Odradio sam svoj prvi samostalni interview s Mariom i sa Stevenom. Cristina ga je ocijenila više nego pozitivnom ocjenom. Slobodno se može reći da je bila oduševljena. I Andreas je bio oduševljen. Tetka i Jake su bili sretni zbog toga, Martha i Rhonda su mi kupile parfem za dobro odrađen prvi interview, a Ivor je svima u školi govorio kako sam dobio nagradu za novinarstvo.
To nije bilo točno. Ivor je tada imao 13 godina, bio je pubertetlija i počeo je s izmišljanjem alternativne stvarnosti. Ne bi se moglo reći da je lagao, već da je hiperbolizirao realnost na isti onaj način koji rade sve pubertetlije. Počeo je puštati kosu i nositi moju grunge odjeću koja mu je bila prevelika, pa je zavračao rukave i nogavice. I dalje je bio odličan učenik, ali je imao potrebu uklopiti se u društvo.
Obožavao je Marija. Kad god bi imao priliku bio je uz njega. Čak ga je znao gledati blagotelećim pogledom. Shvatio sam da se možda zatreskao u Marija. No, nisam ga htio zafrkavati ili ispitivati o tome. Ako bude želio sam će kazati.
Inače, nikad nisam volio da me se ispituje, pogotovo ne otkako se dogodilo silovanje i ubojstvo none i roditelja. Ipak, s Andreasom i ekipom, pa sada s Mariom počeo sam se otvarati. Nisam volio ni ja nikoga ispitivati, pa sam jedva čekao dovršiti interview. Tijekom tog razgovora shvatio sam kako ne volim biti ispred kamere. Zvučao sam loše i nesigurno. Više sam volio raditi urednički posao. Što mi je dobro išlo u srednjoj.
Ipak, kao nagradu za dobro učinjen interview s Mariom i njegovim producentom Stevenom dobio sam poziv od Cristine. Samo je nazvala. Tetka se javila.
Bilo je to u posljepodnevnim satima. Vani je padala kiša, a ja sam učio za još jedan kolokvij. Začuo sam kucanje i škripu vrata. Podignuo sam pogled i vidio tetku kako se smješka.
- Karlo, imaš poziv. Cristina je. – Ispružio sam ruku i tetka mi preda telefonsku slušalicu.
- Halo. – javim se
- Halo Karlo, Cristina je – čuo se glas s druge strane.
Tetka se naslonila na dovratak križajući ruke na prsima promatrajući me zainteresirano. Pogidao sam pogled prema tetki i napravio rukom da iziđe iz sobe.
- Pogledala sam još jednoj tvoj interview i mogu ti reći da je predobar. Štoviše, oduševljena sam kako si to izveo. Jako dobro, jako profesionalno. Stoga sam se osobno potrudila da te, po našem dogovoru, uvrstim u novinarski tim na faksu.
Tetka je izišla iz sobe, ali je ostavila vrata otvorena. Ustao sam se i zatvorio vrata.
- Hvala vam puno, Cristina.
- Nema na čemu, Karlo. Popričala sam s Andreasom o tebi i čula sam za tvoj problem. Meni tvoji odlasci kod psihijatra ne smetaju. Smatram to pozitivnim stavom u cilju ozdravljenja, pogotovo u situaciji koju si ti prošao. – nisam znao što reći na to.
Došlo mi je da odem u Mission, zgrabim Andreasa za gušu i zavrnem mu šiju. Lajava muška baba. Ipak, uspio sam se nekako primiriti, te glupo izjaviti:
- Trudim se. Ne samo radi sebe, već i zbog okoline koja me okružuje.
- Naravno da jesi. – čulo se s druge strane – Ti si tek na prvoj godini pravnog fakulteta, zar ne?
- Da
- Dobro. Koja te vrsta novinarstva zanima? Mislim da si govorio kako si u srednjoj školi radio na političkom novinarstvu, zar ne?
- Da. S Andreasom sam uređivao političko novinarstvo za školsku TV.
- Super. – zastane kratak muk, pa nastavi – Pratit ćemo tvoje ocjene i rad unutar našeg kluba. Ako bude zadovoljavajući postoji mogućnost da se upišeš novinarstvo bez plaćanja školarine.
- Hvala vam gospođo Cristina.
- Hvala tebi, što se trudiš biti profesionalac. Usput, imamo sastanak kolegija u subotu u 9:00. Voljela bih te vidjeti.
- Sigurno ćete me vidjeti.
- Do tada, do viđenja Karlo.
- Do viđenja.
