Ovaj put nisam šizio niti sam na bilo koji način dao do znanja da šizim. Prihvatio sam činjenicu da me brat ne prepoznaje, ma koliko u sebi kipio zbog toga.
Svi su se potiho čudili tom mom novom ponašanju. Obećao sam da ću biti bolji i bio sam. Više sam učio, na vrijeme odrađivao svoje zadatke, te s Mariom krenuo u teretanu.
Počeo sam opet često posjećivati Ivora. On me je gledao blago telećim pogledom. Pričao sam mu o našem zajedničkom djetinjstvu i pokazivao neke fotografije i snimke koje smo načinili po dolasku u San Francisco i nakon toga. Nije se sjećao. Nije ni govorio. Samo je pio na slamku i nezainteresirano gledao oko sebe.
Nije bio sposoban za jesti. Hranu su mu miksali, a tekućinu morao piti samo na slamku.
kada je postao sposoban za jesti krutu hranu, ja sam mu rezao hranu i davao komadiće koje je samo gutao. Nije ih znao sažvakati. Sestra mi je rekla kako mu moram početi micati vilicu da bi uhvatio refleks žvakanja. Probao sam to. Jednom me je skoro ugrizao za prst.
Nasmjao sam se na to. Nasmijao se i on. Tada je prasnuo u smijeh. Onaj njegov zvonak i iskren smijeh. Smijao se toliko snažno da je sestra s pulta došla u sobu i zamolila nas da budemo tiši.
Čim je sestra otišla, Ivor me pogleda začuđeno svojim velikim okicama i prozbori:
- Karlo, pitaj Jakea da mi kupi fotoaparat.
Srce mi je zalupalo kao ludo, mislio sam da će mi iskočiti iz grudi. Ali, nisam želio pokazati reakciju da ga ne uplašim.
- Budi siguran da ću ga pitati. – bio sam sretan što me je prepoznao.
- Hvala – rekao mi je, dok sam ja gledao u monitor. Linija koja prati moždane valove počela je lagano rasti.
- Ne zahvaljuj, znaš da ću sve napraviti za tebe. – sjednem pored brata sretan.
Ostao sam u sobi dok nije zaspao. Na izlasku iz bolnice stao sam na šalteru sestara i rekao da me je Ivor prepoznao.
- Kada? – upita nervozno.
- Kada ste nas došli smiriti dok smo se smijali.
- Kako mu je sada? – bila je još nervoznija. Ne znam je l’ zbog toga što sam ju podsjetio na to da se morala ustajati i dolaziti nas smirivati ili zbog nečeg drugog.
- Zaspao je. – objasnio sam – No, pričali smo. Spomenuo je i tetka, Moguće da se sjetio i njega.
- Vjerojatno, rekla je. – sada malo smirenije – Ostavit ću idućoj smjeni obavijest o događaju. Ako bude kakvih komplikacija netko će vam se javiti.
Shvatio sam da ne želi pričati samnom, pa sam samo produžio dalje ne rekavši ni laku noć.
Došao sam doma. Tamo su već svi bili posebno raspoloženi. Nisam znao što se događa, niti me zanimalo. Samo sam rekao kako me je Ivor prepoznao.
- To i slavimo. – rekao je Jake – Zvao je Steven i sve nam rekao.
„Što je taj Steven? Neka siva eminencija koja zna sve prije drugih?“ pomislio sam, no nisam dao do znanja da me živcira to što se Steven nalazi svugdje.
Dani su proticali mirno, Ivor je odlazio na testove da utvrde stanje oštećenja mozga. Davali su mu da rješava sudoku, križaljke i tetris kako bi se sinapse u mozgu brže spajale, a Ivor ponovno kognitivno profunkcionirao. Brzo je napredovao. Neki doktori su rekli, kako je čudo jedno što tako brzo shvaća i usvaja znanja.
Uskoro je pušten doma. Svi su bili sretni zbog toga, a Jake mu je dao poklon.
- Imam nešto za tebe. – rekao je Jake i otrčao je u drugu prostoriju i vratio se s povećim paketom. – Ovo je od Agneze i mene…. I svih nas ovdje.
Ivor spremno uzme u sjajan papir omotan poklon. I razvukao osmijeh. Izgledao je kao malo dijete. Onako sitan i mršav od kome i bolničke hrane zbilja je izgledao kao dijete.
