Projekt Karlo se završio. Čuo sam razgovor tete Agneze i Jakea u kojem je tetka rekla Jakeu da mi može početi vjerovati, no ako napravim još jednu glupost da me ne želi više vidjeti. Shvatio sam to kao poruku. Jasno sam sâm sebi dao do znanja da mi je ovo posljednja prilika da ispravim greške koje sam radio ranije, odnosno da ih više ne činim.
Ne, nisam presluškivao. Ne volim to. Ne volim kada netko presluškuje tuđe razgovore. Pa tako ne volim ni ja slušati tuđe. No, blizina kupatila i njihove spavaće sobe učinio je da čujem razgovor sasvim slučajno.
Dugo sam razmišljao o tome jesam li se popravio. Dugo sam dumao o tome jesam li se imalo promijenio nabolje u ovom razdoblju otkada sam izišao iz bolnice u Venturi do tog trenutka. No, nisam našao odgovor.
Pokušao sa s Mariom naći odgovor, no on se pravdao da me ne poznaje dovoljno dobro. Pitao sam i Andreasa jesam li se promijenio. On je rekao da jesam i da mi je zato tetka počela vjerovati. No, Andreas je dobrica koja gleda sve s pozitivne strane i ne bi učinio ništa da me povrijedi.
Pitao sam i Stevena je rekao da me ne poznaje dovoljno i da ne zna kakav sam bio ranije, ali od izlaska iz bolnice u Venturi do tog trenutka dosta sam se promijenio. Nisam bio siguran laže li no, bio sam zadovoljan odgovorom. Činjenica je da me on najmanje poznaje od svih.
Moj psihijatar, dr. Fosters mi je kazao da ako želim znati jesam li se promijenio moram proanalizirati svoje prijašnje ponašanje i usporediti s ovim sada. Prema toj analizi i usporedbi, jako sam se promijenio. Nisam se više drogirao, čak nisam ni mislio na drogu; maknuo sam se od ljudi koja mi na bilo koji način može nauditi; nastavio sam nizati dobre ocjene i izvršavati svoje zadatke, a nisam više ni pizdio kako sam pizdio ranije. Dakle, promijenio se jesam i to na bolje. No, ostala je ta tuga koja u meni koju i sada, dok ovo pišem nosim u sebi.
Ne, nisam depresivan, već baš tužan duboko u sebi. Ne, ne može se reći da sam nezadovoljan i da uvijek hoću i želim više. Već kao da nosim neku tugu doboko u sebi. Možda je to razlog zašto volim tužne pjesme i tužne filmove.
Doduše, od tada do sada se mnogo toga izdogađalo i danas imam razloga biti tužan. Iako je još života predamnom. Jer, ostati bez svojih najdražih i to ne jednom, nije baš razlog za veselje.
Dr. Fosters mi je jednom rekao da se čudi što sam uopće psihički stabilan i jak, nakon svih tih situacija koje su mi se dogodile. I ja se tome čudim. Ali, valjda je to život i valjda tako treba biti. Valjda nekoga život mazi, a drugome stavlja težak teret življenja.
*** *** ***
Tog jutra kad je tetka odvela Ivora u ljetnu školu. Htio sam ići s njima, no tetka je odbila. Rekla je da je ovako bolje, jer nije bila sigurna kako bi Ivor reagirao ako bi se ja oprostio o njega. Nisam shvatio koja je razlika oprosio se i ja od njega ili samo ona, nisam shvatio koja je razlika oprostio se s njim ovdje na trijemu ili pred ulazom u ljetnu školu.
No, nisam htio inzistirati i svađati se. Prešutno sam odobrio njeno objašnjenje i ušao u kuću. No, prije sam čvrsto zagrlio Ivora i izljubio ga u oba obraza. Onako sitan, svojim ručicama je skidao moj poljubac s lica i samo mi odbrusio da ga ne balim. Nasmijao sam se na to i prošao mu rukom preko kose. Pogledao me je ubojitim pogledom.
Nasmijao sam se na to i još ga jednom zagrlio. Ušli su u auto. Tetka na prednje sjedalo, Ivor iza nje, kao i uvijek kada bi se negdje vozili. Ivor mi je poslao srce i poljubac. A ja sam ga hvatao po zraku sa smješkom na usnama. I on se nasmijao veselo. I to me je razveselilo. Bio sam sretan što je on sretan.