- Prvi poziv od neke cure otkako je Bartul otišao u Los Angeles. Drago mi je. – zastane tetka i pogleda u mene kako pokušavam zgaziti na drugu stepenicu. – Cristina. Lipo ime. Nadam se da je zgodna.
- Nije mu cura Cristina, već Martha. – čuo sam Ivorov glas.
- Možda Marthu vara s Cristinom!? – zapitala se radoznalo tetka.
- Možda. – odgovori Ivor, pa se naglo zamisli. – Ako je bio s Marthom a nije prekinuo s Jovanom, je li varao Jovanu?
Sjeo sam na stepenicu i spustio glavu na ruke. Slušao sam tu njihovu farsu i nije mi bila nimalo zanimljiva.
- Ne, Ivore. Nije on htio na taj način se ponijeti prema Jovani. To je bilo nešto drugo. Splet određenih okolnosti. – pogladi ga po kosi – No, ako sada vara Marthu s Cristinom. To je varanje.
- Ne varam nikoga s nikim. Cristina je glavna urednica u novinarskoj sekciji na sveučilištu.
- Znači, ne radite ovo – reče Ivor razvlačeći usne u poljubac izbacujući jezik.
- Ne, ne radimo to, Ivore. Je li ti radiš to? – rečem zajedljivo i krenem prema sobi.
- Fuj gadljivo!
Nisam došao do sobe. Sjeo sam na najvišu stepenicu i počeo plakati. Zašto je mali „gad“ morao spomenuti Jovanu? Zašto je morao reći „fuj gadljivo“? Zašto je morao pokazati to s jezikom? Mrzio sam Ivora u tome trenu.
Mrzio sam ga jer sam osjetio zadah od alkohola i ustajale hrane na svom licu. Doslovno sam mogao vidjeti dah ćalavca kako izlazi iz njegovih usta i nosa meni prema licu dok me je silovao i njištao kao konj. Osjetio sam njegov smrdljivi jezik u mojim ustima. U tome trenutku došlo mi je povratiti.
Proletio sam niz stepenice i kroz dnevni boravak u vrt. Iz sebe sam izbacio sve što sam mogao. Kiša koja je padala sprala je sjećanje tog odvratnog zadaha, ali me je podsjetila na nešto drugo. Na to kako su mi zločinci koji su silovali brata i mene i ubili moju majku i oca svršili po licu. Počeo sam histerično micati kišu s lica dok sam i dalje stajao na njoj. Osjetio sam kako me netko poteže i vuče unatrag. Naglo sam se okrenuo i vidio Ivora kako stoji ispred mene:
- Uđi unutra, pokisnit ćeš.
Uhvatio sam ga za ruku i utrčao u kuću skupa s njim. Tetka je već stajala sa spremljenim ručnikom i prišla prema meni, te me počela brisati nježnim pokretima.
- Sada shvaćam na što je Andreas mislio kada je rekao da ne može svaki put pazit što će i kako govoriti.
- U redu je. – uhvatio sam ručnik i zagrlio tetku – U redu je. Došao sam do Ivora koji je brisao svoje lice i zagrlio sam ga.
- U redu je. – govorio sam nježno u njegovo uho, dok smo obojica počeli plakati
*** *** ***
- Je li u redu, Karlo? – pitao me je dr Forster.
- Ne mogu dopustiti da me pobijede. – rekao sam mu ležeći na kauču ordinacije – Silovali su brata i mene, zaklali majku i oca, ubili nonu i srušili kuću samo da bi nas zastrašili. Ja sam Dalmatin i to ću ostat bez obzira šta oni radili. Ako ih se i dalje budem bojao oni su pobijedili. A to ne mogu, nikako ne mogu dopustit.
- Zanimljivo rezoniranje, nego je li u redu? – pitao me je moj psihijatar koji je na stolu držao diktafon.
- Ako nije bit će. – odgovorim.
- Kad si došao do tog zaključka, Karlo?
Ispričao sam mu situaciju u kući, kako sam plakao na stepenicama i kako sam osjetio dah na svome licu, jezik u svome grlu, povraćanju na kiši i sjećanju na svršavanje silovatelja po mome licu. Pokušao sam objasniti trenutak kad sam došao do zaključka da je sve u redu, ali nisam mogao.
To se vjerojatno dogodilo onda kada me je Ivor vukao u kuću ili kad sam zagrlio tetku. Uostalom, je li bitan trenutak, bitak je osjećaj. Jer, nisam zaključio da će sve biti OK, već sam osjetio to. Možda je to bilo samo tješenje samog sebe i sve oko sebe, ali osjećaj je bio stvaran, realan. Bio je tu u meni, u mom srcu. I osjećam ga i sada.
