Probudio sam se u bolnici mamuran. Sve mi se vrtilo. U glavi mi je tunjalo i nisam je mogao podići s kreveta bez obzira koliko to pokušavao. Osjećao sam mučninu i imao osjećaj da ću sve izbljuvati iz sebe. Istovremeno imao sam osjećaj da ću se usrat u gaće. Možda sam se tako osjećao i kada sam u proljeće 1992. upao u bolnicu zbog overdosea.
Bilo me je strah. Nisam želio umrjeti, ne prije znam da je Ivor dobro i da će izići iz kome. Jedino što mi je ostalo, moj brat, moj Ivor je trebao biti na sigurnom. Trebao je biti živ, a samnom što bude.
Osjetio sam nešto mekano, hladno i vlažno na čelu. Pretpostavio sam da mi je netko stavio oblog na čelo i začuo nježan ženski glas:
- Dobro jutro, ja sam Romana Martinez, stažistica memorijalne bolnice u Venturi. Kako se osjećate?
I dalje sam bio mamuran. I dalje sam se pokušao izvući iz postelje. I dalje sam želio ostati živ zbog Ivora. Ali, taj dodir me je, slobodno mogu reći, umirio. Osjećaj mučnine zamjenio je osjećaj da sam u sednom nebu i da slušam anđele.
- Manta mi se. – rekao sam.
Okrenem glavu i otvorim oči, te ugledao pekrasnu mladu ženu puti poje karamele. Ne samo da sam imao osjećaj da sam bio u sednom nebu i da slušam anđele, već sam sada i vidio anđela. Iako mutno, jer mi se mantalo i glava otkidala od bolova.
- Znate li što vam se dogodilo? – pitala je.
- Nisam siguran. Kao da sam imao napadaj. – odgovorio sam teško govoreći i odugovlačeći u govoru.
Pogledala me zainteresirano i negativno kimnula.
- Možete li mi opisati to?
Bilo me je sram, kako joj reći da sam heteroseksualac koji pleše u gay klubovima i da koristim poppers. Ona se blago nasmiješila i sjela pored mene.
- Samo recite, već sam u svojoj praksi dosta toga vidjela i doživjela. – pokušala je biti blaga.
- Ovaj.. – započeo sam i bio iskren do kraja.
Ispričao sam joj većinu stvari koje sam se u tom trenutku mogao sjetiti i iskreno priznao da sam se prije par godina aktivno drogirao, ali da ovaj put drogu nisam uzeo sam, već je kružila bočica poppersa i da sam doslovno bio nagovoren da udahnem malo tog etera. Rekla je da mi vjeruje, jer je u vlastitoj obitelji imala sličan slučaj.
Dok sam pričao gledala je nalaze. Objasnila mi je da sam se predozirao plinovima kokaina i da sam jedva izvukao živu glavu. Objasnila je da mnogi stavljaju kokain u poppers, a neke su bočice poppersa i tvornički napravljene tako da u sebi sadrže kokain. Ja sam očito uzeo preveliku dozu, objasnila mi je da su me našli ispred bolnice zapjenjenog i u napadaju sličnom epileptičnom što je klasično stanje za predoziranost kokainskim plinovima.
Ona je pričala, a ja sam piljio u nju. Čak mi nije bilo neugodno zbog toga, samo sam je pitao, kada je rekla sve što je trebala:
- Hoćeš li izići samnom na neku kavu?
Ništa nije rekla, samo se službeno nasmijala i izišla iz sobe.
Bio sam zaljubljen ili sam bio toliko mamuran pa sam mislio da sam zaljubljen. A možda mi je trebala doza endorfina i seratonina da me trgne iz učmalnosti i da mi podstreha za dalje.
*** *** ***
Sutradan nakon obrade su me pustili iz bolnice. Nisam znao bi li se vratio u San Francisco ili otići kod brata, Bartula, u Pasadenu. Pasadena je bliže Venturi, no srce me vuklo u San Francisco. Tamo su ipak tetka i Jake, prijatelji Mario, Steven i… mogu reći i Andreas iako mi je hladno u lice rekao da se više ne može družiti samnom, jer sam sve kredite ispucao.
