Vratili smo se s Missiona na Sunset.
No, stvari više nikada neće biti iste. Unatoč svakom emotivnom danu između tetke i Jakea, njihovim tihim privatnim razgovorima i promjeni tetkinog odnosa, na bolje, prema svima nama u zraku je nešto smrdilo. Osjetio se miris gorućeg sumpora. Miris koji je smrdio na eksploziju atomske bombe.
Stoga sam svaki mogući trenutak, između nastave na faksu, novinarstva i dalmatskog jezika, provodio uz Ivora. Prepričavao sam mu događaje iz stvarog života, prepričavao fikcijske događaje s TVa, posebno seriju Merlose Place. Držao ga za ruku i po prvi puta se molio da preživi. Linija na EEGu pokazivala je neznatne znakove rada mozga. EKG i druge funkcije bile su stabilne. Povremeno bi mu se prsti ruke ili neki drugi dio tijela zatresao. U početku sam zvao sestre koje bi izmjerile funkcije i rekle – ništa.
Zadnje vrime ne bih ni zvao nikoga. Sve dok se ne probudi ili ne umre… nemam šta koga zvati. No, počeo sam vjerovati da sve to što se događa je nekakva kazna. Kao da nisam bio dovoljno dobar pa me se kažnjava time što mi se oduzima sve do čega mi je stalo i volim. Kao što djetetu roditelji oduzmu slatkiše ili igračke ako nisu bili dobri.
Čak sam počeo zalaziti u bolničku kapelicu. Kleknuo bih i molio se kako sam znao i umio. Bolnički kapelan – fra Martin, simpatični svečenik porijeklom iz Irske, je samo promatrao i nije govorio ništa.
Svakodnevno, gotovo frenetično, religijsko moljenje nije urodilo plodom. Umjesto da se Ivor probudi iz kome, stanje mu se pogoršalo. Funkcije mozga su dodatno pale, a ja sam doslovno ludio. Nisam mogao podnijeti da mi i njega otmu kao što su mi oteli sve drugo, a znao sam da mu ne mogu pomoći. I to me izjedalo.
Ljuto sam ušao sam u kapelicu i umjesto da se pomolim pljunio sam na Isusov kip i zdimio ga nogom da se zatresao. Fra Martin me je promatrao ispod svojih malih okruglih naočala.
- I ti si mi neki spasitelj? Ni sebe nisi moga spasit! – rekao sam ljuto i krenuo prema vratima.
- Mnogi dolaze ovdje ili se moliti ili psovati ili čak zahvaliti, no ti si jedini koji se i molio i koji je kudio. – čuo sam glas fra Martina iza sebe.
Okrenuo sam se bijesno i rekao mu po naši neka se goni.
- Može li sad to isto na engleskom? – upita me.
- Odjebi! – rekao sam na engleskom i nastavio prema vratima.
- Ja mogu odjebati, ali to ti neće učiniti bolje.
- Ne znaš ništa o meni, zato… – odmahnem rukom
- Činjenica je da ne znam ništa o tebi. No, ne mogu znati ako mi ne kažeš.
Promatrao sam ga onako sitnog i debeljuškastog kako češka sijedu bradicu.
- Viđao sam te kako ulaziš u sobu onog momka na katu. To ti je prijatelj? – pitao je blago
- Ne… brat… – ni sam ne znam zašto još uvijek bio u kapelici
- Žao mi je. Ako hoćeš možemo odigrati jednu igru koja bi ti mogla pomoći. Postavljat ću po tezu, svaki puta kada pogodim napravit ćeš korak bliže meni. Ako pogriješim, napravi korak unazad prema izlazu.
Ništa nisam rekao.
- Ti si iz jedne od balkanskih država zahvaćene ratom. – rekao je i čekao moju reakciju.
Oklijevao sam, ali sam ipak napravio korak naprijed.
- Tamo ti se dogodilo nešto strašno. Ostao si bez obitelji, zar ne? – nastavio je, a ja sam opet učinio korak naprijed.
- Roditelji? – pitao je fra Martin što me ja navelo na još jedan korak naprijed.
- Osobno također? – „zar ubojstvo roditelja nije dovoljno osobno“ zapitao sam se i napravio još jedan korak naprijed.
- Ivora i mene su silovali, a roditelje i baku ubili – rekao sam.
- To je strašno. – rekao je fra Martin i došao do mene položivši svoje ruke na moje.
Doveo me je do najbliže klupe gdje smo sjeli.
- Što se dogodilo Ivoru?
- Pretukli su ga u školi. Pretukao ga je momak u kojeg je moj brat zaljubljen. – kimnuo je zamišljeno.
