Život mi je odjednom postao pun obveza. Uz redovno školovanje i novinarstvo krenuo sam s Mariom na dalmatski jezik.
Brzo sam ga savladavao. Gramatika mi je bila poznata iz svakodnevnog govora moga kraja. Moguće da je takva bila na cijelom području Dalmacije, a vokabular jako sličan onome koji se u vremenu mog odrastanja u Biogradu govorio.
Pravopis i izgovaranje nekih glasova ili skupine slova – e to je bila misterija.
Cristina je bila više nego sretna mojim radovima. Natjerala je Andreasa i mene da neke emisije vodimo na dalmatskom, ali one nikada nisu objavljene na studentskoj TV.
Tetka i Jake bili su više nego zadovoljni što sam toliko zauzet. Bio sam i sam sretan jer dugo nisam imao potrebu ufurat se ili napraviti neku glupost. No, u meni je i dalje tinjao onaj nemir.
Odlasci kod Forstera događali su se na jednom u deset dana. Razgovori s njim pomagali su mi u jačanju samopoudanja.
Stalno sam bio prezauzet, nisam imao vremena za Marthu. Sve rjeđe smo se viđali osim u hodniku faka. Čuo sam da se viđa s nekim likom s više godine faksa. Mene to uopće nije brinulo. I onako nismo bili jedno za drugo.
Ivor je počeo trenirati tumbling. Pitao sam se je li on mene kopira ili šta… Ali, nisam ga htio gnjaviti sa suvišnim pitanjima. Kasnije sam doznao kako je upisao tumbling zbog jednog Stevea koji mu se strašno sviđao.
Normalno, Steve je bio stariji od Ivora i plavokos. Ivorov tip muskarca. Ipak, brat mi je imao skoro 14 godina i realno, nije znao što ljubav jest. Bio je zaljubljen u tog momka, ali nije ni znao kako mu prići i kako započeti razgovor koji će voditi do poziva u kino.
Ispitivao me je kako sam ja krenuo s Marthom. Nisam znao što mu reći. Krenuo sam s njom, jer mi je Andreas rekao da je ona prava za mene! Da mu to kažem? Izbjegavao sam odgovor na to pitanje. I danas s 44 godine starosti jošš ne znam kako bi prišao nekoj ženi. Čak i s Jovanom nisam znao kako joj prići. Ona je prišla meni. Marthu mi je namjestio Andreas, a Romanu, buduću suprugu, upoznao čudnim okolnostima.
Zadnji dan škole prije novogodišnjih praznika zvali su iz tajnistva.
Jakea i tetke nije bilo doma. Ja sam podigao slušalicu. Prije nego li su mi rekli što se dogodilo izletio sam iz kuće kao furija i manje od par minuta bio sam u školi. U školskoj ambulanti ležao je Ivor krvave glave i bez svijesti.
Počeo sam se tresti od muke. Školska doktorica me je dovela do sjedalice i rekla kako je Ivor napadnut od grupe starijih učenika, pozvala je hitnu koja bi trebala stići svaki tren.
- Tko mu je to napravio? – izustio sam ne shvaćajući koliko sam bio bijesan.
- Steve Jennings, Toby Applebaum, Richard Driven, Ross McNamara i Taylor Colby.
- Zašto?
- Ne znam, ali mislim da je u pitanju to što je jednog od njih, Stevea Jenningsa pozvao u kino.
Pogledao sam skolsku doktoricu blijedo
- Moga brata su napali jer je gay?
- Na žalost, i u liberalnom San Franciscu gdje je svaki treći muškarac gay se događaju takve stvari.
Zamolio sam doktoricu da reče hitnoj kad dođe da me sačekaju i izišao iz ordinacije. Kao furija sam poletio do „ordinacije“ Matta Matthewsa. Bez kucanja uletio sam unutra razvalivši vrata.
- Ako moj brat umre, ti ćeš bit odgovoran za to!
Matthews me pogledao blijedo, počeo se pravdati da ne zna što se dogodilo. Nabrijan već od ranije opizdio sam ga šakom u glavu. Kako je pao na pod sjeo sam na njega i počeo ga mlatiti što sam jače mogao. Kako sam ga tukao tako sam počeo plakati. Šta sam ga jače tukao tako sam jače ridao.
Osjetio sam da mi netko sputava ruke, jer više nisam mogao tući. Našao sam se u zraku dok sam nogama lamatao okolo. Profesor Doyle koji je u toj školi predavao znanost i dvojica zaštitara iznijeli su me iz sobe. Matthews je došao do nas. Curila mu je krv iz nosa, usna mu je bila napuknuta na nekoliko mjesta, a i akrada mu je bila rascijepana.