Izašavši iz zgrade bolnice imao sam što i vidjeti.
Bili su tu Steven, Mario, Jake, tetka. Čak i Andreas. Instinktivno, najednom, bez imalo uvoda počeo sam plakati. Suza je gonila drugu. Sjeo sam na stepenice i zaridao. Prvi je do mene došao Andreas koji me je čvrsto zagrlio i počeo plakati skupa samnom. Brzo se smirio i ustao se. Uzeo me je za ruku i pomogao mi da se i ja ustanem. Došli smo do ostatka ekipe i svi me zagrlili tako čvrsto da sam mislio da će me ugušiti.
Kad su se svi odmakli od mene iz sjene je prišao Bartul kojeg prije nisam primjetio. I on me je zagrlio čvrsto, ali sam ga odgurnuo od sebe i opalio mu šamarčinu i pitao ga zašto se nije javljao sve ove godine. Umjesto da se posvađamo čvrsto me je još jednom zagrlio i rekao kako mu je žao zbog svega.
Trebao je vremena za razmišljanje i da shvati što se meni i Ivoru događalo. Bio sam ljut na njega, ali sam cijeloj ekipi rekao kako sam razmišljao o nekim stvarima. Obećao sam da ću se ovaj put iskreno potruditi da se stvari promijene na bolje.
- Znamo to. Stažistica koja je pazila na tebe me je nazvala i prepričala vaš razgovor. – uhvatila me je tetka za ruke – Dobar si ti momak. Svi smo griješili s tobom, počevši od mene preko svih nas, do tebe samog. Samo zajedno možemo postići da projet Karlo uspije.
- Projekt Karlo!? Šta je sad to? – pitao sam zbunjen.
Mario me lagano potapšao po leđima i krenuli smo do semafora prema parkiranim autima.
- Kad si krenuo na turneju s plesačima – počeo je pričati – Steven me je nazvao i rekao kako se moramo svi pobrinuti za tebe. Bez obzira što smo i prije brinuli za tebe, cijelo vrijeme si bija sam. Steven je s dr Fostersom smislio način da se više ne osjećaš usamnjenim.
- Dobro… U redu… – prolazio sam preko ceste na crveno za pješake dok su auta jurila pored mene i trubila.
Mario me vjerojatno gledao sa strahom, a tetka zatvorila oči i pogledala u stranu, dok ju je Jake prigrlio.
- Idiote! Jesi li ti lud? – čuo sam jednog od vozača kako mi se obrača dok je jurio u Lexusu LS 400.
Steven je našao mogućnost doći do mene, kao i Mario i Bartul:
- Koji ti je vrag? Moglo te je auto skupit! – pirgovorio mi je Steven.
I ostali su došli do mene, ali preko zelenog svjetla. Tetka me je pogledala prijekorno. Da pogled ubija bio bi mrtav tog trena.
- Vidiš li ti što nam radiš? Kako se boriti za tebe, kada sam ne paziš za sebe? – rekao je Andreas. – Odustao sam od tebe, jer ne paziš na samog sebe, ali previše si mi dobar prijatelj da bih te napustio. A sad opet činiš sranja. Ne znam koliko ću još ovo sve moć izdržat.
Andreas je bio iskreno oštar prema meni, ali kao da ga nisam čuo, već sam samo nastavio gdje sam stao, gledajući u Marija.
- Moj problem nije to što se osjećam usamnjenim, – nastavio sam gdje sam stao – već to što tražim razloge zašto su mi roditelji ubijeni? Zašto smo Ivor i ja silovani? Zašto je Ivor u komi?… Zašto se dogodilo sve što se dogodilo? Zašto se Dino objesio? Zašto mi sve izmiče iz ruku?
- Ako nastaviš ovako prolazit priko ceste nećeš ih nikad ni naći – čuo sam Bartula kako brontula sebi u bradu meni iza leđa.
Kad smo doši do auta okružili su me i gledali oštro.
- Šta je bilo? – pitao sam.
Jake me uhvatio pod ruku i odvukao u stranu.