Taj trenutak me je sjetio na onaj dan kad mu je naš otac pružio malu grancigulu tek izvađenu iz mora:
- Dođi, uzmi.
Ivor je pružio ruku i spremno je uzeo uz osmijeh. Bio je tada najveseliji dječak u Dalmaciji. Trčkarao je s njom po mulu i uplašio jednu curicu koja je vrisnila i nešto rekla na češkom.
Doma je on sam stavio grancigulu u lonac, a majka nalila vode i upalila štednjak da mi mogla skuhati ručak. Gledao je Ivor, jadnu, životinju kako postaje prvo crvena pa onda sve tamnija. Pratio je svaki korak majke kako priprema tog velikog raka na salatu. No, kad su njih dvoje jelo postavili na stol Ivor nije htio jesti.
- Ne mogu to jesti.
- Zašto? – pitao je otac – Pa, prije si jeo rakove.
- Danas, ne mogu.
- Zašto? – umiješa se majka.
- Ne mogu jesti svoje igračke. – ustane se i krene prema hladnjaku – Jest ću jabuku, s njom se nisam igrao.
Zvuk šuškanja omota s poklona vratio me u sadašnjost. Ivor je brzo skinuo sjajni papir i u ruci držao kutiju od camcordera.
- Ůála, Jake… – bio je sretan Ivor i zagrlio ga čvrsto.
Sada je Jake bio taj koji se smijao.
- Ali, oprezno s tim. – Umiješala se tetka. – I prvo škola onda ovo.
Ivor se okrene i zagrli i tetku. Nije mu mogla odoljeti. I onda zagrli njega.
*** *** ***
Stvari su krenule nabolje. Ja više nisam šizio, Ivor je izišao iz bolnice, Mario me više nije gnjavio, Andreas i ja se pomirili, Bartul se češće javljao. Steven je postao obiteljski prijatelj. Nakon onog susreta u bolnici, čak je bio u dobro s tetkom.
Steven je žarko želio vidjeti Ivora nakon izlaska iz bolnice. Zvao je doma par puta. Tetka mu je napokon odobrila posjet.
Ja sam tada bio s Andreason na novinarstvu, no kasnije je tetka pričala kako je Steven bio sretan što ga vidi i plakao od sreće. Poklonio mu velikog pandu, većeg od njega samoga. Pitam se samo kako ga je donio do kuće. Navodno nije mogao proći s njime kroz vrata.
Tetki je poklonio ogromnu kutiju sa šminkom i lakovima, a Jakeu bocu skupocijenog whisekya. Pričali su mi poslije kako se tetka još jednom ispričala za svoje ponašanje kada me je izbacila iz kuće.
Njihovo poznanstvo, jer ne mogu reći da su postali neki prijatelji postalo je čudno. To je sličilo na ono kada mačka i pas postanu tolerantni jedno na drugo. Tetka je bila mačka koja je tolerirala Stevena/psa. Sve je to zvučalo nekako nategnuto, iako ju je Steven počeo zvati na rođendane i slična događanja u kojima nisu prisustvovali njegovi glumci.
Steven je toliko “obrlatio” tetku da se pridružila njegovoj udruzi za pomoć gay osobama i osobama zaraženima HIVom, odnosno oboljelima od AIDSa. Poznavajući tetku, mislim da je ona bila ta koja se zainteresirala i koja je na nekakav perfidan način tražila od Jakea da se pridruži toj udruzi – zbog Ivora. Poznavajući tetku, mislim da je to učinila kako bi otkrila kakve su Stevenove namjere prema meni i Ivoru, ne zbog toga što je nešto previše marila za populaciju oboljelu od AIDSa.
Ipak rad u udrugama i druženje sa Stevenom ju je dodatno omekšao. Bio je pozitivan pomak koji će imati pozitivne konotacije za cijelu obitelj Harrison-Morosin.
*** *** ***
Nije me to previše zanimalo, jer nešto drugo se događalo u meni.
Sada kada je sve prošlo kako treba, počeo sam se osjećati praznim. Usamnjenim. Počeo sam razmišljati o Marthi i o Jovani.