- Samo ga pustite da ode odavde. Prokleti Balkanac!
- A šta si ti? Prokleti pedofil koji djeci dijeli pornografiju umjesto da radi posao za koji je plačen!? – ustao sam se i krenuo niz hodnik osjećajuci poglede na svojim leđima.
*** *** ***
Ambulantna kola dovezla su nas na hitnu gdje tetka radi. Zgrozila se kad je vidjela kako Ivor izgleda. Na brzinu sam joj objasnio što se dogodilo i priznao da sam izudarao Matthewsa. Vidio sam joj ljutnju u očima, ali nije ništa rekla. Uhvatila me je za ruku.
Bolio me je dodir. Boljelo me je isto onako kako me je boljela noga one proklete zore, 25.6.1991., kad smo Ivor i ja došli pred kuću na otoku. No, bol u nozi tada nisam osjećao tako intenzivno kao bol u šaci tog dana.
Do nas je došla Melinda. Nosila je radiološke snimke. Zastala je i pogledala rekavši zamišljeno
- Ti si nećak naše Agnes?
- Da!
- Melinda molim te, reci mi kako je Ivor. – Melinda se lagano nervozno uzvrpolji. - Melinda!? – glasnije će tetka.
- Ima frakturu lubanje na pet mjesta. Konzultiraju se s kirurzima može li se i ako može treba li se operirati ili ne. Ima frakturu 4 rebra, jedno je opasno slomljeno. Njega će se trebati podizati iznutra da slučajno ne pukne do kraja i ne probije plućno krilo. Fraktura obije ruke na tri mjesta, slomljen nos, slomljeni desni donji maksilarni sinusi i izbačena vilica iz ležišta vjerojatno od udaraca nogama u lice. I slomljena desna natkoljenica.
- Bože! – rekla je tetka tiho
- Ono što je najgore u komi je. Najvjerojatnije je do kome došlo unutranjim krvarenjem u mozak, ili čak moždanim udarom kao posljedica premlaćivanja. Obzirom da je dobio udarce u lice ne znamo što je s njegovim vidom. To ćemo znati tek ako iziđe iz kome.
- Kad iziđe iz kome – ispravio sam Melindu. Tetka me je pogledala oštro, ali ništa nije rekla.
- Tako je, kad iziđe iz kome. – Melinda me pogleda iskreno sažaljivo bez imalo glume. Pruži mi ruku. - Dođi! Idemo ti slikati šake.
Ustao sam se ne čekajući da tetka ista kaže.
Ujutro sam se probudio u bolničkoj sobi. Noge su mi bile na krevetu dok je torzo bilo u polusjedećem položaju na krevetu.
Osvrnuo sam se po sobi i vidio gomile buketa, plišanih figurica životinja, plišana srca i transparente.
Na jednom od njih pisalo je:
„Beloved Ivor, come back soon!“
Možda se ne bih ni probudio da u sobu nije usao Jake s Melindom. Došao je do kreveta i zaplakao spustajući glavu na Ivorove prsi. Dosao sam do Jake i zagrlio ga čvrsto.
- U redu je momci, u dobrim je rukama. Nećemo dopustit da mu se išta dogodi. – rekla je Melinda.
- Je li moja tetka još tu? – pitao sam.
- U glavnoj ordinaciji je.
Tetka je sjedila u mraku bez ikakvih zvukova kao da se željela izolirati od svega. Vjerujem da je joj je ova situacija s Ivorom bila previše. Imao sam osjećaj da je jedva htjela da nas se riješi. Usao sam u sobu i zagrlio je s leđa.
- Molim te oprosti mi. Nisam želio istući Matthewsa. Jednostavno sam pukao. Samo sam eksplodirao, jer Ivor je jedino što mi je ostao od oca i majke. Da se njemu sta dogodi…
Zajecala je… Bilo je to prvi put u životu da sam vidio kako plaće. Ona je bila ta koja je bila jaka u našoj obitelji. Ona je bila ta koja nas je sve dizala u trenucima kada smo padali. Jake je bio taj koji je bio „kenjkav“, koji je plakao, ja crna ovca, a Ivor dijete. Očito su se sada snage promijenile. I Jake i tetka su plakali. On u Ivorovoj sobi, a ona ovdje u ordinaciji. Ja sam sada taj koji mora donositi odluke i sa sebe i za njih. No, nisam bio spreman za to.
- Zašto? Zašto sam ostavila Ivora u toj skoli s tim kretenom raščupane kose? – pitala se kroz plač.
- Ne znam! – i zbilja nisam znao – Idemo doma. Moraš odspavati bar par sati.
