U kući Harrison zavladala je trenutna nervoza kao i na odjelu intenzivne njege u bolnici u kojoj radi tetka. S tom razlikom da će ona u kući imati posljedice.
Tog jutra, u ljeto 1994., došla su bolnička kola Trauma Recovery Centra s dvojicom bolničara po Ivora. Tetka i ja smo baš bili u sobi. Tetka je Ivoru čitala roman koju nije dovršio čitati zbog napada na njega, kada su se otvorila vrata i ušla njih dvojica s kolicima.
- Ivor Morosin – pitali su tako da je zvučalo Ajvor Marazin.
- Da!? – začuđeno će tetka dok je sklapala knjigu.
- Poslali su nas iz TRC, po Ivora Morosina.
- Mogu li vidjeti papire? – poslovno će tetka.
Jedan od bolničara preda papire tetki koja ih je brzo pregledala i izišla uz riječi neka čekaju.
Do sobe se čula svađa tetke i šefa odjela. U toj buci svađe, pomiješanom s čavrljanjem bolnicara i odzvanjanjem klompi po podu, kao i zvukom hip-hopa s radija koji dopire iz ureda glavne sestre začuo sam tetkino pitanje:
- Who the fuck is Steven?
Najedom mi je postalo nepodnošljivo vruće. Srce mi se uzlupalo, usta osušila, grlo stisklo, a dlanovi i čelo počelo znojiti. Ustao sam se i počeo nervozno šetkati lijevo-desno dok sam lupkao prstima jedne ruke po dlanu druge. Grlo mi se osušilo. Imao sam osjećaj da mi usne pucaju o žeđi. Opet sam se orosio hladnim znojem iako sam bio u klimatiziranom prostoru.
Da bih prekinuo tu nervozu došao sam do špine i nalio vode u sebe. Zagrcnuo sam se.
Jedan od bolničara me upita jesam li dobro. Samo sam kimnuo i rekao da sam se zagrcnuo.
- Mislim, jesi li zbilja dobro?
- Na sto ciljas?
- Nervozan si, znojis se, ulio si u sebe 10 litara vode sad…!
- A to…!? Dobro sam samo… – nisam znao sto slagati – …štitnjača. Kao kod žena u menopauzi. – iskezim se glupo.
- A-ha…
Tetka je ušla u sobu s Lindenom, šefom odjela, vratila bolničaru njegove paprire. Došla do mene i ugledala me u oči. Nadao sam se da neću doživit još jedan šamar od nje, i srećom — nisam.
- Linden, – šef odjela, – me je uvjerio da će Ivoru u toj bolnici bit bolje.
- Dobro. To je dobro zar ne?
- Imaju bolju opremu, specijalizirani su za slučajeve poput Ivorovog. Čak ima čovjek koji će platiti njegovo liječenje.
„Molim!?“ promislio sam, ali nisam ništa rekao.
- Neki Steven će platiti pune troškove prijenosa, liječenja, osiguranja, lijekova, hrane, smještaja… svega. A imat ćemo neograničeno vrijeme posjeta.
- Dobro… Dobro…To je dobro…
- To je super. Nikad se nisam nadala da će se naći neki dobar čovjek koji bi mogao pomoći našoj obitelji.
- Jake je dobar čovjek koji nam je puno pomogao i zahvalan sam mu zbog toga.
- Da, ali ja sam vjenčana za Jakea.
- Sigurno se ne bi vjenčali da Jake nije dobar čovjek. – lupao sam glupo samo da prekrijem nervozu.
Ništa nije rekla na to. Ispratili smo bolničare i Ivora. Htio sam ići s njima, ali tetka me nije htjela pustit. Došli smo doma. Ja sam bio nervozan ka gladna mačka.
Čim smo došli doma, pojurio sam u sobu zoveći Marija. Normalno, nije bilo doma kad sam ga trebao. Vjerovatno je bio vani. Uzvrtio sam se po sobi panično. Našao sam negdje onaj broj kojeg mi je Steven dao kad sam se dogovarao s njime za inteview i nazvao ga. Hvala k…u uspio sam ga dobiti iz prve. Zamolio sam ga da se nađemo negdje. Tetki sam samo na brzinu poljubio u rekao joj da ću jesti vani. Začudila se tome, jer je jako dobro znala da nikada ne jedem van kuće.
