Ljeto i dio jeseni proteklo je u znaku početka nagodbe. Ja, opušten sa smješkom na licu, kao da sam zaboravio sve što se događalo do tada. Kupanje, zabave, izlasci, kino, druženja, sve je to pratilo taj dio 1995.
U jednom trenutku sam se, okružen društvom, zapitao je li moguće da me tekta pušta van toliko kasno; je li mi napokon počela vjerovati. Andreas mi je spustio da se previše brinem oko stvari o kojima se ne bih trebao brinuti.
- Više se ne drogiraš, u dobrom si društvu, imaš dobre ocjene, ne šiziš kao što si to činio ranije, normalno da će ti se početi vjerovati. – uvjeravao me je Andreas.
Te njegove riječi su mi ulile nadu kako se tetka zbilja promijenila prema meni. Od onog trenutka kada se nisam mogao dići iz kreveta od predoziranosti najopakijim drogama do tog razgovora s Andreasom prošlo je tri i pol godine. Od jada i bijesa preko nekakvog smirenja, koji nije bio potpun, dosta se toga izdogađalo. Valjda sam trebao proći sav taj put da bih shvatio kako je život jedan i kako se samo za njega treba boriti.
Ono što je iza nas ne možemo promijeniti, ali ono što je ispred nas je nepredvidivo. Na to ne možemo utjecati. Zato trebamo živjeti u trenutku punim plućima i razbiti okove koji nas drže zarobljenima. Čak ni ovo suđenje, točnije pokušaj da se postigne nagodba, nije toliko utjecalo na mene. Prije samo nekoliko mjeseci bi.
Doktor Forster bio je ponosan što sam sam došao do tih zaključaka, što je bio znak da sam na putu prema mentalnom ozdravljenju. Sve rjeđe sam trebao ići na seanse kod njega. Posebno kada je 4. rujna započela nova akademska godina.
Pravni fakultet, druga godina, bila je laka. Nisam više bio brucoš a nisam bio ni među diplomantima. Najbolje razdoblje za studiranje na UCSFu je upravo između druge i četvrte godine. U prvoj si brucoš, pa te svi nekako zezaju, na petoj si diplomant pa si u nervozi zbog toga hoće li te koja dobra firma uzeti na draftu. Lagano možeš učiti i savladavati svoje zadatke bez prevelike muke. Tako je i bilo. Cijelu tu drugu godinu sam prošao bez velikog stresa, ocjene sve streight A (čiste petice), zafrkancija preko nastave, normalno i picavanje, pijuckanje kave u biblioteci s ekipom, ogovaranje i dogovaranje o izlascima i partijima, jer kao nešto se navodno uči.
Tečaj i satovi novinarstva isto su bili laganini. Njih smo odrađivali u raznim grupama također u biblioteci na campusu ili u studiju na faksu novnarstva. Mentorica Cristina me je tako često hvalila da su mi se počeli rugati kako se zatreskala u mene. No, to nije istina. Cristina je samo hvalila moje vještine i sposobnosti koje sam razvijao, kao i znanja koja sam stjecao.
Cristina se zaintrigirala za dalmatski, pa smo Marc, Christopher, Andreas i ja često radili priloge na dalmatskom uz „stručnu pomoć za dalmatski“ Marija. Nekad bi nam, ako bi studio na faksu bio zauzet, Steven omogućio da radimo priloge u njegovom studiju besplatno.
Dalmatski sam savladavo s ljubavlju, sa željom i s nekom posebnom čežnjom u srcu. Išao mi je lako i brzo pamtio sva ne baš komplicirana gramatička pravila. Čitanje i pravopis su išli malo teže, no i to sam savladao. Očito kada nešto voliš i želiš, to ti bez teškoće ide.
Zato sklapanje dalmatskog i novinarstva nije bilo nešto teško.