Obrisala je suze, ustala se i krenula prema vratima. Ja sam je pratio. Kad smo izišli iz bolnice, krečući se prema parkiralištu, na stalku za besplatne novine stajala je reklama za najnovije izdanje:
„HATE CRIME:
4 boys and 1 girl arrested!"
*** *** ***
Tetka nije bila sposobna ići na posao. Odlazila je na posao samo kako bi se brinula se za Ivora, Jake je počeo sve cešće izbivati iz kuće pravdajući se poslom, a u biti provodio je noći i dane uz Ivorov krevet u bolnici. Tetka i Jake počeli su se svađati zbog toga, a ja sam obavljao sve moguće kućanske poslove. Pomagali su mi Andreas, Rhonda i Mario koliko su mogli.
No, nisam zanemario faks. Ali osjećao sam pritisak i jaku frustraciju. Malo sreće donijela mi je spoznaja da je Matt Matthews dobio nogu i da mu je liječnička komora i udruženje prihologa zabranilo rad. Malo više sreće donijela je vijest da će klincima koji su napali Ivora suditi kao odraslima. Tužiteljstvo je to argumentiralo da su oni s 15 i 16 godina starosti bili svjesni posljedica svog čina te da su u mržnji počinili kazneno djelo ubojstva ili pokušaja ubojstva ovisno o tome hoće li Ivor preživjeti ili ne. Tužiteljstvo je tražilo smrtu kaznu.
No, kakva je to sreća kada nisi siguran hoće li ti brat preživjeti ili ne? Kakva je to sreća kada znaš da će 5 mladih ljudi možda biti osuđeni na smrt. Iako nisam vjernik znam da je Isus rekao kako treba praštati, a ne uzvraćati oko za oko – zub za zub.
U svoj toj kakofoniji misli i događanja, odlazaka na faks, na dalmatski i novinarstvo počela mi je opadati koncentracija. Nisam znao što sa sobom, nisam se imao vremena baviti Dalmacijom, a ni za otići do Forstera.
Mario je primjetio moj gubitak koncentracije, pa me je zvao da odem na koji od party s njime. Odbijao sam sve dok nisam klonio od umora.
Tu subotu sam samo ležao. Nisam mogao učiti, nisam mogao raditi novinarski zadatak i samo sam ležao piljeći u prazno.
Pred očima su mi prolazile slike prelaska granice. U Korenskom Sedlu, u Sloveniji. Rat je debelo počeo. U Osijeku je tenk pregazio crvenog fiću, prve kasetne bombe padale su po Vukovaru, Zadru, Šibeniku, Sisku. Pucalo se i po Biogradu, a počelo je i s napadima iz splitske ratne luke Lora po splitskom brodogradilištu, s Brižina na Kaštela, a na radiju je javljalo da su rakete iz baze u Žrnovnici spremne i da se samo čeka znak kada će početi padati po Splitu. Uzbune za razno-razne zračne i opće opasnosti počele su biti svakodnevnica.
Na neki čudan način braća i ja dobili smo američke pasoše i u njemu posebna ulazna viza za SAD. Sa pasošima bile su i specijalne avionske karte koje su išle iz Beča u New York i dalje iz NY u SF.
Bartul nas je vozio preko Zadra i Paga na trajekt Prizna-Žigljen i dalje Jadranskom magistralom preko Rijeke dalje do slovenske granice. Slovenski policajci su nas pustili bez problema da prijeđemo granicu. Čak nisu pitali tko smo i odakle dolazimo. Nije ih zanimalo jesmo li Dalmatini, Hrvati, Srbi, Amerikanci ili vanzemaljci. No, upozorili su nas da ne idemo na Trst ili Goricu, jer nas talijanske vlasti neće pustiti u Italiju, već da vozimo na Korensko Sedlo pored Kranjske Gore. Kažu da tamo propuštaju izbjeglice iz Hrvatske u Austriju.
Ljubazni slovenski policajci čak su nam dali nekoliko boca vode i autokartu Slovenije da lakše prijeđemo put do Kranjske gore.
Jake se interesirao može li se avionom iz Ljubljane u Beč, no slovenski policajci su rekli da su sve linije s ljubljanskog aerodroma vec mjesecima zatvorene, a nismo mogli ni vlakom u Bec.
Dugo mi nije bilo jasno kako je tetka uspjela dobiti američke pasoše za braću i mene kada smo imali jugoslavensko državljanstvo. Tu večer rekla mi je da Amerika pomaže Židovima bili oni iz Izraela ili Uzbekistana ili Rwande te neka ne zaboravim da sam djelomično Židov po majci.
Ispričala mi je kako je moj dida, otac moga oca, spasio njene roditelje kada su bježali iz Splita od ustaškog terora. Mnogi od njih nisu uspjeli preživjeti, ali oni koji jesu, postali su mnogo jači.