Promatrao sam njegovo lice i vidio kako pokušava birati riječi, što je u meni izazvalo novi bijes.
– Samo mi nemojte reći da je zaslužio to jer je gay, jer je homoseksualnost protivna kršćanskim uvjerenjima.
- Ne. Ne. Ne, ne, ne, ne, ne… Nisam to htio reći… – pravdao se i još se jednom počeše po bradici zamišljeno. – Htio sam reći kako… Unatoč tome što rimokatolička crkva nije u dobro s homoseksualnošću, i takav način života smatra grijehom…
- Je li grijeh što crkva zabranjuje upotrebu prezervativa zbog čega je toliko milijuna ljudi umrlo od AIDSa? – prekinem ga ljut. – Je li grijeh to što u Vatikanu žive u mramornim palačama dok milijuni ljudi u Africi doslovno gladuju?
- Nisi mi dopustio da rečem do kraja. – frknem i pogledam u stranu prezrivo – Htio sam reći da bez obzira što crkva homoseksulnost smatra grijehom, nitko nema pravo premlatiti drugu osobu na smrt. Život je osnovna vrijednost koju mi koji vjerujemo u Isusa slavimo. Život je osnovna vrijednost i u svjetovnim zakonima. Nitko nema pravo ni tvome bratu, ni bilo kome drugome oduzeti život.
- Pa je zato vatikan slao križare u rat za „Svetu zemlju“?
Zaplakao sam
- Gledam te kako dolaziš bratu svaki dan. Gledam kako ga držiš za ruku i kako ponekad legneš pored njega držeći mu glavu na svojim prsima i pričaš mu. Gledam te kako se moliš ovdje iz dana u dan. I onda ovo… Shvaćam tvoju reakciju. Shvaćam tvoj strah i frustraciju. – opet me uzme za ruku – Ali, umjesto da visiš ovdje svaki dan, počni raditi nešto korisno. Molitve nisu čudotvorne. One samo pomažu da se onaj koji moli osjeća bolje, ali neće pomoći tvome bratu. Još će manje pomoći pljucanje na kip. Ako se ti ne osjećaš dobro, ništa ti neće pomoći da se osjećaš dobro.
Obrišem suze.
- Odi se druži s prijateljima, ako si student uči, ako već negdje radiš – radi. Pomaži u kućanstvu, pomaži u zajednici, kopaj vrt, plivaj, roni, trči, skači… samo nemoj misliti na ono što ti se dogodilo i na to što se dogodilo tvome bratu. – dao mi je fra Martin koristan savjet.
Došavši doma samo sam legao. Pokuašo sam razmišljati o riječima fra Martina, no nisam mogao. Od svega što se dogodilo, utonuo sam u san.
*** *** ***
Poslušao sam fra Martina i sve više sam se družio sa Stevenom i ekipom iz skloništa ne zanemarujući prijateljstvo s Andreasom i Marijom. Razmišljao sam, ako ne mogu pomoći Ivoru medicinski ili molitvom, mogu pomoći ljudima kojima Ivor pripada. Nagovorio sam Marija i Andreasa da počnemo pomagati u sigurnoj kući. Obojica su odmah pristala na to. Koordinirali smo sa Stevenom što sve treba i tako i radili. Nekad smo skupalji namirnice, pokrivače ili druge slične stvari, dok smo nekada radili u call centru za pomoć.
Istovremeno, pokušao sam uhvatiti kontakt s Dinom, ali mi je curio kroz prste kao pijesak.
Uvijek su me privlačile osobe graničnog ponašanja, čak i retardirane ili invalidne osobe. Dok sam bio dijete moj najbolji prijatelj bio je dječak s Aspergerovim sindromom. Zbog toga su svi mislili da sam ja maknut jer se družim „s debilom“. No, roditelji su mi objašnjavali i objašnjavali kako sam ja u pravu što se družim s Miljenkom, a oni koji me zbog toga vrijeđaju – ne.
Miljenko je išao u moju školu do trećeg razreda osnovne, nakon čega je prebačen u Ljubljanu koja mu je nudila mnogo veće mogućnosti od malog Biograda.
Možda je moje traganje za Dinom i pokušaj uspostave kontakta s njim bilo traganje za Miljenkom. Možda, ali samo možda je moj pokušaj uspostave kontakta s Dinom bilo traganje za mojom vlastitom sigurnošću – mojom vlastinom potrebom da popravim sebe, da popravim ono što su mi nasilno oduzeli i slomili 25.6.1991. Bar tako misli dr. Fosters.