*** *** ***
Ivor se vratio iz ljetne škole pun dojmova. Fotografije i snimke koje je učinio bile su predivne. Za momka od 15 godina koji je skoro godinu dana proveo u dubokoj komi, iskazao je svoj talent na najbolji mogući način. U ljetnoj školi je malo porastao i dobio na muskulaturi. Više nije imao onaj dječački izgled kao prije nego li su ga pretukli, sad je bio pravi tinejdžer.
Ono što smo zapazili pregledavajući snimke s camcordera da je često snimao jednog momka. Bio je to njegov tip: viši od njega, plavokos, plavook, mišićav. Ivor je pričao o njemu u nekom euforičnom stanju. Očito je – bio je zaljubljen.
Nekoliko dana nakon povratka iz ljetne škole na vrata je pozvonila visoka košćata gospođa, ofarbana u plavo s previše šminke na licu i ružno nalakiranim noktima – Darla Taylor. Tražila je razgovor s nekim odraslim, kao da ja nisam dovoljno odrastao. Jake je primio gospođu u njegov kućni ured, te me zamolio neka budem tu s njima.
Darla je ispričala kako je došla u ime svoga sina Marlona koji stalno u nekoj euforiji priča o Ivoru. Na Jakeov zahtjev ispričala je kako je njen sin upoznao Ivora u ljetnoj školi i kako joj je priznao da je zaljubljen u Ivora. Jake je bio sretan što je njihova ljubav uzajamna, na što se gospođa Taylor zbunila. Jake joj je objasnio kako je Ivor došao iz ljetne škole s mnogo fotografija i snimaka plavokosog dječaka. Na jednoj slici se čak i ljube.
Darla je i dalje bila zbunjena, ali nije se bunila. Ja sam trknuo po photo album i pokazao joj par slika na kojima se vidi da Ivor ima isruženu ruku (kojom drži camcorder) i kako se ljubi s jednim momkom).
- Da, to je moj Marlon. – rekla je zbunjeno, te nastavila – Nemam ništa protiv gay osoba, no nikada nisam mogla misliti da bi moj sin mogao biti gay.
- Postoje mnogo strašnije stvari od toga. - započeo je Jake – moje nećake, Karla – pokaže na mene – i Ivora su silovali, a roditelje im ubili. Ivora su lani u školi pretukli jer je gay.
Darla pogleda u Jakea zbunjeno i kao da je hjela nešto reći ali je odustala od toga.
- Vjerujem da volite svoga sina, - nastavio je Jake – stoga ne branite mu da iskaže svoje osjećaje prema bilo kome. Ne govorim ovo samo radi Ivora, već i radi Marlona. Pustite ga da bude svoj. Oni su još djeca, još se traže. Ako ostanu zajedno bit će to dobro za obojicu, ako prekinu, a hoće jer su još djeca, neka im ostanu lijepa sjećanja.
Darla kimne glavom zamišljeno i ispije čaj koji sam ranije spremio i donio na stol.
- U pravu ste. Nisam ni mislila razdvajati Ivora i Marlona. Neka se druže i neka se vole. Došla sam vas informirati ako ne znate da saznate što se dogodilo. To je sve.
Jake se zahvali na podršci i da Darli vizitku s naznakom da može nazvati u svakom trenutku. Gospođa uzme taj komad kartončića i uzvrati na isti način, što je Jakeu dalo nadu da za sugovoricu ima razumnu osobu.
- Nešto morate znati. Uskoro kreće proces nagodbe zbog premlaćivanja Ivora zbog čega je zadobio teške ozljede i bio u komi. Možda će u cijeli proces biti uključeni i novnari. Ukoliko će vam to biti teško za podnjeti, razumijem.
- Ne, ne, ne... – kao da se brani izrekla je Darla – htjela sam ponuditi Marlona kao karakternog svjedoka koji će stati na stranu Ivora. Normalno, ako već nije zaključena lista svjedoka.
- Hvala vam na tome. – nasmiješio se Jake – Razgovarat ću s tužiteljstvom. Netko će vam se već javiti.