- Sada se obuci i odi s Mariom na taj party. Zabavi se malo, ne možes stalno biti zatvoren u sobi i učiti.
- A Ivor…? – pobunio sam se.
- Znam da voliš svoga brata i da se brineš o njemu, ali… Šta se god dogodilo s njim ti na to ne možeš više utjecati. Razmišljanjem o tome samo sebi činiš loše. – Doslovno me je istjerala iz kuće.
Na izlasku dok su me Mario i Andreas čekali u autu zamolio sam tetku neka se ne svađa s Jakeom. Jer život je prekratak za to.
*** *** ***
Ni meni ni Andreasu nije bilo neugodno. Zašto bi i bilo kada je treštila dobra mjuza, zgodni ljudi bili oko nas, a alkohol se točio u potocima. A moglo se naći i trave, a vjerujem i kokaina iako nisam svjedočio da je itko šmrkao tu noć.
Kao što sam i mislio party je bio za odabranu gay ekipu. Mislim da samo Andreas i ja bili jedini koji nisu bili gay na tom partyju.
- Tko organizira ovaj party? – pitao je Andreas Marija.
- Moj producent Steven. Rođendan mu je. – odgovorio je Mario i otišao prema manjoj grupi ljudi koja je sjedila za šankom.
Najednom mi je postalo zagušljivo, što od alkoholnih para, što od dima cigareta i trave, što od temperature zraka. Izišao sam na terasu dok je Andreas potražio Marija.
Na terasi je već bilo ugodnije. Bilo je gotovo ljeto i noći više nisu bile onako hladne i maglovite kao zimi. Naslonio sam se na ogradu terase i pledao prema tornju na Twin Peaksu.
- Dobra večer, stranče. – začuo sam iza sebe, ali nisam se obazirao, jer nisam mislio da je upućemo meni. – To si došao po još jedan novinarski zadatak? Već vidim naslov: “Rođendan Stevena S. slavnog producenta gay pornića.”
Osvrnem se i ispred sebe vidim Stevena s bocom šampanjca u jednoj, i komadom torte od jagoda u drugoj ruci.
- Piješ li šta?
- Ne, hvala.
- Ti si baš ono neki dobro odgojen momak. Kratki odgovori puni ljubaznosti.
- Nije uvijek tako. Usput, sritan rođendan.
- Hvala. – pruži mi bocu šampanjca. – To je razlog ga nazdravimo!
- Zbilja ne pijem.
- Ali, nisam stavio nikakvu drogu unutra. Vidiš da je još originalno zatvorena.
- Ne radi toga… Jednostavno ne pijem i ne uzimam droge.
Steven kimne. Odloži tanjur s tortom i bocu na stolić i dođe do mene.
- Kakve si bile kritike na interview? Nisam čuo nikakve povratne informacije po tom pitanju. – pitao me je.
- Prošlo je više nego dobro. Svi su bili oduševljeni.
- A kako se tebi svidjelo, Karlo?
- Super. Tvoj uvod i onih par pitanja koja sam ti postavio bilo je više nego super. Posebno na način na koji smo smontirali taj video.
Pogleda me znatiželjno.
- Imam osjećaj da nešto nije u redu?
Osmjehnem se zamišljeno.
- Brat mi je u bolnici. U komi je.
- Žao mi je. – iskreno zaprepašteno kaže. – Kako? Što se dogodilo?
- Jesi li čuo za slučaj premlaćivanja u onoj školi? – Pogledam ga u oči
- Nije valjda!?
- Na žalost, da…
- To je strašno. To je užasno strašno. – još jednom je iskreno izustio. – Ako ti ikako mogu pomoći. Imam dobre veze s advokatima, liječnicima šta god ti treba, samo javi.
- Hvala. Ali… tetka kod koje živim ovdje je doktorica, šefica hitne službe, a njen suprug radi za odvjetničku tvrtku.
- U redu, ali to ne znači da se ne trebaš javiti ako ti bilo što treba.
Pogleda me iskreno.
- Dođi! – priđem mu bliže kao hipnotiziran. Zagrli me čvrsto i šapne tiho na uho – Moje su molitve s tobom i tvojim bratom. Mogu pomoći jer imam dosta veza i u policiji i u tužiteljstvu i u bolnicama i odvjetničkim tvrtkama. Čak u vojsci, policiji i tajnim službama. Mnogi mi duguju usluge. Ako išta mogu napraviti slobodno pitaj.
- Hvala! – poljubi me u obraz dok sam to govorio.
Zamislim se ne trenutak.
- Je li još ona ponuda stoji?
- Da snimiš koji film?
- A-ha…
- Kad god to budeš htio. Samo me nazovi, pa ćemo dogovoriti detalje.
Comentarios