Fosters nije bio u pravu kada mi je to rekao. Moja potreba da uspostavim kontakt s Dinom bio je pokušaj razumijevanja njega, razumijevanja onoga što mu se dogodilo. Ako shvatim što se dogodilo njemu, shvatit ću što se dogodilo meni. Znati ću se nositi sa svojom senzibilnom deprivacijom uzrokovanom PTSPijem. No, kako ću se ja nositi sa svojim demonima ako se Dino ne može nositi sa svojima.
Za razliku od njega, meni nikada nije palo na pamet rezati vene. Ali, ja sam se drogirao i idem na terapije zbog toga. On se isto povremeno drogirao. On se prostituirao, da preživi, a valjda i da nađe smisao onoga što mu se dogodilo u nametnutom obrascu ponašanja. Ja sam na nagovor psihijatra snimio pornić da bi vidjeli hoću li imati nus-efekte rekonstrukcije silovanja mene i ivora. Nismo na isti način doživjeli sličnu situaciju i zbog toga nemamo isti put, ali imamo dosta dodirnih točaka.
Unatoč svim „streight A“ (čistim peticama) ocjenama, unatoč redovitom izvršavanju zadataka iz novinarstva i savršenom usvajanju gradiva iz dalmatskog jezika, unatoč pokušaju da pomognem ljudima, u meni je opet počelo nešto tinjati. Nisam znao objasniti taj osjećaj. Vrištao sam iznutra ali nitko me nije čuo. Traganje za kontaktom s Dinom donosilo mi je više frustracija nego išta posljednjih par mjeseci. Toliko sam žarko želio taj kontakt s njime da sam bio sve više frustriran.
Frustracija je doživjela vrhunac onog trenutka kad se jedne večeri Dino nije vrato s posla. Potraga za njim trajala je danima. „Gay mafija“ preokrenula je svaki kamen u San Franciscu i okolici. Slike su se slale od Seattla i Denvera do San Diega i Phoenixa, ako ga tko vidi neka nam javi. Danima poslije nađen je obješen u glavnom skladištu trgovine u kojoj je radio. Iako nije ostavio oproštajno pismo, prema forenzičarima – počinio je samoubojstvo.
Čuvši tu vijest izgubio sam kontrolu. Divljački sam počeo bacati stvari oko sebe i počeo lupati glavom o zid. Jake i Mario pokušavali su me smiriti, ali stao sam tek u trenutku kada sam potpuno raskrvavio čelo. U grču sam sjeo i počeo se tresti. Po glavi mi se vrtilo pitanje: „Zašto mi se mora oduzeti sve do čega mi je stalo?“
Zašto mi je oduzeta mladost?
Zašto su mi oduzeti roditelji?
Zašto mi je oduzeta Jovana?
Zašto mi je oduzet Dino, kojeg upoće nisam ni poznavao? Ali, ipak zašto?
Da se smirim, da se vratim u neko stanje smirenja, počeo sam uzimati poppers na redovitoj bazi. Poppers je počeo biti moja nova droga. S njim je došlo do redovitog izlaženja u klubove: gay klubove, streight klubove, dance klubove… Nebitno. Samo nek je glasno i neka se tanca. Odgovarala mi je gužva, odgovara mi je buka, odgovarali su mi zasljepljujući stroboskopi, odgovarala su mi gola tijela koja se njišu u ritmu buke i čudnih zvukova koje su puštali DJevevi s podija. Nabrijani basevi i miris znoja u zraku postali su moji totemi.
Techno, electro, dance, trance glazba postala je dio moje svakodnevnice. Nije bilo dana kada nisam nakon svakog školskog dana odlazio bar na sat dva tresti glavom i vrištati okružem ekipom iz Midnight Sun diska. Počeo sam se „profesionalno baviti plesom“ iako je Steven pizdio zbog toga, iako su tetka i Jake pizdili zbog toga, iako su svi, uključujući i Marija i Andreasa napominjali kako to nisam ja i kako to nije za mene.
Samo u metaliziranim gaćicama i u dubokim bijelim patikama uvijao sam se u ritmu „glazbe“ unutar uskog boksa omeđenog metanim šipkama. 50 dolara po danu za studenta nije bilo loše. To je više od džeparca koji su mi tetka i Jake davali. Ipak, nisam radio to kako bih zaradio 1500 dolara mjesečno, već da istresem frustracije koje su se u meni nagomilale. Nakon što sam puknuo kada se Dino objesio mislio sam da je moj ispušni ventil izbacio svu paru koja se godinama nakupljala. Ipak, ples i poppers bili su ti koji su mi pomogli da se osjećam bolje. No, bilo je još dosta nagomilanih frustracija koje su ostale negdje duboko u meni koje nisam mogao provuć kroz fumar.
