Uvijek sam se nadao da će moj prvi seks biti romantična događaj s curom u koju sam ludo zaljubljen. Ono… romantika, usamnjena vala, zvizde, spontanost, ljubav, strast…
No, noć 25. lipnja 1991. godine urušio je te moje nade. Tetka mi je jednom rekla kako se ne moram prestati nadati, jer to se još uvijek moglo dogoditi. Brutalno silovanje od strane ZNG-ovaca ne mogu računati kao seks. Iako je to tehnički bio seks, bio sam prisiljen na njega. Tetka je mislila da još uvijek mogu imati pravi prvi seks s nekom curom. To su mi potvrdili i Mario i Andreas.
Prvi dobrovoljni seks imao sam s Marthom. Ali, ni tu nije bilo ljubavi i romantike, a nisam ni bio zaljubljen u nju. S njom sam imao samo divlje izbacivanje nagomilanih frustracija kroz seks i ništa više.
No, tog kolovoza 1994. znao sam da ni tada neće biti tako kako sam želio i zamišljao. No, odlučio sam se na taj korak. Našao se sa Stevenom i rekao mu da sam odlučio – napravit ću to. Pokušao me je odgovoriti, no kako sam bio sam tvrdoglaviji od njega morao je popustiti.
Steven je ponudio posao svih najvećim „glumcima“ gay pornografije tog vremena. Misija je bila rekonstruirati događaj što je sličnije bilo moguće. Objasnio sam mu detalje i razloge, radio s njime na studiju, te naglasio da sam tu samo za ovaj eksperiment i nikako više.
Da me sačuva od mogućeg zaraze, ne samo virusom HIVa već i hepatitisa, HPVa i drugih poslao je sve koji su pristali na snimanje na testiranja. U dogovoru s infektološkom klinikom njemu su dolazili rezultati kako ne bi došlo do krivotvorenja istih. Od početne postave – njih 50ak, ostali smo na 19 likova. Svi ostali imali bili su ili HIV pozitivni ili su imali AIDS, ili neki drugi zajeban virus. Ostali su samo ona najveća i najbolja imena – dobitnici brojnih nagrada za svoja djela. Dogovorio je s drugom kompanijom, specijaliziranom za scene uniformiranih osoba, dane snimanja jer njegov studio nije bio prikladan za takav uradak.
Bio sam dobrano nervozan. Šetao sam po svojoj garderobi kao ranjena zvijer. Htio sam odustati, ali upozorili su me da više nema natrag. Ugovor je potpisan i ja sam jednostavno morao tu učiniti. Razgovarao sam i sa dr. Forsterom koji me je podržao i psihološki pripremio na taj korak. Možda je tako i bolje, nego da odugovlačim. Steven je primijetio moju nervozu i pitao me hoću li popiti šta da se opustim. Možda koje pivo ili whiskey. Odbio sam. Tada mi je ponudio poppers. Pojma nisam imao što bi to bilo, pa mi je objasnio da je to preparat od kojeg će mi se opustiti mišići, bit ću opušteniji, a neće me ni boljeti pri penetraciji. Objasnio mi je kako se konzumira i na koji način funkcionira.
Pistao sam na to. Inhalirao sam kroz nos malo estera tog preparata i nedugo za tim zbilja sam se osjećao opuštenijim.
Izišli smo na set. A tehnička ekipa i protagonisti su mi pljeskali. Ja sam se osjećao posramljen. Što su više pljeskali to sam bio više posramljen. U dijelu gdje sjede producenti, redatelj i scenarist sjedili su Mario i Andreas, a iza njih moj pshihijatar dr. Forster koji se ponudio da dođe na set u slučaju ako ne budem mogao izdržati pornografsku rekonstrukciju mog silovanja.
Steven mi je još jednom objasnio kako se neće moći sve 100% točno rekonstruirati; neće se prikazat smrt mojih roditelja, već samo silovanje mene i Ivora. A ima još jedna stvar: Za razliku od stvarnog događaja ovdje ću morati svršiti, jer se pornografija ipak radi kao fikcijski događaj koji probuđuje maštu, ne kao dokumentarac ili snuff film. I to mi je bilo jasno.
Dok mi je pokazivao studio i kuda ću se ja i moji „kolege“ kretati, te dok mi je pokazivao kuda će se kretati kamera, odnosno kamermani i druga ekipa, opet sam počeo biti nervozan. Posegnuo sam za još malo poppersa.