Kada je Darla otišla, Jake je skakao i veselio se kao malo dijete. Bio je sretan što je Ivor imao momka i što će taj isti momak stati na njegovu stranu na procesu.
*** *** ***
Točno tri godine prije ubojstva Matthewa Sheparda, 12.listopada došao je i taj dugoočekivani dan – dan prvog ročišta vansudske nagodbe za pokušaj ubojstva Ivora Morosina.
Na sred velike dvorane stajao je dugačak ovalni stol. Stol je bio tamno smeđe boje izglancan do te mjere da bi žene mogle počupati obrve ogledajući se na njemu.
Na vrh stola sjedio je uglađeni gospodin mršava izgleda. Zaključio sam da bi to mogao biti sudac. Iza njega, ali malo sa strane da se vidi sjedila je zapisničarka koja je ispred sebe imala nekakav stroj na vrh kojeg je izlazila papirnata vrpca, a koji je podsjećao na kase u dućanima. Tužitelji i Ivor sjeli su za stol s njegove lijeve strane, a mi rodbina; tetka, Jake i ja, prijatelji: uključujući Stevena i prijatelje iz škole, i gospođa Darla i Marlon Taylor sjeli smo iza njih na uredno posložene stolice koje su bile posložene u dva-tri niza.
Pravosudna policija dovela je Stevea Jenningsa, Tobyja Applebauma, Richarda Drivena, Rossa McNamaru i Taylor Colby te ih posjela nasuprot Ivoru i tužiteljima. S njima su stigli i branitelji koji su sjeli do optuženika, a njihova rodbina i prijatelji iza njih.
Proces nagodbe je započeo.
U početku, sve je sličilo na klasično suđenje: Pročitane su optužnice, svih petoro optuženika izjasnilo se krivim, vjerojatno po uvjeravanju branitelja da će tako dobiti blažu kaznu. I tužiteljstvo i obrana dali su svoje zahtjeve za kaznom: tužiteljstvo je tražilo doživotnu s obrazloženjem da je njihov napad mogao završiti sa smrtnim slučajem, dok je obrana zatražila 20 godina jer Ivor nije smrtno stradao.
Tada se krenulo s iskazima osuđenika, bez postavljanja pitanja.
Steve je priznao kako su napali Ivora nakon što je ovaj priznao da mu se on sviđa i da ga želi bolje upoznati. Ostatak osuđenih: Taylor, Ross, Toby i Richard priznali su da su i oni napali Ivora kao potporu Steveu i jer mrze pedere.
Tada je došao na red na Ivor.
Ivor se ustao i rekao kako je vježbao tumbling u školskoj dvorani već neko vrijeme i kako je viđao Stevea, Tobyja i ekipu kako i oni vježbaju tamo. Svidio mu se Steve i želio ga je upoznati te mu je ponudio neka odu na piće u školsku kantinu. Tada su ga Steve i ostali počeli zadirkivati. To zadirkivanje je trajalo neko vrijeme dok Ivor nije priznao da mu se sviđa. Tada su ga počeli tući. U jednom trenutu mu se zamračilo sve pred očima ali je i dalje osjećao udarce. Tukli su ga nogama po glavi, leđima i prednjem dijelu trupa. Probudio se u bolnici. Nije znao koliko je dugo ležao tam, a kada je vidio brata nije ga prepoznao.
Sudac je pitao Ivora znači li to da mu se inače sviđaju muškarci, na što je Ivor potvrdno odgovorio. Nakon toga ga je pitao bi li napad na njega ocijenio kao zločin iz mržnje. Ivor je dječački odgovorio:
- Ja ne mrzim nikoga, ni one koji su me silovali i ubili oca i majku. Ako mene netko mrzi to je njihov problem.