*** *** ***
Steven i ja našli smo se na trgu Ghirardelli. Već kad smo se sreli vidio je da sam u nekoj vrsti histerije. Zaokupljen svojim mislima i željom da objasnim Stevenu zašto sam ga zvao, nisam ni primijetio da me tekta Agneza prati.
Sjeli smo za stol. Ona do našeg okrenuta mi leđima. Nisam pojma imao da je tu, ali sam je osjećao, I to me činilo još nervoznijom.
Tetka, u biti, nije bila loša žena, ali je bila oštra i od ljudi je tražila samo ono najbolje. Zbog svega što je proživjela nekad se činila kao hladna kučka, što je često i bila, ali većinom bi zažalila zbog svoje distanciranosti od ljudi. Kao što sam već rekao, od ljudi je tražila samo ono najbolje i imala je velika očekivanja od njih. Ja sam imao osjećaj da sam njena očekivanja pogazio.
- Nešto se dogodilo? – pitao me je dok nam je konobarica posluživala čašu zlatnog vina za njega, a za mene sok od naranče.
- Dogodilo se to da si premjestio mog brata iz jedne bolnice u drugu iako sam ti rekao da to ne radiš.
- Ja sam mislio…
- Kvragu, – prekinem ga – ne znaš kakve to posljedice može imati po mene, pa čak i po Ivora kad bi moja tetka dozna da sam ja na neki način uključen u ovo.
- Hmmm – zamisli se – šta bi ti učinila?
- Izbacila bi me naglavačke iz kuće…
Zamisli se i tiho reće.
- To je gadno. – a onda veselije – ipak, ne bi se našao na ulici. Mogao bi živjeti kod mene.
- Mora da se šališ?
- Ne šalim se… U mojoj kući ima poseban anex u kojemu imam sklonište za gay osobe žrtve izbacivanja iz kuće od strane njihovih roditelja i rodbine. Imam poseban fond za žrtve nasilja uvjetovane mržnjom.
- Ali, ja nisam gay.
- Dobro, nisi gay, ali to ne znači da ti ne mogu pomoći ako ti se dogodi kakva nevolja.
Počeo sam škrgutat zubima nervozno. Pitao sam zašto svi upravljaju mojim životom, samo ne ja. Je li to dobro ili loše, je li greška u meni ili samo ne shvaćam šo se događa?
- Ne znaš što se sve događalo samnom i ne znaš što sam sve preživio. Ne mogu se još jednom naći bez ičega.
U tom trenutku sjena se nadvila nad stolom. Velika sjena, da sam mislio kako je oblak prekrio sunce.
- Gospodin Steven pretpostavljam? – začuo sam tetkin glas. – Ja sam Agneza Harrison, tetka mladog gospodina ovdje.
Zemljo otvori se.
Steven i tetka se rukuju i on joj ponudi neka nam se pridruži za stolom, što ona spremno napravi.
- Vidite, – započela je tetka – jako sam zahvalna što ste premjestili moga mlađeg nećaka u bolnicu u kojoj će imati bolje uvjete od one u kojoj ja radim. No, molila bih vas da nađete smještaj u vašem skloništu za ovog ovdje momka.
- Oprostite, ali mislim da ne biste smjeli Karla izbaciti iz kuće. Nije znao što sam učinio i to sigurno nije bila njegova ideja.
- Nas dvoje – obrati se tetka meni – sada idemo doma. Do večeri ćeš se spakirati i otići. A vas, – sada se obraćala Stevenu – nisam ništa pitala.
Osjećao sam se posramljeno i poniženo dok sam se ustajao i išao za tetkom. Steven je krenuo za nama i uspio nas dostići.
- Ne brini mali, napravit ću sve da ti pomognem.
- Jesi li ti totalno poludila? – čuo sam kako se Jake dere prvi put u svome životu. – Ne možeš ga samo tako izbacit iz kuće!
- Ovo nije izbacivanje iz kuće, ovo je lekcija za njegov budući život.
- To je suludo! Ništa više! Izbaciš li iz kuće Karla i ja idem s njim. Neću ostati ovdje više ni trenutak.
- OK. Ako si tako odlučio. – tetka je bila uporna.
Jake i ja samo otišli na kat. On je pakirao svoju robu, ja svoju.