- Znaš da nas dvoje imamo nekakav svojevrstan pakt. – kimnuo sam potvrdno – Kažeš da si shvatio i da ćeš se ovaj put bolje potrudit. Pa zašto se onda ponašaš kao da ti nije stalo, tako da ti ljudi ne viruju da govoriš istinu.
- Šta je bilo? – pitao sam ne shvaćajući da sam prošao preko crvenog svjetla i da me je auto moglo pokupit i da sam bez veze moga zginit.
- Zbilja ne shvaćaš o čemu govorim ili me zajebavaš? – bio je oštar po prvi puta otkad ga znam.
- Pa ne znam. Ako je to jer sam otišao na turneju s plesačina i završio u bolnici ispričavam se. Bio sam u kurcu zbog Dinove smrti. Nisam znao što radim. Ali, kad smo došli u LA shvatio sam gdje sam falio i shvatio da mi s njima nije mjesto. Želim se iskreno promijenit i želim odgovore tražit na druge načine. I triba mi pomoć u tome.
- Dobro… Vjerujem ti, ali pričam o drugim stvarima. Pričam o tome da si sad mogao poginuti na očigled svih.
- Kad?
- Sad dok si prelazio cestu na crveno.
Pogledao sam Jakea zbunjeno.
- Nisam pojma imao da sam prošao cestu na crveno. Bilo je zeleno. Siguran sam da je bilo zeleno. Bilo mi je čudno što ne prelazite cestu i vi.
Jake me pogleda u oči i vidio iskrenost u moje pogledu. Nasmijao se začuđeno i zaglio me.
- Šta ću ja s tobom, luđače moj. – Bilo mu je drago što sam dobro i što sam iskren.
Ostatak ekipe se čudio tome što se Jake cerekao i što me je grlio. Zagrlio sam i ja njega. Prvi put od ubojstva roditelja i silovanja Ivora i mene sam se osjećao dobro u zagrljaju drugog muškarca.
*** *** ***
Vrativši se u San Francisco prvo što sam učinio je posjet Ivoru u bolnicu. No, nisam odmah ušao u njegovu sobu. Krenuo sam preko hodnka i zastao ispred vrata bolničke kapelice. Vrzmao sam se neko vrijeme ispred da bih se sabrao. Baš da ću ući u kapelicu, vrata se otvore. Ispred mene stajao je fra Martin.
Pogledali smo se u oči iznenađeni što vidimo jedan drugog tu. Bilo je rano jutro i nisam očekivao da će ikoga biti u kapelici u to doba dana. Tupavo se osmjehnem, kada čujem njegov glas:
- Kalo… – zastane nesigurno – Karlo, zar ne?
- Da…
- Uđi… uđi! – govorio je dok se pomicao u stranu oslobađavši i prostor da mogu ući
- Nemam vremena. Moram na faks. Ovaj… htio sam vam samo reći kako vam zahvaljujem na svemu.
Fra Martin me pogleda zbunjeno
- Nema na čemu.
Instinktivno sam ga zaglio i poljubio u obraz, te krenuo dugačkim hodnikom prema izlaznim vratima.
U bolnici u Venturi, dok sam gledao predivnu Romanu shvatio sam da je moje traganje za razlozima zašto su mi se događale sve te stvari, zašto su mi roditelji tako brutalno priklani, zašto smo Ivor i ja silovani, zašto je Ivor sad u komi, zašto se Dino morao ubiti u biti samo privlačile još više nesreće.
Gledajući u tog divnog anđela puti boje karamele, shvatio sam kako trebam slaviti život. To što me niti jedan auto nije pregazio na najprometnijoj cesti u Venturi je bio znak da me netko čuva za velike stvari. Nešto tu mora biti tko je providio moju bol i ustremio je prema nekom plemenitom ili bar pozitivnom cilju.
To sam rekao i Fostersu dok sam ležao na njegovom kauču u bolesno sterilnoj ordinaciji.