Ne nisam ih uspoređivao. Samo sam ih se sjećao. Želio sam se ponovno zaljubiti. Želio sam imati curu, momka, pasa, kozu… bilo koga, bilo što pored sebe tko će shvatiti sve moje demone i biti dobar prema meni. Začudo, više nisam imao potrebu biti s Jovanom. Dobro je rekao Jake onda kada me je izvukao od kazne zbog opasnog skateanja ulicma San Francisca: ona će ostati samo sjećanje i ništa više. Isto tako nisam imao potrebu biti s Marthom. I onako mi se nije sviđala. S njom sam samo imao seks i ništa više. Želio sam upoznati nekog ozbiljnog za nešto ozbiljno.
Iako nisam gay, u tome trenutku i neki momak koji je ozbiljan, stabilan i otvoren bio bi dobrodošao.
U biti… želio sam upoznati nekog poput Romane. Ona mi se svidjela na prvu. Ona je bila anđeo.
Nagovorio sam Marija i Andreasa da odemo u Venturu kako bih se zahvalio Romani što me je spasila od smrti i predoziranja kokainskim parama. Jedva su pristali na to.
Za tu prigodu sam se posebno sredio. Fino se ošišao i napravio klasičnu frizuru, kupio novu odjeću, naparfemirao se, iako ne koristim parfeme, i zaputili se do Venture. Tamo sam kupio lijep buket cvijeća i bombonjeru. Jedan cvijet mi je cvjećar stavio u rever jakne i dao mi ga besplatno i poželio sreću.
Popeo sam se se do ulaza u bolnicu i duboko uzdahnuo. Bio sam nervozan, ali sam se uspio pribrati. Čak sam par puta zatresao glavom kako bi se smirio, ali vraga. Čini mi se da sam svakom sekundom sve nervozniji.
- Kreni više! – čuli su se Andreas i Mario iza mene.
Uzdahnuo sam duboko i krenuo. Stigao sam do pulta i pitao za sestru Romanu. Ali, me je dočekao hladan tuš. Afroamerikanka koja je tada bila za pultom ljubazno mi je rekla kako sestra Romana više ne radi tu. Bila je na zamjeni kao stažistica, ali je dala otkaz jer se priprema za medicinski faultet.
- Može li vam netko drugi pomoći? – pitala je ljubazno
- Ne… – nisam znao što reći na to – Ne… ovaj… htio sam joj zahvaliti jer mi je prije par mjeseci spasila život.
- Oh… – iznenadi se – oh… oh… Vi ste onaj što ju je pozvao na piće?
- Ne… – lagao sam razvlačeći riječ lažući, ali brzo se priberem – Vjerojatno mi ne smijete dati njen broj, tako da… Evo da ne propadne.
Dao sam ljubaznoj gospođi cvijeće i bombonjeru te krenuo prema izlazu. No, u jednom trenu začuo sam njen glas kako me doziva i užurbane korake. Okrenem se.
- Ovo vam nisam ja dala. – gurne mi u džep ceduljicu – Sretno.
Osmijehne se i okrene veselo vračajući se za pult. I ja se osmijehnem sretan i potrčim niz hodnik, te preko stepenica do auta u kojem su me čekali Mario i Andreas. Skakao sam od sreće.
- Šta je bilo? Šta je bilo? – pitao me Mario, dok se s njim miješao Andreasov glas – Pristala je!?
- Ne… – manje euforično sam počeo. Počešem se po stražnoj strani glave nervozno – Više ne radi ovdje. Dala je otkaz da bi mogla pripremati za medicinski faks.
Oduševljenje je naglo splaslo, no opet je poraslo kada sam rekao da sam dobio Romanin broj.
Tu sam je večer zvao iz javne govornice, no grubi muški glas mi je drsko rekao kako na toj adresi više ne živi nikakva Romana. Spustio sam slušalicu skrušeno. Vratili smo se u San Francisco neobavljena posla.
Ipak, nisam gubio nadu. Iako su SAD velika država i iako je Romana sada najvjerojatnije u Los Angelesu ili u New Yorku, ja sam osjećao da ću je ponovno vidjeti. Osjećao sam da će naš novi susret bio sudbonosan.
*** *** ***
Očito je ekipa krenula s „Projektom Karlo“, kako su ga nazvali. Nisu me puštali ni milimetar dalje od sebe. Pokušavali su biti zabavni iako to nisu bili. Iskreno, više su bili dosadni nego li zabavni. Slijedili su me u stopu. Čak i na WC. Stajali su ispred vrata dok sam vršio nuždu i pričali mi zamarajuće gluposti. Jednom nisam mogao pišati jer su se Jake i Mario cerekali ispred vrata WCa, pa sam morao to obaviti u stražnjem dvorištu kad sam se išuljao dok me nitko nije gledao.