Tetka se brinula, Jake još više. Sve češće sam se svađao s njima i sa svima i htio živjeti svoj život onako kako meni paše. Mario me je pratio u stopu i pukošavao zaustaviti moj put prema paklu. Andreas više nije mogao podnijeti moja pizdaranja i samo je u jednom trenutku odustao od mene.
*** *** ***
Bio sam na turneji s drugim plesačima iz kluba. Tetka je pizdila dok sam odlazio, a Jake me molio da ne idem. Steven me je zaustavljao i govorio kako to nisam ja – kako sam ja nešto drugo.
- Ali, što drugo sam ja? – pitao sam. Nisam se želio svađati, samo sam tražio objašnjenje koje nikada nisam dobio ni od Jakea ni od bilo koga drugog. Što sam to ja? Što drugo sam ja?
Ja sam Dalmatin čuje su roditelje ubili krvožedni ustaše koji su kasnije našu kuću sravnili sa zemljom, čiji je brat u komi zbog toga što ga je natukao neki mali napirlitani kreten. Ja sam žrtva ratnog zločina koje Republika Hrvatska ne priznaje, jer ona priznaje samo zločine koje je netko drugi napravio nad Hrvatima. No, ono što su Hrvati činili drugima, pa tako i etničkim Dalmatinima, to RH ni službe ne vide. Ne da ne vide, već ne žele vidjeti.
Tu noć smo gostovali u Los Angelesu.
Na putu iz San Francisca u grad anđela, u kombiju se točilo se mnogo alkohola i uzimalo mnogo droge.
Kad smo stigli u klub neki su bili toliko nadrogirani da su bili disfunkcionalni. Bljuvotine od povraćanja bilo je svugdje. Neki su čak bili i upišani ili izgovnani od nekontrolirane inkontinencije uzrokovane drogiranjem. Ja sam se uspio suzdržati od konzumiranja bilo čega, ali alkoholne pare i pare od droga koje su se pušile učinile su svoje. Jedva sam se ustao kada smo stigli pred klub.
Tuširanje pred nastup i presvlačenje dao mi je znanja da su svi bili u pravu – od tetke, preko Jakea i prijatelja: Andreasa, Marija i Stevena. Shvatio sam kako ovo nigdje ne vodi i kako me je stari fra Martin dobro savjetovao. Biti bolji čovjek može ti samo pomoći u životu, nikako odmoći. To sam očito sam trebao shvatiti. Trebao sam shvatiti i ranije, ali ne – meni je trebalo vidjeti druge kako se valjaju u vlastitom izmetu zbog droge da shvatim da mi među njima nije mjesto.
Ostao sam zadnji u svlačionici, došao mi je voditelj plesnog tima, kakvu smo titulu imali, i pitao me što ne izlazim na podij.
- Čuj, razmišlja san. – pogledam ga ozbiljno.
- Da čujem! – bio je pun obzira iako vidno nadrkan, jer je valjda već iz iskustva znao što slijedi dalje.
- Ovo nije za mene. U sve ovo sam ušao iz pogrešnih razloga. Ja sam student, brat mi je u bolnici u komi… Odradit ću još ovaj nastup i kad se vratimo u San Francisco, to će biti posljednje.
- Ne ide to samo tako, mali… – rekao je ta stari debeli prdonja talijanskog porijekla.
- Znam da ne ide to samo tako, ali moj tetak je advokat, radi u velikoj odvjetničkoj tvrtci u San Franciscu, tako da će biti tako. Ne tražim da mi platite ovaj nastup večeras, samo ćete me pustit i to će biti to. – sad sam ja bija drzak, ono dalmatinski dišpetožast.
Zamislio se. Uzdahnuo duboko i zaškrgutao zubima. Trajalo je to nekoliko trenutaka, a činilo se kao čitava vječnost.
- Dobro… Dogovoreno.
Čuvši te njegove riječi, prošao sam pored njega i izišao na binu gdje su već plesali moji kolege.
Ne znam kako, ali nekako su doznali da odlazim, pa su mi nakon nastupa svi su poželjeli sreću, grlili me i raspitivali se kako i zašto odlazim. Samo je voditelj stajao po strani državši bočna vrata kombija otvorenima.
U kombiju je bila vesela atmosfera. Momci su slavili moj odlazak. S njima sam i ja cugnuo malo jeftinog šampanjca. Odnekud je počeo kružiti poppers. Stigao je do mene. Pokušao sam odbiti, ali su me nekako nagovorili. Da ne budem trinaesto prase, udahnuo sam malo preparata.
Comentarios