Krenulo je snimanje. Napetost je rasla. Želio sam da se ovo nikada nije dogodilo. No, treći udah poppersa me je opustio do kraja. Čak mi je došlo smijati se. No, kada su ugrabili mene i momka koji je glumio Ivora počeo sam se otimati. Najednom sam zaboravio na scenarij. Prisjećao sam se svega što mi se dogodilo na dan kad je RH proglasila neovisnost. Prisjetio sam se ćelavca i njegovog groznog zadaha piva pomiješanog s nekog groznom hranom i cigaretama dok je puhao u moje lice. Trenutka kad su nas bacili na pod, tukli i trgali odjeću s nas.
Cijelo vrijeme snimanja imao sam zatvorene oči. Akteri tog uratka također su se prestali držati scenarija. Momak koji je glumio Ivora pratio je moj tempo. I on se počeo batrgati, pa je sve izgledalo dosta realističnije nego li je zamišljeno.
Nisam nikada doznao je li onima koji su glumili silovatelje rečeno da budu agresivni ili se meni činilo da su zbilja bili takvi. Mora biti da je sve bilo toliko realistično, jer se samo jednom čulo ono vrhunsko „cut“.
Sve je bilo toliko realistično da su im penisi bili na gotovs čim su prije „cut“-a skinuli donje dijelove uniformi. Dok smo se pripremali za nastavak snimanja, vidio sam da se dvojica fluffera doslovno dosađivaju. Jedan je igrao video igrice, a drugi ćakulao s Mariom i Andreasom.
Nastavak snimanja donio je još jedno ušmrkavanje poppersa. Ono bacanje na pod, čak je, igrom slučaja, rekonstruiran moj udarac ćelavca, no izostao je kundak u moju nogu s druge strane. Daljnje trganje moje odjeće, nasilno utrpavanje njihovih penisa u moja usta i početak penetracije.
Ne znam je li zbog poppersa ili nečeg drugog penis mi je bio u potpunoj erekciji. Što su mi jače i silovitije to radili imao sam osjećaj da će mi eksplodirati od jačine erekcije. Kasnije mi je moj psihijatar, objasnio da je to bila normalna reakcija zbog stimuliranja prostate, a i bio sam opušten. Pitao me je jesam li imao erekciju dok su me zaista silovali. Nisam se mogao sjetiti tog detalja, ali mislim da jesam jer kako bi drugačije mogli znati koliki mi je kada je jedan od silovatelja rekao da nemam ni 15-16 godina, a već mi je do koljena.
To redanje nadamnom i ovom drugom momku trajalo je satima. Kada smo nastavili snimati poslije jedinog cuta, bilo je točno 12:41. Sada sam opet pogledao na sat i bilo je 17:28. Skoro pet sati trajalo je to i nije se nazirao kraj. Pitao sam se koliko je dugo trajalo stvarno silovanje kojeg su počinili vrli pripadnici hrvatske garde. Ne vjerujem da je trajalo ovoliko dugo iako se meni činilo kao vječnost. A možda i jest trajalo dugo, no u kakofoniji događanja pojam o vremenu se iskrivi. Kao što teška vremena psihički traju duže od realnosti, a dobra vremena, dobri i pozitivni trenuci prolete dok ne rečeš keks.
Na kraju, kao i onda svršavali su mi po licu. A sve je krenulo kada je moj ko-protagonist, onaj koji je glumio Ivora, počeo svršavati. Čuo sam iza sebe kako viče da svršava. Tada sam se i ja uhvatio alatke i dogodilo se, sasvim slučajno ali se dogodilo, da smo svršili istovremeno. Tada su krenuli i oni. Jedan po jedan po našim licima.
Napokon, tome je došao kraj. Dok sam se ustajao i odlazio prema tuševima doslovno sam morao vratiti prepone i ostale zglobove nogu i na svoje mjesto. Osjećao sam se da hodam kao frankensteinovo čudovište, bio sam ukočen, a tijelom su mi počeli prolaziti trnci.
Dr. Forster je krenuo zamnom zanimajući ga kako se osjećam s naglaskom kako je još rano o tome pričati. Iskreno, iako sam ejakulirao izostao je bilo kakav osjećaj. U sebi sam osjećao veliku emocionalnu prazninu. Na sreću, nisam osjećao nikakav negativan osjećaj. Ni bijes, ni ljutnju, ni mržnju, ni tugu, ni poniženje. Osjećao sam se ravno kao da se ovo nije ni dogodilo. Ali, obećao sam doći do njega sutradan kada prespavam sve ovo i dojmovi se smire.