Mario je kasno došao doma i mislio da idemo na put. No, brzo se razuvjerio. Nazvao je Andreasa koji je nagovorio svoju majku da nas trojica živimo kod njega dok se ne snađemo. Andreasova majka, doña Ines Garcia je pristala na to bez da je pitala što se i kako dogodilo. Tako sam se sa Sunseta preselio na Mission.
*** *** ***
Život kod obitelji Garcia nije bio jednostavan kao kod obitelji Harrison, ali je bio zabavan. Ines je upravo prekinula svoju vezu s izvjesnim Miguelom. Ona je jedina radila i to dvokratno i morala je uzdržavati Andreasa.
Andreas je imao svoje fiks ideje koje su padale sa svih strana. Nekad se činio izrazito shizofren, ali bio je drag i simpatičan momak, najbolji prijatelj kojeg sam ikada imao. Spavali smo u istoj sobi, onoj istoj iz koje sam mjesecima ranije pobjegao glavom bez obzira sa željom na se nafiksam.
Ušavši u sobu obuzela me jeza. Vraćale su se slike one noći kad smo Andreas i ja gledali onaj pornić tu. Shvatio sam koliko sam psihički jak da sam mogao stajati, ni sam ne znam koliko dugo, ispred vrata bivšeg dilera sa snažnom željom da se ufuram, ali da želju uspijem potisnuti i otići do tetke u bolnicu zatražiti pomoć.
Jake i Ines brzo su se složili. On je predložio da plaća pola svih troškova, ali Ines nije htjela ni čuti. Rekla je da nas je primila jer smo se naši u nevolji i jer nas poštuje, ne jer želi materijalnu korist on nas. Jake je pokušao objasniti da ne može sama uzdržavati sve nas, no ona je bila uporna.
Shvatio sam da moram na neki način početi zarađivati kako Ines i Andreasu ne bi bio na teret, no nisam želio napustiti školu. Savjetovao sam se s Andreasom i Marijom. Andreas nije htio ni čuti da išta plaćam, ali želio sam. Nisam mogao živjeti na njihov trošak. Osjećao sam se kao prosjak, a to sebi nisam mogao dopustiti. Andreas je usporedio to sa životom s tetkom i Jakeom ali nije mogao shvatiti moj pogled na to.
Kad smo ostali sami, Mario mi je predložio neka se okuražim i krenem s njim na snimanje. Bar da vidim kako to izgleda. Predložio mi je ako smatram da ne mogu sudjelovati u tim filmovima neka bar postanem photomodel ili plesač u jednom od klubova. Sve su to poslovi koji ne zahtijevaju previše, a lova konstantno kapa. I što je najbolje od svega: mogu nastaviti studirati. I da… Podsjetio me je da i moj psihijatar to zahtjeva od mene.
Nisam to želio. Želio sam biti novinar i zarađivati od novinarstva. Ne kao porno glumac ili porno model. Nije to bilo za mene. No, kopkala me misao da učinim nešto takvo otkad mi je dr. Forster predložio, ali isključivo u svrhu liječenja.
*** *** ***
Sutradan sam otišao u TRC. Samnom su bili Andreas i Jake. Mario je navratio poslije.
Ušavši u sobu ostao sam zapaljen – pozitivno zapanjen.
Soba u kojoj je Ivor ležao bila je prostranija, s više svjetla. Ofarbana u baby blue činila se još većom i svjetlijom nego li sobe ofarbane u klasično bijelo. A i TV je bio upaljen.
S hodnika se nije čulo lupanje teških klompi ni hip-hopa ili agresivnih pjesama u stilu Janet Jackson kao u tetkinoj bolnici, već je dopirala nježna smooth jazz glazba. Bolnica se čistila, kao i sve njene sobe tri puta dnevno, a s poda se moglo jesti. Čistoća, je bila na zavidnoj razini, ali nije bilo sterilno. Na površinama nije bilo prašine, na prozoru se nisu vidjele kapi kiše, a u svim sjajnim površinama bi žene bez problema mogle popraviti šminku.
S aparatima, koji su bili novi, ili bar očuvani radilo se isključivo u rukavicama, ne stoga jer se netko bojao da će dodirivanjem aparata prstima biti izložen infekciji, već jer su željeli da aparatura traje što dulje.