Uvijek je netko morao biti uz mene. I to me živciralo. Ali, nisam želio dati do znanja da me živciraju, da su dosadni i da želim da me puste na miru.
Učio sam, obavljao svoje zadatke uredno i na vrijeme. Nizao sam „streight A“ kao i obično. I nastavnici i obitelj i prijatelji su bili ponosni na mene. No, nije to bilo to. Valjda to smirenje od strane mene samoga, preko projekta Karlo, me je dovelo u situaciju da nisam bio zadovoljan sa sobom.
Ipak, sam ostao primjeren. Pomagao Ivoru kod vježbi i kod savladavanja mentalnih i fizičkih zadataka. Vratio sam se u fazu u kojoj sam bio prije rata. Pristojan momak koji napreduje u životu. I svi su bili zadovoljni zbog toga. Osim mene. U meni je i dalje ključalo i vrilo.
Nisam više mislio ni na Jovanu, ni na Marthu, ni na Romanu. Odustao sam od cura. Iako sam često dobivao osmijehe, što mi je godilo. Ali… nisam želio nikakav odnos sada. Ivora i faks, nastavu iz dalmatskog i novinarstvo sam stavio na prva mjesta. No, Ivorovo potpuno ozdravljenje bilo mi je prioritet. Kada bih našao vremena išao bih s Mariom i Andreasom u kino. Ili s Mariom u teretanu. Pomagao Stevenu u sigurnoj kući ili u call centru. Te stvari su me ispunjavale više nego li me je živciralo to slijeđenje u stopu.
Te godine rano je zatoplilo. Već sredinom travnja bilo je preko 35°C. Šetali smo gradom gotovo bosi pazeći da ne zgazimo koju iglu ili špricu zaostalu od lokalnih narkomana. Inače, San Francisco je čist grad. Čak i u najzabitijim dijelovima grada gdje se okuplja najgori mogući ološ blo je relativno čisto i uredno. No, povremeno bi se znalo naići na otpatke koji su bačeni nakon prolaska smećara.
Počeli smo se kupati rano. No, ne više ispod Presidija. Valjda je ta pustolovina prošla. Krenuli smo na Aquatic Park Cove. Tamo je more bilo toplije nego li na strani od Pacifika. I dalje smo imali predivan pogled na Golden gate, ali i na Alcatraz, te na Treasure Island.
Plivanje je činilo dobro Ivoru. Fizičke sposobosti su se vraćale brže, vratila mu se orijentacija, kao i kognitivne sposobnosti. Sve je brže napredovao. Uvijek je sa sobom nosio camcorder i snimao zanimljive trenutke. Ivor je bio stvoren za snimatelja ili fotografa. No, bilo mu je teško učiti bez obzira na napredak. Još uvijek je povremeno zaboravljao.
Jednog petka, tetka, Jake, Ivor i ja otišli smo do škole kako bi vidjeli što će biti s Ivorom: Hoće li morati ponavljati razred ili će moći polagati nekakve ispite da bi uspio proći godinu?
Iako je prošla samo godina dana od kad je pretučen u školskoj gimnastičkoj dvorani, onoj istoj gdje sam ja vježbao tumbling, mnogo toga se promijenilo. Matthews više nije bio školski psiholog, Miller više nije bio direktor, zaštitari su bila sasvim dva nova mlada afroamerikanca, a dvorištem su prolazila neka sasvim nova lica. Nitko nas nije prepoznao.
Došli smo u školu samo dva dana prije eksplozije u Oklahoma Cityju. I sve je djelovalo uobičajeno. Došli smo na hot spot i od službenice, koja je također bila nova, da nas puste u ured ravnatelja.
Ravnateljica je bila moja bivša profesorica znanstvenih predmeta, gospođa Fielding. Čim me je vidjela:
- Ti, otiđi sam dok nisam pozvala policiju.
- Ne možet… – pokušao se pobuniti Jake
- U redu je. – prekinem ga, te iziđem iz prostorije.
Izišao sam iz zgrade i došao do auta. Nisam bio ljut na to. Prije samo par mjeseci bi pizdio na nešto takvo i tražio odgovore zašto se baš to u baš tom trenutku i baš na taj način trebalo dogoditi. Sada je situacija bila drugačija.