Nikada nisam bio vjernik. Moja majka Nina bila je porijeklom albanska židovka iz obitelji stradalnika heroja II. svjetskog rata. Njen otac Ruben morao je napustiti Split nakon pada Italije, a dolaskom ustaša na vlast u tome gradu. Morosini, koji su izrađivali lažne dokumente za sve one koji su bježali od ustaškog terora, su ih spasili kada su upali u zamku nedaleko o Vodica. Iako je Rubenova obitelj sada bila službeno Morosin, ne više Mjeda i predstavljeni kao rodbina iz Splita, nekako se znalo da se radi o dvije odvojene obitelji. No, mjesto je šutilo o tome.
Na žalost, Mjede nisu smjeli iskazivati svoju vjeru. U dogovoru s mojim djedom teška srca pristali su na to. Shvatili su, iako misto šuti, naprave li krivi korak netko će ih prokazati i završit će u jednom od brojih ustaških stratišta. Bili su zahvali i pokorili se pravilima.
Iskreno, ni mi Morosini nismo baš bacilali za vjeru. Nit je nono, nit je nona išla u crkvu, što je za ono vrijeme bila bruka. Očito smo uvik bili posebni. Nono bi na dalmatskom govorio: „Kako mogu ići na ribe ili spašavati ljude iz nevolje ako idem u crkvu. To mi krade vrijeme.“ A nona bi, isto na dalmatskom, rekla: „Imam ja važnijih stvari nego da mi pop sa oltara govori što činiti.“
Kako vrijeme čini svoje, nove generacije mještana nisu marile za to. Laž je postala uspješna, pa je zato i pukla bruka kada je Lucian Morosin oženio svoju „rodicu“ Ninu. Misto je počelo šuškat o tome. Vijest se pročula do Beograda, pa je izraelski ambasador na odobrenje Države Izrael dodijelio mome nonotu status Pravednika među narodima.
Dakle, Morosini nikad nisu bili vjernici. Ipak… pogled na Romanu, probudio je u meni ono nešto. Onaj osjećaj, onu želju za životom. Možda je tome više pridonijelo shvaćanje da se krećem u lošem društvu; odluka da više ne mogu, ne smijem, neću tako. Da je s takvim načinom života i ponašanja moram prekinuti. Pa je pogled na to milo lice još više u meni potaklo želju i potrebu da se promijenim.
U dogovoru s Fostersom, okupio sam jedne nedjelje oko sebe sve meni drage ljude i zamolio ih neka šute dok ne završim. Ne znam koliko sam dugo pričao. Ali, govorio sam o sebi, o onome što mi se u glavi događalo i o onome što sam proživljavao u sebi. O mogućim razlozima zašto sam se počeo drogirati i o osjećajima koje sam imao u sebi, a koje sam želio zatomiti. Govorio sam o mojim strahovima, pitanjima i zbunjenošću, o emocijama koje su bujale u meni, a koje su izlazile iz mene kao gnijev, kao bunt, kao nekontorlirano ludilo koje sam želio suzbiti. O neizmjernoj tugi koju nosim u sebi, a koja nikako da nestane.
Zamolio sam ih neka mi u lice kažu što im kod mene smeta, jer to želim popraviti, to želim promijeniti. Jer, želim biti bolji čovjek. Jake je došao do mene i rekao kako mu kod mene smeta to što ne pazim na sebe. Smeta mu to što sam s nogom u gipsu se skejtao van Nessovom i zbog toga me morao izvlačiti iz sigurne kazne. „Kad to?“ upitala me tekta oštrim pogledom. Smeta mu to što sam preko najopasnije ceste u Venturi prošao preko crvenog za pješake. Smeta mu to što ne mislim na svoj život. Kao da se kockam s njime.
Zazvonio je telefon. I nije stajao… Zvonio je da bi 15 minuta. Tetka se i javila. Zvali su iz bolnice.
Čoporativno smo se našli u bolničkom hodniku i tamo zatekli glavnu sestru. Ništa nismo govorili. Čekali smo da ona prva nešto kaže:
- Ivor se probudio iz kome.
Vjerojatno je još nešto govorila, ali nisam mario za to. Otvorio sam njegovu sobu. Oko njega je bila hrpa ljudi u posebnim odijelim. Ivor me pogledao svojim crnim krupnim okicama. Nije me prepoznao. Jedan od ljudi u odijelu mi je zatvorio vrata u nos.
Comentarios