Sudac je tražio objašnjenje o kakvom silovanju Ivor govori pa je tužitelj objasio detalje. Nakon toga, sudac je zatražio da iziđu svi osim tužitelja, branitelja Ivora i osuđenika. Izjave svjedoka neće biti potrebne.
Stajajući na hodniku vidio sam Matthewsa, te sam počeo polako šiziti. Što se Matthews više vrzmao po hodniku to sam bio nervozniji. Andreas i Mario su to primijetili, pa su pozvali mene i Stevena na kavu u obližnji kafić. Ne mogu reći zbog čega, ali sam se počeo vidno tresti i znojiti. Tresti i znojiti kao kad me hvatala kriza. Kao kad sam trebao dop.
Prošli smo pored aparata za sokove. Steven je lupio nogom o aparat te iziđe jedan sok u tetrapaku. Spretno otrgne dio s kljuna tetrapaka, Mario mi zabaci glavu i otvori mi usta da Steven lakše nalije sok direktno meni u grlo. Počelo mi je biti bolje.
Mario i Andreas se pitali što mi se dogodilo. Steven im objasni da sam dobio narkotični krizni napadaj. Kako pitao je Andreas kad se više ne drogiram.
- U stresnim situacijama događaju se takve stvari kod bivših ovisnika. – objašnjavao je Steven – Liječeni alkoholičari isto doživljavaju ove situacije kad su u stresnim situacijama. Zato bivši narkoman uvik treba nositi sa sobom nešto šta ima šećera u sebi da suzbije krizu.
Otišli smo do kafića i polili kavu. Tetka nas je tu našla i rekla da se kupimo – donesena je odluka.
Vrativši se u sudnicu sjeli smo opet kao što smo sjedili i prije nego li nas je sudac zamolio da odemo vani. Sudac je pročitao odluku o nagodbi. Steve Jennings bodio je 40 godina zatvora. Do svoje 18. godine provest će u maloljetničkom zatvoru ostatak u državnom zatvoru. Toby Applebaum, Ross McNamara i Richard Driven dobili su 50 godina jer su svojevoljno ušli u agresivni odnos prema životu i zdravlju žrtve - Ivora Morosina. Taylor Colby dobila je također 50 godina kazne u kaznionici za žene. Odluka je konačna i nijedna strana se nema pravo žaliti.
Sudac je Ivora pozvao do njega, što ovaj spremno učini. Nešto mu je šapnuo na uho te se Ivor nasmijao veselo. Došao je do Marlona i čvrsto ga zaglio što je ovaj spremo uzvratio, te se poljube.
*** *** ***
Te večeri smo u kući Harrisonovih slavili pobjedu. S nama je bila i Ines, Andreasova majka i Marlon sa svojom majkom Darlom. Bilo je veselo. Torta, kolači, vesela glazba, kao za rođendan.
U jednom trenutku trebao sam u WC. Zamnom je krenuo i Steven. Ušavši u WC on je ušao zamnom. Iz torbice izvadi čašicu za uzorke, te mi kaže da se pomokrim u nju. Nasmijao sam se ne shvaćajući čemu to.
- Samo radi što ti kažem. – rekao je blago.
Tada sam shvatio da me želi testirati.
- Nema potrebe. – rekao sam – Ne drogiram se više. Znaš to.
- Znam, ali želim znati čemu onaj napadaj jutros. – bio je uporan Steven.
- Možda mi je pao šećer. Predugo smo bili u prostoriji, a nisam ništa jeo.
- OK. Ako je to dat ćeš da provjerim. – bio je uporan
Uzeo sam čašicu i pomokrio se u nju. Steven iz torbice izvuće kutijicu i otrgne iz nje jedan listić, te stvio u čašicu. Boja na listiću se počela mijenjati. Nakon dvije minute izvadio je listić iz čašice s urinom i usporedi boju s onom na slici.
- Dobro je. Nema tragova droge. Ali, ako te uhvatim da se drogiraš nećeš se dobro provesti. – rekao je i izađemo iz WCa.
Comments