Za nama je u kupaonicu ušao Steven s drugim producentom, i rekao dok sam puštao vodu s tuša koji mi je visio nad glavom:
- Ovo je bilo savršeno. Sad smo na brzinu preko videoscopa premotali i svaki kadar je izvrstan.
- Nemam ja veze s tim. Pohvalite snimatelje. Oni su to dobro snimili.
- Ne mislimo na to. – upozorio me je Larry, drugi producent. – Mislimo na tvoju glumu. Na taj strah u očima kada te je Cameron uhvatio s leđa, na to batrganje kada su te ostali zgrabili, podigli i bacili na pod. To vikanje, ta borba za vlastiti život.
Slegnuo sam ramenima. Kako da mu kažem da je takvo nešto što sam proživio zbilja proživio i da je ovo bila rekonstrukcija stvarnih događaja. Ubiti, reći mu to bilo bi suludo, jer možda mu je već Steven rekao. A možda i nije. Kako bilo, odlučio sam ništa ne govoriti.
- Što radiš tu, što ne odeš u Hollywood? Vrhunski si glumac. – rekao je Larry – I Traci Lords je glumila u pornićima pa je sada zvijezda u TV produkciji. Čak sam čuo da je potpisala ugovor sa Spellingom za Melrose Place.
Još jednom slegnem ramenima i nastavim se tuširati. Ekipa je tada tek počela dolaziti. U graji sam čuo Stevena kako me čeka u garderobi gdje sam ga i našao nakon tuširanja.
Sjedio je za stolom i gledao se u ogledalo koje su okruživale velike žarulje. Nije se okrenuo kada je rekao da sam zavrijedio mnogo više od onoga što smo se dogovorili. Nisam znao o čemu priča. Nisam mi mogao zamisliti o čemu govori.
Okrenuo se i pružio mi ček:
- Dogovorili smo se za 5000 dolara. Ovaj ček je doznačen na 180.000 dolara.
- Molim!? – začuo sam Andreasa kojeg nisam ni primjetio kada sam ušao u prostoriju.
Andreas i Mario sjedili su na sjedalicama desno od mene, tako da ih i nisam mogao primijetiti, jer se na tu stranu otvaraju vrata. Pogledao sam prema zvuku i imao što vidjeti: Mario je imao razjapljena usta, a Andreas raskolačene oči. Izgledali su kao da su izišli iz nekog crtanog filma.
- 180.000 dolara. Mora da se šališ? Rekao sam ti da neću uzeti ni onih 5.000 koje smo dogovorili. 180.000 je već malo previše.
- Uzmi! – doslovno mi je stavio ček u ruku. – Tebi su ove pare potrebnije.
Ne bih ja bio ja da se nije probudila moja sumnja, pa upitam:
- Zašto mi daješ toliko?
- Jer ti je potrebno.
- Trebam li potpisati neki novi ugovor, aneks ugovora ili nešto slično?
- Da!
- Dakle, njime ćeš me vezati za još filmova? Postat ću tvoj seksualni rob!?
- Neću to učiniti! Iako bih volio imat seksualnog roba koji je toliko zgodan s tolikim komadom među nogama kao ti.
- Dakle, nećeš mi dati 180.000 dolara da bih bio tvoj rob dok ne isplatim te pare.
- Šuti više! – rekao je glasno. Zastao je kratak muk, pa nastavio – Dajem ti 180.000 dolara jer su ti potrebni. Student si, brat ti leži u bolnici u komi, tetka te je izbacila iz kuće. I da… trebat ćeš potpisati aneks ugovora za bonus od 200,000 dolara brutto, odnosno 175,000 dolara netto.
Dao mi je papir da ga pročitam. Do mene je odmah došao Mario i zajedno smo čitali aneks ugovora. Andreas je i dalje sjedio u šoku. Prema ovom aneksu ugovora ću na uvodnoj špici biti potpisan pod kategoriju „also starring: exclusive“ ne kao „featuring“ što je dogovoreno u prvornoj verziji ugovora. I za tu novu kategoriju dobivam bonus od $200.000 brutto, odnosno $175.000 netto. U daljnjem tekstu je stalo da se ovo odnosi za svako novo moje pojavljivanje na filmu njegove produkcijske kuće ili koprodukcije njegove i neke druge kuće, bez obzira što nemam ugovor za trajno sudjelovanje u ovakvim filmovima. Dakle, ako i sada s 44 godine poželim snimit gay pornić u produkciji HH Entertainment, Steven će mi morati isplatiti $175.000 + $5,000 iz osnovnog ugovora.