Krevet na kojem je Ivor ležao bio je čist i nov. Zavoji oko prsa su mu se previjali dva puta dnevno, a tako se mijenjala i posteljina. U penis mu je bio umetnut kateter koji je vodio u spremnik zbog mokraće, a u stražnjici vrećica zbog izmeta. I kateter i spremnik, kao i vrećica mijenjala se također dva puta dnevno.
Mislim da ovakav tretman imaju samo oni koji su mogli jako dobro platiti. Steven je očito mogao.
Kod ulaza u sobu sestre su nam dali posebno odijelo koje smo morali navući, kao i navlake za cipele. Morali smo još imati i specijalne kapice da dlake s kose ili perut ne padnu na tlo, te maske za lice. U sobu je bilo strogo zabranjeno unositi hranu, piće, cvijeće, svijeće, knjige (osim ako su prije toga oprašene u posebnoj prostoriji), igračke i sve druge stvari koje mogu pomoći u kontaminaciji sobe. Bilo nam je malo čudno, ali dobro…
Sjeli smo pored Ivora na udobne klupe i pričali mu. Volio sam ga držati za ruku dok sam mu pričao ili prepričavao događaje na televiziji. Jednom sam čak legao na krevet i naslonio mu glavu na moje rame grleći se. Želio sam da zna da sam mu potpora, ali isto tako da ga trebam. Zakleo sam se tada da ću svaki dan dolaziti do njega u bolnicu i da me ništa neće moći spriječiti u tome.
Jedino što mi je ostalo od mojih roditelja je moj Ivor i ako bih izgubio njega izgubio ih i sebe.
U jednom od tih trenutaka pitao sam se zašto je Steven preselio Ivora iz tetkine bolnice u ovu. Je li zbog toga da me navede da snimim tih par vražijih scena u gay porniću ili jer je zbilja želio pomoći? Ni Mario ni Andreas nisu imali odgovor na to. Jake ništa nije znao a nisam ga htio opterečivati time.
U jednom od tih mojih posjeta bolnici nabasao sam na Stevena. Bio je u Ivoroj sobi. Sjedio je na jednoj od onih udobnih sjedalica i pričao mu.
- Šta ti radiš tu? – zbunjeno sam ga upitao.
- Hej stranče, – reče mi i ustane se.
– Došao sam posjetiti tvog brata. Vidjeti ima li kakvih novosti…
- Na žalost još ništa. - pogleda me - Kako si ti?
Nisam ništa odgovorio, samo sam slegnuo ramenima i pogledao prema Ivoru.
- Dođi! – rekao mi je i pokazao rukom prema vratima.
Izišli smo na hodnik i brzo se našli u prostoriji za dnevni boravak osoblja. Nismo ni ušli u prostoriju a već me je pitao.
- Je li te teka ipak izbacila iz kuće? Nadam se ne.
- Da… ovaj… izbacila me je iz kuće.
- Pa gdje si sad? Što me nisi nazvao?
- Hvala, ali snašao sam se nekako. I Mario i moj tetak Jake su mi pružili potporu tako da su i oni otišli samnom.
- Pa gdje ste sad…?
- Kod mog kolege u ulici Florida.
- Nije daleko odavde.
Kimnuo sam nesigurno i krenuo prostorijom prema prozoru kuckajući prstima po stolu dok sam prolazio do prozora. Okrenem se nesigurno i pogledam ga pravo u njegove smeđo-zelene oči. Stajao je na vratima u odijelu za posjetitelje ispod kojeg se nazirala plava majica i blue-jeans.
- Mogu li te pitat nešto? Ali molim te budi iskren prem meni.
- Ne brini o mojoj iskrenosti.
- Ok onda… Zašto si prebacio Ivora ovdje?
- Kako misliš zašto sam prebacio Ivora ovdje? Pa zbog uvjeta koje ima u ovoj bolnici!
- Osim toga. Zašto si to napravio? Kakve ti koristi imaš od ovoga?
Steven je došao skroz do mene. Toliko bi je bio blizu da sam mogao osjetiti kucanje njegovog srca. Ispružio sam ruku da ga odgurnem dalje od sebe, jer nisam mogao podnijeti takvu blizinu, osim ako je ja nisam inicirao. Umjesto da ga odgurnem od sebe on me je uhvatio za ruku. Nije ništa učinio da me povrijedi ali me je taj njegov dodir bolio.
