poznavati i pravo.
- OK. Što se tiče upisa u sekciju prednost imaju oni koji su u svojim školama bili novinski urednici, ali osobno ću se pobrinuti da te se primi što prije.
- Hvala.
Sjela je i pogledala me u oči i počela prčkati po ladici.
- Ne trebaš zahvaljivati. Kada dobiješ potvrdu da možeš interviewirati tog momka, slobodno me nazovi na ovaj broj, – pruži mi vizitku koju je izvukla iz ladice – i nazovi me. Sretna sam što ću primiti osobu s idejama kao što si ti.
- Hvala. – osmjehnem se zahvalno – Puno vam hvala.
Cristina se samo srdačno nasmije, pa smo Andreas i ja izišli iz njenog ureda.
- Yes! – zadere se Andreas stiskajući šaku koju je povukao prema sebi dok sam ja skakao od sreće.
Potrčali smo veseli prema kraju hodnika cerekajući se. Tamo smo nas je čekao Mario.
- Prema vašoj rekaciji čini se da ste dobili dopuštenje da me interviewirate.
Veselo sam potrčao prema Mariju i zagrlio ga od sreće.
- Polako, polako. – rekao mi je – Moj producent te želi upoznati i vidjeti razloge interviewa.
Moj entuzijazam naglo je splasnio. Mislio sam da je to bila gotova stvar kada mi je jutros Mario rekao da mu je fotograf dao dopuštenje da ga mogu interviewirati. Andreas je vjerojatno primijetio moju reakciju.
- U redu je, Karlo. Hajmo vidjeti što lik hoće. Nemamo što izgubiti.
I bio je u pravu. Nemamo što izgubiti. Cristina će me uvaliti u studentsku novinarsku sekciju, a već mi se otvara mogućnost nekog interviewirati. Pa, ako i ne bude tog interviewa, za početnika to je više nego dobro.
Za manje od pola sata bili smo pred studiom na kojem je pisalo HOT House. Mario i ja izišli smo iz Andreasovog auta dok će nas Andreas, po dogovoru, čekati unutra. Odmah s vrata Mario pozdravi okupljene u prostoriji, te upitao za Stevena. Nismo čekali dugo, Steven se pojavio i pozvao nas u svoj ured.
Mario nas upozna, te ga Steven ljubazno zamoli da odstupi iz prostorije.
- Mario mi je rekao da ga želite interviewirati.
- Da. – počeo sam objašnjavati – Njegova priča prilično je zanimljiva za novinare. Iako nije poznat ono što mu se dogodilo jako je intrigantno.
- Istina da… Mario nije poznat i neće biti jer želi učiti i završiti fakultet, što potičem, no nije dovoljno ambiciozan da osvoji tržište.
- U to ne želim ulaziti, – rekao sam oprezan ne shvačajući o čemu je Steven govorio – ali došao sam po dopuštenje da ga invterviewiram bez da ima ikakvih posljedica po daljnji rad kao modela ovdje.
- Slobodno ga interviewirajte kada god želite. Ako hoćete mogu dati mali uvod o njemu.
- Razmislit ću o tome još. Mogu li dobiti kakav kontakt da vam se možemo javiti ukoliko se vaša ideja svidi mojoj urednici.
Uzme penkalu sa stola i na postscipt napiše broj, odlijepi ga od ostatka maca i preda mi ga.
- Ispričavam se, Karlo… Karlo, zar ne? – upita oprezno
- Da, Karlo.
- Tek smo se osnovali, još nemamo vizitke. – nasmiješi se šeretski kao da me zavodi.
- Sve u redu. Bitan je sadržaj, ne izgled. Bar meni. – ustanem se i krenem prema vratima.
Ustane se i Steven pružajući mi ruku. Rukujemo se, pa me izmjeri.
- Znate, vi biste bili dobar model? Takve zbilja i tražim. – nastavio je u zavodničkom tomu.
- Hmmm… – zamislim se – Ne znam baš. Nikad se nisam vidio u ulozi modela. Ja želim biti novinar.
- Dobro, onda bar dok ne postnete novinar. – razvuče osmijeh.
- Dogovorit ćemo se. – rečem oprezno izlazeći iz prostorije na hodnik.
Na hodniku se čulo glasno muško stenjanje, te najednom muški glas koji je viknuo:
- Rez! – okrenuo sam se prema glasu. – Dobro je bilo. Bravo momci.
Brzo sam izšao vani i došao do auta na čijoj haubi su sjedili Andreas i Mario.
- Mario, jesi li ti samo model ili i porno glumac? – pogledam ga zainteresirano u oči.
- Porno glumac i model su ista stvar. – Mario mi odgovori. – Zašto?
- Steven mi je upravo ponudio da budem njegov model.
Comments