- Potpiši i uzmi lovu, Karlo. – rekao je Mario gramzivo.
- Mogu li još malo razmisliti? – upitam Stevena.
- Svakako, samo mi javi. Ali, pazi ovaj ti aneks ugovora nudi velike materijalne mogućnosti, bez da išta tražim za uzvrat. Takve su stvari rijetkost. Obično one tetke moraju ići na sajmove, plesati po strip-tease barovima, raditi kao escort boys… Ti to nećeš trebati.
I to je bila istina. U aneksu ugovora nije bilo malih slova niti onih kurziva u zagradama. Bilo je decidirano rečeno promjena statusa za koju dobivam pare i da to mogu raditi kada ja to želim i koliko puta želim. Jako velikodušno od njega.
- Hvala ti na ponudi, ali zbilja moram prvo u bolnicu vidjeti Ivora i razmisliti o svemu što se danas dogodilo na setu i ovo ovdje. Javit ću ti za koji dan. Je li to u redu?
- Iako se malo znamo, ono što sam upoznao i što mi se sviđa kod tebe su velike moralne vrijednosti i čvrsti stavovi. Toga malo ima danas. Mario te je savjetovao da uzmeš pare. Sve one tetke s kojima si bio na setu danas bi isto kao i Mario potpisali dokument i otišli sa 180,000 dolara. Istu večer bi ih utukli u alkohol i drogu. – Mario spusti pogled. Bio je vidno ljut na Stevena, ali je šutio – No, ti si drugačiji i zato mi se sviđaš. – zagrlio me je i šapnio na uho – Ne mijenjaj se. Ostani pošen do kraja ma kako ti teško bilo.
Osjetio sam njegovu ruku na svojoj stražnjici. Mislio sam da me šlata, pa sam se samo nasmijao. No, Steven mi je za šugaman objesio pager, te lagano u uho rekao:
- I za 200 godina, ako ti išta, a ma baš išta, zatriba možeš mi se javiti. Bez ustručavanja i bez bojazni da ću ti naplatit tu uslugu.
*** *** ***
U bolnicu sam kasno. Ipak sam u studiju bio više od 14 sati. Zamolio sam glavnu sestru da me pusti do Ivora, što je i napravila. Sjeo sam do njega, uhvatio ga za ruku i pričao mu što se sve događalo. Pričajući sam zaspao.
Probudila me strka i graja koja je dolazila iz hodnika. Pogidao sam glavu s postelje i pogledao sam na sat. Bilo je točno 9:30. Okrenem se i rastegnem zijevajući. Primijetio sam krajičom oka tetku koja stoji u uglu na dnu sobe. Vrata se naglo otvore. I u sobu uđe cijela horda liječnika i medicinskih sestara.
- Što je bilo? – pitam zbunjeno.
- Dođi samnom. – rekla je tetka blago.
- Ne dok mi netko ne kaže što se događa!
Jedan mlađi doktor se okrene prema meni:
- Vaš se brat možda budi iz kome. Sada iziđite da ga možemo testirati.
Izišao sam iz sobe, tetka zamnom.
- Teta, nisam te viđao ovdje otkako su ga premjestili iz tvoje bolnice.
- Nisi ni mogao. Bila sam preponosna. Ipak, jutros kad su me nazvali odmah sam dojurila.
- Zvali su te iz bolnice da dođeš? Kako znaju tvoj broj?
- Ja sam je nazvao. – čujem iza sebe dobro poznati glas.
Okrenem se, a Steven je stajao ispred mene u onoj istoj odjeći koju je nosio jučer na setu.
- Steven me je nazvao jer je mislio da imam pravo znati što se događa s Ivorom. Da je umro, obavijestio bi me o tome također. – tetka je i dalje bila decentna.
- Kad… kako…? – zbunio sam se – kako ja nisam osjetio ništa, a tu sam spavao cijelu noć pored njega.
- Radi se o tome, da mu je nešto simuliralo moždane valove. – objašnjavao je Steven, a tetka nastavila.