Krenuo sam prema sobi kad je na vrata pozvonio poštar.
Jake je uzeo poštu i stao ju prelistavati. Zastao je na jednoj od kuverti. Otišao do svoje radne sobe, sjeo i otvorio kuvertu pedantno koristeći nož za pisma. Izvadio je papir iz kuverte i stane ga čitati.
Dugo je čitao to pismo, ne samo zbog toga što je ono bilo poduže, već i zbog toga jer je želio razumjeti ono što u njemu piše. Vrtio je stranicu po stranicu, pa bi se vraćao na prethodnu, a onda nastavio gdje je stao. Stajao sam naslonjen na štok vrata njegove radne sobe i promatrao.
- Je li sve u redu? – upitam
- Samo malo. – rekao je čitajući i dalje.
Kada je pročitao sve, ustao se i pozvao me da uđem u sobu. Zakoračio sam oprezno i nesigurno kao da hodam po jajima bojeći se da koje ne razbijem.
- Što je bilo? – želio sam znati.
- Morat ću još jednom pročitati da budem sto posto siguran, ali sud je odlučio spojiti napad na Ivora i tvoj napad na Matthewsa u jedan slučaj.
Kimnem razumijevajući Jakeove riječi.
- No, dobra je vijest da je Matthews odlučio povući tužbu, tako da se tebi neće suditi. Čak ni po službenoj dužnosti.
Ponovim radnju od prije.
- Za ovo petoro koji su pretukli Ivora tužiteljstvo traži doživotnu do smrtnu kaznu. Obrana, razumnjivo, traži oslobađajuću ili bar minimalnu kaznu zatvora. Sud želi da se tužiteljstvo i obrana nagode i predlaže nagodbu na minimalno 50 godina svakome do doživotne.
Opet učinim isto, no ovaj put su riječi ipak izišle iz mene:
- Ne želim da itko dočeka smrt u zatvoru ili da završi na električnoj stolici.
- To što su Ivoru učinili je neoprostivo. Zločin iz mržnje…
- Ne kažem da moramo oprostiti, već da je brutalno ubiti nekoga ili držati zatvorenog u kavezu do smrti jer je nekoga napao. – prekinem Jakea.
- Znači ti ih ne bi kaznio? Znači tine bi kaznioi onoga tko je tebe i Ivora silovao i ubio tvoje roditelje?
- Kaznio bih ih. Normalno da bi ih kaznio, ali smrtna kazna. To je brutalno. To je starozavjetno. Nije li Isus rekao da trebamo opraštati?
- Sve u svemu… bit će što bude. Znaš da ne odlučujem ja o tome, već sud.
- Znam – Rekao sam mirnije i upitao – Kad će suđenje?
- Prvi dogovor sa sucem i obranom u listopadu.
Samo kimnem i iziđem iz prostorije.
- Nemoj učiniti ništa šta ja ne bi dok čekaš suđenje. – čuo sam Jakea.
- Zar misliš da bi učinio išta što ti ne bi. – našalim se.
No, nisam baš imao osjećaj da je Jake shvatio to kao šalu, jer sam osjetio njegov oštar pogled sebi na leđima.
Već je pala noć kad sam čuo zatvaranje vrata automobila. Vjerojatno je to bila tetka. A možda i netko od susjeda. Trgnuo me je iz učenja. Pogledao sam po sobi. Mario je spavao u svome krevetu i samo je moja svjetiljka osvjetljavala sobu.
Opet čujem taj zvuk zatvaranja vrata automobila. Bio je to onaj isti zvuk kojim je Jake zalupio vratima onog kišnog dana na slovensko-austrijskoj granici na Korenskom sedlu.
Izišao je Jake iz auta i krenuo prema kućici granične policije.
- Ne morete priti sem. Vrnite se in se odpravite v Gorico. – čuo sam slovenskog grančnog policajca na Korensom Sedlu.
- Kako ne možemo? – rekao je Jake na engleskom i nastavio – Vaše kolege na Rupi su nam rekli, da ne idemo na Goricu, već samo na ovaj prijelaz. Imamo vizu za Ameriku i moramo stići u Beč da uhvatimo let za New York.
- Naj vidim dokumente.
Jake je došao do auta i uzeo iz pretinca naše putovnice i avionske vaučere, te u jednu stavio nešto američkih dolara. Vratio se do graničnog policajca i pružio mu sve to. Nije se ni riječ čula. Trajalo je to neko vrijeme i onda se Jake vrati veseo.