Okrenem se na kauču i pogledam Forsterovo lice. Bio je impresioniran onim što čuje. Sjeo sam.
- Vidim, počeo si biti poprilično samouvjeren.
- Meni se i dalje ne čini tako.
- Jer ti treba vremena da to shvatiš. – kimnuo sam – Vidi, većina ljudi ima previše visoko mišljenje o sebi. Ona druga skupina ljudi ima previše nisko mišljenje o sebi. Ti spadaš u ovu drugu skupinu. Posljedica je događanja koje si doživio. Vidjeti ubojstvo životinje ostavlja trag, kamo li ne tako brutalno ubojstvo roditelja, popračeno dodatnim nasiljen nad tobom i bratom ti. Trebat će ti vremena da shvatiš kako ti se vraća samopouzdanje. Ali, korak po korak.
Ostao sam zamišljen. Zatim sam ga čuo kako govori:
- Ima li što novo?
- Postao sam član novinarskog kluba na sveučilištu.
- To je super vijest. Taj dodatni posao će ti dodatno vratiti samopouzdanje. – kimnem pozitivno – Jesi li već što radio?
- Napravio sam interview s cimerom i njegovim producentom. On je akter u porno filmovima. Glavna urednica ga je ocijenila jako dobrim.
- Drago mi je to čuti. – zamisli se – Palo mi je nešto na pamet sada.
- Što to? – upitam zainteresiran
- Ovo što ću ti reći je samo ideja. Ne moraš ju prihvatiti. Ali, što misliš da počmeš i ti snimati porniće?
- Nema šanse. – brzo odgovorim
- Zašto ne? – upita me još brže
- Nemam ništa protiv gay osoba, ali ja nisam gay, a to što cimer snima su upravo gay porno filmovi.
- Još bolje! – oduševi se moj psihijatar
- Kako to može biti bolje? – zapitam ga zbunjeno
- U psihologiji postoji nešto što se zove „klin se klinom izbija“.
- Što bi to značilo? – upitam zainteresirano
- To bi značilo da u svrhu izlječenja obaviš radnju koja je u jednom trenutku bila štetna po tebe. Možda, ako bi počeo snimati gay porniće, možda bi se trauma koju imaš od silovanja umanjila, možda bi cijelo liječenje išlo drugačijim putem. – zamislim se – Razmisli o tome.
*** *** ***
To jutro sam se ustao poprilično ranije nego li se ustajem subotom. Pogledao sam kroz prozor, a kiša je i dalje cipala. Otuširao se, odjenuo odjeću koju mi je posudio Mario noć ranije, te sišao dolje. Doručkovao sam zajedno s tetkom i Jakeom, dok je Ivor još spavao. Nisam stigao ni oprati zube, već je do nas bio Andreas koji me je požurivao jer navodno kasnimo.
U autu su nas čekale Rhonda i Martha. Rhonda mi je ustupila mjesto na prednjem, suvozačevom sjedištu i ja sam sjeo. Dok sam se vezivao, Mario se vratio s jogginga, mahnuo nam je i u prolazu uzviknuo:
- Hi Martha.
Okrenuo sam se za njim dok je on trčao unatrag smješkajući mi se u lice. Pogledam zbunjeno u Andreasa koji se zamišljeno zagleda u mene. Okrene se:
- Martha, odakle poznaješ Marija?
- Sjećate se da sam Karla prvi puta spasila od Marija u parku campusa.
- Da. – rekao sam ne baš uvjeren u njene riječi dok je ona nastavljala pričati.
Imao sam osjećaj kako u cijeloj toj priči ima nešto dublje. No, nisam želio stvarati svađu. Stoga sam dao znak Andreasu neka šuti. I on nas je odbacio do campusa. Nakon što se parkirao, cure su otišle u jednom smjeru, a Andreas i ja u drugom. Šutjeli smo cijelim putem kao što smo šutjeli dok smo se vozili. Najednom je rekao:
- Ne vjeruješ Marthi.
- Ne znam zašto, Andreas, ali imam osjećaj da tu ima nešto drugo.
- I što ćeš poduzet po tom pitanju?
- Ne znam. Moram još razmisliti o tome. Već duže vrijeme mislim prekinuti s njom. Ne sviđa mi se nikako.