- Osoblje je dobilo dojavu elektroničnim putem da je mozak počeo raditi. To još ne znači da će sutra moći kući, već znači da je mozak ponovno proradio. Hoće li Ivor progledati? Hoće li moći jesti? Hoće li moći hodati…? To sada liječnici i sestre testiraju.
- Dobro. – rekao sam otežući još uvijek ne shvaćajući kako se probudio, a nije mene probudio.
- Ovo još ne znači ništa. Često se puta dogodi da ljudi koji su u komi doživljavaju bljeskove, pa nakon njih upadnu u još dublje stanje nego li su bili prije. Neki se na žalost nikad više ne probude. – objasnila je tetka.
- Koliko ste dugo tu.
- Ja sam došao nekih sat vremena iza tebe. Tada se počele događati promjene. Vidio sam da spavaš, pa te nisam htio buditi. – rekao je Steven i prepustio riječ tetki.
- Oko ponoći! Možda? – nesigurno pogleda u Stevena koji kimne potvrđujući njene riječi. – Vidjela sam te da spavaš, pa sam išla u drugu prostoriju sa Stevenom
Kimnen zamišljeno. Tetka me je pogledala blago. Nikad ranije me nije tako pogledala.
- Gdje živiš?
- Kod Andreasa. I Jake i Mario su tamo. – rekao sam, a tektka kimne glavom.
- Nemoj misliti da te tjeram, jer nisam, ali ti sada ne možeš ništa napraviti po tom pitanju. Neka te Steven prebaci do Andreasa, a ja ću ostati. Ipak sam liječnica možda mogu pomoći.
- Dobro! – opet kimnem.
Sišli smo do auta.
- Šta joj se dogodilo? – upitam se zbunjeno
- Napokon je shvatila da nisam njen neprijatelj, već da želim biti prijatelj.
Kad smo ušli u auto pogledam ga zbunjenim pogledom.
- Je li još uvijek vrijedi ponuda za onih 180,000?
- Da!
- Uzimam.
Dao mi je aneks ugovora, kojeg sam još jednom pročitao. Na dnu je već bio njegov potpis i pečat. Pročitao sam još jednom da budem 100% siguran da nema pravne kvake koja će me pretvoriti u doživotnog seksualnog roba i potpisao ga u dva primjerka.
Dao mi je ček na $180.000 kojeg sam spremno strpao u džep.
- Znaš što bi sad mogli? – upitam ga. Nije rekao ništa samo je bacio oko prema meni paleći automobil. – Otići negdje na doručak i da mi pokažeš to sklonište koje imaš.
- Ja sam za. – pristao je bez pogovora.
*** *** ***
Sjeli smo u jedan od restornčića u Castro distriktu.
Čim smo ušli, začuo se muk. Pogledi su nas pratili dok smo išli prema jednom od separea. Kad smo sjeli razvukao je osmjeh i rekao:
- Misle da smo skupa! – rekao je nakon toga počeo je žamor s laganim pogledavanjem prema meni.
- Pa i jesmo skupa. Skupa smo ušli, skupa sjedimo. Skupa ćemo jesti. Dakle, skupa smo.
Nasmijao se glasno, gotovo teatralno i ja za njim iako nisam znao čemu se smijem.
- Reci mi nešto o sebi. Poznajem te već neko vrijeme, ali nemam baš neku predodžbu o tebi. – pitao sam ga zainteresirano da prekinem žamor.
- Što da ti rečem? Bio sam oženjen, ali sam ženu prevario s mužem njene najbolje prijateljice. Shvatio sam da je to više od onoga što sam imao s ženom. Shvatio sam da je to ono što sam uvijek želio, a nisam mogao imati u nekoj pripizdini srednjeg zapada. Počeo sam upoznavati ljude. Među prvima velikana produkcije Chucka Holmesa. Prvo sam otvorio ovaj restaurant, upoznao još ljudi i investirao u gay pornografiju. Normalno, u početku zbog vlastite zarade, kasnije zbog ostalih stvari tipa pomoći potrebnima iz ove zajednice.
Naručili smo jelo. On nekakva jaja i kavu, ja palačinke i sok. Iako mi se nije jelo, jer nisam bio gladan, valjda su te jutarnje palačinke postale navika.
- Hvala ti što si nazvao tetku. Bez obzira na to što me je izbacila iz kuće, drago mi je što je sada s Ivorom. – pogledao me svojim uskim pogledom dok su mu se oči oblikovale u polumjesec.