- Je li sve u redu? – začuo se tetkin glas, dok je Jake ulazio u auto.
- Nema onoga što 100 dolara ne može učiniti. Posebno na Balkanu. Idemo dalje, idemo u Beč. – neizravno odgovori Jake na tetkino pitanje i upali auto i krenemo naprijed.
Začujem škripu na stepenicama. Ipak, tetka se vratila. Ustanem se i iziđem iz sobe.
- Dođi, imam nešto za tebe – rekla je i mahnula rukom.
Spustio sam se s njom niz stepenice i ušao u kuhinju.
- Kako je prošlo? – upitam zainteresirano.
- Bolje nego li sam se nadala. Kad je ugledao ekipu iz škole, potrčao k njima, tako da nije ni primijetio da me nema. – odgovorila je tetka s nadom da će ljetna škola za Ivora proći u najboljem redu, dok je iz frižidera vadila nešto. – Znam da ovo obožavaš.
Iz viseće kredence izvadila je dva tanjurića i zajedno s onim što je uzela iz frižidera donijela za stol.
To nešto je bilo umotano u tanki reciklirani farmaceutski papir. Znatiželjan što je to, dotaknem papir kako bih odmotao i pogledao unutra, ali tetka me udre po ruci.
- Ne još.
- Šta je to?
- Nešto što obožavaš. – rekla je samouvjereno, pa dodala nesigurno – Ako se dobro sjećam.
Izvadila je dvije male vilice za kolaće i dodala mi jednu, te sjela.
- Sad možeš otvoriti.
Otvorim papir i ispred sebe ugledam dva komada torte s kremom od višanja.
- Ůála… – raskolačim oči – Hvala ti.
- Sve u redu, samo nemoj nikome reći za ovo. Ovo je naša tajna i nagrada tebi jer si se popravio.
- Ipak, hvala ti na ovome. Samo…
- Samo… šta?
- Najveća nagrada bi mi bila kad bi se potrudila shvatiti.
Tetka stavi svoj komad torte na tanjurić ispred sebe i pogleda me blago.
- Mlad si i ne možeš još pojmiti koliko te ja shvaćam i koliko dijelim tvoju bol. Znaš ni meni nije bilo lako. Morala sam se nositi sa svime što se dogoditi i odgojiti Bartula, tebe i Ivora da krenete na pravi put i da postanete ljudi kakvi zaslužujete biti. – kimnem upijajući njene riječi – Znaš, nisi samo ti izbubio mater, oca i nonu, već sam ja izgubila svoju mater, sestru i prijatelja.
To je bilo prvi put da mi se tetka povjerila i onako otvoreno pričala samnom. Tu sam noć shvatio njenu bol i sve ono što je nju mučilo. Tu smo noć tetka i ja prestali biti mačka i miš, a više dvoje ljudi koji razumiju osjećaje onog drugog.
*** *** ***
Tih se mjeseci sve podredilo pripremama za suđenje.
Ja sam samo želio da to što prije završi da nastavimo s normalnim životom kojeg nisam imao od 25. lipnja 1991. Druženje s Andreasom, Mariom i Stevenom, te ekipom s faksa polako je postala zdrava navika. Počeo sam se smijati što duže vremena nisam.
Jednom mi je čak Steven rekao da imam najlipši osmijeh koji je ikada vidio. Normalno, nisam mu vjerovao. Imao sam osjećaj da se on bar malo zatreskao u mene iako to ne želi ni sebi priznati. Možda sam u krivu, no tako mi se činilo. No, i da nisam streight ne bih se upuštao u odnose s njime. Ne zato što sam ga mrzio ili slično, već čisto zato što je on producent gay porno filmova i tko zna s kime je sve bio.
S druge strane, netko bi mogao reći da ga iskorištavam za svoje dobro, no to nije tako, jer on je taj koji je sve sam nudio. Nikada ga nisam pitao za uslugu. Sve što je radio radio je svojevoljno. Nikad ga ni na koji način nisam ni na što prisiljavao.
No, baš zbog toga što mi je dosta pomogao jako ga cijenim ga. Što je najbolje od svega, počela ga je cijeniti i tetka. Očito se tetka više promijenila nego svi mi skupa.
Comments