Cristina nas je dočekala s oduševljenjem. Andreasu je pružila ruku koju je on spremno prihvatio, dok je mene zagrlila i zamolila neka ostanem do nje na nogama. Kada su svi sjeli i utišali se. Predstavila me. Normalno, kao i svi tako je i ona pogrešno izgovorila moje prezime. Nisam ju želio ispravljati, jer nikada nikoga nisam ispravljao. Držao sam se načela moje none: „Ako drugi ne znaju izgovorit naše prezime to je njihova sramota, ne naša!“
Počela je pričati o tome kako sam iz druge, ratom pogođene, države i kako sam radio za školsku TV. Sada sam brucoš na pravnom faksu i odradio super interview s popularnim glumcem i njegovim producentom. U tome trenutku zahvaljivao sam bogu što nije spomenula da se radi o glumcu i producentu pornića. Nije me bilo sram mog rada, ali nisam bio siguran kako bi ekipa reagirala na to. Primijetila je moju reakciju i uhvatila me za ruku, pa nastavila kako želim raditi kao politički TV urednik, te je odredila timove do kraja semestra.
Mene je odredila da budem u timu s njom, Andreasom, Marcom i još jednim momkom imenom Christopher. Objasnila je taj potez činjenicom da smo svi brucoši i da će nas trenirati tako da kroz novinarski klub možemo učiti za ispite na faksu. Nakon što je drugim timovima podijelila zadatke koji moraju biti gotovi do ponedjeljka, ostavila je moj tim da ostane s njom. Andreasa i mene upoznala je s Marcom i Christopherom te rekla kako je nas četvoricu ostavila sa sobom jer smo najbolji od cijele klase i želi nas izbrusiti kao dijamant, da odmah zasjajimo kada dođemo na novinarski faks. Odabrala je i temu za nas četvoricu. Pokušaj Savezne Republike Jugoslavije da napadne Republiku Makedoniju zbog koje je makedonski parlament na prijedlog makedonskog predsjednika Kire Gligorova zatražio razmiještanje snaga UN na granicu sa svojim sjevernim susjedom.
Meni je dala zadatak da uredim i vodim priče koje će ostala trojica morati iskopati i snimiti u studiju redakcije. Zadatak mi je da do ponedjeljka svakome od njih dam njihove teme u sklopu glavnog zadatka. Dakle, svatko od njih je morao snimiti prilog u trajanju do 90 sekundi u kojima će pokriti cijelu priču, a ja ću morati kao na vijestima provesti gledatelje kroz cijeli događaj. Sve skupa ne dulje od 8 minuta. Isto tako, istaknula je svi moraju kontaktirati mene ako negdje zapnu, a ako se ja ne mogu snaći neka nazovem nju.
- Prvo, gospođo Cristina, želim zahvaliti što ste me primili u vaš tim.
- Hvala. – nasmiješila se i kimne polako kao da se bojala da će me prestrašiti ako to učini malo brže.
- Drugo, jesu li mediji već o tome obavještavali?
- Dobro pitanje, Karlo. – rekla je – možete se služiti drugim medijima. No, ako to napravite morat ćete navesti izvor ili preoblikovati informaciju da ne zvuči kao originalna vijest.
- Shvaćam. – rekao sam i okrenuo se prema ekipi. – Onda, idemo raditi ili ne?
- Ima još jedna stvar. Sada morate otići negdje gdje možete sjesti i na miru razraditi strategiju. U ponedjeljak ujutro moram dozati što ste odlučili.
Kroz jutro, nakon sastanka s Cristinom samo se dogovorili za strategiju, rad i obradu teksta. Dogovorili smo da će Marc „izvještavati iz Sobranja“, Christopher „iz makedonske Vlade“, a Andreas „iz Beograda“. Na katedri smo našli New York Times, Los Angeles Times i Washington Post. Na brzinu smo prolistali prateći ima li vijesti o tome da je SRJ, odnosno Srbija počela s neprijateljskim aktivnostima prema Makedoniji. Pronađene članke smo pročitali na glas i markerima raznih boja označili što je čiji dio za obraditi. Dogovorili smo se da sutra u podne dođu svi do mene s napisanim izvješćima i finiširamo ih kraja, kao i uvod i zaključak.
*** *** ***
Učio za ispite i razmišljao o tome odakle Mario poznaje Marthu. Vrime je sporo prolazilo. Je li zbog kiša koje su padale ili zbog obaveza koje sam imao, nisam znao. Ali, ta subota predvečer bio je najdosadniji trenutak u životu. Sve dok u sobu nije ušao Mario.
Odmah s vrata je rekao
- Karlo, odakle poznaješ Marthu?
Okrenem se prema njemu skenirajući ga pogledom od glave do pete.