- Normalno da ću je nazvati. Ipak, ima pravo znati što se događa s njenim nećakom.
Nakon jela htio sam platiti, no Steven mi nije dao da to učinim, već mi je samo rekao da je plaćeno. Te smo krenuli u centar.
Centar se nalazi u kući viktorijanske građe odmah iza restauranta. Točnije, u restaurant se ulazi s druge strane kuće.
Prema fasadi, nikada se ne bi moglo reći da se radi o nečemu što skriva da desetke tužnih sudbina. Uredna bijela PVC stolarija na prozorima, azurna fasada, uredno drvo na stepeništu, uređen trijem i masivna hrastova vrata obojena u istu boju kao i fasada odavao je kuću visokog standarda i luksuza.
Ni unutra nije bilo ništa lošije. Uredno predsoblje, s velikim zidnim satom te ogroman dnevni boravak iza njega. Kuhinja je također bila nova s velikim crnim stolom i 15 sjedalica. Suđa nije bilo u sudoperi, kao ni kapi vode u oknima. Pod čist, gotovo sterilan. Vratili smo se u dnevni boravak i kroz njega prošli do stepenica koje vode na kat.
- Mislio sam da me vodiš u centar. – izvalim tako da sam sâm sebi zvučao glupo.
- I jesmo u centru. Samo, gdje su svi? – brže se uspeo uz stepenice – Sigurno spavaju.
I da… Čim je otvorio prva vrata ugledao je na velikom krevetu nekoliko momaka kako spavaju. Zatvorio je vrata i došao do drugih i njih je otvorio i provirio. I ovdje su spavali.
- Ništa, svi još spavaju. Idimo dolje.
Sišli smo dolje. Vrata se otvore i iz druge prostorije iziđe naočit momak tamnije puti, ošišan kratko i prodornih bademastih očiju.
- Dino, super. Želim te upoznati s nekim.
Dino podigne pogled. U očima mu se dalo naslutiti da nešto nije u redu s njim. Veliki crni podočnjaci okruživali su oči boje badema, a tup pogled odavalo je neku vrstu meni nepoznatog stanja.
- Karlo Morosin – ispružim ruku.
- Dino Čupić – rukuje se mlako.
Krajičkom oka primijetim zarasle rezove na njegovoj ruci. Zaključio sam da je rezao vene. Je li Steven primijetio moju reakciju ili ne, ali osmjehnuo se blago i pitao je li tko za čaj. Dok smo išli prema kuhinji pričao:
- Naš je dragi Dino iz okolice Dubrovnika. Crnogorski vojnici su njega i njegovu majku držali kao seksualne robove. Nakon što je hrvatska vojska ušla u njegovo mjesto, oni su nastavili seksualno i fizički zlostavljati Dina i majku mu jer su mislili da su Srbi. Uspjeli su nekako doći u Split i s izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine doći u Ameriku. Živjeli su u izbjegličkom centru u Sonomi neko vrijeme. Majka mu se propila i počela prostituirati za piće. Jednu večer pijana je upala u rijeku s mosta u Sacramentu. Dino je ostao sam, dok ga slučajno socijalna služba nije našla. Prebacili su ga u socijalni dom ovdje u San Franciscu dok ga slučajno nisu upoznali neki moji prijatelji. I on se prostituirao da bi imao nešto novca za osnovni život. No, uspio sam učiniti sve da ga prebacim ovdje. Socijalna nije dopuštala jer još bio maloljetan, ali uspio sam. Ove godine je završio srednju školu. Ne može studirati, jer ima problem s koncentracijom, pa sam mu našao posao u jednom butiku na Market streetu.
Nije to bio jedini put da sam vidio Dina, ali je bio jedini put da mi je bio tako blizu. Bio je zatvoren, činilo se nekada da je autističan i nije baš kontaktirao s drugima. Kada je Dino otišao na posao, Steven me je prebacio do Andreasa objašnjavajući da je većima momaka koji žive u njegovom centru na bilo koji način zlostavljani. Objasnio mi je da su svi protagonisti u porno filmovima, bilo str8 bilo gay na neki način bili zlostavljani.
*** *** ***
Ušao sam u kuću. Zamnom Steven. Do nas je dopilotao Jake, koji me je zagrlio i pitao gdje sam bio.