- Nemam skrivenih namjera. Nisam to napravio da bih nekome naudio, ili da bih te ucjenjivao ili privolio na nešto što ne želiš. Tu sam da ti pomognem s bratom. Rekao sam ti da imam fond za gay osobe koje su na ovaj ili onaj način stradale. Ako mogu platiti ljudima liječenje od AIDSa, zašto ne mogu tvome bratu platiti liječenje jer je u komi zbog toga što ga je nekoliko mamlaza zamalo ubilo.
- Ne mogu…
- Jasno da ne možeš vjerovati? – prekine me – Obzirom što si sve proživio, nije ni čudno što si skeptičan, ali vjeruj mi ima dobrih ljudi koji su voljni pomoći.
- Ali… odakle ti novac da bi platio ovakvo liječenje? Sve od pornografije? Može li to pokriti sve ove troškove? Ovo je preskupo. – sjeo sam zbunjen
Sjedne do mene i pogleda me duboko u oči. Pokušao sam izbjeći kontakt očima, ali nisam uspjevao. Svaki put kad bih maknuo pogled on bi me pogledao. Nije mi dao da skrećem pogled s njega. Bila je to jedna psihološka igra u kojoj nema šanse da ja pobijedim. Kad sam napokon posustao od izbjegavanja pogleda, rekao je:
- Već sam ti prije rekao da imam fond puten kojeg plaćam za ovakve situacije. U tom fondu su i drugi producenti poput Johna Rutherforda, Chucka Holmesa i drugih. Brinemo o ljudima s HIVom, odnosno AIDSom. Brinemo o beskućnicima, prvenstveno mladim gay beskućnicima, ali i drugima bez obzira na spol, boju kože, jezik, seksualnost… Uplatili smo lani više od 3 milijuna dolara za borbu protiv raka kod djece. Uplatili smo isto toliko za otkrivanje uzroka i liječenje autizma.
- Nisam znao to.
- Nisi ni mogao znati. Od svake kupljene ili iznajmljenje kasete ili DVDa materijala kojeg kompanije u sastavu Falcon grupe proizvede 45% ide za ovaj fond. Ostalih 55% ide za plaće ljudi u produkciji, dakle snimatelje, tonce, montažere… i pripremu idućeg materijala. No, ne uplaćujemo samo mi. Imamo mnogo onih koji uplaćuju u ovaj naš fond, od običnih, nepoznatih, malih ljudi do Elizabeth Taylor, Madonne, Kylie Minogue, Joan Collins, Cyndi Lauper, Michaela Jacksona, George Michaela, Eltona Johna, Rickyja Sambore, Stevena Tylera, Al Gora, Stevea Jobbsa … Mnogi liječnici, političari, biznismeni, odvjetnici uplaćuju u taj fond. Tamo gdje je država zakazala, mi smo se organizirali.
Zamislim se i nervozno počešem po kosi.
- Tko bi rekao da se iz takve rabote može roditi nešto plemenito.
Nije ništa rekao, ali je kimnuo potvrđujući istinitost mog navoda. Taj njegov čin me je nagnao da mu ispričam što se sve dogodilo u Biogradu. Pričao sam mu o tome kako su Ivora i mene brutalno silovali pripadnici Zbora Narodne Garde, kako su mi zaklali roditelje, nonu ubili i kuću u kojoj smo živjeli skrušili do temelja samo zato što smo dalmatske nacionalnosti.
- Mario mi je nešto rekao – bio je iskren – ali nisam znao da je ovako gadno.
Kad smo se vratili u sobu, pitao sam ga kad bi mogao do njegovog studija. Rekao sam da želim probati obavit to, ali ako ne uspijem, neka se ne ljuti.
- Kad god hoćeš. – rekao mi je bez ustručavanja – Možeš početi kad hoćeš i otići kad hoćeš. A ako to radiš radi novca da bi platio studij, ne moraš. Imamo i za to fond. Samo reci i sipendirat ćemo te.
- Ne radi novca, već jer moj psihijatar misli da bi na taj način lakše prebrodio neka psihička stanja nastala silovanjem.
- Ne moraš to raditi da bi se osjećao bolje, osim ako ne želiš. Razmisli dobro i onda mi javi.
Vratili smo se u Ivorovu sobu. Sjeo sam i pogledao u brata zamišljen.
Comments