- Upoznao sam je u srednjoj školi. Moglo bi se reći da smo u vezi. – pogledao zamišljeno prema njemu – Odakle je ti poznaješ? – Došao je do svog kreveta i sjeo na njega.
- Nisam te valjda uvrijedio što pitam?
- Nisi. – slagao sam – Pitam čisto informativno.
- Znam da ti je cura, ali kada već pitaš neću ti lagati. – pogledam ga u oči zainteresirano – Kada sam tek počeo raditi kao porno model, vidio sam je par puta na setu. Išli smo na piće nekoliko puta.
- Martha je snimala porniće? – pitam ga zainteresirano i pomislim: „Ima li itko u ovom gradu tko ne snima porniće?“
- Ne mogu reći da je ona snimala porniće, ali viđao sam je na setu. – pogleda me. –
- Ozbiljno se ne ljutim, Mario. Nemam se što ljutiti.
Pogledao sam prema prozoru. Mrak je bio takav da se mogao nožem rezati. Nisam ni bio svjestan da je to izletjelo iz mene.
- Moj mi je psihijatar rekao kako bi bilo dobro da snimim bar jedan gay pornić.
- Ozbiljno!? – začuđeno me upita Mario.
- A-ha. – Okrenem se opet prema njemu – Iskreno, od zadnje seanse s njim čak sam i razmišljao o tome, ali streight sam i ne znam kako bi se uklopio u tu priču.
- Ja sam radio s nekoliko streight tipova koji su čak bili pasivni u tom filmu. Ali, oni su to radili zbog love, ne zbog toga što im je psihijatar tako rekao.
- Ja bih prije učio dalmatski nego se jebavao s muškim i to još ispred kamere. – primijetio sam promjenu na njegovom licu – Nisi se valjda naljutio, Mario? – prootrim ga – Streight sam. Ne bih mogao imati seks s muškarcem svjesno.
- Ne brini. Nisam se naljutio. Razmišljam o tome da bi učio dalmatski. – nadlakti se i tako približi prema meni – Sjećaš se da sam rekao kako ću pitati profesora o tome kada možeš početi s dalmatskim.
- Da.
- Rekao je kada ti god odgovara. Može i na kraju semestra, ako tako želiš.
- Super – oduševim se – Imaš li kakvu knjigu za dalmatski? Volio bih vidjeti kako je taj jezik izgledai i zvučao.
Mario se sagne i s police izvuče onu istu knjigu plavih korica. Bila je to knjiga od Rogera Hadlicha naslova „The History of Vegliote” (Povijest veljotskog dijalekta).
- Ovdje imaš osnove gramatike dalmatskog jezika. Rječnik je opskuran, rečenice su sažete, zbijene, ali sve je tu.
Uzeo sam knjigu iz njegovih ruku i počeo listati. U prvi trenutak činilo se ništa s ničim. Čak sam bio zbunjen količinom akcenata i riječi koje sam pokušao izgovoriti, ali nisam uspio. Mario se nasmijao i sjedo tik do mene. Uzeo je knjigu iz mojih ruku, otvorio je na početak tako da obojica možemo vidjeti tekst i počeo čitati.
Bio sam impresioniran. Svučalo je predobro. Zamolio sam ga neka nastavi čitati, a ja sam zaklopio oči i vraćao se u neka davna zaboravljena vremena kada je Dalmacija bila na vrhuncu svoje moći. Maštao sam o Bajamontijevoj Dalmaciji, Dalmatinskom Saboru i Dalmatinskoj Vladi. Zamišljao sam Biograd u XIX. stoljeću i ondašnje ljude kako govore tim predivnim, tim mojim jezikom.
Osjetio sam nešto toplo oko srca i osjetio sam ljubav prema Dalmaciji i prema tom jeziku. Osjetio sam da je to moj identitet, da su to moji korijeni, da sam to ja. Čuo sam riječi koje je govorila moja pokojna nona: „reloy“, „lavor“, „mùr“, „môr“. „feil“, „pape“, „mather“, „pira“, „amaur“…
Zastao je muk. Otvorim oči i pogledam u Marija. Do njega su stajali tetka i Ivor.
- Šta? – samo sam pitao.
Ivor je došao do mene i zagrlio me. I ja sam njega čvrsto stisnuo uz sebe.
- Bori se. – rekla je teka – Bori se za ono što voliš, a želiš da opstane.
- Kako…? – prekine me dok je dolazila prema meni
- Bori se za Dalmaciju, tako što ćeš učiti o njoj, što ćeš znati o njoj. – stigla je do mene i obgrlila mi glavu naslanjajući je na svoje grudi.
Kommentare