Došao sam do auta i sjeo na haubu. Iako je bilo toplo, odjednom sam se počeo tresti od hladnoće. Namjestio sam se bolje da uhvatim još sunca kako bih se ugrijao, no sunca više nije bilo. Magla je počela prekrivati grad.
- K vragu. – čuo sam Jakea.
Osvrnem se, no nisam ga vidio.
- K vragu. – začujem ga još jednom.
I još jednom se osvrnem. No, opet ga nisam vidio. Prestrašio sam se da nisam počeo zamišljati glasove. Zatvorim oči i zatresem lagano glavom kako bi glasove izbio iz glave.
Bacim pogled prema školi koja je tonula u maglu i vidio sebe kako prolazim preko šolskog dvorišta do ulaznih vrata škole. Sjetio sam se pogleda i podsmjeha za koje se i danas nadam da nisu bili upućeni meni i Ivoru koji je koračao pored mene. I da… negdje krajičkom oka sam tada primijetio Andreasa, ali nije me zanimao u tome trenutku onako kreštavo obućen.
Došli smo do oglasne ploče na kojoj su bili postavljeni papiri s imenima učenika podijeljenima u odjeljenja. Brzo sam našao Ivorovo i svoje ime te Ivora odveo do njegove učionice, te se zadržao s učiteljicom koja je trebala voditi nastavu. Baš kada je zazvonilo krenuo sam prema svome razredu. Brzo sam se uspeo uz stepenice i došao do vrata koja su bila zatvorena. Pokucao sam i sačekao.
Otvorila mi je gospođa Fielding.
- Ti si? – rekla je bezosjećajno.
- Ispričavam se što kasnim, ja sam Karlo Morosin i novi sam u ovoj školi.
- Nađi negdje mjesto i sjedni. – samo je šturo odgovorila i ugurala me u učionicu.
Ne mogu reći da me nikada nije voljela, ali… nije me voljela. Sve te godine u srednjoj školi je pikirala na mene kao nekog tko joj je počinio najveće zlo. Sve te godine školovanja u srednjoj školi se ponašala prema meni kao prema nižem biću. Zanimljivo, nikada nisam reagirao na to na način na koji sam reagirao prema Matthewsu. Ne zato što je bila žensko, već zato što ni meni ni bilo kome mome nije mogla nauditi svojom bahatošću i bezobraštinom.
Slušao sam njene satove iz Znanosti na pola uha. Ta, sve smo to radili iz fizike, kemije i biologije u sednom razredu u Zadru, tako da sam i kod nje nizao samo najbolje ocjene i nije mi mogla ništa.
Kada sam maturirao i otišao iz srednje škole, nakon svega što sam prošao tamo, rekla mi je da me se jedva riješila. Nisam ni na to reagirao, no kasnije sam doznao da je njeno djevojačko prezime bilo Benčić te da je negdje iz okolice Slavonskog Broda i da nikada nije trpjela Dalmatince.
- Tu smo… – trgne me iz sjećanja Ivorov glas.
- Što je bilo? – upitam radoznalo.
- Morat ću u ljetnu školu. – obrati se Ivor ne baš veselo.
- To je dobro. – veselo mu se obratim – To je baš dobro… nešto ćeš naučiti, upoznat ćeš nove ljude, vršnjake poput tebe, možda steći prijatelja ili prijateljicu za cijeli život.
Ivor me je pogledao nezainteresirano kao što me je gledao u bolnici dok me se nije sjetio držeći lizalicu u ustima. Prestrašio sam se da se opet nije što dogodilo. No, kad je tetka rekla kako može nositi camcorder i kad se vrati pokazati nam što je snimio, nasmijao se veselo i ušao u automobil.
- A ti mladiću… – obrati mi se Jake kad smo ušli u auto – nauči se boriti za sebe. Ne možeš dopustiti da te neka glupača, pa makar i direktorica škole ovako šikanira i …
- Jake, – prekinem ga – previše sam se borio. Treba mi malo mira i malo razumijevanja. Molim vas.
Tetka se okrene prema meni i uhvati me za ruku. Valjda je napokon shvatila o čemu govorim svo ovo vrijeme. Valjda je shvatila da je sve ovo za mene bilo previše.
Comments