- Je li se tetka javila? – pitao sam samo da maknem temu s Jakeove zabrinutosti
- Ne! Zašto? Je li se trebala javiti? – bio je još zabrinutiji Jake.
- Ivor… – prekine me Jake
- Ne… Samo to ne… – uhvati se za glavu.
- Ivor je bolje. – umiješa se Steven a Jake ga pogleda zbunjenim pogledom.
- Doktori kažu da mu se mozak počeo buditi. – Jake me pogleda blijedo, kao što sam ja gledao tetku i Stevena par sati ranije. – Sada je na pretragama. Tetka je u bolnici s njim.
Nisam ni primijetio da su u prostoriju došli Ines i Andreas. Nakon toga i Mario.
- Što se dogodilo? – upitao je.
- Ivor se počeo buditi. – odgovori Steven.
- To je dobro, zar ne!? – upita Ines.
- Jako dobro. – odgovorim.
Andreas je uzviknuo „woo“ veselo te me zagrlio čvrsto. I Mario me je zagrlio, za njim i Ines, nakraju Jake i Steven. Oko mene je bilo petoro ljudi koji su bili sretni zbog toga jer sam ja bio sretan.
Svi si željeli vidjeti Ivora, pa smo im Steven i ja objasnili da on još nije budan, da mu se tek mozak budi, ali to može značiti svašta. Od toga da će se probuditi do toga da će upasti u još dublju komu, moda i umrjeti. Nešto mu je stimulliralo mozak i stručnjaci sada provjeravaju što.
Ipak otišli smo opet do bolnice. Novosti nije bilo. I dalje su vršili pretrage nad Ivorom. No, susret tetke i Jakea bio je prepun emocija.
*** *** ***
Dr. Forsters nije mogao vjerovati da sam u početku bio tjeskoban, kasnije ne.
- Kada me je Cameron zgrabio s leđa osjetio sam strah. Imao sam osjećaj da samo opet tamo. – pričao sam mu – Vratile su mi se slike događaja. Imao sam osjećaj da sam opet tamo, u Biogradu u mojoj kući i da se sve to opet stvarno događa. No, kada su me položili na pod, kada su počeli trgati odjeću s mene osjetio nisam ništa. Čak ni u onom dijelu penetracije nisam osjetio ništa.
- To ti je PTSP.
- Kakav PTSP!?
- PTSP je sindrom već proživljenog stresa nakon čega se više ne može doživjeti novi stres. – objasnio mi je i nadodado, – To je ono što se kolokvijalno zove Vijetnamski sindrom.
- Kako mogu imati Vijetnamski sindrom? – bio sam u čudu. – Nemam noćne more, ne budim se vrišteći ili u znoju. – bio sam zbunjen
Možda jer sam se drogirao, pomislio sam, možda jer sam završio u bolnici predoziran na rubu smrti. Možda mi je droga pomogla da zatomim sve te osjećaje i osjećam se bolje.
- Kako nisi doživljavao traumu za traumom kao što doživljavaju vojnici u ratnim uvjetima tako nemaš te simptome PTSPa. Bila je to epizoda koja će ti obilježiti za cijeli život, ali ne znači da ćeš zbog toga imati teške neprospavane noći. – zamisli se – Zato ovaj eksperiment s pornićem i nije uspio onako sam mislio da hoće. Nadao sam se da ćeš doživjeti novu traumu, no ona je izostala.
- Zašto? Što je uzrok tome? – bio sam zbunjen i zainteresiran.
- Ti u biti imaš PTSP koji se pretvorio u klasični slučaj deprivacije osjetila nakon doživljenog snažnog stresa. Ubojstvo roditelja, silovanje tebe i brata, hvatalje po mjestu, do spasenja i dolasaka ovdje u SAD bilo je traumatično iskustvo. Od toga su ti osjetila zamrla. Ne osjećaš ono što bi drugi ljudi koji nisu doživjeli isto osjećali.
- Možda je to razlog zašto nisam uspio imati odnos s Marthom? Doduše, nisam imao nikakav osjećaj prema njoj osim seksualni.
- Moguće, ali senzorna deprivacija koju ti imaš je nešto drugo. Što znači da ti je zbog PTSPa uskraćen podražaj iz okoline i zbog toga nisi osjetio traumu prilikom simulacije silovanja.
Nije mi prepisao nikakve lijekove. Rekao je da mi ne trebaju, samo ću češće morati dolaziti do njega na razgovore.
Comments